Search

U tekstu se prvi put detaljnije analiziraju štukature u reprezentativnim salonima drugog kata Palače šećerane u Rijeci. Nastale su nakon razornog požara 1785. u vrijeme obnove i poljepšanja zgrade dovršene 1789. godine. Premda je riječ o izuzetno važnoj profanoj cjelini štuko-dekoracija, dosad je izostala njezina podrobnija ikonografska i stilska analiza te kontekstualizacija. Također, nisu bili utvrđeni predlošci ni majstori koji su ih izveli. U radu se publiciraju i analiziraju nepoznati arhivski podatci o obnovi zgrade te o prisustvu arhitekta Andree Meninija u Rijeci 1786. godine. Uz tada vodećega riječkog kipara Sebastiana Petruzzija i njegovu radionicu povezuje se dio kamene dekoracije palače. Razmatra se moguća ikonografija štukatura u Svečanoj dvorani, a za one u bočnim salonima utvrđuju se brojni allʼantica predlošci popularni u trećoj četvrtini 18. stoljeća na području Italije u rasponu od kasnog rokokoa do ranog klasicizma. Štukature se stavljaju u kontekst umjetničke produkcije braće Clementea i Giacoma Somazzija iz Montagnole, najznačajnijih štukatera na području Kvarnera, Hrvatskog primorja i sjeverne Dalmacije krajem 18. i početkom 19. stoljeća.

U ovoj se studiji donosi niz novih arhivskih dokumenta i novopronađenih skulptura kojima se dopunjuje opus riječkog majstora Antonija Michelazzija (Gradisca d’ Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.). Također, na temelju nepoznatih izvora nadopunjuje se i njegov dosad malen broj arhitektonskih djela. Majstor je u Rijeku došao kao član radionice svojeg učitelja Paola Zulianija krajem 1724., a u gradu se trajno nastanio od 1727. godine. Razlog preseljenja bile su pogodnosti obećane patentom cara Karla VI. od 19. prosinca 1725. godine. Michelazzi je surađivao na manje zahtjevnoj kiparskoj opremi oltara Presvetog Sakramenta koji je u riječkoj Zbornoj crkvi oko 1725. podizao njegov učitelj Zuliani. U ranu samostalnu majstorovu aktivnost ovdje su uvršteni kipovi svetog Mihovila, svete Agate i svete Margarete, danas razmješteni na širem području Gradskog groblja Kozala. Novi arhivski dokumenti pokazuju kako je Michelazzi od 1733. imao baraku za klesanje kipova smještenu na obali pred južnim gradskim vratima za koju je plaćao najam u iznosu od dva zlatnika godišnje. Kao majstorov rad prepoznata je mramorna skulptura svetog Karla Boromejskog i stipes s reljefom Mučeništva svetog Ivana Nepomuka, danas u dvorištu samostana sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Kresnikovoj ulici 15 u Rijeci. Utvrđeno je da su te skulpture izvorno pripadale kapeli svetog Karla Boromejskoga u sklopu nekadašnjega istoimenog lazareta u Rijeci. Michelazzijevoj je ruci pripisan i mramorni kip Gospe Žalosne u župnoj crkvi u mjestu Cavriè nedaleko od Trevisa, a pronađena je i isplata iz 1763. u iznosu od 150 fjorina za kip svetog Martina u riječkoj Zbornoj crkvi. Recentna su istraživanja pokazala kako je 1755. Michelazzi bio imenovan od strane carice Marije Terezije carsko-kraljevskim arhitektom zaduženim za obnove i poboljšanja luka Senj i Karlobag. Na temelju novopronađenog dokumenta utvrđeno je da je on autor barokne obnove riječke augustinske crkve svetog Jeronima iz 1768. godine, a koja je bila teško oštećena u potresu 1750. godine. Otkriven je i majstorov osobni pečat s monogramom, kao i dosad nepoznati podatci o njegovom angažmanu na gradnji kapelanijske crkve svetog Filipa Apostola u Mrkoplju, a koja je stradala u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata.

