Search

Autor u ovome članku u osnovnim crtama iznosi bitna i aktualna pitanja vezana za prestanak ustanove, kao pravne osobe zastupljene u našem pravnom sustavu, čiji se primarni cilj sastoji od zadovoljenja javnog interesa, u pravilu određenog opsega i razine potreba interesa građana.

Novi Zakon o kazalištima („Narodne novine“, br. 23/23. ; u daljnjem tekstu: ZK) uvodno navodi zakonski sadržaj kroz uređenje obavljanja kazališne djelatnosti, a osobito osnivanje kazališta, kazališnih družina i kazališnih kuća, ustrojstva i upravljanja kazalištem i kazališnom družinom, položaj kazališnih umjetnika i radnika te pitanja od značenja za kazališnu djelatnost. U članku autor predstavlja sadržaj novoga Zakon o kazalištima, primarno upućujući na obveze usklađivanja formalno-pravih akata i ustroja subjekata u kazališnoj djelatnosti. Pritom ukazuje i na neka otvorena pitanja koja Zakon ne uređuje sustavno i precizno, što izaziva dvojbe u praksi.

Upravno vijeće je temeljno kolegijalno tijelo koje upravlja ustanovom, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, kako to eksplicitno propisuje čl. 35. st. 1. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, br. 76/93., 29/97., 47/99. , 35/08., 127/19. i 151/22. ; u daljnjem tekstu: ZU).Iz teksta citirane zakonske odredbe je razvidno kako se ovo tijelo nužno ne mora nazivati upravno vijeće, nego je moguće da se posebnim zakonima ili autonomnim aktima ustanove u skladu sa zakonom ovo kolegijalno tijelo naslovi i drugačije.

Strukovno obrazovanje specifično je, između ostaloga, i zbog toga što se ono djelomično odvija na radu, kako bi polaznici već tijekom obrazovnog procesa stekli praktična znanja koja će kasnije koristiti tijekom obavljanja posla za koji se školuju, te kako bi se nakon završetka obrazovanja lakše uklopili u radnu sredinu. Autor komentira izmjene i dopune Zakona o strukovnom obrazovanju, koji je na nov način utvrdio uvjete koje mora ispunjavati poslodavac koji prima učenike na obrazovanje uz rad, i pojašnjava obveze koje polaznik obrazovanja ima prema poslodavcu.

U ožujku 2023. na snagu je stupio novi Zakon o kazalištima, koji je zamijenio zakon istoga naziva iz 2006. Osim što je osuvremenio postupak registracije kazališta i kazališnih družina, novi je Zakon unio i neke druge novosti, poput uređenja statusa Ansambla Lado, utvrđenje nacionalnih kazališta i dr. Autor predstavlja sadržaj novoga Zakona i pojašnjava novosti koje je on donio.

U javnoj ustanovi jedan član organa javne ustanove (upravno vijeće odnosno drugo odgovarajuće tijelo) mora biti predstavnik radnika. Predstavnika radnika u organ javne ustanove imenuje i opoziva radničko vijeće ukoliko je isto utemeljeno u javnoj ustanovi, a ukoliko to nije slučaj onda predstavnika radnika u organ javne ustanove imenuju i opozivaju radnici neposrednim i tajnim glasovanjem. Pravni položaj predstavnika radnika u organu ustanove identičan je položaju ostalih članova toga organa.

