Search

Pred čitateljem je poseban broj časopisa Politička misao posvećen 60. godišnjici Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Od svojeg osnutka u veljači 1962. do danas Fakultet političkih znanosti prošao je dug i impresivan put. Radi se o najstarijoj akademskoj instituciji u području političke znanosti u ovome dijelu Europe te još uvijek jedinom studiju politologije u Hrvatskoj. Od svojih je početaka profesorski kadar na Fakultetu uključivao istaknute znanstvenike koji su uspjeli osigurati nezavisnost i integritet intelektualnog rada u kontekstu tadašnjega komunističkog poretka. Time se Fakultet profilirao kao ozbiljna znanstvena institucija čiji su članovi ne samo objavljivali značajne radove već i sudjelovali u raspravama o političkim previranjima koja su označila to razdoblje jugoslavenske i hrvatske povijesti. Znanstveni profil Fakulteta dodatno je ojačao dolaskom nove generacije istraživača i nastavnika koji su po svom primarnom obrazovanju bili politički znanstvenici. Akademska ponuda Fakulteta proširena je 1971. osnivanjem dvogodišnjega paralelnog studija novinarstva, koji će se ubrzo početi izvoditi kao samostalan četverogodišnji sveučilišni studij. U razdoblju demokratske tranzicije studiji politologije i novinarstva privlačili su sve veći broj zainteresiranih studenata. Jedan od jasnih dokaza uspješnosti Fakulteta političkih znanosti kao obrazovne institucije jest broj bivših studenata koji su ostvarili uspješne karijere u znanosti, novinarstvu i medijima, politici, diplomaciji, gospodarstvu, radu nevladinih udruga i drugim profesionalnim poljima.

Članak daje uvid u izvore i glavne pretpostavke Rawlsove teorije građanskog neposluha, te kritike kojima je ova teorija bila izložena. U prvome dijelu prikazuje se filozofski kontekst unutar kojega je Rawls razvio vlastitu teoriju građanskoga neposluha u odmaku od utjecajne Thoreauove teorije i Hartova modela političke obveze izvedene iz koncepta fair playa. Drugi dio članka posvećen je detaljnijoj analizi glavnih elemenata Rawlsove teorije opravdanja građanskog neposluha. U ovome dijelu fokus je na četiri teme: pitanje moralnog opravdanja građanskog neposluha, razlikovanje javnog kršenja zakona u demokratskim i autoritarnim režimima, usporedba građanskog neposluha i drugih oblika političkog otpora, te uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi se nenasilni otpor mogao smatrati legitimnim. Treći dio posvećen je kritikama Rawlsova pristupa građanskom neposluhu. Zaključak se bavi utjecajem i dvjema mogućim interpretacijama Rawlsova doprinosa ovoj temi.

The main goal of this article is to explore the relationship between populism and representative democracy. The paper is divided into two parts. In the first part, the paper offers a detailed analysis of the three criticisms of populism and the implications these criticisms have on our understanding of representative democracy. First, it addresses the argument that populism inevitably relies on demagogy and it examines the inference this argument has on the concept of political representation in democracy. Second, it discusses the claim that populism relies on the oversimplification of political issues and what this claim reveals about the democratic ideal of the informed and politically responsible voter. The third criticism deals with the anti-pluralist character of populist politics, which, the paper argues, can also be extended to the concept of popular sovereignty itself. In the second part, the article looks more closely at the relationship between populism and representative democracy. Relying on the insights from the first part, it examines different institutional restraints on the will of the majority and how populism redefines these restraints as anti-democratic and elitist barriers to popular will. Finally, the paper questions the prevailing view that sees populism as a phenomenon arising from the tension between liberal and democratic principles within representative democracy and offers an alternative framework for understanding the relationship between populism and democracy., Glavni je cilj ovog članka istražiti odnos između populizma i predstavničke demokracije. Rad je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu rad nudi detaljnu analizu triju kritika populizma i implikacija koje te kritike imaju na naše razumijevanje predstavničke demokracije. Prvo, bavi se argumentom da se populizam neizbježno oslanja na demagogiju i ispituje posljedice koje ovaj argument za koncept političkog predstavljanja u demokraciji. Drugo, raspravlja se o tvrdnji da se populizam oslanja na pretjerano pojednostavljenje političkih pitanja i onome što ta tvrdnja otkriva o demokratskom idealu informiranog i politički odgovornog birača. Treća se kritika bavi antipluralističkim karakterom populističke politike, koja se, tvrdi se u radu, može proširiti i na sam koncept narodne suverenosti. U drugom dijelu, članak se pobliže bavi odnosom populizma i predstavničke demokracije. Oslanjajući se na uvide iz prvog dijela, ispituje se različita institucionalna ograničenja volje većine i kako populizam ta ograničenja redefinira kao antidemokratske i elitističke prepreke narodnoj volji. Konačno, rad propituje prevladavajuće stajalište koje drži da je populizam fenomen koji proizlazi iz napetosti između liberalnih i demokratskih načela unutar predstavničke demokracije te nudi alternativni okvir za razumijevanje odnosa između populizma i demokracije.

The article offers a defense of liberal perfectionism in the light of criticism of perfectionist politics stated in Jonathan Quong’s book Liberalism without Perfection. It argues against Quong’s claims that perfectionism is incompatible with demands of individual autonomy and non-paternalism as requirements of liberal commitment of treating all persons as free and equal.

The article offers a defense of liberal perfectionism in the light of criticism of perfectionist politics stated in Jonathan Quong’s book Liberalism without Perfection. It argues against Quong’s claims that perfectionism is incompatible with demands of individual autonomy and non-paternalism as requirements of liberal commitment of treating all persons as free and equal.

The article offers a defense of liberal perfectionism in the light of criticism of perfectionist politics stated in Jonathan Quong’s book Liberalism without Perfection. It argues against Quong’s claims that perfectionism is incompatible with demands of individual autonomy and non-paternalism as requirements of liberal commitment of treating all persons as free and equal.

The author discusses the political implications of the sovereignty of evil, which is the core concept introduced by Derek Edyvane is his forthcoming book Civic Virtue and the Sovereignty of Evil. The author's main argument is that citizens would have a hard time achieving a consensus on the preventive politics worth pursuing without first reaching an agreement regarding the evil they are trying to prevent. The problem is that the concept of sovereign evil is plural in its nature and, therefore, leads to new conflicts, rather than to a consensus among citizens. The article tries to identify instances in which a competing understanding of this concept might arise, and concludes by arguing that the model of preventive politics requires more that mere recognition of sovereign evil to become politically viable., Autor raspravlja o političkim implikacijama suverenosti zla, središnjeg koncepta koji Derek Edyvane uvodi u svojoj knjizi Civic Virtue and The Sovereignty of Evil. Autorov je glavni argument da građani teško mogu postići konsenzus oko preventivne politike koju žele slijediti a da ne postignu dogovor oko zla koje žele spriječiti. Problem je u tome što je koncept zla po svojoj prirodi pluralan i stoga vodi novim sukobima, a ne konsenzusu između građana. Članak pokušava identificirati one instance u kojima suprotstavljena shvaćanja ovoga koncepta mogu isplivati, te zaključuje tvrdeći kako model preventivne politike zahtijeva više od same ideje suverenog zla da bi postao politički relevantan.