Search

Pola stoljeća komunizma, te najkrvavije i najveće diktature koju je hrvatski narod pretrpio u svojoj skoro 14 stoljetnoj povijesti, ostavio je u duši hrvatskog čovjeka, posebno vjernika, preduboke tragove. Tisuće likvidiranih tijekom II. svjetskog rata, neposredno nakon njega, a i sve do njegova pada i početka demokratskih ostvarenja u Hrvatskoj 1990-ih godina. Na izdisaju crvene diktature na hrvatski je narod izvršio ratni pohod srpskocrnogorski agresor želeći ga zbrisati s lica zemlje. Goloruki narod, neopisivom hrabrošću i molitvom u srcima, ustao je u obranu svojih ognjišta i svetinja, spasivši tako svoju nezavisnu hrvatsku državu. Iako se pod komunizmom nije moglo ni sanjati o nekom slobodnom i organiziranom apostolatu u Crkvi, ipak se vjera nije mogla ugasiti. To na posebni način vrijedi za ovu otočku biskupiju, koja je, uslijed tolikih nedaća, sada trostruko manja negoli na početku 20. stoljeća. I u takvom stanju duhovna je obnova moguća i neodgodiva. Obitelj, crkva u malom, iziskuje posebnu duhovnu skrb pružajući raznovrsne mogućnosti plodnog apostolata. Apostolat treće životne dobi, individualni apostolat te odgovorna i temeljita vjerska formacija kraljevskog svećenstva su pružene šanse i neodgodivi prioriteti. Sve to pomaže ministerijalnom svećenstvu da se posveti svom specifičnom pastoralnom djelovanju. Skladni pak rad kraljevskog i ministerijalnog svećenstva djeluje i prisiljava sve strukture društva da omoguće pojedincima i obiteljima takve životne uvjete da se ne ugase, posebno otočna ognjišta. To je ujedno put duhovno-moralne (možda i materijalne) obnove naših otoka., Nach dem Fall der kommunistischen Regierung stellt sich erneut die Aufgabe einer Glaubenserneurung auf den Inseln des Bistums Hvar (Brač, Hvar, Vis). Der Autor versucht, aufgrund der eigens durchgeführten Umfragen die pastoralen Leitlinien vorzulegen, die vor allem Familienpastoral und Laienapostolat betreffen. Am Schluß der Untersuchung unterstreicht er die Notwendigkeit enger Mitarbeit der Priester und Laien in Durchführung der beschriebenen Aufgabe.

Autor promatra rad popa Šime Starčevića u svezi s njegovim stajalištima o hrvatskome književnom jeziku i o hrvatskoj latiničnoj grafiji. Ta je stajališta Starčević iznio u svojoj gramatici {Novoj ričoslovici iliričkoj) godine 1812. i kasnije od 1844. pa dalje u zadarskim listovima Zori dalmatinskoj i Glasniku dalmatinskom. Ističe se Starčevićeva dosljednost u pravopisnim i jezičnim pitanjima i njegovo oslanjanje na štokavsko-ikavske pučke govore, na hrvatsku štokavsko-ikavsku književnojezičnu tradiciju i na slavonsku grafiju. Posebno je naglašeno kako je Šime Starčević prvi hrvatski jezikoslovac koji je točno opisao sva četiri hrvatska novoštokavska naglaska. Na koncu rada autor pokušava ocijeniti kulturnopovijesnu protežnost (dimenziju) Starčevićevih jezičnih i grafijskih pogleda i u odnošaju na hrvatski narodni preporod ilirizam) i u odnošaju na današnje stanje u hrvatskome književnom jeziku., The author observes the work of priest Šime Starčević in regard with his point of view on standard Croatian language and Croatian Latin spelling. Šime Starčević's standpoint was outlined in his grammar book (Nova ričoslovica ilirička), published in 1812 and also in the newspapers published at Zadar, Zora dalmatinska and Glasnik dalmatinski. To be noted Starčević-s consistency in ortographic and linguistic questions and his relying on štokavian-ikavian common people speech, then Croatian štokavian-ikavian standard language tradition and on Slavonian graphy. It has been specially pointed auth that Šime Starčević was the first Croatian philologist who has exactly described the four Croatian new štokavian accents. At the end, the author tries to make estimation of the cultural and historical dimension of Starčević's linguistic and graphic views either as regards the Croatian national reformation (the Illyrian Movement) or present-day situation in standard Croatian language., Der Autor betrachtet die Arbeit des Priesters Šime Starčević im Zusammenhang mit seinen Stellungen iiber die kroatische Literatursprache und iiber die kroatische lateinische Schreibweise. Diese Stellungen brachte Starčević in seiner Grammatik hervor (Nova ričoslovica iliričkd) 1812 und später, nach 1844, in Zadarer Zeitungen Zora dalmatinska und Glasnik dalmatinski. Betont wird seine Festigkeit in Bezug auf die Rechtschreibung- und Sprachfragen, und seine Stiitzung auf die stokawisch-ikawischen Volksmundarten, auf die kroatische stokawisch-ikawische literarisch-sprachliche Tradition und auf die slawonische Schreibweise. Besonders betont wird, daß Šime Starčević der erste kroatische Philologe ist, der alle (vier) kroatischen novostokawischen Betonungen beschrieben hat. Am Ende der Arbeit versucht der Autor die kultur-geschichtliche Dimension der Starčevićs sprachlichen und graphischen Stellungen abzuschätzen, in Bezug auf die kroatische Volksbewegung (Ilirismus) und auf die heutige Situation in der kroatischen literarischen Sprache.