Search

Premda pripada malom i rubnom narodu, jeziku i književnosti – norveškoj - Henrik Ibsen (1828.-1906.) jedan je od najutjecajnijih i najcjenjenijih europskih dramskih pisaca. Naziva ga se'ocem dramskog realizma','najvećim europskim dramatičarom nakon Shakespearea'i smatra pretečom moderne psihološke i socijalno-kritičke'problemske drame', a djela mu se i danas često izvode u cijelom svijetu. Svojim je djelima često skandalizirao suvremenike i na kazališne daske dovodio teme o kojima se ranije nije smjelo javno progovoriti. Osobito ga se cijeni zbog majstorskog prikaza snažnih ženskih dramskih protagonista (Nora, Hedda Gabler). Nora ili Kuća lutaka (1879.) Ibsenova je drama oko kojega su se najviše'lomila koplja', a autor je čak bio prisiljen napisati drugačiju,'poćudniju'verziju završetka. Naslovna junakinja se odlučuje na nešto nezamislivo: zbog muževe izdaje i nelojalnosti napušta obitelj i djecu. Premda to nije bila autorova namjera, Nora Helmer je postala simbolom borbe za ženska prava i jednakost. Dramu je preveo Ranko Kožuh.Lektira za 3. razred srednje škole.

Ako ste ljubitelj krimi žanra, detektivskih priča i misterija, ako volite priče o ubojstvima i zločinima, klasičan whodunit ili, pak, priče na tragu psihološkog trilera, horora i fantastike – ovo je knjiga za vas! Zbirka'Hora'sadrži prijevode 18 priča isto toliko autora s engleskog govornog područja iz 19. stoljeća. Izabrala ih je i prevela je Andrea Šimunić. Zastupljeni autori i naslovi: Edgar Allan Poe: Ukradeno pismo - James Malcolm Rymer: Čudnovata mušterija kod Sweeneyja Todda - Waters: Noć u kockarnici - Charles Dickens: Ulovljen - Andrew Forrester Ml.: Zamjena identiteta - Mary Helena Fortune: Tragovi zločina - Joseph Sheridan Le Fanu: Mrtvi crkvenjak - Thomas Hardy: Lopovi koji nisu mogli prestati kihati - Robert Louis Stevenson: Priča o doktoru i škrinji - Frank Stockton: Dama ili tigar? - Wilkie Collins: Gospodin Lismore i udovica - Ambrose Bierce: Tajna Macargerovog klanca - Catherine Louisa Pirkis: Crna torba ostavljena na pragu - Arthur Morrison: Slučaj gospodina Foggatta - Arthur Conan Doyle: Priča o čovjeku sa satovima - Ernest William Hornung: Le premier pas - Mark Twain: Iz londonskog Timesa 1904. - Anna Katharine Green: Težak problem