U članku se objavljuje dvanaest nepoznatih nacrta i projekata riječkog kipara i altarista Antonija Michelazzija (Gradisca d’Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.). Najranija dva nacrta su iz 1750. i vezani su za otok Krk, a čuvaju se u Archivio di Stato u Veneciji. Riječ je o tlocrtu i procjeni jedne javne ruševine u gradu Krku te o panoramskom prikazu zaljeva u Omišlju. Novootkriveni dokument pojašnjava Michelazzijev angažman od strane Tršćanske uprave zadužene za gradove Rijeku, Senj i Karlobag budući da ga je 1755. carica Marija Terezija imenovala carsko-kraljevskim arhitektom. U tu svrhu Michelazzi 1757. i 1758. radi desetak planova i projekata za javne gradnje u Senju i Karlobagu. Za Senj crta tlocrt grada s projektom modernizacije gradske luke i njezine obrane od bure. Posebno se izdvaja plan za njegov veliki zahvat, skretanje i gradnju novog korita potoka koji teče kroz grad te se ulijeva u senjsku luku. Tu su i projekti za zatvore u kaštelu, zdravstveni ured, klaonicu te mesnice. U Karlobagu radi projekt obnove kaštela, mesnice, novu cisternu te javni administrativno-stambeni objekt na glavnom gradskom trgu. Posljednji nacrt i projekt nastao je 1770., a riječ je o zgradi nove klaonice s mesnicama u Rijeci. Iako najveći dio Michelazzijevih planova zbog financija nije izveden, ovdje objavljeni nacrti prvi su takvi poznati u njegovom opusu, a on će svakako rasti s obzirom da se je majstor osim kiparstvom te altaristikom bavio i arhitekturom.

Cristoforo Tasca (Bergamo, 1661. – Venecija, 1735.) u prva je dva desetljeća 18. stoljeća ostavio brojna djela u Rijeci, Krku te Karlobagu. Njegov se opus nadopunjuje potpisanom i datiranom palom iz 1725. godine na glavnom oltaru Zborne, danas župne crkve u Rijeci. U tekstu se objašnjavaju složene okolnosti gradnje glavnog mramornog oltara te uloga donatora, obitelji Orlando. Oni su kreirali ikonografiju oltara izravno povezanu s obiteljskim svetcima zaštitnicima. Na temelju oporuke Giovannija Michelea Androche iz 1728. prvi je put dokumentom potvrđena prisutnost slikara Cristofora Tasce u Rijeci. U njegov je opus uvrštena i slika Navještenja, koja potječe iz nekadašnjeg riječkog benediktinskog samostana Svetog Roka, a danas se nalazi u benediktinskom samostanu San Daniele u Abano Terme pokraj Padove. U drugom dijelu teksta donose se nova djela venecijanskog slikara Giovannija Battiste Augustija Pitterija (Venecija, između 1691. i 1695. – Zadar ?, nakon 1759.?) koji se u Zadar preselio oko 1730. te u Dalmaciji ostavio veliki opus. Njemu se pripisuje slika Krštenja Kristova iz župne crkve na Buranu, portret biskupa Jeronima Fonde u Umagu te oltarna pala Bogorodica s Djetetom i svetcem u Bakru. U tekstu se objavljuje i nepoznata potpisana slika Bogorodica s Djetetom i svetcima iz franjevačke crkve Svete Ane u Kopru, a koja se izvorno nalazila u Zadru.

Senior representatives of the Venetian Republic inspired distinguished noblemen and rich citizens in Venice, as well as in Terraferma and Stato da Mar, to perpetuate their memory through lavish commemorative monuments that were erected in churches and convents. Their endeavour for self-promotion and their wish to monopolise glory could be detected in the choice of material for the busts that adorned almost every monument: marble. The most elaborate monument of this kind belongs to the Brutti family, erected in 1695 in Koper Cathedral. In 1688 the Town of Labin ordered a marble bust of local hero Antonio Bollani and placed it on the facade of the parish church. Fine examples of family glorification could be found in the capital of Venetian Dalmatia – Zadar. In the Church of Saint Chrysogonus, there is a monument to the provveditore Marino Zorzi, adorned with a marble portrait bust. Rather similar is the monument to condottiere Simeone Fanfogna in Zadar’s Benedictine Church of Saint Mary and the monument to the military engineer Francesco Rossini in Saint Simeon. All these monuments embellished with portrait busts have a common purpose: to ensure the everlasting memory of important individuals. This paper analyses comparative examples, models, artists, as well as the desires of clients or authorities that were able to invest money in self or family promotion, thus creating the identity of success.