Suvremeno radno pravo je grana pravnog sustava, teorijsko-znanstvena i nastavna pravna disciplina koja obuhvaća i izučava međunarodne, državne i autonomne norme o radnim odnosima i drugim formama rada, same radne odnose, kao i posebne oblike (institute) socijalnog osiguranja zaposlenih i drugih osiguranika i osiguranih osoba. Zakonom o radu iz 2014., kao temeljnim zakonskim tekstom u području radnih odnosa, uređuju se radni odnosi u Republici Hrvatskoj, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom, koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom te objavljen, a koji je na snazi, nije drukčije određeno. Zakonom o ustanovama regulira se pravni status ustanova kao pravnih osoba čije je osnivanje i ustrojstvo uređeno tim Zakonom, a osnivaju se za trajno obavljanje djelatnosti od javnog interesa sukladno posebnom zakonu. Ustanova se osniva kao javna ustanova ako je djelatnost ili dio djelatnosti koju obavlja zakonom određena kao javna služba. Nakon izdanja koja na općenit način izlažu materiju hrvatskog radnog prava odnosno upravljanja neprofitnim organizacijama, ovdje raspravljamo o specifičnim radnim odnosima u javnim ustanovama. To s jedne strane iziskuje izučavanje brojnih posebnosti odnosa (o javnim ustanovama, područjima njihova djelovanja, subjektima radnih odnosa, sadržaju rada, evidencijama, obrazovanju, uvjetima za zasnivanje i prestanak tih radnih odnosa, plaćama, radnom vremenu i dr.), te s druge strane izučavanje heteronomnih i autonomnih propisa. Na radnopravni status zaposlenih u ustanovama primjenjuju se opći propisi o radu ako zakonom nije drukčije određeno. U ovom priručniku analiziramo posebnosti radnih odnosa radnika u javnim ustanovama s obzirom na opći zakonski pravni okvir u području rada, te posebne zakone u područjima u kojima javne ustanove obavljaju djelatnost kao javnu službu. Ovi posebni zakoni uvode niz novina i specifičnosti vezane za radne odnose zaposlenih u javnim ustanovama, a koje se u određenim elementima razlikuju od odredbi općih propisa o radu ili predstavljaju institute koji uopće nisu uređeni općim propisima o radu. Namjera nam je stručnoj javnosti podariti djelo koje na cjelovit, jasan i pregledan način obrađuje ove specifičnosti regulacije radnih odnosa radnika u javnim ustanovama, uz pregled sudske i upravne prakse i mišljenja. Na ovaj način nadopunjujemo ranije izdanje Upravljanje neprofitnim organizacijama, upravo u dijelu koji se odnosi na posebnosti radnopravnog statusa zaposlenika u javnim ustanovama, a koji zaslužuje zaseban priručnik zbog svoje kompleksnosti i brojnih pravnih vrela koja uređuju tu materiju, kao i širokog kruga subjekata kojima je namijenjena. S obzirom na česte promjene u hrvatskom zakonodavstvu, te stoga što predmetna materija neizostavno korespondira upravo s pozitivnim pravnim okvirom, bilo je nužno podvući vremensku crtu glede uključenosti proučavanih pravnih propisa sa stanjem zaključno s datumom 28.veljače 2022. Moguće novine u propisima (npr. predškolsko obrazovanje, strukovno obrazovanje, visoko obrazovanje, kazališta i sl.), koje bi prema planu zakonodavne aktivnosti trebale uslijediti tijekom 2022., uz odgovarajuću naznaku u ovom priručniku, obradit ćemo u potencijalnom drugom izdanju, odnosno u posebnim osvrtima u pravnoj periodici.

Ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju u državnim tijelima i određenim pravnim osobama regulirano je s više zakona (Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, Zakonom o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, te Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina). Njima se pod jednakim uvjetima za određene u tim propisima utvrđene zaštićene kategorije osoba daje prednost pri zapošljavanju. Pravo prednosti odnosi se i na popunjavanje radnog mjesta putem internog oglasa, a mogu ga ostvarivati i zaposlene osobe koje su rade na radnom mjestu koje ne odgovara njihovoj stručnoj spremi. U 2021. donesena je novela Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji i novi Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Uz cjeloviti pregled regulacije ostvarivanja prednosti pri zapošljavanju u Republici Hrvatskoj, u ovome članku autor ukazuje na spomenuta nova rješenja u ovom području.

Radni odnosi zaposlenika u javnim ustanovama u zdravstvu i socijalnoj skrbi uređeni su posebnim propisima u ovim djelatnostima, a samo generalno odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o radu. Pravni status zaposlenih u ustanovama, uvjeti za stupanje u službu i ostala pitanja u svezi s njihovim radom uređuju se općim propisima o radu, ako zakonom nije drugačije određeno.

