Search

Cilj istraživanja bio je pojava i progresija duodenogastroezofagealnog refluksa te njegova pogoršanja uslijed induciranog pankreatitisa te istraživanje potencijelnih terapijskih mogućnosti pentadekapeptida BPC 157. Do sada su u više navrata opisane sistemske komplikacije akutnog pankreatitisa. Osim opisanih, akutni pankreatitis dovodi i do komplikacija vezanih uz integritet i motilitet probavnog trakta, od kojih su do sada najčešće opisane one vezane za želudac i duodenum, dok su komplikacije na jednjaku vrlo slabo poznate. Istraživanje je provedeno na ženkama Wistar Albino štakora. Duodenogastroezofagealni refluks induciran je implantacijom cjevčice u pilorički sfinkter, dok je akutni pankreatitis induciran podvezivanjem glavnoga žučnog voda ispred otvaranja u duodenum. Istraženi su i opisani učinci pentadekapeptida BPC 157 na makroskopske i histološke promjene sluznice jednjaka te na tlak donjega ezofagealnog sfinktera, kao i na makroskopske, histološke i biokemijske promjene uslijed akutnog pankreatitisa. Rezultati su evaluirani nakon 24 sata. Bez obzira na akutni pankreatitis, pentadekapeptid BPC 157 održava tonus DES, sprečava nastanak makroskopski vidljivih promjena jednjaka i oštećenja integriteta rožnatog sloja sluznice jednjaka. Bez obzira na to što je kod svih životinja došlo do pojave akutnog pankreatitisa, u tretiranih je životinja verificirana niža serumska koncentracija lipaza, a opažen je i povoljan učinak u sprečavanju nastanka edema i nekroze pankreasa., The development of of duodenogastroesophageal reflux, it's worsening related to acute pancreatitis, and potential therapeutic effect of pentadecapeptie BPC 157 were the main goals of this research. Systemic complications of acute pancreatitis were described in numerous articles. The acute pancreatitis also badly influences digestive integrity and motility. This effects are mostly known to be developed in stomach and duodenum, while esophagus complications are poorly described and understood. The female Wistar albino rats were used in this research. Duodenogastroesophageal reflux was induced by implanting the plastic tube through pylorus, amd acute pancreatitis by ligating main bile duct just proximally to it's entering into duodenum. The results were evaluated after 24 hours. The effect of pentadecapeptide BPC 157 is described through the results describing macroscopical and hystological changes, the lowers esophageal sphyncter pressure, as well as macroscopic, hystologic and biochemical changes caused by acute pancreatitis. Despite the acute pancreatitis developed, pentadecapeptide BPC 157 keeps the lower esophageal sphyncter strenght, prevents macroscopically identified esophageal changes, and protects corneal layer integrity. Although all the animals developed acute pancreatitis, the lipase serum level concentration was lower in treated animals, as well as edema and necrosis.

The aim of the study was to investigate the effects of chitosan oligosaccharide (COS) on some hematological parameters, and define the percentage of alpha-naphthyl acetate esterase (ANAE) positive lymphocytes in rats that had been exposed to cadmium (Cd). Thirty-two (n = 32) male Wistar albino rats were randomly divided into four groups as the control (C), chitosan oligosaccharide (COS), cadmium (Cd), and Cd + COS (CdCOS) groups. Blood samples were collected to assess erythrocytes (RBC), leukocytes (WBC), hemoglobin levels (HGB), hematocrit values (HCT), mean corpuscular hemoglobin (MCH), mean corpuscular hemoglobin concentration (MCHC), mean corpuscular volume (MCV), platelets (PLT), and alpha-naphthyl acetate esterase (ANAE) positive lymphocytes. The number of WBCs significantly increased in the Cd group compared to the C, CdCOS, and COS groups (P, Cilj ovog rada bio je istražiti učinak oligosaharida hitozana (COS) na određene hematološke pokazatelje odnosno postotak limfocita pozitivnih na alfa-naftil-acetat-esterazu (ANAE) u štakora izloženih kadmiju (Cd). Mužjaci (n = 32) pasmine Wistar albino, slučajnim odabirom podijeljeni su u četiri skupine: kontrolnu (C), skupinu s oligosaharidom hitozanom (COS), skupinu s kadmijem (Cd) i skupinu s kadmijem i oligosaharidom hitozanom (CdCOS). Prikupljeni su uzorci krvi kako bi se odredili eritrociti (RBC), leukociti (WBC), hemoglobin (HGB), hematokrit (HCT), prosječni hemoglobin u eritrocitima (MCH) i njegova koncentracija (MCHC), prosječan obujam eritrocita (MCV), trombociti (PLT), te limfociti pozitivni na alfa-naftil-acetat-esterazu (ANAE). Broj leukocita znakovito je porastao u skupini Cd u usporedbi s kontrolnom skupinom te skupinama C, CdCOS, i COS (P < 0,05). Iako je broj limfocita znakovito smanjen u skupini Cd (P < 0,05), to je ublaženo primjenom COS-a u skupini CdCOS u usporedbi sa skupinom Cd (P < 0,05). Također, postotak limfocita iz periferne krvi pozitivnih na ANAE znakovito je smanjen u skupinama CdCOS i Cd (P < 0,05). COS je, u slučaju kronične izloženosti štakora kadmiju, pokazao djelomice zaštitni učinak na određene hematološke značajke, osim na postotak limfocita pozitivnih na ANAE.

Ciljevi istraživanja: Utvrditi spolne razlike u izražajima BMP-ova (BMP-4, -7) i njihovih inhibitora (Noggin, Gremlin) u sinovijalnoj membrani, zglobnoj hrskavici i u dentatnoj vijugi hipokampusa, te u intenzitetu adultne neurogeneze i razinama upalnih citokina (TNF-α i IL-17A) u krvi kao i njihovu međusobnu korelaciju tijekom tri faze artritisa induciranog pristanom (PIA) – na početku, na vrhuncu i u remisiji. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno na 140 Dark Agouti štakora, starosti 7 – 8 tjedana. Analizirani su uzorci mozga, stražnjih stopala i serum. Izražaj BMP-ova i inhibitora te intenzitet adultne neurogeneze određen je imunohistokemijski s kvantifikacijskom analizom, a razina citokina ELISA-om. Stupanj upale u zglobu određen je Krenn-ovom i Mankin-ovom semikvantitaivnom skalom. Rezultati su statistički obrađeni jednosmjernom analizom varijance (ANOVA), Mann-Whitney U test-om i Pearson-ovom korelacijom (r). Podatci su izraženi kao srednja vrijednost ± SD, a statisička značajnost uzeta pri vrijednosti p < 0,05. Rezultati: PIA je započela ranije u mužjaka, ali je tijekom remisije u ženki utvrđena manja regresija znakova upale. PIA je uzrokovala veći porast izražaja BMP-4, Noggin-a i Gremlin-a u zglobnoj hrskavici ženki te veći pad BMP-7 u mužjaka. Sinovijalna upala te izražaj BMP-ova i inhibitora su bili veći u ženki. U hipokampusu PIA je uzrokovala porast izražaja BMP-4, i pad BMP-7 i Noggin-a u mužjaka, a u ženki pad BMP-4 i Noggin-a. Porast IL-17A u krvi na početku PIA bio je veći u mužjaka, a u ženki porast TNF-α je bio veći u remisiji. U ženki je tijekom remisije došlo do značajno većeg porasta broja Ki-67+ , DCX+ i SOX-2 + stanica i omjera DCX/Ki-67 u subgranularnoj zoni dentatne vijuge u odnosu na mužjake. Zaključci: Rezultati dokazuju postojanje spolnih razlika u izražaju BMP-ova i njihovih inhibitora unutar zglobno-hipokampalne osi, te u razinama TNF-α i IL-17A u krvi. Nadalje, rezultati dokazuju razliku u korelaciji BMP-ova i inhibitora u zglobu i dentatnoj vijugi s intenzitetom adultne neurogeneze, upalom u zglobu i razinama citokina među spolovima. To ukazuje na postojanje različitih mehanizama nastanka i razvoja bolesti, a time i potencijalnih pridruženih neuropsihijatrijskih komplikacija između spolova u sklopu modela reumatoidnog artritisa. Ključne riječi: adultna neurogeneza; koštani morfogenetski proteini; artritis induciran pristanom, Objectives: To determine gender differences in the expression of BMPs (BMP-4, -7) and their inhibitors (Noggin, Gremlin) in the synovial membrane, articular cartilage and dentate gyrus of the hippocampus, and in the intensity of adult neurogenesis and levels of inflammatory cytokines (TNF-α and IL-17A) in the blood as well as their correlation with each other during three stages of pristane-induced arthritis (PIA) - at the onset, at the peak and in remission. Materials and methods: The study was conducted on 140 Dark Agouti rats, aged 7-8 weeks. Brain, hindfoot, and serum samples were analyzed. The expression of BMPs and inhibitors and the intensity of adult neurogenesis were determined immunohistochemically by quantification analysis, and cytokine levels by ELISA. The degree of inflammation in the joint was determined by Krenn and Mankin semiquantitative scoring. The results were statistically processed by one-way analysis of variance (ANOVA), Mann-Whitney U test and Pearson's correlation (r). Data were expressed as mean ± SD, and statistical significance was taken at p

