Search

Ovaj se rad ne bavi toliko vojnom i taktičkom tematikom, koliko psihološkim i psihičkim aspektima Prvoga svjetskog rata. Naime, mnogo je britanskih vojnika nakon Prvoga svjetskog rata bilo pogođeno onim što su tamo preživjeli. Mnogi su i nakon rata govorili kako su najsretniji oni koji su tamo „ostali“. Jedan od glavnih problema kada su se britanski vojnici vratili u svoje domovine bio je shell shock o kojemu će više riječi biti u ovome radu. Najprije će biti pojašnjeno što je to zapravo shell shock, koji su njegovi simptomi i njegova tumačenja, a nakon toga bit će pojašnjen njegov utjecaj na običnog britanskog vojnika tijekom Prvoga svjetskog rata. Osim shell shocka bojni su otrovi odigrali vrlo važnu ulogu tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata. Naravno, prvo će korišteni bojni otrovi biti pobrojani i pojašnjeni, a nakon toga će biti riječi o njihovom utjecaju na britanske vojnike tijekom Prvoga svjetskog rata na nekoliko konkretnih primjera.

Sačuvano je 12 natpisa koje su vojnici posvetili nekim božanstvima. Jupiteru su posvećena dva natpisa i najvjerojatnije još dva, ali to nije moguće izričito tvrditi jer su oštećeni retci u kojima je bilo upisano ime božanstva. Dva natpisa posvećena su Herkulu, nimfama i Silvanu koji je na jednom natpisu spomenut zajedno sa još nekim božanstvom čije ime nije sačuvano zbog oštećenja. Jedan natpis nosi ime Venere i jedan moguće boga Mitre što se zaključuje prema prvom sačuvanom slovu imena božanstva. Jedan natpis teško je oštećen i nemoguće je pretpostaviti kojemu je božanstvu bio posvećen. Sačuvane su oznake statusa za 12 dedikanata od kojih su samo dvojica bili obični vojnici. Legionar čije ime nije sačuvano posvetio je natpis Veneri tijekom prve polovice 1. stoljeća, a vojnik Marko Aurelije Atenije iz legije Prva Adiutrix postavio je iza 211. godine žrtvenik Silvanu Silvestru. Ova dva kulta u to su doba u Saloni bila snažno prisutna, posebice Silvanov. Možda se u Atenijevom primjeru ne radi o prianjanju uz lokalne tradicije štovanja Silvana jer je njegov kult mogao dobro upoznati u Panoniji gdje je bila smještena njegova legija i odakle je najvjerojatnije potjecao. Zajedničku posvetu Jupiteru u vremenu nakon 211. godine učinili su centurion kohorte Treća Alpinorum Tit Flavije Pompej i konzularni protektor Vibije Vibijan u kamenolomima u Škripu na otoku Braču. Njihova posveta, istodobna prisutnost i centurionova služba vezana za održavanje amfiteatra u Saloni sugeriraju da su ovaj žrtvenik postavili prije započinjanja ili nakon uspješnog okončanja nekog zadatka. Pored istog kamenoloma tijekom 2. ili 3. stoljeća, centurion Kvint Silvije Sperat(?) iz kohorte Prva Belgarum posvetio je natpis nimfama. I on je na Braču bio na svojevrsnom posebnom zadatku vezanom za održavanje teatra u Saloni. Njegov natpis pronađen je u srcu otoka, svega nekoliko kilometara od lokaliteta sa kojih potječu ostali arheološki tragovi kulta nimfi. Slično se opaža stavljanjem u širi arheološki kontekst i reljefa koji je sredinom 2. stoljeća nimfama posvetio