Search

Aim: Takotsubo cardiomyopathy is a transient dysfunction of the heart muscle that occurs in response to a stressful event. A working diagnosis is mostly made for acute ischemic heart disease due to similar clinical presentation and differential diagnostic doubts. Although it is a reversible disorder of cardiac contractility, mortality rate is similar to that of an acute coronary syndrome due to the development of complications. We report the case of a patient with chronic kidney disease and the consequent development of Takotsubo cardiomyopathy, a possible pathophysiological link that has not been reported in the significant number in literature so far. Case report: An 83-year-old patient on a chronic hemodialysis program, due to the development of anginal symptoms specific for the acute coronary syndrome and with a significant increase in cardiospecific enzymes, was transferred to the Coronary care unit for the necessary invasive cardiac treatment. Echocardiographic and coronarographic findings confirmed the diagnosis of Takotsubo cardiomyopathy, which was the first case in a patient on chronic hemodialysis program in our institution. Conslusions: According to available data, about 30 cases of Takotsubo cardiomyopathy have been reported so far, indicating that transient myocardial dysfunction is a rare cardiomyopathy in patients with chronic kidney disease. A small number of literature-recorded cases do not support the similar pathophysiological basis of increased sympathetic activity present in Takotsubo cardiomyopathy and chronic kidney disease., Sažetak. Cilj: Takotsubo kardiomiopatija prolazna je disfunkcija srčanog mišića koja nastaje kao odgovor organizma na stresorni događaj. Radna se dijagnoza većinom postavlja za akutnu ishemijsku bolest srca radi slične kliničke prezentacije i diferencijalnih dijagnostičkih dvojbi. Iako se radi o reverzibilnom poremećaju srčane kontraktilnosti, smrtnost je slična akutnom koronarnom sindromu uslijed razvoja komplikacija. Izvještavamo slučaj pacijentice s kroničnom bubrežnom bolesti i posljedičnim razvojem Takotsubo kardiomiopatije, moguće patofiziološke poveznice koja do sada literaturno nije zabilježena u značajnom broju. Prikaz slučaja: 83-godišnja pacijentica na programu kronične hemodijalize, uslijed razvoja anginoznih tegoba specifičnih za akutni koronarni sindrom te uz značajan porast kardiospecifičnih enzima, premještena je u koronarnu jedinicu radi potrebne invazivne kardiološke obrade. Ehokardiografski i koronarografski nalaz potvrdio je dijagnozu Takotsubo kardiomiopatije, što je ujedno prvi zabilježen slučaj u pacijenta na programu kronične hemodijalize u našoj ustanovi. Zaključci: Prema dostupnim podatcima, do sada je zabilježeno oko 30 slučajeva Takotsubo kardiomiopatije kod bubrežnih bolesnika, što pokazuje da je prolazna disfunkcija miokarda rijetka kardiomiopatija u pacijenata s kroničnom bubrežnom bolesti. Mali broj literaturno zabilježenih slučajeva ne ide u prilog sličnoj patofiziološkoj osnovi povećane simpatičke aktivnosti prisutne kod Takotsubo kardiomiopatije i kronične bubrežne bolesti.

Aim: Takotsubo cardiomyopathy is a transient dysfunction of the heart muscle that occurs in response to a stressful event. A working diagnosis is mostly made for acute ischemic heart disease due to similar clinical presentation and differential diagnostic doubts. Although it is a reversible disorder of cardiac contractility, mortality rate is similar to that of an acute coronary syndrome due to the development of complications. We report the case of a patient with chronic kidney disease and the consequent development of Takotsubo cardiomyopathy, a possible pathophysiological link that has not been reported in the significant number in literature so far. Case report: An 83-year-old patient on a chronic hemodialysis program, due to the development of anginal symptoms specific for the acute coronary