Ciljevi istraživanja: analizirati dinamiku cijeljenja kritično velikog defekta kalvarije štakora nakon primjene novog biomaterijala životinjskog podrijetla Cerabone-a s magnezijem u odnosu na komercijalni životinjski biomaterijal Cerabone, njegovu mješavinu s autolognom kosti, devitalizirani dentin i autologni štakorski dentin. Materijali i metode: Analizirani su uzorci koštanog tkiva kalvarije štakora i serum. Izražaj upalnih, protektivnih i osteoinduktivnih čimbenika te njihovih unutarstaničnih glasničkih molekula određen je imunohistokemijski. Razina biljega koštane pregradnje, upalnih i protektivnih citokina u serumu određena je ELISA-om. Vrijednosti 2D parametara koštanog tkiva određeni su histomorfometrijski, a 3D parametri određeni su micro-CT-om. Kvantitativna analiza broja makrofaga određena je metodom dvostruke imunofluorescencije. RT-PCR analizom određen je izražaj RUNX-2, OC, SOST i RANK. Rezultati su analizirani parametrijskim ili neparametrijskim testovima za nezavisne uzorke, ovisno o raspodjeli podataka. Vrijednosti dobivene statističkom obradom podataka smatrane su statistički Rezultati: vrijednosti obujma kosti mjerene mikro-CT-om i histomorfometrijom povećavale su se s rastućim vremenskim intervalima. Skupina Dentin štakorski imala je najveće vrijednosti promatranog parametra. Najveće vrijednosti koštanog obujma su utvrđene u skupini Cerabone s magnezijem. TNF-α je pokazao najveću tkivnu ekspresiju u skupini Cerabone s magnezijem, dočim je ista ekspresija za OSX, BMP 2/-4, BMP-7, TGF-β, SMAD-1/-5/-8, SMAD-2/3, HO-1 i COX-2 bila najveća u skupini Dentin štakorski. Izražaj VEGF-a bio je najveći u skupini Dentin. Omjer M1/M1MNGC makrofaga i M2/M2MNGC makrofaga se značajno povećao u kasnim fazama cijeljenja u skupinama Dentin i Dentin štakorski, dočim je u skupinama Cerabone i Cerabome s magnezijem taj porast utvrđen 15. dan cijeljenja. Analizom genske ekspresije SOST a utvrđen je razmjeran odnos s obujmom kosti u skupinama Dentin i Dentin štakorski, dočim ta ista, ali i serumska koncentracija VEGF-a i RANK-a je bila obrnuto proporcionalna s obujmom kosti u skupini Dentin. Serumska koncentracija HO-1 bila je obrnuto proporcionalna s obujmom kosti u skupinama Cerabone +ak, Dentin i Kontrola, dočim je genska ekspresija RUNX-2 bila razmjerna s obujmom kosti u skupinama Cerabone i Dentin. značajnima ako je P, Objectives: to analyze the healing dynamics of a critically large rat calvarial defect after the application of the new biomaterial of animal origin Cerabone with magnesium, in comparison to the commercial animal biomaterial Cerabone, its mixture with autologous bone, devitalized dentin and autologous rat dentin. Materials and methods: Rat calvarial bone tissue and serum were analysed. Expression of inflammatory, protective and osteoinductive factors and their intracellular messenger molecules was determined by immunohistochemistry. Bone remodeling markers, inflammatory and protective cytocines were determined by ELISA. 2D parameters of bone tissue was determined by histomorphometry, while #D parameters were determined by micro-CT. Quantitative analysis of macrophages was done by double immunofluorescence. Expression of RUNX-2, OC, SOST and RANK were determined by RT-PCR. Results were statisticaly analysed with parametric and non-parametric tests. Statistical significance was set at p

Alfa-cipermetrin je sintetički piretroid tipa II, široke uporabe u poljoprivredi i kućanstvima. Istraživanjima je dokazano da mnogi piretroidi mogu djelovati kao endokrini disruptori, ali za αcipermetrin to još uvijek nije dovoljno istraženo. Testisi su zbog reproduktivne važnosti i osjetljivog razvoja dobar pokazatelj djelovanja endokrinih disruptora. Cilj ovog istraživanja bio je po prvi puta istražiti utječe li peroralna prenatalna izloženost α-cipermetrinu na razvoj muških reproduktivnih organa potomaka Wistar štakora. U tu svrhu provedene su histopatološke, stereološke i imunohistokemijske analize proliferacijskog biljega histona H3 i apoptotičkog biljega pocijepane kaspaze 3 na fetalnim testisima te analize brojnosti i vijabilnosti spermija i procjena očuvanosti spermatogeneze u pubertalnim testisima štakora. S porastom doze α-cipermetrina dolazi do deorganizacije intersticijskog prostora, gubitka cjelovitosti Leydigovih stanica i značajnog smanjenja proliferacije Sertolijevih stanica. Prenatalna izloženost α-cipermetrinu ne utječe na volumensku gustoću gonocita i Sertolijevih stanica i ne uzrokuje njihovu apoptozu u fetalnim testisima, a kod mužjaka u pubertetu ne utječe na brojnost i vijabilnost spermija kao ni na očuvanost spermatogeneze. Alpha-cypermethrin is a synthetic pyrethroid type II widely used in agriculture and households. Studies have shown that synthetic pyrethroids may act as endocrine disruptors, but for αcypermethrin it has not been investigated enough yet. Testes are a good indicator of endocrine disruption due to their reproductive importance and sensitive development. The aim of this study was to investigate for the first time whether oral prenatal exposure to α-cypermethrin affects the development of male reproductive organs of Wistar rat offspring. For this purpose, histopathological, stereological and immunohistochemical analyses of histone H3 proliferation marker and apoptotic marker of cleaved caspase 3 in foetal testes and sperm number and viability analyses as well as assessment of spermatogenesis maintenance in rat pubertal testes were performed. Increase of α-cypermethrin dose leads to disorganisation of the interstitial space, loss of Leydig cells integrity and significant reduction of the Sertoli cells proliferation. Prenatal exposure to α-cypermethrin does not affect the volume density of gonocytes and Sertoli cells and does not cause their apoptosis in foetal testes. Also, it does not affect the number and viability of sperm as well as the maintenance of spermatogenesis in pubertal male rats.

Birth asphyxia, i.e. impaired intrapartum gas exchange, is the most common cause of brain damage in perinatal period. The clinical cerebral entity observed after a severe global asphyxia is termed hypoxic-ischemic encephalopathy (HIE). Four million newborn infants experience birth asphyxia each year, which leaves them with significant brain injuries and long-lasting consequences, such as cerebral palsy, epilepsy and sensory deficits. To date, the diagnosis and prognosis of an ischemic insult rely on clinical manifestations, which are highly variable, and neuroimaging. However, with this approach it is difficult to predict outcomes early during the course, when the intervention with targeted therapies would be the most efficient. Therefore, on a global scale, finding quantitative biomarkers that could measure the degree of injury, assist in triage to therapy and give prognostic information, will contribute significantly to the management of neonatal HIE. MicroRNAs (miRNAs) have an immense potential as biomarkers of perinatal brain injury, considering that a lot of them have been detected both in brain tissue and in serum/plasma. Additionally, ischemic insult is showed to affect their levels in both of these types of samples. Furthermore, hypothermia is currently the only therapy for perinatal HIE, indicating that there is a strong need for alternative and supplementary neuroprotective agents. Melatonin has emerged as a promising molecule in that aspect due to its neuroprotective properties, low toxicity and ability to readily cross the blood-brain barrier. Focus of this thesis is set on the changes in miR-126 and miR-146a levels induced by cerebral hypoxia-ischemia (HI) and melatonin in cerebral cortex, as well as in the serum of newborn rats. MicroRNA miR-126 is involved in angiogenesis, while miR-146a negatively regulates innate and adaptive immune responses. These processes are activated during HI and seem to play a major role in brain damage and/or neuronal protection. The results reported in this thesis confirm that melatonin significantly reduces the brain damage induced by neonatal HI and provide preliminary evidence of the modulation of miR-126 and miR-146a after the ischemic insult and melatonin treatment. The RT-qPCR analysis revealed a significant modulation of both miR-126 and miR-146a in the early phase , i.e. one hour after the insult. This modulation is observed both in the cerebral tissue and in the serum, indicating that miRNA dysregulation in the circulation may be the reflection of similar changes in the ischemic tissue. Therefore, the results of this study may support the idea of miRNAs as potential biomarkers for perinatal brain injury. Uvod u područje istraživanja: Asfiksija novorođenčeta, koju karakterizira nedostatna opskrba krvi i tkiva kisikom, jedan je od najčešćih uzroka oštećenja mozga u perinatalnom razdoblju. Klinička manifestacija, tj. lezija mozga koja nastaje kao posljedica manjka kisika i poremećaja cirkulacije naziva se hipoksično-ishemijska encefalopatija (HIE). Prevalencija asfiksije novorođenčadi doseže brojku od četiri milijuna godišnje, rezultirajući dugotrajnim posljedicama po dijete, kao što su cerebralna paraliza, epilepsija i gubitak osjetnih živaca. Dijagnostika i prognostika novorođenačke HIE danas se oslanja na kliničke manifestacije, koje znatno variraju od pojedinca do pojedinca, te na tehnike slikanja mozga. Nedostatak ovakvoga pristupa je nemogućnost rane detekcije patoloških promjena, što je ključno kako bi se na vrijeme primijenila ciljana terapija. Iz tog razloga očigledno je da postoji potreba za pronalaskom kvantitativnih biomarkera pomoću kojih bi se mogao izmjeriti stupanj oštećenja, procijeniti potreba za terapijom i vrsta potrebne terapije te pratiti njena učinkovitost. Svojstva biomarkera prepoznata su u mikroRNA molekulama s obzirom da ih je moguće kvantificirati i u moždanom tkivu i u serumu/plazmi te s obzirom da asfiksija, kao i posljedična HIE, utječu na njihove razine u oba tipa uzorka. Nadalje, terapijska je hipotermija trenutno jedina opcija za liječenje HIE, što dovodi do zaključka da je pronalaženje alternativnih i/ili suplementarnih neuroprotektivnih molekula prioritet u perinatalnoj medicini. Melatonin je obećavajuća molekula u tom smislu, budući da pokazuje antioksidativna svojstva, niske je toksičnosti te lako prijelazi krvno-moždanu barijeru. Obrazloženje teme: Tema ovog diplomskog rada promjene su u razinama dvaju mikroRNA, miR-126 i miR-146a, izazvane hipoksijom-ishemijom (HI), u mozgu i u serumu novorođenih štakora. MikroRNA miR-126 važna je za angiogenezu, dok miR-146a igra ulogu u negativnoj regulaciji urođenih i stečenih imunosnih mehanizama. Ovi su procesi narušeni u stanju hipoksije-ishemije, stoga bi njihova adekvatna modulacija mogla zaštititi još nerazvijeni mozak od neželjenih posljedica. Rezultati: Rezultati ovog istraživanja potvrdili su da melatonin značajno smanjuje oštećenje mozga uzrokovano novorođenačkom asfiksijom te pruža preliminarne dokaze o modulaciji mikroRNA miR-126 i miR-146a nakon hipoksije-ishemije i tretiranja melatoninom mladunčadi štakora. Točnije, RT-qPCR analizom utvrđeno je da su razine obaju mikroRNA znatno promijenjene već u ranoj fazi, tj. sat vremena nakon izazivanja HI. Navedena promjena vidljiva je kako u moždanoj kori, tako i u serumu, što upućuje na to da poremećaj razina mikroRNA u cirkulaciji može odražavati slične promjene u ishemičnom tkivu. Zaključak: Rezultati ovoga diplomskog rada govore u korist endogenih mikroRNA kao potencijalnih biomarkera HIE s obzirom na njihovu tkivnu selektivnost, stabilnost u plazmi te na činjenicu da su vjerni pokazatelji određenih patoloških promjena u moždanom tkivu.