U članku se raspravlja o kasnogotičkoj skulpturi Pietà koja se nalazi u stalnom posta- vu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci. Riječ je o drvenom kipu sa slabo sačuvanim tragovima polikromije i pozlate. Skulptura je nađena 1920. na tavanu župne crkve Marijinog Uznesenja u Rijeci. O kipu je pisala Vanda Ekl te ga je datirala u kraj treće četvrtine 15. stoljeća, ne odredivši mu pobliže krug nastanka ni povijest. Putem stilske analize, kao i niza tipoloških i oblikovnih podudarnosti, Riječku Pietà moguće je povezati s drvorezbarom Leonardom Thannerom iz bavarskog Lands- huta aktivnom u Furlaniji u drugoj polovici 15. stoljeća. Za komparaciju s kipom u Rijeci ključna je Thannerova drvena polikromirana grupa Oplakivanja Krista iz crkve Santa Maria della Fratta u San Daniele del Friuli nastala 1488. godine. Na temelju ar- hivskih podataka rekonstruira se povijest te izvorni smještaj kipa. U tekstu se po prvi puta objavljuje skulptura Oplakivanja Krista recentno pronađena u Rijeci, a može se povezati uz radionicu ili krug furlanskog kipara Giovannija Martinija i okvirno datira- ti u prvu četvrtinu 16. stoljeća.

U malenom gradiću Ceregnanu, nedaleko od Roviga u Venetu, u 18. je stoljeću sagrađena nova župna crkva posvećena svetom Martinu. Iz vizitacija biskupa Adrije, Giovannija Soffiettija (1733.– 1747.) saznaje se da je stara crkva bila premala za rastući broj stanovnika, stoga se gradi nova čiji zidovi 1739. još nisu bili dovršeni. Krajem stoljeća, 1792. vizitacija biskupa Arnalda Speronija degli Alvarotti (1766. – 1800.) govori da su u crkvi uz glavni oltar posvećen Sakramentu, još četiri bočna, svetog Križa, Gospe od Ružarija, svetog Antuna te Gospe Karmelske. Ova jednobrodna građevina s polukružnom apsidom značajnije je obnavljana u 19. te 20. stoljeću. Od kiparskog ukrasa jednostavnog ožbukanog pročelja treba istaknuti dvije kamene skulpture postavljene u niše. S lijeva je lik svetog padovanskog biskupa Bellina, zaštitnika biskupije Adria-Rovigo, a s desna titulara župe svetog Martina biskupa iz Toursa. Oba su kipa bez sumnje djela Giovannija Bonazza (Venecija, 1654. – Padova, 1736.), a stilski se mogu datirati oko 1700. godine. To bi značilo da su najvjerojatnije preuzeti sa stare župne crkve i postavljeni na novo pročelje.

U prilogu se raspravlja o kiparskoj dekoraciji glavnog oltara franjevačke crkve Majke Milosti na Trsatu, podignutog između 1690. i 1692. godine. Ovdje se skulpture svetog Franje i svetog Ivana Evanđelista, Boga Oca s kerubinima kao i dva anđela na atici oltara pripisuju venecijanskom kiparu Giovanniju Cominu (Treviso, oko 1647. – Venecija, 1695.), dok je njegova radionica izvela i manje skulpture putta i kerubina razmještene po oltaru. Trsatski oltar stoji na početku podizanja mramornih žrtvenika na području Rijeke, Hrvatskog primorja i kontinentalne unutrašnjosti, a njegove se skulpture mogu okarakterizirati kao najraniji primjeri kvalitetne mletačke barokne plastike načinjene u mramoru na području Banske Hrvatske. Ovom prigodom Cominu se također pripisuju kipovi: Vjera na svečanom stubištu nekadašnjeg samostana reda Somaska u Veneciji (Seminario Patriarcale), Gospa od Ružarija iz župne crkve u Mogliano Veneto, glorijola s kerubinima i puttima na drugom oltaru desno u venecijanskoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari te skulpture svetog Petra i Pavla u župnoj crkvi u Refrontolu (Treviso).