centurion Lucije Bebidije Kasije zajedno sa još jednom osobom na prostoru između Kamena i Lovrinca, u današnjem Splitu. Nešto dalje od toga mjesta potječu i brojni drugi kultni predmeti koji sugeriraju postojanje više svetišta ostalih njima srodnih božanstava što govori da je njegova posveta bila dio nekog većeg kultnog ambijenta. Sperat i Kasije su očito bili svjesni lokalnih religijskih tradicija i u njih su uklopili vlastite religijske potrebe što se ne bi moglo reći za Tita Flavija Pompeja i Vibija Vibijana čija posveta Jupiteru kao glavnom državnom božanstvu ima mnogo službeniji karakter. Veteran Gaj Julije Kalvin(?) iz legije Deseta Gemina posvetio je žrtvenik Jupiteru. Najvjerojatnije je prije bio beneficijarij pa u tom smislu ne iznenađuje odabir ovoga božanstva jer su najčešće upravo njemu beneficijariji tijekom aktivne službe posvećivali žrtvenike. Pripadnik neke kohorte, i očito nositelj nekog višerangiranog položaja, Gaj Beri[---] Aurelije Maksim posvetio je natpis bogu čije ime prati epitet conservator što bi također upućivalo na Jupitera, ali ne isključuje ni neka druga božanstva. Dva natpisa posvećena su Herkulu. Jedan datira u prvu polovicu 2. stoljeća, a posvetio ga je i na ulazu u gradski teatar postavio centurion Sekst Akvilije Sever. Tako reprezentativno mjesto bilo mu je dodijeljeno odlukom vijeća dekuriona kojemu je i sam pripadao. Drugi Herkulov natpis sa reljefom božanstva posvetio je na rođendan cara Marka Aurelija 26. aprila 179. godine veteran i bivši centurion Valerije Valent. Datum pokazuje da je i kao veteran držao do datuma kojega su, kako pokazuje tzv. Feriale Duranum, proslavljale vojne jedinice prema službenom religijskom kalendaru. Dva natpisa sačuvala su imena vitezova. Maksimije Maksimijan posvetio je natpis Silvanu i još nekom božanstvu čije ime nije sačuvano (kat. br. 8). Dedikacije Silvanu u višim društvenim krugovima vrlo su rijetke pa je stoga ovaj natpis vrlo značajan. Vitez Aurelije(?) posvetio je natpis najvjerojatnije bogu Mitri i svim ostalim besmrtnim bogovima. Ako je ime božanstva ispravno restituirano riječ je o Mitrinom sljedbeniku koji u odnosu na ostale epigrafski potvrđene štovatelje njegova kulta u Saloni ima najviši društveni status. Četvorica dedikanta su aktivni centurioni, a jedan je bivši centurion. Potvrđen je jedan namjesnikov protektor, legijski veteran, zatim dvojica običnih vojnika, jedan vojnik očito je obavljao neku višu funkciju u nekoj kohorti, dvojica su pripadali viteškom staležu, a za jednoga dedikanta nema nikakvih podataka nego je poznata samo legija kojoj je pripadao. Ovaj podatak jasno govori da su dedikacije postavljali visoko rangirani vojnici, a posvećivali su ih božanstvima čije je štovanje u Saloni već bilo duboko usađeno i nema niti jednoga božanstva za koje bi se moglo reći da je došlo „izvana“. Dva natpisa pripadaju ranom principatu, a ostali se datiraju u kasni principat. Samo 12 natpisa koje su božanstvima posvetili vojnici govori da je ovaj način njihova udjela u religijskom životu Salone bio i više nego skroman.

