Search

U radu se analiziraju pojmovi kerygme i mistagogije, posebice tipologija evangelizatora u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium. U prvom dijelu rad posebnu pozornost posvećuje katehezi. Kerygma prema Pobudnici nije sažetak iz povijesnih udžbenika, niti nešto što je samo i jedino crkvena doktrina, kerygma je događaj koji se odvija između dviju osoba - onoga koji naviješta Krista i onoga od kojeg se očekuje obraćenje. Ona uključuje i prvi navještaj – kerygmu, ali se ne zaustavlja na prvom navještaju. Otvorena je svim područjima kršćan- skog života, integrira kršćansku inicijaciju i cjelokupan kršćanski život. Imperativ ljubavi u kerygmi posebno se očituje u konkretizaci- ji i potvrdi Božje ljubavi, ne nametanju Istine, u pozivu na slobod- nu odluku “prionuti” uz Isusa, te radosti, poticajnosti i cjelovitosti u nasljedovanju i hodu na putu Istine i Ljubavi. Kerygma, kao i cjelo- kupni evangelizacijsko-katehetski proces, ako želi biti vjerna sebi, mora biti: povijesno-spasenjska, osobna ili inkarnirana, eshatološka, antropološka, svjedočko-dijaloško-misijska te liturgijsko-biblijski obi- lježena. Druga značajka kateheze jest da je ona u sebi mistagoškog karaktera, odnosno da u sebi sadrži dimenziju mistagoške inicijacije. Mistagoška kateheza danas je u velikoj krizi jer u sebi podrazumije- va kerygmu, ona se oslanja na kerygmu, no ako kerygme nema, ona je u sebi nejasna, u praksi odsutna, nepostojeća, “mrtva”. Proučava- jući Pobudnicu možemo uočiti ne samo četiri razine evangelizacijsko- pastoralno-katehetskog pristupa nego i četiri tipologije suvremenog evangelizatora: tradicionalističko-konzervativni, progresivističko puko-aktivizirani, rezignirano-dezerterski te Duhom Dobrog Pastira prožeti evangelizator.

Na tragu ponovnoga zanimanja teologije i crkvene prakse za drevni mistagoški pristup bogoslužju, autor nastoji pokazati kako slavlje euharistije kao liturgijski čin (ergon) ima mistagošku moć i sposobnost dovesti zajednicu do iskustva spasenjskoga otajstva. Mistagoška sposobnost bogoslužja počiva na liturgijskoj obrednosti. Stoga je razumijevanje i pravo vrednovanje neverbalnoga simboličkoga govora bogoslužja nužan preduvjet za iskustvo otajstva koje se po liturgijskom činu udanašnjuje i aktualizira. Uključujući u kategoriju znaka ili simbola sve obredno i ljudskim osjetilima doživljajno u bogoslužju – liturgijski čini, kretnje, stavovi tijela, liturgijski prostor i njegovi elementi, glazba, služitelji u bogoslužju, okupljena zajednica – autor slijedi red mise i govori o otajstvu koje se razotkriva razumijevanjem i iskustvom pojedinih liturgijskih čina. Na kraju se ističe potreba novog vrednovanja i oživljavanja znakovne i simboličke dimenzije u bogoslužju, tim više što suvremeni čovjek ima sve manje sluha i sposobnosti za razumijevanje simboličkog. Budući da je bogoslužje Crkve uvijek ujedno i Božje djelo spasenja, i samo se bogoslužje mora pokazati kao djelo ili događanje u punom smislu riječi, a to je moguće jedino putem znaka.