As the former capital of Dalmatia, Zadar abounded in monuments produced during the 17th and 18th century, especially altars, statues, and paintings. Most of this cultural heritage had been lost by the late 18th and the first decades of the 19th century, when the former Venetian Dalmatia was taken over by Austrian administration, followed by the French and then again by the Austrian one. Many churches were closed down, their furnishings were sold away or lost, and the buildings were either repurposed or demolished. One of them had been home to two hitherto unpublished angels-putti located on the top of the inner side of the arch in the sanctuary of Zadar’s church of Our Lady of Health (Kaštel) at the end of Kalelarga (Fig. 1). Both marble statues were obviously adjusted and then placed next to the marble cartouche with a subsequently added inscription from 1938, which tells of a reconstruction of the church during the time it was administered by the Capuchins. The drapery of the right angel-putto bears the initials I. G., which should be interpreted as the signature of the Venetian sculptor Giuseppe Groppelli (Venice, 1675-1735). This master signed his full name as IOSEPH GROPPELLI on the base of a statue of St Chrysogonus, now preserved in the Permanent Exhibition of Religious Art in Zadar (Fig. 2). Same as the signed statue of St Anastasia by master Antonio Corradini (Fig. 3), it used to form part of the main altar in Zadar’s monumental church of St Donatus, desacralized in 1798. Recently, two more angels have been discovered, inserted in the tympanum of the main altar in the church of Madonna of Loreto in Zadar’s district of Arbanasi, the one to the right likewise bearing the initials I. G. (Fig. 4). Undoubtedly, these two artworks were once part of a single composition: the abovementioned former altar in the church of St Donatus, transferred to the cathedral in 1822 and reconstructed to become the new altar in the chapel of St Anastasia. Giuseppe and his younger brother, Paolo Groppelli, led the family workshop from 1708, producing and signing sculptures together. Therefore, the newly discovered statues produced by Giuseppe are a significant contribution to his personal 174 Damir Tulić: Nepoznati anđeli Giuseppea Groppellija u Zadru... Ars Adriatica 6/2016. (155-174) oeuvre. It is difficult to distinguish between his statues and those by his brother, but it is generally believed that Paolo was a better artist. It is therefore important to compare the two sculptures, as they are believed to have been made independently. Paolo’s statue of Our Lady of the Rosary (1708) was originally located in the former Benedictine church of Santa Croce at Giudecca in Venice, and acquired early in the 19th century for the parish church of Veli Lošinj. If one compares the phisiognomy of the Christ Child by Paolo to that of Giuseppe’s signed sculpture of angel-putto in Zadar, one can observe considerable similarities (Figs. 5 and 6). However, Paolo’s sculptures are somewhat subtler and softer than Giuseppe’s. The workshop of Giuseppe and Paolo Gropelli has also been credited with two large marble angels on the main altar of the parish church in Concadirame near Treviso, as they show great similarity in style to the angels in Ljubljana’s cathedral, made around 1710 (Figs. 7, 8, 9, and 10). The oeuvre of Giuseppe and Paolo Gropelli can also be extended to two kneeling marble angels at the altar of the Holy Sacrament in the Venetian church of Santa Maria Formosa, with their marble surface somewhat damaged (Figs. 11 and 12). Coming back to the former main altar in Zadar’s church of St Donatus, it should be emphasized that it was erected following the last will of Archbishop Vettore Priuli (1688-1712), that contains a clearly expressed desire that the altar should be decorated as lavishly as possible. As the construction contract has been lost and the appearance of the altar remains unknown, it can only be supposed what it may have looked like (Fig. 13). It is known that the altar included an older, 13th-century icon of