U prvom dijelu članka autor iznosi pregled odredbi Zakona o radu kojima se uređuje sudska nadležnost u pojedinim pitanjima ostvarivanja i zaštite prava radnika, s posebnim osvrtom na radnike javnih ustanova, dok se u drugom dijelu članka nudi pregled stvarne nadležnosti sudova u radnim sporovima.Prema čl. 12. Zakona o ustanovama, pravni status zaposlenih u ustanovama, uvjeti za stupanje u službu i ostala pitanja u svezi s njihovim radom uređuju se općim propisima o radu, ako zakonom nije drugačije određeno.U članku ćemo prikazati, prema zakonskom redoslijedu, one odredbe Zakona o radu koje uređuju sudsku nadležnost u pojedinim pitanjima ostvarivanja i zaštite prava radnika, uključujući i radnike javnih ustanova, uređenih ovim Zakonom.

U ovom radu analizira se adekvatnost postojećeg pravnog okvira u području kulture odnosno uređenja statusa, upravljanja i financiranja javnih ustanova u kulturi, posebice onih koje nisu regulirane posebnim zakonima. Namjera je bila u ovom radu ukazati na moguće nedostatke u postojećoj regulativi i samoregulativi, te predložiti potencijalna unaprjeđenja pravne regulative, sve u cilju uspostavljanja modernog normativnog okvira za poboljšanje uvjeta upravljanja i financiranja javnih ustanova u kulturi u Republici Hrvatskoj. Posebno se ukazuje na poziciju i ovlasti kulturnih vijeća kao tijela koja imaju važnu ulogu o odlučivanju o dodjeli financijskih proračunskih sredstava kulturnim projektima, kao primjer suvremene kulturne politike. Međutim, u njihovu radu postoji mogućnost nastanka sukoba interesa s obzirom na disproporciju njihova statusa u kulturnom području, te je nužno stvoriti odgovarajuća legislativna rješenja koja će otkloniti mogućnost zloupotreba pozicija odnosno interesnog subjektivnog postupanja kod raspolaganja javnim sredstvima za javne potrebe u kulturi. Osnivanjem kulturnih vijeća, kulturna politika Republike Hrvatske prati načela suvremene kulturne politike pri čemu se odlučivanje i suodlučivanje o pitanjima o kulturi decentralizira i usmjerava na razine jedinica lokalne i regionalne uprave: županije, gradove ili općine, uz uvođenje različitih modaliteta sudioničkog upravljanja, uključujući osnivanje kulturnih vijeća. U ovom radu ukazujemo na određene zakonske manjkavosti i u tom smislu potrebu daljnjeg noveliranja propisa, te navodimo rješenja koja se nadovezuju na zakonske odredbe, a trebaju biti sadržana u aktima o osnivanju, statutima i drugim općim aktima samih ustanova u kulturi., This paper analyzes the adequacy of the existing legal framework in the field of culture, i.e. the regulation of the status, management, and financing of public cultural institutions, especially those that are not regulated by special laws. The intention of this paper was to point out possible shortcomings in the existing regulation and self-regulation and to propose potential improvements to the legal regulation, all with the aim of establishing a modern normative framework for improving the conditions of management and financing of public cultural institutions in the Republic of Croatia. The position and powers of cultural councils as bodies that have an important role in deciding on the allocation of financial budget resources to cultural projects, as an example of contemporary cultural policy, are particularly pointed out. However, in their work, there is a possibility of a conflict of interest due to the disproportion of their status in the cultural field, and it is necessary to create appropriate legislative solutions that will eliminate the possibility of abuse of positions, i.e. interest-based subjective treatment when disposing of public funds for public needs in culture. By establishing cultural councils, the cultural policy of the Republic of Croatia follows the principles of contemporary cultural policy, whereby decision-making and co-decision-making on cultural issues are decentralized and directed to the levels of local and regional administration units: counties, cities, or municipalities, with the introduction of various modalities of participatory management, including the establishment of cultural Council. In this paper, we point out certain legal deficiencies and, in this sense, the need for further amendments to the regulations, and we list solutions that follow from the legal provisions and should be contained in the founding acts, statutes and other general documents of the cultural institutions themselves.