Cilj istraživanja: Ispitati vazodilatacijski potencijal i antioksidativni status bijelih vina proizvedenih različitim tehnološkim procesima. Nacrt studije: Eksperimentalna studija na izoliranim organima laboratorijskih životinja. Ispitanici i metode: Kao uzorak za aortalne prstenove koristili smo torakalna aortu Sprague- Dawley štakora. Nakon izolacije, aortu smo odložili u Petrijevu zdjelicu s oksigeniranom Krebs – Henseleitovom otopinom. Aortu smo potom smjestili u sustav tkivnih kupelji za izolirane organe te nakon sat vremena stabilizacije dodali noradrenalin i acetilkolin. Nakon ispiranja dodali smo uzorke bijelog vina u kumulativnoj dozi 0, 1-8 ‰. Rezultati: Vazorelaksacija u grupama uzoraka bijelog vina WW1-3 i WW4-6 bila je znatno jača nego u grupama uzoraka bijelog vina WW 7-9 i WW 10-12. Predtretman aortnih prstenova s L-NAME-om potpuno je poništio vazodilatatorni odgovor na sve uzorke bijelog vina. Sadržaj fenola i flavonoida u grupama uzoraka WW 7-9 i WW 10-12 znatno je snižen u usporedbi s grupama WW1-3 i WW4-6. FRAP i TBARS su bili znatno sniženi u grupama WW7-9 i WW10-12 u odnosu na grupe WW1-3 i WW4-6, dok je DPPH 50 % EC bio znatno povišen. Zaključak: Rezultati pokazuju da je bijelim vinom potaknuta vazorelaksacija ovisna o NO i upućuju na mogućnost povećanja antioksidativnog kapaciteta i vazodilatacijskog potencijala bijelog vina korištenjem različitih postupaka proizvodnje, ovisno o sadržaju kvercetina.

Cilj istraživanja: Utvrditi kako prehrana majki i potomaka utječe na morfološke karakteristike jajnika, potkožnog i perigonadalnog masnog tkiva potomaka. Nacrt studije: Deset Sprague Dawlaey štakorica bilo je podijeljeno u dvije skupine. Jedna skupina hranjena je standardnom laboratorijskom hranom, a druga hranom bogatom zasićenim masnim kiselinama. Sve su štakorice nakon toga parene s istim mužjakom. Nakon trudnoće i dojenja, ženski potomci obje skupine majki podijeljeni su u dvije skupine, tako da je jedna skupina hranjena standardnom laboratorijskom hranom, a druga hranom bogatom zasićenim masnim kiselinama u trajanju od 22 tjedna. Materijal i metode: Štakorice su žrtvovane te su izdvajani i vagani jajnici, potkožno i perigonadalno masno tkivo. U jajnicima je utvrđivana prisutnost cističnih formacija, postotak kolagena u stromi jajnika te je nakon imunohistokemijskog bojenja utvrđivan broj makrofaga i intenzitet imunohistokemijskog bojenja na TNF – α u tkivu jajnika. Na histološkim preparatima supkutanog i perigonadalnog masnog tkiva učinjena je histomorfometrija u računalnom programu Cell Profiler 4.3.1. radi utvrđivanja površine i broja adipocita. Rezultati: Masa jajnika bila je veća u potomaka majki hranjenih hranom bogatom zasićenim masnim kiselinama. Iste su skupine pokazale i pojavnost cističnih formacija te veći postotak kolagena u jajnicima. Na broj makrofaga i intenzitet imunohistokemijskog singala TNF – α više je utjecala prehrana potomaka pa je veći broj makrofaga te jači intenzitet imunohistokemijskog bojenja na TNF – α dokazan u potomaka hranjenih hranom bogatom zasićenim masnim kiselinama. Nisu nađene statistički značajne razlike i veličini adipocita među skupinama. Potomci majki hranjenih standardnom laboratorijskim hranom imali su značajno veći broj adipocita male površine u supkutanom masnom tkivu. Zaključak: Prehrana majke utječe na masu jajnika, pojavnost cističnih formacija u jajnicima te fibrozu jajnika. Prehrana majke utječe na veličinu adipocita supkutanog masnog tkiva. Prehrana potomaka utječe na broj makrofaga i intenzitet imunohistokemijskog singala TNF – α.

Dijabetes (Diabetes mellitus) je ozbiljna, za sada neizlječiva, kronična bolest koja je okarakterizirana hiperglikemijom kao i poremećajima u metabolizmu ugljikohidrata, masti i proteina. U zadnja dva desetljeća se drastično povećala incidencija ove bolesti, pretežito kod osoba starije dobne skupine, ali ne zaobilazi niti mlađu populaciju. Upravo zbog toga je sve više istraživanja usmjereno na razvoj novih, dostupnijih i učinkovitijih metoda terapijskog liječenja. U ovom diplomskom radu je ispitivan učinak rekombinantnog humanog eritropoetina (rhEPO) na ekspresiju i aktivnost SIRT1 proteina (engl. silent information regulator two protein 1), ekspresiju proBDNF i mBDNF proteina kao i na IkBα protein u parijatalnom korteksu i/ili hipokampusu štakora s eksperimentalnim dijabetesom. Hannover Wistar štakorima muškog spola je izazvan dijabetes primjenom pojedinačne injekcije streptozotocina (STZ). Dio životinja koje su razvile dijabetes primile su rhEPO (40 µg/kg tjelesne težine) (Diab/EPO) ili otapalo (Diab) četiri dana uzastopno. Kontrolnu skupinu sačinjavale su zdrave, netretirane životinje. Dobiveni rezultati pokazuju da je primjena rhEPO izazvala statistički značajan porast ekspresije SIRT1 proteina u mozgovima štakora s eksperimentalnim dijabetesom u korteksu i hipokampusu u usporedbi sa kontrolnom skupinom štakora i skupinom štakora tretiranih s otapalom (Diab). Zabilježen je i statistički značajan porast ekspresije proBDNF, ali ne i mBDNF proteina u parijetalnom korteksu životinja. Ekspresija proteina IkBα je porasla kod skupine životinja tretiranih s rhEPO, ali dobiveni podaci nisu statistički značajni., Diabetes mellitus is a serious, incurable, chronic disease characterised by hyperglycaemia and disorders in the metabolism of carbohydrates, fats and proteins. The incidence of this disease has increased drastically over the past decades, mostly in the elderly, but it does not bypass the younger population. Therefore, more and more research is focused on the development of new, more accessible and more efficient ways of therapeutic treatment. The effect of recombinant human erythropoietin (rhEPO) on expression and activity of SIRT1 protein (silent information regulator two protein 1), proBDNF and mBDNF protein expression as well as on IkBα protein in the pariatric cortex and/or hippocampus of rats with experimental diabetes were researched in this study. Diabetes mellitus in Hannover Wistar male rats was caused by single injection of streptozotocin (STZ). Some of the animals that developed diabetes mellitus received either rhEPO (40 µg/kg body weight) (Diab/EPO) or solvent (Diab) for four consecutive days. The control group consisted of healthy, untreated animals. The results showed that the use of rhEPO induced a statistically significant increase in SIRT1 protein expression in the brains of rats with experimental diabetes in the cortex and hippocampus compared to the control group of rats and the solvent treated group of rats (Diab). There was also a statistically significant increase in proBDNF expression, but not of mBDNF protein in the parietal cortex of animals. IkBα protein expression increased in the group of animals treated with rhEPO, but the data obtained are not statistically significant.

Poskok (lat. Vipera ammodytes ammodytes) najotrovnija je europska zmija. Otrov poskoka uobičajeno iskazuje hematotoksično, miotoksično i neurotoksično, kao i kardiotoksično djelovanje. U cilju detaljnijeg istraţivanja kardiotoksičnosti, biokemijskim postupcima razdijeljen je cjelokupni otrov poskoka na četiri frakcije (A-D) i podfrakcije (C1- 4). Učinci frakcija A, B i C, kao i navedenih podfrakcija, te amoditina L, ispitani su na modelu izoliranog štakorskog srca. Srčana frekvencija (HR), učestalost aritmija (atrijsko-ventrikularni (AV) blok, ventrikularna tahikardija (VT), ventrikularna fibrilacija (VF) i asistolija), koronarni protok (CF), sistolički (sLVP), razvijeni (devLVP) i dijastolički tlak lijeve klijetke (dLVP), mjereni su prije, za vrijeme i nakon primjene izoliranih sastavnica otrova poskoka u tri različite koncentracije. Biokemijski pokazatelji srčanog oštećenja (kreatin kinaza – CK, laktat dehidrogenaza – LDH, aspartat aminotransferaza – AST, i troponin I) takoĎer su mjereni tijekom razdoblja izloţenosti spomenutim sastavnicama. Frakcija A koja je sadrţavala proteine pribliţne molekularne mase 60-100 kDa nije pokazala nikakav učinak na izoliranom srcu štakora. Frakcije B i C poremetile su srčanu funkciju na sličan način, ali s različitim potencijalom, te je posljednje navedena pokazala snaţniji učinak na srce. Spomenuto se manifestiralo značajnim padom vrijednosti HR i CF, te povišenjem dLVP, kao i sniţenjem devLVP i sLVP, uz značajno povišenje biokemijskih biljega srčanog oštećenja. Sva srca izloţena frakciji C u konačnim koncentracijama od 22,5 i 37,5 μg/mL doţivjela su brz i ireverzibilan nastanak asistolije bez AV bloka, ali uz prethodni nastanak ventrikularne tahikardije i fibrilacije. Frakcija B samo prilikom primjene najveće koncentracije uzrokovala je asistoliju u svih srca, ventrikularnu fibrilaciju u 80%, te ventrikularnu tahikardiju u 70% izloţenih srca. Frakcija C potaknula je nastanak ukupno 71% svih biljeţenih poremećaja srčanog ritma, što je bilo značajnije nego što je to uzrokovala frakcija B (29%). Sekretorne fosfolipaze A2 najzastupljenije su sastavnice unutar frakcije C, te bi daljnja istraţivanja trebala detaljnije istraţiti moţebitne kardiotoksične tvari unutar ove skupine proteina., The nose-horned viper (Vipera ammodytes ammodytes) is the most venomous European snake. Its venom is known as haematotoxic, myotoxic and neurotoxic, but it exerts also cardiotoxic effects. To further explore the cardiotoxicity of the venom, with biochemical methods we separated it into four fractions (A-D) and four subfractions (C1-4). Three fractions that contain polypeptides (A, B, and C), and four mentioned subfractions, along with ammodytin L, were tested for their effects on the isolated rat heart. Heart rate (HR), incidence of arrhythmias (atrioventricular (AV) blocks, ventricular tachycardia, ventricular fibrillation, and asystolia), coronary flow (CF), systolic (sLVP), developed (devLVP), and diastolic left ventricular pressure (dLVP) were measured before, during, and after the application of venom (sub)fractions in three different concentrations. Biochemical markers of myocardial damage (creatine kinase – CK, lactate dehydrogenase – LDH, aspartate aminotransferase – AST, and troponin I) were also analyzed during exposure to mentioned compounds. Fraction A, containing proteins of 60-100 kDa, displayed no effect on the rat heart. Fractions B and C disturbed heart functioning in similar way, but with different potency that was higher by the latter. This was manifested by significant decrease of HR and CF, the increase of dLVP, and the decrease of sLVP and devLVP, accompained with significant increase of biochemical heart damage values. All hearts treated with fraction C in the final CF concentrations 22.5 and 37.5 mg/mL suffered rapid and irreversible asystolia without AV blockade. They underwent also ventricular fibrillation and ventricular tachycardia. Fraction B affected hearts only at the highest dose inducing asystolia in all hearts, ventricular fibrillation in 80%, and ventricular tachycardia in 70% of the hearts. Venom fraction C induced 71% of all recorded heart rhythm disturbances, significantly more than fraction B, which induced 29%. Most abundant proteins in fraction C were secreted phospholipases A2 among which the venom component acting on the heart is most probably to be looked for.