Ako ustvrdimo da bi polemika i dijalog mogle biti nosive i suprotstavljene odrednice knjige pjesama Senka Karuze Otimanje, nećemo pogriješiti, osobito ako se misli o krivnji, uzaludnosti i promašenosti. Slaganje dvaju različitih i oprečnih tekstualnih oblika: dnevničkog zapisa, intimne ispovijedi (može li biti drukčija?) i pjesama o samotnim danima i dvorima, nepotrebnim i pogrešnim susretima, izjavama, o sumnjama i strahovima, o vokalima i uzdasima – ujedno je i približavanje i odustajanje, komentiranje i prešućivanje onoga o čemu se pjeva. Traje i ponavlja se pustolovina od gubitka glasa i smisla do raskošne inscenacije dodira, snova, silovitosti i snage, do znaka koji prerasta i nadrasta mogući smisao vlastitog postojanja, života i smrti. Nasuprot dokumentarnom dijelu, ton i glas u pjesmama nije uvijek taman ili svijetao, nego se osjeća i upisuje kao stanka „da dođemo do zraka prije točke“. Čitatelj u presudnom trenutku, s autorom, napušta očekivani značenjski okvir i kontekst Otimanja. Riječ je o izmicanju, preobrazbama, o podmetanjima i igri, sa sobom i s drugim, riječ je o muci koja je djeljiva, koja postaje ironično i borbeno, samoironično i pomirljivo pisanje, pjevanje i govorenje. Literarni podtekst (Proust, Beckett, Cioran, Hemingway, Manguel i Pavese, osobito Pavese) nije samo dodana vrijednost, uključivanje drugoga, nego postaje moguće mjesto otpora, otežavanje samorazumljivih motiva i tema bijega, poraza i samouništenja. Stvaranje vlastitog pjesničkog jezika prilika je za supostojanje prošlog i sadašnjeg, erotskog i seksualnog, zone pamćenja i provjere pročitanog i doživljenog: lica, žene i gradovi, Mediteran, putovanja, pisma pisana velikim slovima, majke, očevi i djeca… Karuza je pjesnik koji somnabulno ponavlja i obnavlja radna područja vlastitog života: intimno do boli, a onda nekoliko koraka, redova, naprijed ili nazad, stižemo s njim do paradoksalnih i lijepih uvida o sebi i svijetu. On je pjesnik odluka, paničnog traženja zaborava i sjećanja, svega „onoga što nije mogao dotaknuti“. Ili što nije znao oteti, o otmici je riječ i o traženju onoga što je ništa, ništa iz kojeg se ponovno obnavlja i kreće. Ako se odlučimo za traženje odgovora na pitanje „kako pisati o sebi“, otkrit ćemo u Otimanju neke od iznenadnih uvida da nas ono što pročitamo, ili dotaknemo, napušta, odlazi na drugu stranu: „Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u moru / Čekao da postanem riba. / Sunca su već bila na zapadu.“ Znanje nije jedini alat u poslu čitanja i „otimanja“, što je više nego poticajno i potrebno! Otimanje i otkrivanje u dubini i golosti naših vlastitih (čitateljskih) života preporuka je za Karuzinu poeziju. I više od toga! Miroslav Mićanović

Knjiga pjesama Brankice Radić Crvena na putujući način uvlači čitatelja u prekogranične prostore poezije, vodi u zemlje koje preživljavaju svoju sadašnjost, suvremenost i budućnost kao prošlo vrijeme, kao prošlost koja se uporno vraća u novim oblicima i starim kontekstima. Crvena. Što ili koja crvena? Ona koja simbolično vijori nad državama koje su nestale pred naletom tzv. slobodnog svijeta? Ona koja se uzdiže kao melankolični žal zbog gubitka velike povijesti, velike priče? Ili je, nadajmo se, jezik poezije samo jednostavan „korak u pejzažu“. Pjesnikinja u vlaku, u brzini odsječnih, snažnih i jednostavnih riječi, stihova, stvara nizove koji se rasprostiru na službenim postajama, granicama, ili u intimnim dvojbama, nesuglasicama i sumnjama. Pjesnikinja u potrazi, od izletničkog do sudbonosnog, sa znacima zaborava i neočekivanih figura pored puta, ponekad daleko od sebe, ponekad daleko od drugih… Kako se glasovi umnožavaju u vremenu čitanja (i pisanja), u nesagledivu protjecanju „drugih i drugačijih“? Crvena je na mjestu prijepora i razlike, tamo gdje su (političke) igre zamijenile žive i mrtve, preselile ih u siromaštvo i bijedu, u stanje hibernacije i nesagledivost vlastitog lica… Nije riječ samo o zastoju na rumunjskoj granici ili na drugom egzotičnijem mjestu, na Bajkalu, na primjer, ili gdje se već dospije u bivšem i sadašnjem, gdje se sudbina dijeli kao što se dijele karte, gdje nam, kako je napisano, „bude povijest“. Čitano i doživljeno, disanje, zakašnjelost, stara i nova mapa svijeta opsesivne su stanice pjesničkog interesa Brankice Radić, njezina kretanja koje traje u lirskom i narativnom konglomeratu. Na početku (kako je sve počelo?) i na začelju nepostojećeg vremena je opasna igra: „Ðokare. Ðirare. Nemoj više. Taj skrabl. U mojoj / glavi. Netko možda i razumije. Pišem drugačije. / Brišem. Prevrćem slova. Rješenje je blizu. Sasvim. / Znam. Ako još jedanput poludim. Bit će mi lakše“. Prije nego li stignemo do završne stranice-stanice Crvene, ne zaboravimo da je, iznad svega, riječ o slobodi i otporu, koliko god bili nadomak rasulu svijeta. Ali što s tim uvidima? Što s tim znanjem? Može li od toga onome koji putuje i piše, onome koji čita, ipak, biti lakše? Miroslav Mićanović

Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domaćim prilikama, može se reći da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih područja koja zahvaljujući njima čine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u Bagićevim Ponornicama razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O čemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgrađima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“. Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona. Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana. Imaju okus melankolije dok govore o gorčini nakon revolucije ili o odbijanju iznuđene angažiranosti, čuju se kao uznemirujuće vijesti i slušaju kao stišana „glazba podneva i činjenica“. Očekivano se poezija ponornica nadovezuje na pročitano, zagubljeno, zaboravljeno i sliči na dopisivanje, na palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafičkog oblikovanja slova, riječi i značenja, složenih od preskoka, iznevjerenih očekivanja, od pitanja: „Ako ono o čemu govorimo ne postoji, možemo li uopće govoriti o onome što postoji?“ Ponornice započinju na prešućenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskočica i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola. Nisu daleko od ironična uvida da „pisac treba kritičara/ koliko i plivač čizme“ i da se „kao i obično cijene se nove cipele i/ stari koraci“. Nastale između lingvistike i politike one su dnevnik samoće, radost pisanja i manifest slobodnog pisanja. Bagić je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, dok traži jedno od mnogih svojih „ja“, jezik mu je baš kao što govori o drugom: sladak, strasan i crn kao lastavica. Kad ga knjiga napušta, ne piše pravocrtno, ne od početka do kraja, ulovi jednog zeca u više grmova, ili više zečeva u istom grmu, kako navodi u jednom od citata, „često se krijepi na istim izvorima i tetura kakvim neprohodnim područjem i ne vodi računa o ulovu, nego o onome što se doznalo o istraženu teritoriju“. Kreni, čitaj! – može se viknuti, ali s ponornicama to nije dovoljno, nije sve. Miroslav Mićanović

Emigrantska mantra knjiga je koja dolazi poslije svega, kao zbroj minusa i pluseva, uglavnom na štetu pluseva. Napisana kao svojevrstan post scriptum prvoj Čolićevoj knjizi Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, ona evocira mjesta i prostore, priziva sjećanja i osjećanja, premošćuje duboku provaliju između punokrvne, mladenačke radosti i gadosti koje su zadesile naše individualne živote ali i kolektivitet senzibiliteta zajedničkih, nelimitiranih stvarnih i projiciranih teritorija, identifikacijskih playlista i najšire zahvaćena umjetničkog backgrounda. Svega što je bezumlje primitivizma ranih devedesetih prošloga stoljeća nemilosrdno razaralo i poništavalo, s jasnom idejom da se famozni kotač povijesti samo silom može okrenuti unatrag. Nakon svih poraza, individualnih ali i'kolektivnih', što god pod kolektivom podrazumijevali, beskrupuloznost nasilja osigurala je jednu jedinu pobjedu: nametnula je identitetski obrazac iz ropotarnice povijesti i u zaborav otjerala jednu od najbesmislenijih sentenci o'povijesti kao učiteljici života'koja ljudskog stvora ama baš ničemu nije uspjela naučiti. Ako kao rezultate učenja ne uzimamo podlost, pohlepu, pokvarenost, nasilje, krvoločno uništavanje drugoga istovrsnog stvora zbog nekog nacionalnog, rasnog, vjerskog ili ideološkog razloga proglašenog drukčijim, bezvrijednim, metom ili lovinim. Čolićeva knjiga govori o svemu tome, eruptivno, gotovo u dahu, kao mantra razočaranja i poraza koji su nas kao generaciju, kao desetine generacija, zadesile i tako obilježe naš fin de siecle kao tragičan kraj jednoga i nimalo svjetliji početak novog stoljeća, štoviše - milenija. Branko Čegec

