Search

The duodenum, jejunum and ileum are parts of the small intestine and the sites of the terminal stages of enzymatic digestion, and the majority of nutrient, electrolyte and water absorption. The apical, luminal membrane of the enterocyte is built of numerous microvilli that increase the absorptive surface of the cell. Carbohydrates, in the form of monosaccharides, oligosaccharides and especially polysaccharides, make up the largest quantitative and energetic part of the diet of most animals, including humans. Galactose, fructose and glucose, the final degradation products of polysaccharide and oligosaccharide enzymatic digestion, can be absorbed by enterocytes either by active transport or by facilitated diffusion. In the small intestine, the transepithelial transport of glucose, the most abundant monosaccharide after carbohydrate digestion and the main source of energy, is performed by a specific membrane transporter located in the brush border membrane of the enterocyte, the sodiumglucose cotransporter 1 (SGLT1). While SGLT1 transports glucose across the brush border membrane, a specific basolateral membrane glucose transporter, the sodium-independent glucose transporter 2 (GLUT2), transfers glucose out of the enterocyte down the concentration gradient. The sodium-potassium pump (Na/KATPase), as a sodium and potassium ion transporter, is functionally closely related to the sodium-dependent SGLT1. Na/KATPase is responsible for maintaining the electrochemical gradient of sodium ions, as the driving force for glucose transport via SGLT1. Transepithelial transport of glucose in the small intestine and the differentiation of enterocytes occurs relatively early during the foetal period, allowing glucose to be absorbed from ingested amniotic fluid. Nutrient transport is possible along the whole villus-crypt axis during intrauterine development, while transport shifts toward the villus tip in the mature small intestine. With maturation, glucose transport rates change not only across the villus-crypt axis, but also along the proximodistal axis in the small intestine. The glucose absorption rate shows differences between subunits of the small intestine depending on the age and type of ingested carbohydrates, where complex carbohydrates replace less complex carbohydrates or disaccharides., Duodenum, jejunum i ileum dijelovi su tankog crijeva gdje se dovršava enzimatska razgradnja i najveći opseg apsorpcije hranjivih tvari, elektrolita i vode. Apikalna, luminalna stanična membrana enterocita građena je od brojnih mikrovila koji povećavaju apsorpcijsku površinu stanice. Ugljikohidrati, u obliku monosaharida, oligosaharida i posebno polisaharida, čine najveći kvantitativni i energetski dio prehrane većine životinja, ali i ljudi. Galaktozu, fruktozu i glukozu, krajnje produkte enzimatske razgradnje polisaharida i oligosaharida, enterociti mogu apsorbirati aktivnim prijenosom ili olakšanom difuzijom. Transepitelni prijenos glukoze, najzastupljenijeg monosaharida nakon razgradnje ugljikohidrata i glavni izvor energija u tankom se crijevu odvija pomoću specifičnog transmembranskog prijenosnika smještenog u četkastom porubu membrane enterocita, prijenosnika glukoze ovisnog o natriju 1 (engl. sodiumglucose cotransporter 1, SGLT1). Dok SGLT1 prenosi glukozu preko četkastog poruba membrane, specifični prijenosnik smješten na bazolateralnoj membrani, prijenosnik glukoze neovisan o natriju 2 (engl. glucose transporter 2, GLUT2), prenosi glukozu iz enterocita niz koncentracijski gradijent. Natrij-kalijeva pumpa (Na/K-ATPaza), kao prijenosnik iona natrija i kalija, funkcionalno je usko povezana sa SGLT1. Na/K-ATPaza odgovorna je za održavanje elektrokemijskog gradijenta natrijevih iona, koji je pokretačka sila prijenosa glukoze putem SGLT1 prijenosnika. Transepitelni prijenos glukoze u tankom crijevu pojavljuje se relativno rano tijekom fetalnog razdoblja, zajedno s diferencijacijom enterocita, što omogućava apsorpciju glukoze iz progutane amnionske tekućine. Prijenos hranjivih tvari moguć je tijekom intrauterinog razvoja duž cijele dužine crijevne resice, dok se u zrelom tankom crijevu prijenos hranjivih tvari pomiče prema vrhu crijevne resice. Sazrijevanjem tankog crijeva aktivnost prijenosnika ne mijenja se samo duž crijevne resice, nego i duž proksimo-distalne osi u tankom crijevu. Apsorpcija glukoze u pojedinim dijelovima tankog crijeva mijenja se ovisno o dobi i vrsti konzumiranih ugljikohidrata, pogotovo kada složeni ugljikohidrati zamjenjuju manje složene ugljikohidrate ili disaharide u prehrani.