Autor je u doktorskom radu obuhvatio ukupno 259 cjelovitih i fragmentiranih natpisa pronađenih na prostoru agera rimske kolonije Salone – glavnoga grada provincije Dalmacije. Svi sadrže elemente zahvaljujući kojima ih se izravno atribuira rimskoj vojsci iz vremena principata. Najbrojniju skupinu čini 116 natpisa sa spomenom 15 različitih legija. Drugoj skupini pripada 71 natpis sa spomenom osam kohorti i tri ale. Treću skupinu čini 10 natpisa pripadnika mizenatske i ravenatske carske ratne mornarice. U četvrtoj skupini je 35 natpisa bez navedene ili bez sačuvane oznake vrste postrojbe. Peta skupina sastoji se od 27 natpisa senatora i vitezova. Autor ih je sortirao u katalogu, popratio osnovnim opisom, literaturom, fotografijom odnosno slikovnim prikazom. U Saloni je potvrđeno 95 aktivnih vojnika iz 21 različite postrojbe odnosno 68 veterana iz 16 različitih postrojbi. Autor je uočio veću zastupljenost aktivnih vojnika legije Sedma Claudia pia fidelis nakon 42. godine nego u logoru u Tiluriju što je objasnio prisutnošću jedne njezine veksilacije sastavljene od običnih vojnika i časnika odnosno centuriona, signifera i imaginifera. Tijekom 1. stoljeća u gradu su boravili i pripadnici pješačkih, konjaničkih i strjelačkih pomoćnih jedinica te mornarice što govori o raznovrsnoj vojnoj posadi. Od početka 2. stoljeća potvrđeno je višestruko manje aktivnih vojnika i veterana što je posljedica manjega broja postrojbi u Dalmaciji, pa tako i u Saloni. Tada se provincijska vlast oslanjala na vojnike triju kohorti (Prva Belgarum, Treća Alpinorum, Osma Voluntariorum) i njima povjeravala različite upravno-nadzorne zadaće. Nakon sredine 2. stoljeća u gradu je potvrđena prisutnost pripadnika čak pet različitih legija od kojih se za legiju Prva Italica i Četrnaesta Gemina opravdano pretpostavio boravak njihovih veksilacija u gradu. To je vrijeme i pojačane prisutnosti kombiniranog mornaričkog odjeljenja mizenatske i ravenatske carske ratne mornarice koje je vjerojatno igralo važnu ulogu u prebacivanju vojnih snaga iz zapadnih u istočne dijelove Carstva preko luke u Saloni. Najviše veterana služilo je u legiji Sedma i Jedanaesta Claudia pia fidelis koje su u provinciji boravile više od šezdeset godina. Autor je dao kronologiju njihova naseljavanja u gradskom ageru imajući u vidu organizirano naseljavanje u Sikulima tijekom vladavine cara Klaudija koje se nastavilo i kasnije što je potvrđeno natpisima iz Neronova i flavijevskog doba. U kasnom principatu potvrđeno je višestruko manje veterana što je objašnjeno izostankom legija u provinciji, a neki od njih su služili u namjesnikovom oficiju ili potjecali iz ovih krajeva. Malobrojnost natpisa augzilijarnih veterana u odnosu na legionare je razumljiva jer su služili u jedinicama deseterostruko manjeg broja vojnika. Autor ističe da je Salona jedini lokalitet u provinciji sa epigrafskim potvrdama mornaričkih veterana. Vojnici na različitim poslovima u namjesnikovom oficiju potvrđeni su na 40 natpisa od čega su 23 pripadala rangu prinicpala, a 17 rangu imuna i gotovo svi potječu iz vremena kasnog principata. Neki od natpisa, posebice centuriona frumentarija i komentarijena, od velike su vrijednosti jer pokazuju načine napredovanja kroz različite položaje u razredu principala. Čak šest spomenika principala prikazuje koplja što je najviše u odnosu na bilo koji drugi lokalitet u Carstvu. Svi namjesnikovi singulari i stratori potječu isključivo iz Salone i drugdje u Dalmaciji nema njihovih epigrafskih potvrda. Autor zaključuje da je brigu o namjesnikovoj sigurnosti vodilo najviše 350 konjanika i pješaka singulara. Salonitanskoj vojničkoj populaciji također su pripadala četvorica senatora i 24 viteza čiji natpisi pokazuju da su tijekom svoje karijere obavljali neke zapovjedne službe u postrojbama rimske vojske. Autor je posebno istaknuo sjajnu karijeru senatora Gaja Julija Avita Aleksijana, člana severske carske