syndrome and with a significant increase in cardiospecific enzymes, was transferred to the Coronary care unit for the necessary invasive cardiac treatment. Echocardiographic and coronarographic findings confirmed the diagnosis of Takotsubo cardiomyopathy, which was the first case in a patient on chronic hemodialysis program in our institution. Conslusions: According to available data, about 30 cases of Takotsubo cardiomyopathy have been reported so far, indicating that transient myocardial dysfunction is a rare cardiomyopathy in patients with chronic kidney disease. A small number of literature-recorded cases do not support the similar pathophysiological basis of increased sympathetic activity present in Takotsubo cardiomyopathy and chronic kidney disease., Sažetak. Cilj: Takotsubo kardiomiopatija prolazna je disfunkcija srčanog mišića koja nastaje kao odgovor organizma na stresorni događaj. Radna se dijagnoza većinom postavlja za akutnu ishemijsku bolest srca radi slične kliničke prezentacije i diferencijalnih dijagnostičkih dvojbi. Iako se radi o reverzibilnom poremećaju srčane kontraktilnosti, smrtnost je slična akutnom koronarnom sindromu uslijed razvoja komplikacija. Izvještavamo slučaj pacijentice s kroničnom bubrežnom bolesti i posljedičnim razvojem Takotsubo kardiomiopatije, moguće patofiziološke poveznice koja do sada literaturno nije zabilježena u značajnom broju. Prikaz slučaja: 83-godišnja pacijentica na programu kronične hemodijalize, uslijed razvoja anginoznih tegoba specifičnih za akutni koronarni sindrom te uz značajan porast kardiospecifičnih enzima, premještena je u koronarnu jedinicu radi potrebne invazivne kardiološke obrade. Ehokardiografski i koronarografski nalaz potvrdio je dijagnozu Takotsubo kardiomiopatije, što je ujedno prvi zabilježen slučaj u pacijenta na programu kronične hemodijalize u našoj ustanovi. Zaključci: Prema dostupnim podatcima, do sada je zabilježeno oko 30 slučajeva Takotsubo kardiomiopatije kod bubrežnih bolesnika, što pokazuje da je prolazna disfunkcija miokarda rijetka kardiomiopatija u pacijenata s kroničnom bubrežnom bolesti. Mali broj literaturno zabilježenih slučajeva ne ide u prilog sličnoj patofiziološkoj osnovi povećane simpatičke aktivnosti prisutne kod Takotsubo kardiomiopatije i kronične bubrežne bolesti.

Cilj: Adolescenciju kao prijelazno razdoblje u odraslu dob, karakterizira tjelesno i psihološko sazrijevanje. Obilježava je i pojava somatskih simptomima koji nemaju uzrok u tjelesnoj bolesti, a odgovor su na stresne trenutke. Istraživanje je imalo za cilj istražiti učestalost somatskih simptoma u adolescenta, rizične činitelje, kao i njihovu kliničku značajnost. Sudionici i metode: Tijekom školske godine 2019./2020. proveli smo istraživanje koje je uključilo učenike prvih i završnih razreda srednjih škola na području grada Slavonskog Broda. Sudionici su ispunili Opći upitnik o sociodemografskim podacima, te Upitnik o psihosomatskim simptomima za djecu i adolescente. Rezultati: Istraživanje je obuhvatilo 402 sudionika, dobi medijana 18 godina (interkvartilnog raspona od 16 do 18 godina), s većom zastupljenošću djevojaka, 289 (71,9%). Medijan broja samoprijavljenih simptoma u posljednja 3 mjeseca iznosio je 15 (interkvartilni raspon 10-20), samoprocjena učestalosti 54 (interkvartilni raspon 47-63), a samoprocjena ometanja u svakodnevnim aktivnostima 48 (interkvartilni raspon 41-57). Najzastupljeniji simptom je manjak energije/umor (92,5%). Niža je zastupljenost klinički značajnih somatskih simptoma kojih je prema broju prijavilo 87 ispitanika (21,6%), prema učestalosti njih 79 (19,8%), dok je ometanje prijavilo 84 (20,9%) sudionika. Nije uočena statistički značajna rodna razlika. Zaključak: Istraživanje upućuje na visoku zastupljenost samoprijavljenih somatskih simptoma među adolescentima, no međutim niska je zastupljenost klinički značajnih simptoma prema broju, samoprocjeni učestalosti i ometanja.