Madonna with the Child, which was later transferred to the Cathedral and is today preserved in the Permanent Exhibition of Religious Art. Scholars have presumed that the altar may had the form of a triumphal arch, with pillars enclosing the pala portante with an older icon and statues placed lateraly. However, it can also be presumed that the executors of the archbishop’s last will, canons Giovanni Grisogono and Giovanni Battista Nicoli, found a model for the lavish altar in Venice, in the former altar of the demolished oratory of Madonna della Pace. That altar had been erected in 1685 and included an older Byzantine icon of Madonna with the Child. It was later relocated to Trieste and its original appearance remains unknown, but can be reconstructed on the basis of its depiction on the medal of Doge Alvise IV Mocenigo (1764), preserved in the parish church of Plomin (Fig. 14). This popular solution undoubtedly served as a model for the main altar in the church of Madonna delle Grazie at Este (Fig. 15), constructed between 1692 and 1697. Today’s appearance of the chapel of St Anastasia does not reveal much about its previous altars (Fig. 16). A recently discovered document at the State Archive of Zadar sheds a new light on the hypothesis that the old main altar was transferred from St Donatus in 1822 and became, with minor revisions, the new altar of St Anastasia, demolished in 1905. According to a contract from 1821, the saint’s altar was designed by Zadar’s engineer and architect Petar Pekota, and built by parish priest Giovanni Degano by using segments from older altars, including that of St Donatus. The painting ordered for the new altar, Martyrdom of St Anastasia by Giuseppe Rambelli from Forli (Fig. 17), is the only surviving part of the 19thcentury altar. The overall reconstruction of the chapel of St Anastasia took place between 1903 and 1906, according to a project of architect Ćiril Metod Iveković, which intended to have the chapel covered in mosaics ordered from Venice. However, during the reconstruction works, remnants of 13th-century frescos were discovered in the apse and the project had to be altered. The altar from 1822 was nevertheless demolished and a new marble mensa was built, with a new urn for the saint’s relics, made in the Viennese workshop of Nicholas Mund, as attested by receipts from 1906 (Fig. 18). A hundred years after the intervention, another one took place, in which the marble altar was disassembled and replaced by a new one, made of glass and steel, yet bearing the old marble urn of Bishop Donatus.

Stylistic changes in a sculptor’s oeuvre are simultaneously a challenge and a cause of dilemmas for researchers. This is particularly true when attempting to identify the early works of a sculptor while the influence of his teacher was still strong. This article focuses on the Venetian sculptor Giovanni Bonazza (Venice, 1654 – Padua, 1736) and attributes to him numerous new works both in marble and in wood, all of which are of uniform, high quality. Bonazza’s teacher was the sculptor Michele Fabris, called l’Ongaro (Bratislava, c.1644 – Venice, 1684), to whom the author of the article attributes a marble statue of Our Lady of the Rosary on the island of San Servolo, in the Venetian lagoon, which has until now been ascribed to Bonazza. The marble bust of Giovanni Arsenio Priuli, the podestat of Koper, is also attributed to the earliest phase of Bonazza’s work; it was set up on the façade of the Praetorian Palace at Koper in 1679. This bust is the earliest known portrait piece sculpted by the twenty-five-year old artist. The marble relief depicting the head of the Virgin, in the hospice of Santa Maria dei Derelitti, ought to be dated to the 1690s. The marble statue of the Virgin and Child located on the garden wall by the Ponte Trevisan bridge in Venice can be recognized as Bonazza’s work from the early years of the eighteenth century and as an important link in the chronological chain of several similar statues he sculpted during his fruitful career. Bonazza is also the