Sama činjenica da dva pjesnika nastavljaju razgovarati (radi se o dekadama), nastavljaju slušati jedan drugoga, nastavljaju se dopisivati različitim literarnim formama, nikako nije samo fenomen dijeljenja jutarnje kavice ili večernjeg pijančevanja, da spomenemo dva najčešća oblika družbe na ovdašnjim prostorima. Jer Čegec i Mićanović ne dijele ćakulu. Dijele znanje o unutarnjem kamenolomu. Tamo se krvavo radi, što, naravno, nema nikakve veze s time kako se postaje slavan na Facebooku ili na nekoj novijoj socijalnoj tračaonici/točionici. I da se vratimo na naslovno pitanje ove kritike: Mićanović i Čegec su davno prije ove zbirke odlučili da će kompas namjestiti prema stranosti, drugosti, razlici, negaciji, izmještenosti. I još uvijek ih taj Sever/Sjever (igra riječima oko uzora Josipa Severa je Mićanovićeva) nije iznevjerio. Poezija koju zbirka donosi ima svoju dvostruko britku autonomiju i žestinu, ali ima i sluha za ono što u kontakt ne donosimo sami, a pri tom ne mislim na njihovu načitanost. Nije to zajednički pjesnički rad na način sonetnog zanata Paljetka i Maroevića. Možda smo bliže ekstremnoj samokritičnosti Elizabeth Bishop (Čegec) koju nastoji smiriti njezin staloženiji, produktivniji prijatelj Robert Lowell (Mićanović). Ali zapravo iz povijesti književnosti znamo mnogo primjera gdje je dvoje književnika (Montaigne i La Boétie, Ralph Waldo Emerson i Louisa May Alcott, D. H. Lawrence i Katherine Mansfield, Charlotte Brontë i Elizabeth Gaskell, Henry James i Edith Wharton, James Baldwin i Toni Morrison, J. R. R. Tolkien i C. S. Lewis, Denise Levertov i William Carlos Williams itd.) stasalo i kroz međusobno promišljanje literarne vokacije, a ne samo kroz razmjenu privatnih biografija. Pogotovo u malim sredinama, interes jednog autora za drugoga može stvoriti čitavu jednu kulturu. Ne treba nabrajati koliko punktova izdavaštva, književnosti i literarne refleksije već dugo u našem kontekstu uspostavljaju Čegec i Mićanović. Možda to ima veze s time koliko su jedan drugom podrška i koliko su u stanju podnijeti, izdržati kreativno zajedništvo. Nataša Govedić

Knjiga pjesama Senka Karuze Krađa pristiže iz prostora čitanja, što je samo jedna od mogućih oznaka njezine iznimno složene i višeznačne strukture, njezine gradnje kojom se drugi tekst pretvara u vlastiti sadržajni okvir. Ime autora i naslov pročitane knjige obvezuju čitatelja na savez koji nije lišen predrasuda i divljenja, poznavanja i neznanja… Knjiga (pjesama, priča, roman), koja je predmet Karuzina interesa, postaje pustolovina u koju se upuštamo, s više ili manje povjerenja u pjesnika. Umnožavanje konteksta i čitateljskih perspektiva govori o neočekivanom i nevidljivom, o prevođenju teksta u drugi pjesnički format sa svim rizicima što ga takav pothvat donosi: „Nismo ih očekivali. Živjeli smo njihovo / Praveći se da je naše, puštajući vrijeme da nas miluje / Gledajući ponekad njihove sjene na rubovima / Našeg svijeta u kojem smo pustili korijenje.“ (J. M. Coetzee, Čekajući barbare). Bavi li se pjesma sobom, zahvaćena i onim što je izvan njezine moći: povijest i korijenje, svijet i rub, nepomičnost i priroda? Ili je na djelu stvaranje i potiranje sličnosti i razlike, razlike između vremena i prostora, između kulturalnih (književnih) predložaka. O čemu se, zapravo, radi, o kakvim je subverzivnim postupcima riječ: promjena čitateljskog obzora, prevrednovanje drugog teksta ili upisivanje novih značenja u postojeći jezični poredak, u poetički uzus, kod. Karuzina Krađa postupno i snažno, hrabro i suzdržano, uvlači čitatelja u vrtlog i labirint različitih ideja, imena i naslova: Antonio Tabucchi, Rekvijem; Ófeigur Sigurðsson, Pripovijest o Jonu; Ádám Bodor, Okrug Sinistra; Linda Boström Knausgård, Dobrodošli u Ameriku; Jón K. Stefánsson, Nebo i pakao; Jorge L. Borges, Osobna biblioteka; José Eduardo Agualusa, Prodavač prošlosti; Lucia Berlin, Priručnik za spremačice… Krađa je puna očekivanih i nepoznatih, uzbudljivih i opasnih, dalekih i odsutnih imena i naslova – kao pjesnikova osobna biblioteka – koja će, znamo to, i sama doživjeti krađu, ali to je već za drugu knjigu, za drugo čitanje! Miroslav Mićanović