Koronavirusna bolest (COVID-19) zarazna je bolest koju uzrokuje novi koronavirus odnosno virus teškoga respiratornog sindroma (engl. Severe acute respiratory syndrome coronavirus 2 – SARS-CoV-2). U većeg broja zaraženih bolest obilježavaju opći simptomi infekcije koji su praćeni upalnim promjenama donjih dišnih putova. U osoba starije dobi s komorbiditetima, osobito s kardiovaskularnim bolestima, koronavirusna bolest češće napreduje prema akutnomu respiratornom distresu, akutnoj ozljedi miokarda, višestrukom zatajenju organa i mogućemu smrtnom ishodu. Bolest se prvi put pojavila u prosincu 2019. u kineskom gradu Vuhanu i do danas je poprimila razmjere pandemije, s više od 70 milijuna oboljelih i 1,6 milijuna umrlih. Koronavirus SARS-CoV-2 inficira stanice domaćina preko receptora enzima koji konvertira angiotenzin tipa 2 (engl. Angiotensin converting enzyme 2 – ACE2) i važna je komponenta renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (engl. Renin-angiotensin-aldosterone system – RAAS). Kao membranski protein, ACE2 je prisutan u plućima, srcu, bubrezima i crijevima. Patologija koronavirusne bolesti pokazuje povezanost s raspodjelom ACE2 po tkivima. RAAS je presudan u homeostazi kardiovaskularnog sustava. Inhibitori RAAS-a (inhibitori enzima koji konvertira angiotenzin, blokatori receptora angiotenzina II tipa 1) primjenjuju se u liječenju kardiovaskularnih bolesti, hipertenzije i šećerne bolesti. Iz pretkliničkih radova poznato je da inhibitori RAAS-a mogu povećati ekspresiju ACE2. U vrijeme pandemije koronavirusne bolesti javila se zabrinutost o sigurnosti njihove primjene. Razmatra se kako povećana ekspresija ACE2 može utjecati na tijek te bolesti: povećanjem infektivnosti koronavirusa (SARS-CoV-2) ili zaštitnim, organoprotektivnim učincima koji vode do smanjene smrtnosti. Znanstvenici su postulirali potencijalno štetne učinke inhibitora RAAS-a u patogenezi koronavirusne bolesti (COVID-19), kao i njihove moguće korisne učinke, međutim, rezultate eksperimentalnih i pretk

Postpericardiotomy syndrome (PPS) is worsening or new formation of pericardial and/or pleural effusion mostly 1 to 6 weeks after cardiac surgery, as a result of autoimmune inflammatory reaction within pleural and pericardial space. Its incidence varies among different studies and registries (2% to 30%), as well as according to the type of cardiac surgery performed. We conducted this retrospective analysis of PPS incidence and diagnostic and treatment strategies in patients referred for cardiac surgery for revascularization, valvular and/or aortic surgery. We retrospectively analyzed 461 patients referred for an urgent or elective cardiac surgery procedure between 2009 and 2015. PPS diagnosis was established using well defined clinical criteria. Demographic and clinical characteristics were used in regression subanalysis among patients having undergone surgery of aortic valve and/or ascending aorta. Within 6 weeks after cardiac surgery, 47 (10.2%) patients had PPS. The median time from the procedure to PPS diagnosis was 14 days. The incidence of PPS was 26% after aortic valve and/or aorta surgery, and 7.9% and 8.3% after coronary bypass and mitral valve surgery, respectively. Among patients subjected to aortic valve and/or aortic surgery, regression analysis showed significant association of fever, C-reactive protein (CRP) elevation between 5 and 100 mg/L, urgent procedure and postoperative antibiotic use with PPS diagnosis, whereas younger age showed nearsignificant association. All patients had complete resolution of PPS, mostly after corticosteroid therapy, with only 2 cases of recurrent PPS that successfully resolved after colchicine therapy. Pleural drainage was indicated in 15 (32%) patients, whereas only one patient required pericardial drainage. In conclusion, PPS incidence in our retrospective analysis was similar to previous reports. Patients having undergone aortic valve and/or aortic surgery were most likely to develop PPS. The most relevant clinical crit, Postperikardiotomijski sindrom (PPS) je pogoršanje ili novo stvaranje perikardijalnog i/ili pleuralnog izljeva uglavnom 1 do 6 tjedana nakon kardiokirurške operacije, i to kao rezultat autoimune upalne reakcije unutar pleuralnog i perikardijalnog prostora. Njegova učestalost varira među različitim studijama i registrima (između 2% i 30%), kao i prema vrsti kirurškog zahvata koji je proveden. Proveli smo retrospektivnu analizu učestalosti PPS-a i dijagnostičkih i terapijskih strategija u bolesnika upućenih na kardiokirurgiju radi revaskularizacije, valvularne i/ili kirurgije torakalne aorte. Retrospektivno smo analizirali 