sculptor of the marble busts of the young St John and Mary from the library of the monastery of San Lazzaro on the island of San Lazzaro degli Armeni in the Venetian lagoon, but also the bust of Christ from the collection at Castel Thun in the Trentino-Alto Adige region; they can all be dated to the 1710s or the 1720s. The article pays special attention to a masterpiece which has not been identified as the work of Giovanni Bonazza until now: the processional wooden crucifix from the church of Sant’Andrea in Padua, which can be dated to the 1700s and which, therefore, precedes three other wooden crucifixes that have been identified as his. Another work attributed to Bonazza is a large wooden gloriole with clouds, cherubs and a putto, above the altar in the Giustachini chapel in the church of Santa Maria del Carmine at Padua. The article attributes two stone angels and a putto on the attic storey of the high altar in the church of Santa Caterina on the island of Mazzorbo in the Venetian lagoon to Giovanni’s son Francesco Bonazza (Venice, c.1695 – 1770). Finally, Antonio Bonazza (Padua, 1698 – 1763), the most talented and well-known of Giovanni Bonazza’s sons, is identified as the sculptor of the exceptionally beautiful marble tabernacle on the high altar of the parish church at Kali on the island of Ugljan. The sculptures which the author of the article attributes to the Bonazza family and to Giovanni Bonazza’s teacher, l’Ongaro, demonstrate that the oeuvres of seventeenth- and eighteenth-century Venetian masters are far from being closed and that we are far from knowing the final the number of their works. Moreover, it has to be said that not much is known about Giovanni’s works in wood which is why every new addition to his oeuvre with regard to this medium is important since it fills the gaps in a complex and stylistically varied production of this great Venetian sculptor

Opus kipara Paola Callala (Venecija 1655. – 1725.) paradigmatski je primjer širenja, upotpunjavanja i revidiranja opusa mletačkih kipara XVII. i XVIII. stoljeća tijekom posljednjih dvadeset godina. Do temeljnog članka Simonea Guerriera iz 1997., majstor Paolo Callalo bio je gotovo nepoznata kiparska ličnost. Tragajući za najranijim Callalovim djelom, Simone Guerriero je predložio da je on autor stipesa oltara svetog Josipa s reljefom Bijega u Egipat, flankiranim dvama, gotovo slobodno stojećim puttima, a što je nastao između 1679. i 1685. u venecijanskoj crkvi San Giovanni Crisostomo. Dosadašnji se rani kiparev katalog može sada nadopuniti još jednom značajnom skulptorskom cjelinom. Riječ je o komemorativnom spomeniku ninskom biskupu Francescu Grassiju (Chioggia, 3. X. 1667. – Zadar, 29. I. 1677.) podignutom na lijevom zidu prezbiterija katedrale Santa Maria Assunta u Chioggi. Ovaj je spomenik uglednom članu chioggiotske patricijske obitelji dao postaviti pokojnikov nećak Paolo Grassi, kako stoji na komemorativnom natpisu. Obitelj Grassi (de Grassi) dala je čak tri biskupa Chioggie: Pasqualea (1618. – 1639.), Francesca (1639. – 1669.) i Antonija (1696. – 1715.), od kojih je ovaj posljednji bio brat ninskog biskupa i pranećak prve dvojice. Monumentalni se spomenik ninskog biskupa Francesca Grassija u prezbiteriju katedrale u Chioggi sastoji od pravokutnog mramornog polja zaključenog polukružnim zabatom s dva ležeća putta. Pod njim druga dva leteća putta rastvaraju zavjesu s ovalnom nišom gdje je smještena biskupova bista, komemorativni natpis te prelatov grb u vijencu lišća. Svi elementi ovog vrsnog djela upućuju na ruku Paola Callala. Biskupova bista, nastala najvjerojatnije posthumno prema portretu pokojnika, ima tipičan način formiranja blago kubičnog lica na kojem dominiraju živa, patetično otvorena usta i prodorne oči naglašenih zjenica. Ovo prelatsko lice nalazi izravnu poveznicu s onim svetog Mihovila Arkanđela iz 1686. u crkvi San Michele in Isola. Dva izrazito lijepa i spretno modelirana putta koja razgrću zastor, mogu se povezati s puttima na stipesu oltara svetog Josipa iz venecijanske crkve San Giovanni Crisostomo, kao i