Moždani udar je cerebrovaskularni poremećaj karakteriziran kliničkim znakovima brzog razvoja žarišnih ili globalnih poremećaja cerebralne funkcije. Jedan je od vodećih uzroka invalidnosti i smrtnosti u svijetu uz vrlo ograničene terapijske mogućnosti. Više od 80% moždanih udara je ishemijskog podrijetla, nastalih većinom uslijed okluzije srednje moždane arterije (engl. middle cerebral artery occlusion MCAO). U ovom diplomskom radu ispitivan je učinak rekombinantnog humanog eritropoetina (rhEpo) na ekspresiju i aktivnost SIRT 1 proteina (engl. silent information regulator two protein 1), ekspresiju iNOS-a i GFAP-a te aktivaciju mikroglije u korteksu i/ili hipokampusu štakora izloženih postupku MCAO. Hannover Wistar štakori muškog spola su bili izloženi žarišnoj cerebralnoj ishemiji primjenom metode MCAO tijekom 1 h. Ishemijskim životinjama je aplicirano ili otapalo ili rhEpo (5000 IU/kg, i.p.), 3 h nakon indukcije ishemije. Lažno operirane životinje su korištene kao kontrolna skupina. Životinje su žrtvovane 24 h nakon indukcije ishemije. Dobiveni rezultati pokazuju da je primjena rhEpo izazvala statistički značajan porast ekspresije SIRT1 proteina u korteksu ishemičnih životinja u usporedbi s kontrolnim skupinama. U radu nisu zabilježene značajnije promjene razine ekspresije iNOS-a i GFAP-a u ispitivanim regijama mozga. U hipokampusu ishemičnih životinja zabilježeno je smanjenje broja aktiviranih mikroglija stanica uslijed primjene rhEpo no dobiveni podaci nisu statistički značajni., Stroke is a cerebrovascular disorder characterized by clinical signs of rapid development of focal or global disorders of cerebral function. It is one of the leading causes of disability and mortality in the world with very limited therapeutic possibilities. More than 80% of strokes are of ischemic origin, caused mostly by middle cerebral artery occlusion (middle cerebral artery occlusion, MCAO). The purpose of this thesis was to investigate the effect of recombinant human erythropoietin (rhEpo) on the expression and activity of SIRT 1 protein (silent information regulator two protein 1), the expression of iNOS and GFAP and the activation of microglia in the cortex and / or hippocampus of rats exposed to MCAO procedure. Hannover Wistar male rats were exposed to focal cerebral ischemia using the MCAO method for 1 h. Ischemic animals were administered either a solvent or rhEpo (5000 IU / kg, i.p.), 3 h after induction of ischemia. Falsely operated animals were used as a control group. Animals were sacrificed 24 h after induction of ischemia. The obtained results show that the administration of rhEpo caused a statistically significant increase in the expression of SIRT1 protein in the cortex of ischemic animals compared to the control groups. No significant changes in the level of iNOS and GFAP expression in the examined brain regions were observed. In the hippocampus of ischemic animals, a decrease in the number of activated microglial cells was observed due to the use of rhEpo, but the obtained data are not statistically significant.

Pseudokolinesteraza (PChE), osim što ima značajnu farmakološku ulogu, zajedno s acetilkolinesterazom sudjeluje u hidrolizi acetilkolina. Nova saznanja su da je acetilkolin protuupalna molekula, da postoji kolinergički protuupalni put i da PChE može predstavljati upalni biljeg kod sistemskih upala blažeg stupnja. Zato je važno poznavati lijekove koji mijenjaju aktivnost PChE. U ovom istraživanju su ispitivani učinci simvastatina, rosuvastatina i fenofibrata na aktivnost PChE i parametre oksidacijskog stresa kod normolipemičkih i hiperlipemičkih štakora, budući da je u patološkim stanjima, kao što su upala i hiperlipidemija prisutan i oksidacijski stres. Svi istraživani antilipidni lijekovi značajno su povećali aktivnost PChE u plazmi oba soja štakora. U mozgu normolipemičnih štakora porast aktivnosti PChE dokazan je nakon primjene statina, dok je u mozgu hiperlipemičnih štakora na porast aktivnosti utjecao i fenofibrat. U jetrima je porast aktivnosti bio izraženiji kod hiperlipemičnih štakora. Rezultati ispitivanja učinaka antilipidnih lijekova na parametre oksidacijskog stresa pokazuju da simvastatin i fenofibrat u plazmi i mozgu normolipemičnih štakora pokazuju antioksidacijski učinak, za razliku od rosuvastatina koji može djelovati prooksidacijski. U plazmi i mozgu hiperlipemičnih štakora simvastatin ne djeluje na parametre oksidacijskog stresa, dok fenofibrat u plazmi istog soja štakora djeluje antioksidacijski, a u mozgu prooksidacijski. U jetrima oba soja štakora fenofibrat djeluje izrazito prooksidacijski. Rezultati pokazuju da sva tri antilipidna lijeka utječu na aktivnost PChE i parametre oksidacijskog stresa u normalnim i patološkim uvjetima, te stoga mogu utjecati kako na farmakološku ulogu PChE tako i na tijek nekih patofizioloških procesa., Beside significant pharmacological role pseudocolinesterase (PChE) is involved in hydrolysis of acetylcholine, an anti-inflammatory molecule. Drugs can alter PChE activity. Since oxidative stress is present in pathological conditions such as inflammation and hyperlipemia in this study the effects of simvastatin, rosuvastatin, and fenofibrate on PChE activity and parameters of oxidative stress in normolipemic and hyperlipemic rats were investigated. All investigated drugs significantly increased plasma PChE activity in both strains of rats. In the brain of normolipemic rats, increase in PChE activity was demonstrated after statin administration, whereas in hyperlipemic rat brain, an increase in activity was also after fenofibrate. In the liver, increase in activity was more pronounced in hyperlipemic rats. Unlike rosuvastatin, simvastatin and fenofibrate showed antioxidant effect in plasma and brain of normolipemic rats. In plasma of hyperlipemic rats fenofibrate showed antioxidant effects, and in brain pro-oxidant. In the liver of both strains of rats, the effects of fenofibrate were pro-oxidant, and effect of simvastatin was antioxidant in the liver of normolipemic and pro-oxidant in hyperlipemic rats. Investigated drugs influenced PChE activity and oxidative stress under normal and pathological conditions. The consequences could be change in pharmacological role of PChE and change in course of some pathophysiological processes.

CILJ ISTRAŽIVANJA: Ispitati relativan izražaj važnih antioksidativnih enzima (Cu/Zn SOD, Mn SOD, EC-SOD, GPx1 i GPx4) u mikro-, makrocirkulaciji te bubrezima pod utjecajem visokoslane prehrane. NACRT STUDIJE: Kontrolirani pokus na animalnom modelu MATERIJALI I METODE: Sprague-Dawley muški štakori starosti 3 tjedna podijeljeni su u 4 skupine. Dvije skupine štakora konzumirale su niskoslanu prehranu koja sadrži 0, 4 % NaCl-a u svom sastavu (kroz 7 ili 30 dana), dok su druge dvije skupine konzumirale visokoslanu prehranu koja sadrži 4 % NaCl-a (kroz 7 ili 30 dana). Nakon završenog dijetnog protokola, životinje su žrtvovane dekapitacijom te su prikupljeni uzorci aorti, krvnih žila mozga te bubrega iz kojih se rtPCR metodom odredio genski izražaj ciljnih antioksidativnih enzima. REZULTATI: Visokoslana prehrana uzrokovala je značajnu promjenu Mn SOD antioksidativnog gena u aortama te krvnim žilama mozga. 30 dana visokog unosa soli dovelo je do značajno većeg izražaja Mn SOD u odnosu na akutni (7 dana) protokol. Također, 7 dana visokoslane ishrane značajno je snizio izražaj istog gena u odnosu na niskoslanu skupinu. Ostali antioksidativni enzimi nisu se značajno mijenjali između ispitivanih skupina u svim uzorcima. ZAKLJUČAK: Mlađi štakori bolje kompenziraju štetne utjecaje visokoslane prehrane te je potreban duži period takve ishrane kako bi se pokazali štetni učinci. Mn SOD ima najznačajniju ulogu u promjeni antioksidativnog statusa. Kod dužeg perioda visokoslane prehrane dolazi do aktivacije kompenzacijskog mehanizma i regulacije oksidativnog stresa povećanjem izražaja Mn SOD.

Hemin may be of potential therapeutic value in wound healing management in diabetics. It is an inducer of heme oxygenase-1, an enzyme which degrades heme and participates in cellular protection against oxidative stress, inflammation and apoptosis. Thus, in the present study, hemin (0.5%) was applied topically over excision wounds, and its therapeutic effect in wound healing evaluated in diabetic rats. Topical hemin application significantly increased the percentage of wound contraction on day 2 in diabetic rats, however, povidone-iodine did the same on day 7 compared to the diabetic control. A significant increase in hydroxyproline and glucosamine content was found on day 14 in the hemin treated wounds of diabetic rats vs. the diabetic control. The histology of the hemin treated rats was in agreement with the cellular proliferation and collagen synthesis in granulation tissue. Hemin significantly increases cytokine IL-10 and decreases TNF-α in the granulation tissue of the healed wounds of diabetic rats. The finding showing the pro-healing effects of hemin was endorsed by inhibition of mRNA expression of pro-inflammatory cytokine TNF-α and adhesion molecule ICAM-1, and up-regulation of anti-inflammatory cytokine IL-10 mRNA. Hence, topical hemin application (i) helps in early and fast wound contraction (ii) enhances the hydroxyproline and glucosamine content of wounds and (iii) modulates pro-healing mRNA expression of cytokines., Hemin ima potencijalnu terapijsku vrijednost u liječenju rana u dijabetičara. On potiče hem-oksigenazu-1, enzim koji razgrađuje hem i sudjeluje u staničnoj zaštiti od oksidacijskog stresa, upale i apoptoze. U ovom je istraživanju hemin (0,5 %) primijenjen lokalno na ekscizijske rane te je procijenjen njegov terapijski učinak na cijeljenje rana u dijabetičnih štakora. Lokalna aplikacija hemina znakovito je povećala postotak zatvaranja rana 2. dan u dijabetičnih štakora, što je učinio i povidon-jod 7. dan u kontrolnoj skupini. Znakovit porast sadržaja hidroksiprolina i glukozamina pronađen je 14. dan u dijabetičnih štakora čije su rane tretirane heminom, za razliku od kontrolne skupine. Histologija je u štakora tretiranih heminom bila u skladu sa staničnom proliferacijom i sintezom kolagena u granulacijskom tkivu. Hemin je znakovito povisio citokin IL-10 i smanjio TNF-α u granulacijskom tkivu dijabetičnih štakora sa zacijeljenim ranama. Taj nalaz odgovara ljekovitom učinku hemina što je podržano inhibicijom ekspresije mRNA proupalnog citokina TNF-α i adhezijom molekule ICAM-1 te regulacijom protuupalnog cittokina IL-10 mRNA. Dakle, lokalna primjena hemina pomaže (i) u ranoj i brzoj kontrakciji rana (ii), poboljšava sadržaj hidroksiprolina i glukozamina u ranama i (iii) prilagođuje mRNA ekspresiju citokina u smjeru cijeljenja rane.