Predstavnika radnika u organ poslodavca imenuje i opoziva radničko vijeće. Odredbom članka 148. ZR-a propisana su temeljna ovlaštenja radničkog vijeća, na način da ono štiti i promiče interese radnika zaposlenih kod poslodavca, pri čemu Zakon ne propisuje ograničenja u tim ovlaštenjima za ono radničko vijeće koje ima jednog člana. Stoga, kod poslodavca kod kojega je utemeljeno radničko vijeće koje ima jednog člana, taj jedan (jedini) član radničkog vijeća ima ovlaštenje imenovati i predstavnika radnika u organu koji nadzire vođenje poslova kod toga poslodavca.Autor u članku analizira funkciju predstavnika radnika u organu javne ustanove, s posebnim osvrtom na posebne zakone koji se odnose na područja predškolskog odgoja, školstva, visokog obrazovanja i kulture.

Nakon donošenja Zakona o strukovnom obrazovanju (Nar. nov., br. 30/09, 24/10, 22/13 i 25/18), Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (Nar. nov., br. 22/13, 41/16, 64/18, 47/20 - Odluka Ustavnog suda RH i 20/21) i Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (Nar. nov., br. 124/14) nastala je potreba za donošenjem novog Zakona o obrazovanju odraslih kojim bi se otklonili nedostaci uočeni tijekom primjene prijašnjeg Zakona te se cijeli sustav uskladio s navedenim zakonodavno-normativnim rješenjima te strateškim prijedlozima. Nadalje, bilo je nužno uskladiti zakonsku materiju u tom području s odredbama Zakona o uslugama (Nar. nov., br. 80/11), te je Hrvatski sabor na sjednici od 15. prosinca 2021. usvojio novi zakonski okvir glede obrazovanja odraslih.

Ranije važeći Zakon o zakladam i fundacijama je svakako doprinio razvoju zakladništva odnosno razvoju civilnog društva, međutim u njegovoj dugogodišnjoj primjeni uočena je potreba boljeg uređenja niza pitanja, a ista se posebno odnose na potrebu uređenja postupka osnivanja i registracije zaklada koji jeranije bio uređen tako da je bio prilično složen i dugotrajan. Pojednostavljenje procedure osnivanja i određivanja iznosa osnovne imovine prilikom registracije zaklade svakako su bili izazovi na koje je zakonodavac pokušao odgovoriti prilikom najnovije reforme zakonodavstva o zakladništvu. Kod ove reforme bilo je nužno voditi računa i glede definiranja zaklade, pa da se odustalo od njezina imovinskog određenja, zaklada se ne bi zapravo bitno razlikovala od udruge, a uloga bi zaklada u društvu bila periferna. Prilikom ove reforme zakonodavtsva u zakladništvu bitno se simplificirao postupak osnivanja zaklade za koji je prema ranijim propisima bilo nužno donijeti tri rješenja, te se bitna pažnja u novom Zakonu posvetila pravilima o stjecanju imovine, te propisivanju dopuštenih aktivnosti i djelatnosti zaklade, te su posebno uređene statusne promjene zaklada. Usvajanjem novog Zakona o zakladama učinjeni su bitni pomaci u normativnom okviru za djelovanje zaklada u Republici Hrvatskoj te su ispunjene obveze koje proistječu iz Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva za razdoblje 2012.-2016. Ovim Zakonom osigurava se veća transparentnost i javnost djelovanja zaklada, a time i veći prostor za jačanje povjerenja građana u rad zaklada, kao važnih aktera organiziranog civilnog društva te sve važnijih čimbenika društvenog i gospodarskog života u Republici Hrvatskoj.