kuće, i karijeru viteškog prokuratora Lucija Artorija Kasta. Trojica vojnika odnosno veterana su bili municipalni dužnosnici u Saloni između Klaudijeve vladavine i prve polovice 2. stoljeća, jedan od njih i u Flanoni, a dvojica su bila politički aktivna u koloniji Ekvumu. Autor zaključuje da nisu imali interesa za ovakav način sudjelovanja u društvenom životu ovih gradova. Samo 12 natpisa vojnici su posvetili različitim božanstvima. Njihova imena govore da je riječ o kultovima čije je održavanje u Saloni već otprije postojalo. Pripadnici legija stacioniranih u Dalmaciji tijekom 1. stoljeća gotovo redovito su potjecali iz dobro romaniziranih dijelova Carstva, posebice iz sjeverne Italije, južne Galije, Makedonije i Male Azije. Pripadnici augzilija iz istog vremena također su šarolikog porijekla odnosno iz Akvitanije, Hispanije, Rima, Kampanije, Sirije i Britanije. Pripadnici ratnih mornarica iz 1. stoljeća bili su iz lokalnih sredina, a kasnije su potvrđeni Britanci i Panonci, ali i oni iz istočnih provincija. U 2. stoljeću i kasnom principatu vojnici su većinom Dalmatinci i to u velikom broju upravo Salonitanci. Čak 149 natpisa sadrži i imena drugih osoba. Vojnike najčešće komemoriraju žene i ostali bliži srodnici, ratni kolege i oslobođenici. Kod vojnika iz 2. i 3. stoljeća broj spomenutih članova obitelji gotovo je dvostruko veći.

U radu se obrađuje 12 salonitanskih natpisa koje su različitim božanstvima posvetili pripadnici rimske vojske tijekom principata. Autor izlaže o kultovima spomenutih božanstava u Saloni, o okolnostima nastajanja pojedinih posveta i statusu vojnika koji su ih postavili., Of the 259 inscriptions in Salona mentioning members of the Roman military system, 12 are dedicated to various deities. Two dedications are to Jupiter, and probably two more,that cannot be proven because of the text being damaged. Two dedications mention Hercules,nymphs and Silvanus. In one inscription Silvanus is dedicated along another, unknown,deity. One inscription contains the name of Venus, and one most probably that of Mithras, whereas in one inscription the name of the deity has not been preserved. Preserved are marks of the status of 12 dedicants, of which only two were privates. A legionair, whose name has net been preserved, dedicated an inscription to Venus in the former half of the 1st century, whereas the soldier Marcus Aurelius Atenius, of the legio I Adiutrix, erected an altar to Silvanus Silvestris after the year 211. Both these cults were very intensely present in Salona at the time, especially that of Silvanus. In the Atenius’ case, this does not have to be adoption of the local traditions of worshipping Silvanus, because he could have familiarised with this cult in Pannonia, where his legion had been stationed. A joint dedication to Jupiter was made by the centurion of the cohors III Alpinorum, Titus Flavius Pompeius, and the protector consularis, Vibius Vibianus, after the year 211 in the quarries of Škrip, on the island of Brač. Their dedication, simultaneous presence and the centurion’s service related to maintaining the amphitheatre in Salona, suggest they erected the altar either before commencing or after successfully completing some task. Near the same quarry, in the 2nd or the 3rd centuries, the centurion Quintus Silvius Sperat(?), of the cohors I Belgarum, dedicated an inscription to nymphs. He, too, was on Brač island with a special commission related to maintaining the theatre in Salona. His inscription is found in the central part of the island, just a few kilometres from the localities from which other archaeological traces of the nymphs’ cult origin. Similar conclusions are reached by placing into a wider archaeological context the relief dedicated to nymphs by the centurion Lucius Bebidius Cassius and one more person in the mid 2nd century in the area between Kamen and Lovrinac, in the present day