Ciljevi istraživanja: Dvostrukim fluorescentnim bojanjem (konkanavalin A i oil red O) vizualizirati i odrediti udjele glikogena i masnih kapljica u hepatocitima mužjaka i ženki Sprague- Dawley štakora.Imunohistokemijskim bojanjem vizualizirati i odrediti udjele M1 (CD197) i M2 (CD206) makrofaga u svrhu određivanja stupnja upale tkiva jetre mužjaka i ženki Sprague-Dawley štakora. Istražiti učinak antidijabetika metformina i liraglutida na mužjake i ženke hranjene masnom i slatkom hranom. Nacrt studije: Istraživanje je provedeno kao studija parova. Materijali: Četiri skupine mužjaka i ženki Sprague-Dawley štakora: kontrolna skupina hranjena standardnom hranom (SD), eksperimentalna skupina 19 tjedana hranjena hranom bogatom mastima i šećerom (HFHSD), kojoj je 6 tjedana nakon indukcije metaboličkog sindroma uvedena terapija metforminom (HFHSD + M) ili liraglutidom (HFHSD + L). Prikupljeno tkivo jetre fiksirano je i obojeno fluorescentnim bojanjem konkanavalinom A za vizualizaciju glikogena i Oil Red O bojom za vizualizaciju masnih kapljica. Za vizualizaciju M1 makrofaga korištena su imunohistokemijska bojanja na C-C kemokinske receptore 7 (CCR7 ili CD197 biljeg), a M2 makrofaga bojanja na receptor za manozu (MRC1 ili CD206 biljeg). Rezultati: Ženke su imale veće nakupljanje glikogena, a mužjaci masnih kapljica u hepatocitima. Terapija metforminom snizila je udio glikogena u jetri kod oba spola. Kod mužjaka je smanjila, a kod ženki povećala broj M1 makrofaga. Terapija liraglutidom kod mužjaka je smanjila broj M1 makrofaga, a kod ženki povećala broj M2 makrofaga. Zaključak: Masna i slatka hrana uzrokuje akumulaciju masnih kapljica u jetri mužjaka. Antidijabetici povoljno utječu na sniženje upale kod mužjaka, ali kod ženki uzrokuju upalu i fibrozu jetrenog tkiva.

The aim of the study was to evaluate the antioxidant, immunomodulatory and anti-arthritic effects of turmeric extracts (Standard and CurQfen) on rat adjuvant arthritis. The impact of the treatment was investigated on pro- and antioxidant status, serum interleukins IL-17 and IL-1β, blood indices, joint swelling, and histological changes in the joints, liver and body weight. Both turmeric extracts improved blood indices, decreased the level of pro-inflammatory cytokines, and enhanced antioxidant level. Both extracts diminished swelling and normalized histological structure in soft periarticular tissues, synovial membrane and hyaline cartilage. No negative effect on the liver was observed. CurQfen was more effective than Standard extract. The strong antioxidative, anti-inflammatory and immunomodulatory effects of the turmeric extracts suggest their usefulness in the treatment of autoimmune arthritis as monotherapy or in combination with traditional anti-arthritic drugs., Cilj ovoga istraživanja bio je procijeniti antioksidacijske, imunomodulacijske i antiartritične učinke ekstrakta kurkume (standardni i CurQfen) na štakore s adjuvantnim artritisom. Istražen je utjecaj ekstrakta kurkume na prooksidacijski i antioksidacijski status, serumske interleukine IL-17 i IL-1β, krvne pokazatelje, otekline zglobova i histološke promjene u zglobovima i jetri te na tjelesnu masu. Oba su ekstrakta kurkume dovela do poboljšanja krvnih pokazatelja, smanjila su razine proupalnih citokina i poboljšala antioksidacijski status. Također su oba ekstrakta kurkume smanjila otekline i normalizirala histološku strukturu u mekim periartikularnim tkivima, sinovijskoj membrani i zglobnoj hrskavici. Nije zapažen negativan učinak na jetru. CurQfen je bio učinkovitiji od standardnog ekstrakta. Jaki antioksidacijski, protuupalni i imunomodulacijski učinci ekstrakta kurkume pokazuju da on može biti koristan u liječenju autoimunosnog artritisa kao monoterapija ili u kombinaciji s tradicionalnim lijekovima za liječenje artritisa.

We focused on the relationship of 0.5% tetracaine- and 0.4% oxybuprocaine-induced corneal anesthesia in rats, and pentadecapeptide BPC 157 (0.4 μg/eye), along with nitric oxide synthase (NOS) inhibitor N(gamma)-nitro-L-arginine methyl ester (L-NAME) (0.1 mg/eye) and/or NOS substrate L-arginine (2 mg/eye), applied in the form of eye drops. We assessed corneal sensitivity recovery (Cochet-Bonnet esthesiometer), corneal lesion elimination (staining with 10% fluorescein) and decrease in tear volume (Schirmer test). BPC 157 administration had a full counteracting effect. Recovery also occurred in the presence of NOS blockade and NOS substrate application. L-arginine eventually shortened duration of corneal insensitivity and exerted corneal lesion counteraction (and counteraction of tetracaine-induced decrease of tear volume) only in earlier but not in later period. L-NAME application led to longer duration of corneal insensitivity, increase in corneal lesions and decrease in tear volume. When L-NAME and L-arginine were applied together, they antagonized each other’s effect. These distinctions may indicate particular NOS involvement (corneal insensitivity vs. corneal lesion along with tear production), distinctively affected by the administration of NO agents. However, additional BPC 157 co-administration would re-establish counteraction over topical ophthalmic anesthetic-induced effect, be it in its early or late course. We suggest BPC 157 as an antidote to topical ophthalmic anesthetics., U ovom istraživanju ispitivali smo međuodnos anestezije rožnice uzrokovane 0,5% tetrakainom odnosno 0,4% oksibuprokainom i pentadekapeptida BPC 157 (0,4 μg/oko) u kombinaciji s inhibitorom nitrid oksida L-NAME (0,1 mg/oko) i/ili supstratom nitrid oksida L-argininom (2 mg/oko) primijenjenim u obliku kapi za oči. Procjenjivali smo anesteziju rožnice (Cochet-Bonnetov esteziometar), nestajanje lezija rožnice (bojenje 10% fluoresceinom) te volumen nastajanja suza (Schirmerov test). Učinak potpunog poništavanja anestezije rožnice uočen je u skupinama koje su primale BPC 157. Oporavak je također nastupio u skupinama koje su primale i supstrat i blokator nitrid oksida. L-arginin skraćuje vrijeme neosjetljivosti rožnice, a uočeno je i smanjenje lezija rožnice te poništavanje smanjenja lučenja suza, ali samo u ranijem kraćem razdoblju, dok se kasnije taj učinak gubi. L-NAME je uzrokovao produženje vremena neosjetljivosti rožnice kao i povećanje lezija rožnice te dodatno smanjenje stvaranja suza. Kada se L-arginin i L-NAME daju zajedno njihov učinak se poništava. Opažene razlike mogu ukazivati na određeni utjecaj i uključenost nitrid oksida (neosjetljivost rožnice naspram nastajanja lezija rožnice i stvaranja suza), što je pokazano primjenom supstrata/blokatora nitrid oksida. Međutim, u bilo kojoj kombinaciji prije ili kasnije, dodatak BPC 157 doveo bi do poništavanja učinka primijenjenih anestetika.

Atrofija mišića je neminovna pri imobilizaciji ekstremiteta. Definitivno smanjuje izglede za dobrim ishodom liječenja. Radi se uglavnom o reverzibilnom oštećenju mišića koje u većini slučajeva rezultira samo produženom rehabilitacijom, međutim, nije rijedak slučaj da dovodi do trajne smanjene funkcije ekstremiteta. S obzirom da ne postoji za sada farmakoterapija koja bi spriječila ili umanjila razvoj atrofije mišića mi smo postavili hipotezu da pentadekapeptid BCP157 preko NO sustava sprečava razvoj atrofije te kasnije pospješuje regeneraciju mišića, imajući u vidu ranija istraživanja o resekciji i natučenju mišića, resekciji tetive i ligamenta, cijeljenju rana te protuupalnom djelavnju pentadekapeptida BCP 157. Štakore sa reseciranim patelarnim ligamentom na stražnjoj lijevoj nozi smo tretirali peroralno i parenteralno s BPC157 (10ug/kg), L-NAME (5 mg/kg) i L-argininom (100 mg/kg) pojedinačno i/ili u kombinaciji. Imajući u vidu da kod reseciranog patelarnog ligamenta dolazi do atrofije mišića, a shodno prethodnim našim radovima, mjerili smo učinak pentadekapeptida BPC 157 tako što smo činili kliničko-funkcionalne testove i histološki analizirali promjene u mišiću. Pomoću RT-PCR-a su istraživane razine eNOS, iNOS, COX-2 mRNA iz tkiva mišića. Doprinos rada (definiranje opsežnosti razvoja atrofije te sprečavanje iste, te benefitni učinak BPC 157) predstavljat će značajnu znastvenu novost. Muscle atrophy is inevitable in limb immobilization. Definitely reduces the chances of a good outcome. It is usually about reversible muscle damage, which in most cases results in only prolonged rehabilitation, however, is not a rare case that leads to a permanently reduced extremity function. Given that there is no pharmacotherapy that would prevent or reduce the development of muscle atrophy, we hypothesized that pentadecapeptide BCP157 in relation to NO system reduces the development of atrophy and subsequently promotes muscle regeneration, taking into account previous studies of muscle resection, tendon and ligament resection, wound healing and favorable antiinflammatory effects of pentadecapeptide BCP 157. Rats with a resected patellar ligament on the back left leg will be treated with oral and parenteral BPC157 (10ug/kg, 10ng/kg), L-NAME (5 mg / kg) and L-arginine (100 mg / kg) alone and / or in combination. Having in mind that the resection of patellar ligament causes muscle atrophy, according to our previous work, we will measure the effects of pentadecapeptide BPC 157, we will do clinical functional tests and histological analysis of the lesions in the muscle. RT-PCR will investigated levels of eNOS, iNOS, COX-2 mRNA from muscle tissue. The contribution of study will be in defining comprehensive development of atrophy and prevention of the same, and benefit effects of BPC 157 which will provide a significant scientific novelty.