Across the world, as well as in Croatia, there is a continuous increase in the consumption of chicken meat, and attempts are being made in modern poultry production to improve its quality as much as possible by using various natural additives. The aim of this study was to determine the influence of dietary supplementation with propolis and bee pollen on the quality of chicken meat. In order to determine this effect, the carcass body weight of slaughtered chickens and carcass yield were determined, as well as the average pH1 and pH2 of chicken breast muscle, drip loss values, and skin color and chicken breast muscle color expressed as values of L* (lightness), a* (redness), and b* (yellowness). The study was conducted on 200 Ross 308 chickens, divided into five groups. Throughout the study, the control group of chickens was fed with a basal diet, while the experimental groups of chickens were fed with the basal diet supplemented with propolis and bee pollen, each supplement given separately or in combination in specific proportions. At the end of the experiment (42nd day), 10 chickens from each group were slaughtered for the analyses mentioned above. The carcass yield values were significantly higher (P = 0.038) and the drip loss values were significantly lower (P = 0.003) in the experimental groups in comparison to the control group. In addition, there was a statistically significant difference in b* skin color (P = 0.017) and b* chicken breast muscle color (P, U čitavom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, bilježi se kontinuirani porast konzumacije pilećeg mesa, čija se kvaliteta u suvremenoj peradarskoj proizvodnji nastoji što više unaprijediti prije svega primjenom različitih prirodnih dodataka. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi utjecaj propolisa i pčelinjeg peluda kao aditiva u hranidbi tovnih pilića na kvalitetu pilećeg mesa. U svrhu utvrđivanja spomenutog utjecaja određivana je masa klaonički obrađenih trupova pilića i randman kao i prosječne vrijednosti pH1 i pH2 prsnog mišića pilića, boja kože i mesa pilića (izražena kroz tri vrijednosti: L* za stupanj svjetloće, a* za stupanj crvenila i b* za stupanj žutila) te prosječne vrijednosti otpuštanja mesnog soka. U istraživanju je tovljeno ukupno 200 pilića Ross 308 podijeljenih u pet skupina. Tijekom cijelog tova, kontrolna skupina pilića hranjena je čistom krmnom smjesom, dok su pokusne skupine pilića hranjene krmnom smjesom uz dodatak propolisa i pčelinjeg peluda (svakog aditiva zasebno ili u njihovoj kombinaciji u određenom omjeru). Po završetku tova (nakon 42 dana) i nakon 10-satnog gladovanja, žrtvovano je po 10 pilića iz svake skupine za potrebe prethodno spomenutih analiza. Utvrđene su statistički znakovito veće vrijednosti randmana (P = 0,038) pilića pokusnih skupina u odnosu na kontrolnu skupinu kao i statistički znakovito manje vrijednosti otpuštanja mesnog soka (P = 0,003) mesa pilića pokusnih skupina u odnosu na kontrolnu skupinu. Uz to, postojala je statistički značajna razlika u vrijednosti b* boje kože (P = 0,017) te statistički značajna razlika u vrijednosti b* boje mesa (P < 0,001) među skupinama pilića. Ovo je istraživanje pokazalo kako propolis i pčelinji pelud imaju značajan pozitivan utjecaj na kvalitetu pilećeg mesa.