Split. Somewhat farther from that place origin many more cult items, suggesting existence of several sanctuaries of other deities. This indicates that his dedication made part of a larger cult ambient. Speratus and Cassius were obviously aware of the local religious traditions, and incorporated them into their own religious needs, which cannot be said about Titus Flavius Pompeius and Vibius Vibianus, whose dedication to Jupiter, as the main state deity, was of a much more official character. The veteran, Gaius Julius Calvin(?) of the legio X Gemina, dedicated an altar to Jupiter. Most probably he was a eneficiarius, wherefore the choice of the deity does not surprise, because this is the deity that beneficiarii most often dedicated altars to during their active service. Member of a cohort, and obviously a higher ranked person, Gaius Beri[---] Aurelius Maximus, dedicated an inscription to a deity whose name is followed by the epithet conservator, that would also indicate Jupiter, but does not exclude some other deities either. Two inscriptions are dedicated to Hercules. One dates to the former half of the 2nd century, and was dedicated and placed at the entrance into the town theatre by the centurion Sextus Aquillius Severus. He was alloted this representative location by the decurions council, of which he was a member, too. The other Hercules’s inscription, with a relief of the deity, was dedicated on the birthday of the emperor Marcus Aurelius, 26 April 179, by the veteran and former centurion, Valerius Valens. The date shows that he, even as a veteran, honoured the date, as shown by the so called Feriale Duranum, that was celebrated by military units in line with the official religious calendar. Two inscriptions have preserved names of equestrians. Maximius aximianus dedicated an inscription to Silvanus and one more deity whose name is not preserved. Dedications to Silvanus among higher social strata members are very rare, which makes this inscription very important. The equestrian Aurelius(?) dedicated an inscription most probably to the god Mithras and all other immortal gods. If the deity’s name is restored correctly, this is a Mithras’s follower of the highest social status among all the epigraphically confirmed followers of his cult in Salona. Four dedicants were active centurions, and one was a former centurion. Confirmed are a governor’s protector, a legion veteran, two privates, one soldier who obviously performed a higher function in a cohort, and two equestrians, whereas one dedicant is lacking any information except for his legion. This clearly shows that dedications were placed by highly ranked soldiers, who made them to the deities whose worshipping was already deeply present in Salona. There is not a single deity that can be said to have arrived from »outside«. Two inscriptions belong to the early Principate, others to the late Principate. Existence of only 12 inscriptions dedicated to deities by soldiers shows that their participation in the religious life of Salona in this way was very much sporadic.

Razina kondicijske pripreme vojnika ima izravan utjecaj na njegovu borbenu spremnost. Kako bi vojnik mogao izvršavati redovne zadaće te bio spreman na nepredviđene situacije koje nosi vojnički poziv dobra kondcijska priprema osnovni je preduvjet. Opća kondicijska priprema usmjerena je na poboljšanje sposobnosti svih regija tijela, na podizanje učinkovitosti svih organa i organskih sustava, na podizanje efikasnosti svih energetskih sustava kao i svih primarnih motoričkih sposobnosti poput jakosti, brzine, izdržljivosti, gibljivosti, koordinacije i agilnosti (Milanoviću 2009). Kružno-intervalni trening je sredstvo kondicijske pripreme koji uključuje izmjenu niskog i visokog intenziteta vježbanja unutar kojeg su uklopljena razdoblja oporavka odnosno odmora. U radu su prikazani primjeri kružno- intervalnih treninga vojnika.