Atrofija mišića je neminovna pri imobilizaciji ekstremiteta. Definitivno smanjuje izglede za dobrim ishodom liječenja. Radi se uglavnom o reverzibilnom oštećenju mišića koje u većini slučajeva rezultira samo produženom rehabilitacijom, međutim, nije rijedak slučaj da dovodi do trajne smanjene funkcije ekstremiteta. S obzirom da ne postoji za sada farmakoterapija koja bi spriječila ili umanjila razvoj atrofije mišića mi smo postavili hipotezu da pentadekapeptid BCP157 preko NO sustava sprečava razvoj atrofije te kasnije pospješuje regeneraciju mišića, imajući u vidu ranija istraživanja o resekciji i natučenju mišića, resekciji tetive i ligamenta, cijeljenju rana te protuupalnom djelavnju pentadekapeptida BCP 157. Štakore sa reseciranim patelarnim ligamentom na stražnjoj lijevoj nozi smo tretirali peroralno i parenteralno s BPC157 (10ug/kg), L-NAME (5 mg/kg) i L-argininom (100 mg/kg) pojedinačno i/ili u kombinaciji. Imajući u vidu da kod reseciranog patelarnog ligamenta dolazi do atrofije mišića, a shodno prethodnim našim radovima, mjerili smo učinak pentadekapeptida BPC 157 tako što smo činili kliničko-funkcionalne testove i histološki analizirali promjene u mišiću. Pomoću RT-PCR-a su istraživane razine eNOS, iNOS, COX-2 mRNA iz tkiva mišića. Doprinos rada (definiranje opsežnosti razvoja atrofije te sprečavanje iste, te benefitni učinak BPC 157) predstavljat će značajnu znastvenu novost

Pripadnici roda Anisakis Dujardin, 1845 tvore skupinu nametničkih oblića složenog životnog ciklusa koji uključuje morske sisavce kao krajnje domaćine, planktonske rakove kao intermedijarne domaćine te ribe i glavonošce kao paratenične domaćine. Konzumacijom sirovih ili termički nedovoljno obrađenih morskih proizvoda kontaminiranima živim ličinkama trećeg stadija čovjek može postati slučajni domaćin, pri čemu može doći do razvoja bolesti poznate kao anisakijaza, koja je prepoznata kao rastući javnozdravstveni problem. U prvom dijelu istraživanja je provedena histopatološka i imunofluorescencijska analiza lezija probavila krajnjeg domaćina. Lezije uzrokovane prisutnošću nametnika su uključivale izraženi ulcerativni gastritis s mješovitim upalnim infiltratom i čestom prisutnošću bakterija, blagi do umjereni granulomatozni gastritis te jaku piogranulomatoznu upalu. Imunofluorescencijsko bojanje nije proizvelo pozitivne signale za primijenjena protutijela. U drugom dijelu istraživanja, na štakorskom modelu anisakijaze je karakteriziran rani upalni odgovor slučajnog domaćina korištenjem histopatološke analize, imunofluorescencije (CD3, CD4, CD68, iNOS, S100A8/A9) i transmisijske elektronske mikroskopije te mjerenjem ekspresije upalnih biljega (Il1b, Il6, Il18, Ccl2, Icam1, Mmp9), mikroRNA i količine metilirane DNA. Migracija Anisakis ličinki je uzrokovala umjerena do opsežna krvarenja u vezivnom tkivu podsluznice probavila i epimizija/perimizija mišića. U želucu i mišiću je bio prisutan umjeren do obilan upalni infiltrat, dominiran neutrofilima i makrofagima, dok je u crijevu zabilježen samo blagi upalni infiltrat. Lezije su bile karakterizirane prisutnošću CD3+, CD4+, CD68+, iNOS+ i S100A8/A9+ stanica. Il6, Il1b i Ccl3 su pokazali izrazito jaku ekspresiju u želucu u visceralnom masnom tkivu. Ukupno su tri miRNA bile diferencijalno eksprimirane; dvije u želucu (miRNA-451-5p i miRNA-223-3p) te dvije u crijevu (miRNA-451-5p i miRNA-672-5p). Nije zabilježena statistički značajna razlika u količini metilirane DNA između zaraženog i nezaraženog tkiva. Navedeno istraživanje ukazuje da Anisakis spp. u slučajnom domaćinu potiče izraženi upalni odgovor sa značajnom ekspresijom određenih proupalnih citokina i miRNA., Members of the genus Anisakis comprise a group of parasitic nematodes with indirect life cycle, that utilize marine mammals as definitive hosts, planktonic crustaceans as intermediate hosts and fish and cephalopods as paratenic hosts. Following ingestion of raw or undercooked seafood contaminated with live third stage larvae, humans can become accidental hosts, thus contracting a disease termed anisakiasis, being recognized as an emerging public health concern. In the first part of the research histopathological and immunofluorescence analysis of gastrointestinal tract lesions of the final host was performed. Anisakis spp.-induced lesions included severe ulcerative gastritis with mixed inflammatory infiltrate often associated with colonies of bacteria, mild to moderate granulomatous gastritis and severe pyogranulomatous inflammation. Immunofluorescent staining did not yield positive signals for the applied antibodies. In the second part of the research we characterized early inflammatory response in rat model of anisakiasis by means of histopathological analysis, immunofluorescence (CD3, CD4, CD68, iNOS, S100A8/A9) and transmission electron microscopy, in addition to measuring inflammatory markers (Il1b, Il6, Il18, Ccl2, Icam1, Mmp9) and microRNA expression, as well as global DNA methylation status. Anisakis larval migration caused moderate to extensive haemorrhages in submucosal and epimysial/perimysial connective tissue of the muscles. In stomach and muscle, moderate to abundant mixed inflammatory infiltrate was present, dominated by neutrophils and macrophages, while only mild infiltration was seen in intestine. Lesions were characterized by the presence of CD3+, CD4+, CD68+, iNOS+ i S100A8/A9+ cells. Il6, Il1b and Ccl3 showed particularly strong expression in stomach and visceral adipose tissue. In total, three miRNAs were differentially expressed; two in stomach (miRNA-451-5p and miRNA-223-3p) and two in intestine (miRNA-451-5p and miRNA-672-5p). No changes in global DNA methylation were observed between infected and uninfected tissues. This study shows, that Anisakis infection induces strong inflammatory response in accidental host with marked induction of specific proinflammatory cytokines and miRNA expression.

Svakodnevno, a posebno tijekom sportskih aktivnosti česta su oštećenja mišića i tetiva. Mišićno-tetivni spoj je najslabija komponenta u cijeloj jedinici i veliki broj oštećenja dogaĎa se na njemu. Na temelju rezultata ranijih istraţivanja u kojima terapija BPC 157 dovodi do cijeljenja oštećene tetive ili mišića, postavili smo hipotezu da BPC 157 utječe pozitivno na cijeljenje i ponovnu uspostavu čvrste i kvalitetetne mišićno-tetivno sveze mišića kvadricepsa u štakora. Eksperimentalnim ţivotinjama, s kirurški razdvojenim mišićnim od tetivnih niti u području četveroglavog mišića desne natkoljenice raspodjeljenim u 3 skupine davali smo: BPC 157 u dozi od 10 ng/kg, BPC 157 u dozi od 10 μg/kg ili fiziološku otopinu. Pratili smo kliničko-fiziološke promjene, a po ţrtvovanju napravili makroskopske i histološke analize te biomehanička i laboratorijska testiranja tkiva. U patohistološkim preparatima obje skupine BPC tretiranih ţivotinja u odnosu na kontrolnu, bila je značajno manja upala te puno brţa i kvalitetnija reparacija mišićno-tetivog spoja. Cijeljenje je bilo popraćeno većom ekspresijom eNOS mRNA i smanjenom razinom NO i slobodnih radikala kod jedinki koje su tretirane BPC 157 u odnosu na kontrolnu skupinu. Isto je rezultiralo manjim razvojem atrofije mišića i nastajanja defekta na mjestu spoja. Tretirane ţivotinje bolje su hodale, imale jaču snagu pritiska i nisu razvijale kontrakturu noge. Naši rezultati pokazuju da bi se BPC 157 mogao koristiti kod ozljeda mišićno-tetivne sveze obzirom da poboljšava cijeljenje, a za kliničku praksu neophodna su još dodatna istrazivanja. Daily and especially during sports activities muscle and tendon are often damaged. How is the muscular tendon junction weakest component in the entire unit so that a large number of defects occurring right on that part. According to the results of previous studies in which therapy BPC 157 leads to successful healing of injuries isolated tendon or muscle tissue, we hypothesized that BCP157 positively affects on the healing and restoration of solid and quality muscular-tendon connection. Experimental animals with surgical separate muscle from tendon in the right muscle quadriceps and randomly devided into the 3 groups, will be treated parenterally with: BPC 157 at a dose of 10 ng/kg, BPC 157 at a dose of 10 μg/kg or saline. During research, we followed clinical-physiological changes and after sacrificing macroscopic, histological and biomechanical tissue testing were done. In the pathohistological preparations of both groups of BPC treated animals in comparison to the control, there was noticeably less inflammation and a much faster and better repair of the muscle-tendon join. Healing was followed with greater expression of the eNOS mRNA and reduced levels of NO and free radicals. This has resulted, macroscopically, with the lower development of muscle atrophy and the formation of a defect in the muscle-tendon junction. Treated animals walked better, they had stronger pressure with leg and the contractures did not developed. The contribution of labor would represent unquestionable novelty in healing muscle-tendon junction.

Cilj istraživanja: Ekstrahirati i okarakterizirati gangliozide (lipide) stanične membrane hepatocita i proučiti njihovu ulogu u patogenezi inzulinske rezistencije kod predijabetičnih ženki štakora. Na istim životinjama procijeniti učinkovitost uobičajene antidijabetske terapije u održavanju fiziološkog omjera gangliozida u staničnim membranama. Nacrt studije: Istraživanje je provedeno kao studija parova. Materijali i metode: Prikupljeno je 27 uzoraka tkiva jetre iz 4 skupine ženki Sprague Dawley štakora hranjenih standardnom ili HFHS dijetom te tretiranih metforminom odnosno liraglutidom. Uzorci su obrađeni modificiranom metodom po Schnaaru kojom se pomoću različitih organskih otapala ekstrahiraju gangliozidi iz jetrenog tkiva. Iz svake skupine nasumično su odabrana tri uzorka. Za kvalitativnu analizu gangliozida korištena je modificirana metoda tankoslojne kromatografije po Schnaaru i Needhamu. Gangliozidi su vizualizirani prskanjem HPTLC pločice rezorcinolom, fotografirani i kvantificirani programom ImageJ. Rezultati i zaključak: Moguće je da masna i slatka hrana utječe na povećanje ekspresije jednostavne forme gangliozida GM3 i time dovodi do promjene omjera gangliozida staničnih membrana hepatocita. Antidijabetici metformin i liraglutid nemaju značajan učinak u održavanju fiziološkog omjera tih gangliozida u ženskoj populaciji.