Autor u radu pregledno analizira pravni okvir međunarodnog, europskog i hrvatskog sportskog prava, kao podlogu za izradu strategija razvoja sporta na nacionalnoj razini i razini lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj. U okviru rasprave o ovoj temi upućuje se na referentne odredbe revidiranog Zakona o sportu i kao i na svrhu i ciljeve novog Nacionalnog programa športa 2019. ­ 2026. U radu se finalno istražuju strateški dokumenti jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj u području razvoja sporta i sportske rekreacije, te ukazuje na potrebe nove zakonske i strategijske podloge na nacionalnoj razini., The author clearly analyzes the legal framework of international, European and Croatian sports law, as a basis for the development of sports development strategies at the level of local self­government in the Republic of Croatia. As part of the discussion on this topic, insight is given into the reference provisions of the revised Law on Sports and as well as the purpose and goals of the new National Sports Program 2019­2026. The paper finally explores the strategic documents of local and regional self­government units in the Republic of Croatia in the field of sports development and sports recreation, and points to the needs of a new legal and strategic basis at the national level

Komentar teksta važećeg Zakona o radu, s poveznicama na sudsku praksu, mišljenja upravnih tijela i sporedno radno zakonodavstvo

U čl. 11. Zakona o ustanovama propisano je kako se na radnopravni status zaposlenih u ustanovama primjenjuju opći propisi o radu ako zakonom nije drukčije određeno. Dakle, ako samim odredbama Zakona o ustanovama ili posebnog zakona koji uređuje osnivanje ustanova u smislu čl. 1. st. 2. ZU, na zaposlenike javnih ustanova primjenjivat će se opći propisi o radu. Pod općim propisima o radu podrazumijeva se Zakon o radu („Narodne novine“, br. 93/14., 127/17. i 98/19. ; dalje: ZR) kao i drugi posebni zakoni u području radnih odnosa, kao i podzakonski propisi doneseni ili su doneseni na temelju zakona u području rada.

Sjedište pravne osobe je jedno od njenih glavnih obilježja kojima se prije svega identificira u području svog djelovanja i po čemu se, uz tvrtku ili naziv, razlikuje od drugih subjekata. U ovom radu pregledno je prikazan pravni okvir uređenja sjedišta društava i neprofitnih organizacija. Pravno uređenje sjedišta ovih pravnih subjekata od iznimne je važnosti ne samo za identitet pravne osobe, nego i zbog mjerodavnosti određenja sjedišta za niz pravnih situacija. Posebice je to bitno kod određivanja nadležnog regisatrskog suda ili tijela, za određenje mjesne nadležnosti u sporovima kojih su stranke ove pravne osobe, za određenje mjesne nadležnosti suda u stečajnom postupku kao i u upravnom postupku, te je sjedište ovih pravnih osoba jedna od poveznica za upućivanje na pravo mjerodavno za pravnu osobu u međunarodnom privatnom pravu

Uporabu svojih obilježja (naziva, zastave, grba i svečane pjesme) općine, gradovi i županije, u pravilu, uređuju statutom, tako da u jednoj ili više odredbi utvrde uvjete pod kojima ih druga fizička ili pravna osoba može rabiti. Autor podsjeća na odredbe propisa koje uređuju obilježja jedinice samouprave i pojašnjava, uz isticanje primjera konkretnih akata i odluka koje s tim u vezi treba donijeti, na koji način treba urediti pitanje njihove uporabe od drugih fizičkih i pravnih osoba.

Komentar teksta važećeg Zakona o radu, s poveznicama na sudsku praksu, mišljenja upravnih tijela i sporedno radno zakonodavstvo

Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela od 2003. je u pravni sustav Republike Hrvatske uveo mogućnost da pravna osoba odgovara za počinjenje kaznenog djela. S tim u vezi, autor nas vodi kroz propise koji uređuju kaznenu odgovornost pravnih osoba, s posebnim naglaskom na neprofitne organizacije, i pojašnjava neke specifičnosti kaznene odgovornosti s obzirom na različite oblike neprofitnih organizacija.