Geografiji je po njezinim interesima za morfološko i prostorno „mjesto na drugom mjestu“, onom koje bi udaljenim krajolicima, zemljopisnim kartama, koordinatama i paralelama, dalo drugi smisao i značenje, što upravo u svojoj poeziji i čini, i radi, i misli, i domišlja, i piše Stipe Grgas. Knjiga pjesama Geografije srca uzbuđuje i uznemirava, ali i umiruje melankoličnim množinama i jedninom, upisivanjem vremenskih i prostornih koordinata, kreiranjem mape od lokalnog do općeg. Pisati se mora – odluka je iz nužnosti i radosti, iz želje da se o nemogućem piše kao jedino mogućem, i obrnuto, naravno, od izgubljene slike svijeta do lučice Mojač. Unos dijakritičkog znaka u imperativno „pisati se mora“ nije lišen ironije kojom se naglašava i fiziološka narav teksta. Lokalna prispodoba česta je početna instanca pjesme koja se pretvara u komentar, u pomirljivo nesuglasje i gorčinu, samotnost… Ne plašeći se, kad je to nužno, sentimentalnosti i uspomena, posvetnih referenci, iznevjerenih očekivanja, ideoloških rasprava i lutanja pjesništvom svijeta (s hrvatskim pjesnicima), Grgas ne odustaje od traženja jezika u jeziku: „svatko od nas / ruje svojim mrakom / strahujući od udarca malja / u nezaštićeni potiljak“. Kako bilježiti fragmentarno i podsvjesno u jeziku, naći što pripada nevoljnoj povijesti i pamćenju, ili kako pisati i pjevati istodobno, kako putovati i opstati s izgubljenim kompasima i jednim smjerom? Geografije srca pisane su s puno neizvjesnosti i straha, ali s ništa manje autorske kuraže i neprikrivena otpora svakodnevnom, ili nametnutom ogledanju s pamćenjem, s prošlim, sadašnjim i budućim: Naravno, riječ je o brizi za počela svijeta, ali i pjesničkoj samosvijesti: sve je samo zamisao, konstrukcija, s kojom se i lakše i teže brodi od Konjevrata do Palagruže i Kube, od Komiže do Zablaća, ili se samo stiže do skrivenih predjela srca. Da, „geografije srca“, zašto ne?! Miroslav Mićanović