The aim of this study was to determine the effect of diet supplementation with propolis and/or bee pollen on the performance indicators of broilers. This experimental study was conducted on 200 Ross 308 broilers equally distributed by sex and divided into five groups. Throughout the whole study the control group of chickens was fed feed mixture. Feed mixture fed to the experimental groups of chickens contained additives (propolis and/or bee pollen, each supplement separately or in combination in a certain proportion). The average values of broilers body weight were significantly higher on 7th (p=0.001), 14th, 21st, 28th, 35th (p, Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati učinak hranidbe uz dodatak propolisa i/ili pčelinjega peluda na proizvodne pokazatelje brojlera. Ovaj pokus proveden je na 200 brojlera provenijencije Ross 308 ravnomjerno raspoređenih po spolu, koji su bili podijeljeni u pet skupina. Tijekom cijeloga pokusa kontrolna je skupina brojlera bila hranjena krmnom smjesom, dok su pokusne skupine brojlera hranjene istom krmnom smjesom uz dodatak propolisa i pčelinjeg peluda, svakim dodatkom zasebno ili u kombinaciji u određenome omjeru. Prosječne vrijednosti tjelesne mase brojlera bile su znatno više 7. (p=0,001), 14., 21., 28., 35. (p

Zbog svojih svojstava propolis se smatra funkcionalnom hranom. Budući je upotreba propolisa u preh-rani ljudi ograničena, treba ju povećati kroz konzumaciju namirnica obogaćenih propolisom koje se uče-stalo koriste u prehrani, poput pilećeg mesa. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi utjecaj dodatka propo-lisa hranidbi pilića na tjelesnu masu pilića, masu trupova pilića i randman, kao i na masu pojedinih dije-lova trupa (prsa, batkovi sa zabatcima, leđa sa zdjelicom, krila i vratovi) kao pokazatelja mogućnosti uporabe propolisa u hranidbi tovnih pilića i moguće proizvodnje obogaćenog pilećeg mesa. Istraživanje je provedeno na 180 pilića Ross 308 provenijencije podjednako raspoređenih prema spolu i podijeljenih u tri skupine: kontrolnu skupinu pilića (K) koja je hranjena standardnom krmnom smjesom i dvije eks-perimentalne skupine pilića (E) hranjene uz dodatak propolisa u dvije različite koncentracije ( E1 2 g / kg i E2 4 g / kg). Istraživanje je pokazalo kako nisu postojale statistički značajne razlike između skupina K i E s obzirom na tjelesnu masu i potrošnju hrane u bilo kojem tjednu pokusa. Istraživanje je nadalje otkrilo kako nije bilo statistički značajnih razlika u masi trupova pilića, randmanima i masi pojedinih dijelova trupa između skupina K i E. Može se zaključiti kako dodavanje propolisa nije rezultiralo statis-tički značajnim razlikama u istraživanim proizvodnim pokazateljima pilića. Kako bi se bolje procijenila mogućnost stvaranja propolisom obogaćenog pilećeg mesa potrebna je dodatna analiza drugih pokaza-telja., Due to its properties, propolis is considered a functional food. Since the use of propolis in the human diet is restricted, it needs to be increased by consumption of propolis enriched foodstuffs that are common in the diet such as chicken meat. The aim of this study was to determine the influence of die-tary supplementation with propolis on the chickens’ body weight, the carcass body weight of slaugh-tered chickens and carcass yield as well as carcass body parts weight (breasts, drumsticks with thighs, backs with pelvis, wings and necks) as indicators of the use of propolis in the feeding of chickens and the possible production of enriched chicken meat. The study was conducted on 180 Ross 308 chickens equally distributed by sex and divided into three groups: the control group of chickens (C) fed with a basal diet and two experimental groups of chickens (E) fed with the same diet supplemented with propolis (E1 2 g/kg and E2 4 g/kg). The study showed that there were no statistically significant dif-ferences between C and E considering body weights and feed consumption in any week of the feeding trial. Study further revealed that there were no statistically significant differences in carcass body weights of slaughtered chickens, carcass yields and carcass body parts weight between C and E. It can be con-cluded that propolis addition did not result in statistically significant differences in evaluated perfor-mance indicators of chickens. In order to better evaluate the possibility of creation of the propolis en-riched chicken meat analysis of different parameters are needed.