U 15. stoljeću Vojna krajina postaje pogranično područje između Hrvatske i Slavonije. Vojna krajina je organizirana za obranu protiv Turaka. Zbog sve jače i češće turke ekspanzije proširena je na područja Srijema, Banata, Bačke i Erdelja. Imala je poseban oblik vojne uprave, koji se mijenjao kroz stoljeća. U početku je zastupljen specifičan oblik feudalnog uređenja društva, koji se mijenja jačanjem vojnog centralizma, pod utjecajem Beča. Naseljavali su je Hrvati, Srbi, Rumunji, Mađari i manji broj Nijemaca. Srbi na teritorij Vojne krajine dolaze krajem 17. i početkom 18. stoljeća, i tako sa domaćim srpskim stanovništvom ulazi u vojnu službu. Doseljeno stanovništvo je imalo poseban položaj čija se posebnost nalazila u privilegijama koje su im obećane za izvršavanje vojne službe. Stanovništvo Vojne krajine je imalo položaj slobodnih krajišnika, upravo zahvaljujući obvezi izvršavanja vojne službe. Krajem 17. stoljeća, posebice nakon potpisivanja Karlovačkog mira, Vojna krajina je gubila svoj dotadašnji značaja i sve je vodilo ka njezinom razvojačenju. Upravo početkom 18. stoljeća Vojna krajina nije razvojačena, već je uspostavljen novi posebni položaj Habsburške provincije. Vojna krajina je postajala važan rezervoar vojske za Habsburšku Monarhiju. Vojna Smatra se da se raspolagalo, krajem 18. stoljeća sa 60.000 vojnika. Krajina je bila samofinancirajuća, uz određenu manju novčanu pomoć Monarhije. Austrija je uspješno onemogućavala Hrvatski Sabor u namjeri da područje Vojne krajine izuzme iz uprave Beča, i stavi pod svoju vlast. Tijekom svoje vladavine teritorijem Vojne krajine Austrije je provodila germanizaciju, postavljajući na mjesta glavnih vojnih zapovjednika upravo Nijemce. Glavni vojni zapovjednici su često provodili teror nad vojnicima, što je nerijetko izazivalo bune i ustanke među krajišnicima. Uzrok buna je često bio i visoki porez, koji su krajišnici morali plaćati, iako su privilegijama ti porezi bili smanjeni ili ukinuti. 1747. godine uspostavljene su nove pukovnije, čime je pokrenuta reorganizacija Vojne krajine pod upravom Marije Terezije. Ovom se reorganizacijom nastojalo uspostaviti manja vojno-politička područja kojim bi se bolje organizirala obrana od Turaka, te omogućilo trajanje jednog velikog vojnog logora, za potrebe Habsburške monarhije. Gradiška pukovnija je davala veliki broj vojnika koji su se borili u gotovo svim ratovima koje je Monarhija vodila, sve do razvojačenja vojne krajine, 1881. godine.

Divizije su najviše taktičke postrojbe stalnog sastava i od njihove pojave sredinom 18. stoljeća pa sve do sredine 20. stoljeća predstavljaju okosnicu izračuna veličine oružanih snaga. Njemačke oružane snage od 1935. do 1945. godine ustrojile su oko osamsto različitih divizijskih stožera. Osnovna intencija ovoga rada je upoznavanje s ustrojem karakterističnih (i najbrojnijih) divizijskih stožera, kroz detaljan opis i objašnjenje svih dužnosti unutar njih. Ne manje bitan je i pokušaj autora da kroz spomenuto opisivanje i objašnjavanje, te prevođenje njemačke vojne terminologije, pruži svoj skroman doprinos ovom, kod nas slabo poznatom i istraživanom dijelu novije vojne povijesti., Divisionen sind die höchsten taktischen Formationen des stehendes Heeres und seit ihrer Einführung Mitte des 18. Jahrhunderts stellten sie bis zur Mitte des 20. Jahrhunderts die Grundlage für die Berechnung der Größe der Streitkräfte. Deutsche Streitkräfte haben zwischen 1935 und 1945 circa 800 verschiedene Divisionsstäbe aufgestellt. Die Hauptintention dieser Arbeit ist das Kennenlernen der Aufstellung der charakteristischen (und am zahlreichsten vorhandenen) Divisionsstäbe, durch detaillierte Beschreibung und Erklärung aller Funktionen innerhalb des Divisionsstabes. Nicht weniger wichtig ist der Versuch des Autors durch Umschreibung und Erläuterung, sowie durch Übersetzung deutscher Militärterminologie, seinen bescheidenen Beitrag zu dem bei uns wenig bekannten und erforschten Teil der neueren Militärgeschichte zu leisten.