Ciljevi istraživanja: pokazati razlike u veličini adipocita i pojavi upale u masnom tkivu mladih i starih ženki štakora nakon izlaganja lažnom i pravom kroničnom stresu. Nacrt studije: studija je provedena kao istraživanje parova. Materijali i metode: u studiju je bilo uključeno 40 ženki Sprague Dawley štakora (10 po skupini) koje su u dobi od 3, 5 mjeseci ili 14, 5 mjeseci izložene lažnom ili pravom kroničnom stresu u trajanju od 3 ciklusa po 10 dana. Fiksirano tkivo se krioprotektiralo ili uklopilo u parafin. Parafinski blokovi masnog tkiva izrezali su se na debljinu od 6 μm, stavili na stakla, deparafinizirali te obojali hemalaun/eozinom za određivanje površine pojedinih adipocita. Stupanj upale određivali smo imunohistokemijom i bojenjem retikulina po Gomoriju. Dehidrirani i pokriveni preparati pod mikroskopom su se fotografirali, a kvantifikacija se napravila u programu ImageJ. Rezultati: starije stresirane ženke štakora imale su statistički značajno veći volumen adipocita i stupanj upale nego ostale skupine. Broj M1 makrofaga smanjio se u mlađih životinja nakon kroničnoga stresa, dok je u starijih znatno narastao. Broj M2 makrofaga se smanjio nakon kroničnoga stresa i u mladih i u starih životinja. Zaključak: kronični stres imao je suprotan učinak na mlade i stare životinje. Dok je u mlađih životinja smanjio upalu niskog stupnja u masnom tkivu, u starih se životinja upala povećala.

Ciljevi istraživanja: Utvrditi postoje li razlike u nakupljanju masnih kapljica, veličini masnih kapljica te stupnju upale u jetri između štakora hranjenih normalnom hranom, hranom bogatom mastima i šećerima bez tretmana, te nakon prehrane bogate mastima i šećerima tretiranih metforminom i liraglutidom. Nacrt studije: Istraživanje je provedeno kao studija parova. Materijali i metode: U studiju je uključeno 32 mužjaka i 32 ženke Sprague-Dawley štakora, podijeljenih na 4 skupine po 8 u svakoj skupini. Prva skupina hranjena je normalnom (standardnom) hranom i nije dobivala terapiju. Druga, treća i četvrta skupina hranjene su hranom bogatom mastima i šećerima kroz 20 tjedana. Trećoj je skupini u dobi od 50 tjedana uvedena terapija metforminom, a četvrtoj liraglutidom. Fiksirana, krioprotektirana i smrznuta 64 uzorka jetre izrezana su kriostatom na rezove debljine 20 µm i obojena histološkim bojama Sudan Black (za makrolokalizaciju masnih kapljica u jetri) odnosno Oil Red (za određivanje površine pojedinih masnih kapljica), a imunohistokemija i bojenje na retikulin po Gomoriju rađeni su za određivanje stupnja upale. Rezovi su dehidrirani i poklopljeni pokrovnim stakalcima te su pod mikroskopom fotografirani da bi se načinila kvantifikacija. Rezultati: Druga skupina štakora ima više masnih kapljica u jetri i one su statistički značajno veće nego u prvoj i četvrtoj skupini. Također, masnih je kapljica više i veće su u subkapsularnom dijelu nego u središnjem dijelu jetre. Zaključak: Masna i slatka hrana uzrokuje masnu promjenu jetre, a liraglutid je učinkovitiji od metformina u liječenju masne jetre i nealkoholnog steatohepatitisa.

Istražena su neuroleptička svojstva urapidila u štakora u uvjetima in vitro i in vivo. Urapidil je antihipertenziv, agonist centralnih 5-HT1a receptora i antagonist perifernih alfa 1 receptora s utjecajem na dopaminergičku transmisiju. Na stanicama PC12 i SH-SY5Y urapidil u dozi od 100 i 200 µM ne djeluje antioksidacijski (za razliku od kvercetina), niti zaustavlja smrt stanica izazvanu metamfetaminom (kao i haloperidol), ali dovodi do zaustavljanja aktivnosti efektorskih kaspaza 3/7 mitohondrijskog puta. In vivo u dozi od 0.25, 0.5 i 1 mg/štakoru intraperitonealno (i.p.), urapidil dovodi do povećanja lokomocije, bez izazivanja abnormalnih kretnji ili stereotipija karakterističnih za metamfetamin. Doze od 15, 20 i 25 mg/štakoru i.p. dovode do progresivne katalepsije, dok doza od 25 mg/štakoru i.p. urapidila u predtretmanu i posttretmanu zaustavlja hiperlokomociju i stereotipije izazvane metamfetaminom. Urapidil blokira aktivnost kaspaza 3/7 nakon primjene metamfetamina i iskazuje jasna neuroleptička svojstva, vjerojatno vežući se za dopaminske (D2) receptore. Neuroleptic properties of urapidil were investigated in vitro and in vivo models in rats. Urapidil is an antihypertensive agent, agonist of central 5-HT1a and antagonist of peripheral alpha 1 receptors, with the effect on dopaminergic transmission. On PC12 and SH-SY5Y cells urapidil at doses of 100 and 200 µM is not acting like antioxidant (like quercetin does), nor stops cell death (like haloperidol) caused by methamphetamine, but blocks the activity of effector caspase 3/7 mitochondrial pathway. In vivo at a dose of 0.25, 0.5 and 1 mg/rat intraperitoneally (i.p.) it increases locomotion, but without causing abnormal movement or stereotypy like metamphetamine does. At doses of 15, 20 and 25 mg/rat i.p. urapidil causes progressive catalepsy. When applied as pretreatment and posttreatment it antagonizes metamphetamine induced hyperlocomotion and stereotypy. Urapidil blocks the activity of caspase 3/7 following administration of methamphetamine and expresses clear neuroleptic properties likely by binding to dopamine (D2) receptors.

Akutni i kronični stres mogu potaknuti proizvodnju reaktivnih kisikovih jedinki koje mogu uzrokovati oksidacijski stres, proces koji se smatra ključnim u razvoju brojnih bolesti, između ostaloga i jetrenih. Cilj ovog istraživanja je bio odrediti utjecaj akutnog i kroničnog stresa na razvoj oksidacijskog stresa i antioksidacijski odgovor jetre kod mužjaka (M), neovarijektomiranih (NE-OVX) i ovarijektomiranih (OVX) ženki. Sedamdeset štakora 16 tjedana starosti bili su podijeljeni u 9 skupina: M, NE- OVX i OVX ženke kao kontrolne skupine ; M, NE-OVX i OVX ženke izloženi akutnom stresu ; mužjaci NE- OVX i OVX ženke izloženi kroničnom stresu. Kao indikator oksidacijskog oštećenja jetre praćena je razina lipidne peroksidacije koja je određena mjerenjem količine reaktivnih supstanci tiobarbiturne kiseline (TBARS). Antioksidacijski status jetre je istražen mjerenjem aktivnosti katalaze, superoksid- dismutaze, glutation- peroksidaze, glutation S- transferaze i glutation-reduktaze te omjera reduciranog i oksidiranog glutationa (GSH/GSSG). I akutni i kronični stres su uzrokovali povećanje količine TBARS-a kod svih skupina u odnosu na kontrolu. Rezultati pokazuju da izloženost akutnom i kroničnom stresu rezultiraju smanjenom antioksidacijskom obranom jer je u pojedinim skupinama smanjen omjer GSH/GSSG kao i aktivnost antioksidacijskih enzima. Ovarijektomija sama po sebi uzrokuje nastanak oksidacijskog stresa. Iz dobivenih rezultata je vidljivo da akutni i kronični stres uzrokuju oksidacijski stres i smanjenje antioksidacijske zaštite u jetri. Također, antioksidacijski odgovor je i djelomično spolno specifičan, a razina oksidacijskog oštećenja je bila najveća kod OVX skupine.

Akutni i kronični stres mogu uzrokovati stvaranje reaktivnih kisikovih spojeva koji pokazuju širok spektar aktivnosti, od utjecaja na fiziološke regulatorne funkcije do sudjelovanja u patogenezi mnogih bolesti. S ciljem istraživanja utjecaja akutnog i kroničnog stresa na oksidativni i antioksidativni odgovor mišića nuhalne regije (Semispinalis capitis, Splenius capitis, Splenius cervicis) mužjaka (M), neovarijektomiranih ženki (NE- OV) i ovarijektomiranih ženki (OV), štakori soja Sprague-Dawley podvrgnuti su akutnom i kroničnom protokolu stresa. Kronični stres je uzrokovao pojavu oksidativnog stresa, čiji je pokazatelj povećana razina lipidne peroksidacije (LPO) i smanjen antioksidativni obrambeni mehanizam u mišićima nuhalne regije mužjaka i ženki. Kao pokazatelji antioksidativnog statusa mjereni su omjer reduciranog i oksidiranog glutationa (GSH/GSSG), te aktivnost antioksidativnih enzima (katalaza - CAT, glutation- peroksidaza - GPX, glutation-S-transferaza - GST, superoksid-dismutaza - SOD i glutation-reduktaza - GR). Akutni stres nije značajno utjecao na promjene aktivnosti većine antioksidativnih enzima (CAT, GPX, GST, SOD, GR) u mužjaka i ženki, ali je utjecao na smanjenje omjera GSH/GSSG. Ovarijektomija je uzrokovala povećanje LPO, te smanjenje aktivnosti nekih enzima (CAT, GPX). Oksidativni i antioksidativni odgovor na akutni i kronični stres u mišićima nuhalne regije kod mužjaka i ženki je u većini mjerenih pokazatelja sličan, te se razlikuje u odnosu na ovarijektomirane ženke. Kronični stres, za razliku od akutnog, značajno više narušava antioksidativnu zaštitu, te bi kao takav mogao uzrokovati promjenu kontrakcije i mišićni umor, posljedica čega je razvoj kronične boli vrata i glavobolje.