461 bolesnika upućenog na hitan ili elektivni kardiokirurški zahvat između 2009. i 2015. godine. Dijagnoza PPS-a utvrđena je pomoću dobro definiranih kliničkih kriterija. Demografske i kliničke karakteristike korištene su u regresijskoj subanalizi kod bolesnika koji su bili podvrgnuti operaciji aortnog zaliska i/ili uzlazne aorte. U roku od 6 tjedana nakon zahvata 47 (10,2%) bolesnika razvilo je PPS. Srednje vrijeme od postupka do dijagnoze PPS bilo je 14 dana. Učestalost PPS-a bila je 26% nakon operacije aortnog zaliska i/ili torakalne aorte te 7,9% i 8,3% nakon izoliranog koronarnog premoštenja odnosno operacije mitralnog zaliska. Među bolesnicima koji su bili podvrgnuti kirurškom zahvatu aortnog zaliska i/ili torakalne aorte regresijska analiza pokazala je značajnu povezanost povišene temperature, povišenja C-reaktivnog proteina (CRP) između 5 i 100 mg/L, veće hitnosti zahvata i poslijeoperacijske uporabe antibiotika s PPS-om, dok je za mlađu dob ta povezanost bila blizu razine značajnosti. Kod gotovo svih bolesnika došlo je do povlačenja PPS-a i to uglavnom nakon terapije kortikosteroidima, pri čemu su samo 2 slučaja rekurentnog PPS-a uspješno liječena kolhicinom. Pleuralna drenaža bila je indicirana u 15 (32%) bolesnika, dok je samo jedan bolesnik zahtijevao perikardijalnu drenažu. Zaključno, učestalost PPS-a u našoj retrospektivnoj analizi bil

The aim of the study was to determine whether serum vitamin D level is lower in female patients with glaucoma as compared with control group. The mechanism by which vitamin D reduces intraocular pressure is not fully clarified. Almost all tissues possess vitamin D receptor (VDR). The mice lacking VDR (VDR knockout mice) have greatly contributed to the understanding of the general vitamin D physiologic function. VDR has been found in some ganglion layer cells, external and internal nuclear layers of retina, and in retinal pigment epithelium, while VDR epitopes have also been found in the ciliary body epithelium, pointing to the role of this protein in eye physiology. The 1,25(OH)2D3 modulates expression of the genes involved in the regulation of intraocular pressure in non-human primates. Extracellular matrix can be remodeled by 1,25(OH)2D3 treatment. Actin disruption can lead to cell morphology alteration, trabecular meshwork relaxation and intraocular pressure reduction. This observational cross-sectional study included 90 female glaucoma subjects aged 45-55 and 50 glaucoma free female subjects as control group. Results of a pilot study conducted in 20 glaucoma subjects and 20 control subjects are presented below. All study subjects underwent history taking, complete ophthalmologic examination and serum vitamin D determination. The mean serum vitamin D level was 32.31 nmol/L in glaucoma patients and 64.17 nmol/L in control subjects. Serum vitamin D level was statistically significantly lower in glaucoma patients as compared with control group (p<0.05)., Cilj istraživanja bio je utvrditi je li kod ispitanica oboljelih od glaukoma snižena serumska koncentracija vitamina D u odnosu na kontrolnu skupinu. Mehanizam kojim vitamin D snižava očni tlak nije jasno poznat. Gotovo sva tkiva posjeduju receptor za vitamin D (VDR). Velik doprinos razumijevanju globalne fiziološke funkcije vitamina D dobiven je od miša kojemu nedostaje VDR (engl. knockout mice for VDR). VDR je pronađen u nekim stanicama ganglijskog sloja, u vanjskom i unutarnjem nuklearnom sloju mrežnice i u retinalnom pigmentnom epitelu. Epitopi za VDR su pronađeni i u epitelu cilijarnog tijela. To sve govori o važnosti tog proteina u fiziologiji oka. 1,25 (OH)2D3 modulira ekspresiju gena koji su uključeni u regulaciju očnog tlaka u nehumanih primata. Nakon liječenja pomoću 1,25(OH)2D3 može se remodelirati ekstracelularni matriks. Disrupcija aktina može dovesti do promjene stanične morfologije, relaksacije trabekularne mreže i sniženja očnog tlaka. Provedeno je opažajno presječno istraživanje s kontrolnom skupinom. U istraživanje je bilo uključeno 90 ispitanica oboljelih od glaukoma u dobi od 45-55 godina i 50 ispitanica u kontrolnoj skupini. Prikazuju se rezultati probnog ispitivanja u 20 ispitanica oboljelih od glaukoma i isto toliko u kontrolnoj skupini. Ispitanicama je uzeta anamneza i kompletan oftalmološki status te je određen vitamin D u serumu. Koncentracija vitamina D u serumu ispitanica s glaukomom bila je 32,31 nmol/L u odnosu na kontrolnu skupinu gdje je bila 64,17 nmol/L. U zaključku, kod ispitanica oboljelih od glaukoma bila je snižena serumska koncentracija vitamina D u odnosu na kontrolnu skupinu na statistički značajnoj razini od p<0,05.