Divizije su najviše taktičke postrojbe stalnog sastava i od njihove pojave sredinom 18. stoljeća pa sve do sredine 20. stoljeća predstavljaju okosnicu izračuna veličine oružanih snaga. Njemačke oružane snage od 1935. do 1945. godine ustrojile su oko osamsto različitih divizijskih stožera. Osnovna intencija ovoga rada je upoznavanje s ustrojem karakterističnih (i najbrojnijih) divizijskih stožera, kroz detaljan opis i objašnjenje svih dužnosti unutar njih. Ne manje bitan je i pokušaj autora da kroz spomenuto opisivanje i objašnjavanje, te prevođenje njemačke vojne terminologije, pruži svoj skroman doprinos ovom, kod nas slabo poznatom i istraživanom dijelu novije vojne povijesti.

Unatoč zaokretu u historiografiji započetome još početkom dvadesetoga stoljeća, u kojemu su se oblikovali novi oblici i smjerovi istraživanja proizvevši pojam tzv. “potpune povijesti”, neizmjerno bogatstvo ljudskoga života još nije zadovoljavajuće istraženo. Jedno je od takvih područja povijest ratovanja, prečesto svedena na razmatranje vojnih taktika i najvažnijih vojnih ličnosti. Iako je riječ o relevantnim razmatranjima, može se govoriti i o povijesti svakodnevnoga vojničkoga života koja je jednako važna kao i povijest vojnih taktika i upotrijebljenoga oružja. Plodonosno je područje za takvu vrstu istraživanja razdoblje srednjega vijeka koje sadrži niz specifičnosti u oblicima ponašanja vojnika. Jedan od specifičnih oblika ponašanja jest zabava pod kojom možemo razumjeti sve one aktivnosti kojima se vojnik ograđivao od surove svakodnevne ratne stvarnosti. Među oblicima se zabave srednjovjekovnoga vojnika na području Francuske i Engleske ističu seksualna aktivnost, konzumiranje alkohola i igranje raznih oblika igara na sreću kao što je npr. kartanje., Despite the turn in historiography, initiated at he beginning of the 20th century, which shaped new forms and directions of research producing the notion “Total history”, infinite riches of human life have not been explored appropriately. One of such areas is war history, reduced too often to the study of military figures. Although it’s being dealt with relevant analyses, we can also talk about history of everyday military life, which is equally important as history of military tactics and weapons used. Fruitful field for this kind of research is the medieval period because it contains many specific qualities in the forms of soldiers’ behavior. One of the specific forms of behavior is entertainment which consists of all activities that distracted the soldiers from their grim everyday reality of war. Among the forms of entertainment of medieval soldier in France and England the ones that stand out are sexual activity, drinking and gambling, i.e. playing cards.

Spomenik je slučajno pronađen u izbačenoj zemlji, prilikom otkopavanja zemlje za nove grobnice oko crkvice Sv. Danijela, u veljači 2002. Urna, što je kameni spomenik izvorno bio, načinjena je od kvalitetnog mramora (vjerojatno prokoneškog), a iz riderske spomeničke baštine izdvaja je činjenica da je pripadala vojniku.

Autor izlaže modele profesionalizacije oružanih snaga u suvremenom svijetu. Rad se temelji na trima osnovnim temama: 1. sličnostima i razlikama između obrazaca i profesionalizacije, odnosno mogućoj pojavi jedinstvenoga širokog Europskog modela i njegovoj mogućoj sličnosti s postojećim zapadnim modelima, 2. na koji način različiti faktori oblikuju obrasce profesionalizacije u srednjoj i istočnoj Europi i uspostavljanje njihove relativne važnosti i uloge, 3. utjecaju zapadnih politika na profesionalizaciju oružanih snaga., The author describes the models of the professionalization of armed forces in today’s world. The paper highlights three basic topics: 1. similarities and dissimilarities among the patterns of professionalization i.e. a possible emergence of a uniform, broad European model and its potential similarity with the existing Western models, 2. the ways in which various factors shape the patterns of professionalization in Central and Eastern Europe and the determination of their relative importance and role, 3. the influence of Western politics on the professionalization of armed forces.