s puttom u ključnom kamenu niše na oltaru svete Tereze iz crkve I Scalzi iz 1684. godine. Da je Callalo pomno pratio kiparska strujanja i trendove u Veneciji, ukazuje primjer bogato nabrane mramorne zavjese koju razgrću dva leteća putta. U opusu Giusta Le Courta, najvažnijeg venecijanskog kipara druge polovice 17. stoljeća, Callalo je vrlo sličnu zavjesu mogao vidjeti na spomeniku Giorgiju Morosiniju iz 1677. u venecijanskoj crkvi San Clemente in Isola. Konačno, da ovakva dekoracija Callalu nije bila strana, pokazuje i kasnija narudžba, koja se nije sačuvala, a odnosila se na skulptorsku dekoraciju glavnog oltara stare venecijanske crkve La Pietà. Ondje se je Callalo 1692. godine obavezao da će za glavni oltar napraviti „zavjesu od žutog mramora iz Verone koju podržavaju putti“. Stilska analiza komemorativnog spomenika ninskog biskupa Francesca Grassija upućuje nas da je on bio podignut u relativnom kratkom roku nakon biskupove smrti 1677. godine. Čini se vrlo vjerojatno da bi njegovu izvedbu trebalo postaviti u početak osamdesetih godina ili najkasnije oko 1686., kada je Callalo isklesao kip svetog Mihovila u crkvi San Michele in Isola. Spomenik u čast ninskog biskupa Francesca Grassija u Chioggi prvi je s lijeve strane zida prezbiterija katedrale, prostora koji će s vremenom postati „mauzolej“ Grassijevih. Vjerojatno u to vrijeme, ili nešto kasnije, posthumno je podignut spomenik biskupu Chioggie istog imena, Francescu Grassiju s prelatovom bistom koja se pak može pripisati Giuseppeu Torrettiju (Pagnano, 1664. - Venecija, 1743.). Ovaj se niz biskupskih spomenika iz prezbiterija chiogggiotske katedrale zaključuje 1715. podizanjem grobnice za još živućeg biskupa Antonija Grassija, u izvedbi Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1680. – 1747.). U Dalmaciji se relativno skroman opus dosada uočenih Callalovih sastoji od dva mramorna anđela postavljena uz glavni oltar u župnoj crkvi u Vodicama te četiri putta svirača smještena sa strane glavnog oltara, kao i onih na bočnom oltaru u župnoj crkvi u Sutivanu na otoku Braču. No, Callalovu ruku moguće je prepoznati i u jednoj skulpturi iz pozamašnog kiparskog programa na oltaru Presvetog Sakramenta u zadarskoj katedrali. Arhitekturu je 1719. izradio Antonio Viviani dok je bogatu kiparsku dekoraciju najvećim dijelom isklesao Francesco Cabianca (Venecija, 1666. - 1737.). U središnjoj niši oltara smješten je manji mramorni kip Žalosne Bogorodice s mrtvim Kristom u krilu. Mramorna zadarska Pietà teško se uklapa u katalog Francesca Cabiance, pogotovo ako se ima u vidu njegov kip istoimene tematike postavljen oko 1714. nad vrata u klaustru venecijanske crkve I Frari. Cabiancina venecijanska Pietà posjeduje oštrinu poteza dlijeta, određenu grubost izvedbe i robustnost tijela te drugačiju fizionomiju i draperiju od zadarskog djela. No, zadarska se Pietà može uključiti u katalog kipara Paola Callala. Pažljivo modelirani lik žalosne Majke te meko oblikovanu draperiju koja se oko stopala radijalno širi prema van možemo usporediti s kipovima Vjere i Nade na oltaru Sakramenta katedrale u Udine, nastalom nakon 1720. godine. Paralele u modeliranju Kristova tijela, a posebno lica suzdržane mimike, nalazimo na kipu Uskrslog na tabernakulu već spominjanog udineškog oltara, kao i u istovjetnom kipu na tabernakulu oltara župne crkve u Clauzettu, što ga također pripisujem Callalu, ali i na ranijim monumentalnijim primjerima, poput Krista s oltara Preobraženja nastalom 1708. za župnu crkvu u Labinu. Callalov spomenik ninskom biskupu Francescu Grassiju u Chioggi važan je pokazatelj razvoja osobnog stila majstora. Njegov se izričaj tako transformira iz ovog „mladenačkog djela“ punog siline i robusnosti u lirsku poetiku i mekoću vidljivu na njegovom kasnom djelu, skulpturi Pietà na oltaru Sakramenta u katedrali svete Stošije u Zadru. Vjerovati je kako će i buduća istraživanja u Veneciji, Dalmaciji i priobalju dodatno dopuniti kiparev bogati opus te potvrditi važno mjesto koje Paolo Callalo zauzima među protagonistima mletačke skulpture kasnog Seicenta i ranog Settecenta.