Pajtim Statovci – Bolla Roman Bolla Pajtima Statovcija, finskog pisca porijeklom s Kosova, epska je i istovremeno lirska, u „veliku povijest“ uronjena i vrlo intimna priča o ljubavi. Kao i autorov nasljednom traumom obilježen život, ona počinje na Balkanu, usred jednog od već četvrt i više stoljeća starih ratova čije su rane mjestimice još uvijeksvježe, miješajući kolektivno i političko s najdublje osobnim na nerazlučiv način. Ljubavna priča u središtu u vlastitom je kontekstu na sve načine prijestupna: ona nevidljivim lancima koji povremeno graniče s okovima vezuje protagoniste, s nesagledivim posljedicama spajajući dvojicu prištinskih studenata – Srbina i Kosovara – neposredno uoči rata, u njegovu vihoru i poslije, u vrijeme ožiljaka. Ipak, nije riječ o slatkoj sagi o ljubavi koja nadilazi rodne, nacionalne, vjerske i ine granice. Oba lika duboko su uvjetovana vlastitom prošlošću, a nemogućnost da se toj ljubavi na duži rok prepuste rezultirat će dvjema sasvim različitim sudbinama, na rubu ili u samom srcu zločina. Bolla – riječ za čudovište iz priča i društvenog izopćenika – slika je istovremeno tranzicijskog Kosova i emigrantske egzistencije u uređenoj dalekoj zemlji, skica za reproduciranje duboko ukorijenjenih stereotipa, i okvirnom bajkom ili fantazmagorijom osvijetljena alegorija onog najljudskijeg u nama: u njegovim najsvjetlijim i još više onim najtamnijim tonalitetima. O autoru Pajtim Statovci (1990.) jedan je od najvažnijih finskih pisaca mlađe generacije. Porijeklom je s Kosova. Studirao je komparativnu književnost na Sveučilištu u Helsinkiju, a potom i dramaturgiju (scenaristiku) na Fakultetu za umjetnost, dizajn i arhitekturu Sveučilišta Aalto. Svoj prvi roman Moja mačka Jugoslavija (Kissani Jugoslavia) objavio je 2014. i za njega iste godine dobio nagradu Helsingin Sanomat, najvažnije finsko književno priznanje za najbolji debitantski roman. Za drugi roman, Tiranan sydän (2016.), dodijeljena mu je književna nagrada Toisinkoinen. Za svoj posljednji roman, Bolla (2019.), dobio je najprestižniju finsku književnu nagradu Finlandia, postavši njezin najmlađi dobitnik. O prevoditelju Boris Vidović rođen je 1961. u Zagrebu, a gotovo polovi¬cu svojeg životnog vijeka proveo je u Finskoj. Diplomirao je kom¬parativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagre¬bu te je magistrirao književnost na Sveučilištu u Helsinkiju. Pre¬vodio je s engleskoga i talijansko¬ga, a trenutačno prevodi uglavnom s finskog jezika.Među njegovim su važnijim prijevodima u posljednjih desetak godina: Arto Paasilinna, Dražesno kolektivno samo¬ubojstvo (Hurmaava joukkoitsemurha, 2007.), Kari Hotaka¬inen, Srčani udari (Sydänkohtauksia, 2008.), Sofi Oksanen, Čišćenje (Puhdistus, 2011.), Kari Hotakainen, Riječ božja (Jumalan sana, 2014.) i Sofi Oksanen, Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat, 2015.).

Samuel Langhorne Clemens, daleko poznatiji kao Mark Twain (1835.-1910.), glasoviti je američki pisac i humorist,'otac američke književnosti'(W. Faulkner), autor romana Pustolovine Toma Sawyera, njegovog nastavka Pustolovine Huckleberry Finna, te povijesnog romana Kraljević i prosjak. Roman Pustolovine Toma Sawyera (The Adventures of Tom Sawyer, 1876) jedan je od prvih pravih realističnih dječjih romana ne samo u američkoj nego i u svjetskoj dječjoj književnosti. Svoju veliku popularnost u različitim zemljama svijeta zahvaljuje činjenici da se u djelu prvi put javljaju istinski, živi i stvarni dječaci koji se raduju i žaloste kao sva djeca svijeta, nekoć kao i danas, spremni na različite podvale i “vragolije”, koji upravo čeznu za uzbudljivim doživljajima, vole slobodu, a iznad svega im teško pada pokroviteljstvo odraslih. Oni nisu nikakvi svijetli uzori, dobra, pobožna ili poslušna djeca, jer vole psovati, čak i pušiti, a katkada i lagati, ali imaju u sebi onu istinsku, nedužnu i divnu dječju dobrotu srca i suosjećanje s onima koji stradavaju ili se nalaze u nevolji, pa makar to i ne bili kreposni ljudi. Ne može im se zanijekati plemenitost, osjećajnost i dobronamjernost... Prevelo: Ivo Zalar.Lektira za 6. razred osnovne škole.