The effects were evaluated of chronic stress and the glucocorticoid receptor antagonist (RU486) on mRNA expressions of RF-amide related peptide-3 (RFRP-3) in the dorsomedial hypothalamic nucleus (DMH) and Kiss1 in the arcuate nucleus (ARC) of male rats. Twenty-four male rats were allocated to four equal sized groups: the stress, RU486, stress/RU486, and control groups. In the stress group the rats were restrained 1 hour/day for 12 days. In the RU486 group, the rats were injected with RU486 for 12 days. In the stress/RU486 group, the rats were injected with RU486 1 hour before the stress process for 12 days. Relative expressions of RFRP-3 and Kiss1 mRNAs were determined using real-time PCR. The relative expression of RFRP-3 mRNA in the stress group was higher than that in the RU486 and control rats. The relative expression of RFRP-3 mRNA did not differ between the stress group and the stress/RU486 rats. Furthermore, the relative expressions of Kiss1 mRNA in the stress, RU486, and stress/RU486 groups were less than that of the control rats. The relative expression of Kiss1 mRNA did not differ between the stress, RU486, and stress/RU486 groups. In conclusion, dysfunction in male rat fertility caused by the chronic stress may be the result of the increase in REFP-3 and the decrease in Kiss1 mRNA expression., Istražen je učinak kroničnog stresa i antagonista glukokortikoidnog receptora (RU486) na ekspresiju mRNA RF-amidu srodnog peptida-3 (RFRP-3) u dorzomedijalnoj jezgri hipotalamusa (DMH), te na ekspresije gena Kiss1 u arkuatnom nukleusu (ARC) štakora. Dvadeset i četiri štakora bila su raspodijeljena u četiri jednake skupine: stresna skupina, RU486 skupina, stresna/RU486 skupina i kontrolna skupina. U stresnoj skupini štakori su 12 dana bili obuzdani tijekom jednog sata dnevno. U skupini RU486, štakorima je tijekom 12 dana bio primijenjivan RU486. U skupini stres/RU486, štakorima je tijekom 12 dana apliciran RU486 jedan sat prije postupka obuzdavanja. Relativne ekspresije RFRP-3 i Kiss1 mRNA određene su lančanom reakcijom polimerazom u stvarnom vremenu. Relativna ekspresija RFRP-3 mRNA u stresnoj skupini bila je veća nego u skupini RU486 i kontrolnoj skupini. Relativna ekspresija RFRP-3 mRNA nije bila različita između stresne skupine i stres/RU486 skupine. Nadalje, relativne ekspresije Kiss1 mRNA u stresnoj skupini, skupini RU486, i stresnoj skupini/RU486 bile su manje u odnosu na kontrolnu skupinu. Relativna ekspresija Kiss1 mRNA nije se razlikovala između stresne skupine, skupineRU486 i stresne skupine/RU486. Zaključno, disfunkcija plodnosti kod štakora izloženih kroničnom stresu može biti uzrokovana putem povećane ekspresije RFRP-3 i smanjene ekspresije Kiss1 mRNA.

In mammals, serotonin (5HT) is present both in the brain (central compartment) and peripheral tissues (peripheral compartment). 5HT regulates neurodevelopment and as a neurotransmitter mediates essential behaviors including social and anxiety behaviors. Rat pups separated from their mother produce ultrasonic calls which indicate distress from loss of affiliate contact and may serve as a measure of anxiety. Effects of perinatal disturbances in 5HT metabolism were studied by exposing developing Wistar rats to treatments with the immediate 5HT precursor 5‐ hydroxytryptophan (5HTP, 25 mg/kg), which significantly raises only peripheral 5HT concentrations, or the monoamine oxidase inhibitor tranylcypromine (TCP, 2 mg/kg), which significantly elevates 5HT in both compartments, from gestational day 12 until postnatal day (PND) 21. Separation calls were recorded on PNDs 13 and 16. Latency, number and duration of calls were used as measures of anxiety. Frequency of maximal energy was used as a measure of maturation. Increase in separation anxiety and delay in maturation were slight and nonsignificant after 5HTP treatment but strong and significant after TCP treatment. The results indicate that exposure of developing brain to increased 5HT concentrations leads to behavioral abnormalities that were more pronounced after perinatal alteration in both 5HT compartments, indicating that hyperserotonemia alone is not sufficient to cause 5HT‐related disturbances in neurodevelopmental syndromes.

The growth and physiological responses of the rats to diet supplemented with raw and Candida utilis-fermented yellow and blue lupin seeds were determined. The diets containing soya bean meal, raw and fermented blue and yellow lupin were administered to eight rats in each diet group for four weeks. Yellow lupin seeds in the diets of rats improved significantly (p, U radu je ispitan utjecaj hranidbe štakora sjemenkama žute i plave lupine, sirovim ili fermentiranim s pomoću kvasca Candida utilis, na njihov rast i fiziološke promjene. Štakori su u grupama po osam jedinki hranjeni sojinom sačmom, te sirovim ili fermentiranim sjemenkama plave i žute lupine tijekom četiri tjedna. Sjemenke žute lupine znatno su povećale (p

The ‘silent killer’, hypertension, leads to heart disease, stroke, kidney failure and premature death. The phytoestrogen daidzein has been associated with vaso-protective action similar to oestrogen, with minimal side effects. To explore the vaso-protective activity of daidzein and also its effect on mean arterial pressure (MAP), daidzein was chronically administered in N-G-nitro-L-arginine methyl ester (L-NAME)-hypertensive male Wistar rats for 6 weeks. The male Wistar rats were divided into three groups, namely group-A (control), group-B (L-NAME-treated) and group-C (L-NAME+daidzein treated). After completion of 42 days (6 weeks) of daidzein treatment, MAP and vascular activity were observed in all the groups. Daidzein treatment of L-NAME hypertensive rats (group-C) for 6 weeks significantly decreased the MAP (144 mm Hg) as compared to untreated-L-NAME-hypertensive rats/group-B (173.2 mm Hg), indicating the blood-pressure lowering property of daidzein. Also daidzein significantly increased acetylcholine-induced maximal relaxations of the thoracic aorta isolated from daidzein-treated (Emax = 72.55 %) in comparison to untreated-L-NAME-hypertensive rats (Emax = 39.33 %). The results of the present study suggest that chronic administration of daidzein (0.5 mg/kg/day, s.c.) helps to lower blood pressure, as indicated by a decrease in MAP, and also shows vaso-protective action, as indicated by the improvement in ACh-induced relaxation., Hipertenzija kao „tihi ubojica“ dovodi do bolesti srca, moždanog udara, zatajivanja bubrega i prerane smrti. Fitoestrogen daidzein, slično kao i estrogen, djeluje zaštitno na krvne žile uz minimalne popratne učinke. S ciljem istraživanja zaštite krvnih žila, te učinka na krvni tlak (srednji arterijski tlak - SAT), daidzein je tijekom 6 tjedana bio primjenjivan Wistar štakorima s L-NAME - hipertenzijom. Štakori su bili podijeljeni u tri skupine: skupina A (kontrola), skupina B (L-NAME liječena) i skupina C (L-NAME + liječena daidzeinom). Nakon 42 dana liječenja u svim je skupinama bila analizirana funkcija krvnih žila i SAT. Liječenje štakora oboljelih od L-NAME hipertenzije (skupina C) daidzeinom dovelo je do signifikantnog sniženja srednjega arterijskog tlaka (144 mm Hg) u usporedbi s neliječenim oboljelim štakorima iz skupine B (173,2 mm Hg). Navedeno pokazuje učinke daidzeina na snižavanje krvnog tlaka. Osim toga, daidzein dovodi do signifikantnog povećanja maksimalne relaksacije torakalnog dijela aorte izazvane acetilkolinom. To pokazuju vrijednosti u skupini štakora liječenih daidzeinom (Emaks= 72,55 %), u usporedbi sa skupinom neliječenih štakora (Emaks= 39,33 %). Rezultati istraživanja potvrđuju da trajna primjena daidzeina (0,5 mg/kg/dan s.c.) pomaže snižavanju krvnog tlaka, na što upućuje njegova smanjena arterijska vrijednost. Osim toga, opisana primjena daidzeina djeluje zaštitno na krvne žile, jer poboljšava njihovu relaksaciju izazvanu acetilkolinom.

Renal ischemia-reperfusion directly affects glomerular and tubular epithelium. Oxygen free radicals have a significant part in the pathophysiology of renal ischemia-reperfusion injury. The present study aimed to identify the effects of 3-week zinc, melatonin, and zinc + melatonin supplementation on malondialdehyde (MDA) levels in tissue and plasma and glutathione levels (GSH) in erythrocytes and tissue of rats with experimentally induced renal ischemia-reperfusion injury. The study included Wistar albino rats with a mean weight of 250 g. Study groups were formed as follows: control, sham-control, ischemia + reperfusion, zinc + ischemia-reperfusion, melatonin + ischemia-reperfusion, and zinc + melatonin + ischemia-reperfusion. Animals were supplemented with zinc and melatonin 3 mg/kg/day i.p. for 3 weeks before the induction of ischemia-reperfusion. Renal ischemia-reperfusion was induced in the left kidney under general anesthesia and consisted of ischemia for 45 minutes and reperfusion for 1 hour. After the procedure, animals were sacrificed and blood and kidney samples were collected to analyze MDA and GSH levels. GSH values in kidney tissues and erythrocytes were found to be elevated in the groups supplemented with zinc and melatonin (p, Bubrežna ishemija-reperfuzija izravno djeluje na glomerularni i tubularni epitel. Slobodni radikali kisika imaju značajnu ulogu u patofiziologiji bubrežne ishemijsko-reperfuzijske ozljede. Cilj ovoga ispitivanja bio je utvrditi učinke trotjednog davanja suplemenata cinka, melatonina i cinka + melatonina na tkivne i plazmatske razine malondialdehida (MDA) te na razine razine glutationa (GSH) u eritrocitima i tkivu štakora s eksperimentalno izazvanom bubrežnom ishemijsko-reperfuzijskom ozljedom. Ispitivanje je provedeno na Wistar albino štakorima srednje težine 250 g podijeljenim u sljedeće skupine: kontrolna, lažno kontrolna, ishemija + reperfuzija, cink + ishemija-reperfuzija, melatonin + ishemija-reperfuzija i cink + melatonin + ishemija-reperfuzija. Životinje su dobivale suplemente cinka i melatonina, 3 mg/kg/dan i.p. kroz 3 tjedna prije negoli je izazvana ishemija-reperfuzija. Bubrežna ishemija-reperfuzija izazvana je u lijevom bubregu u općoj anesteziji, a sastojala se od ishemije u trajanju od 45 minuta i reperfuzije u trajanju od 1 sata. Nakon zahvata životinje su žrtvovane, a uzorci krvi i bubrega uzeti su za analizu razina MDA i GSH. Vrijednosti GSH u bubrežnom tkivu i eritrocitima bile su povišene u skupinama koje su dobivale suplemente cinka i melatonina (p