Uočene manjkavosti u regulaciji i problemi u praksi rezultirali su novim rješenjima sadržanim u nizu novih zakona u području prava industrijskog vlasništva i u Prijedlogu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2020., koji je u zakonodavnoj proceduri. Ovim propisima željelo se u naš autorskopravni sustav kao i u cjelokupno pravo intelektualnog vlasništva i radno pravo unijeti nova rješenja, koja bitno mijenjaju pozicije titulara na iskorištavanje autorskih djela nastalih u radnom odnosu, kako onom klasičnom temeljem ugovora o radu, tako i u onom posebnom službeničkom, te u radnom odnosu na visokoškolskim institucijama i u znanstvenim institutima.

Nakon obrade problematike upravljanja trgovačkim društvima i intelektualnim kapitalom, autor se odlučio u dvotomnom izdanju obraditi problematiku upravljanja neprofitnim organizacijama. Sam pojam neprofitnih organizacija nije pravno eksplicitno određen u hrvatskoj legislativi. U doktrini obično se pod pojmom neprofitnih organizacija podrazumijevaju sve one organizacije čiji primarni cilj nije ostvarenje dobiti, već pružanje dobrobiti društvu u cjelini. Misija samih neprofitnih organizacija je dakle služenje i boljitak društva u područjima gdje država i tržište nisu u mogućnosti zadovoljiti njihove potrebe. Neprofitne organizqacije neizostavni su čimbenik participativne demokracije, koja doprinosi kvaliteti i provođenju utvrđene javne politike, uz aktivan angažman građana i njihovih udruženja, kao značajnih (kolektivnih) aktera. Temeljni oblici neprofitnih organizacija u RH su udruge i zaklade, dok ustanove predstavljaju osnovne pravne subjekte za trajno obavljanje djelatnosti bez primarne svrhe stjecanja dobiti. Osim definiranja i pojašnjenja vrsta neprofitnih organizacija, kod neprofitnih organizacija su iznimno bitni pravni aspekti i specifičnosti vezane uz njihovo djelovanje odnosno poslovanje. Stoga je ovo izdanje upravo usmjereno u pravcu analiziranja pravnog statusa, upravljanja i djelovanja neprofitnih organizacija i to u širem smislu, što uključuje, uz već spomenute organizacije i vjerske zajednice, političke stranke, udruge radnika i poslodavaca, staleška udruženja i sl. U prvoj knjizi autor daje prikaz pravnog okvira djelovanja udruga i zaklada u Republici Hrvatskoj, te različitih tipova neformalnih i posebnih udruženja.

Zakon o radu, između ostaloga, uređuje i pitanje imenovanja predstavnika radnika u organ poslodavca koji nadzire vođenje poslova. Međutim, izbor predstavnika radnika dodatno je uređen i nekim zakonima koji uređuju posebna upravna područja. Na tom tragu, autor nas uvodi u izbor predstavnika radnika u školski odbor i podsjeća na različita tumačenja koja su s tim u vezi davala državna tijela.

Odredbom čl. 11. Zakona o ustanovama propisano je kako se pravni status zaposlenih u ustanovama, uvjeti za stupanje u službu i ostala pitanja u svezi s njihovim radom uređuju općim propisima o radu, ako zakonom nije drugačije određeno. Zakonska sintagma „uvjeti za stupanje u službu“ mogla bi sugerirati kako je odnos zaposlenih u javnim ustanovama službenički odnos, međutim neprijeporno je kako se radni odnos u javnim ustanovama zasniva ugovorom o radu a ne aktima o prijemu u službu.

Osnivanje i rad udruga motivirano je udruživanjem više osoba radi ostvarivanja i poticanja nekog društveno korisnog cilja ili intersa određene skupine građana. Udruge su prema Zakonu o udrugama pravne osobe koje svoju djelatnost obavljaju participacijom svojih članova na dobrovoljnoj i nenaplatnoj bazi bez zapošljavanja radnika u radnom odnosu s udrugom kao poslodavcem, odnosno preko zaposlenih radnika, posebice u svezi s obavljanjem stalnih poslova odnosno poslova vezanih za tržište roba i usluga. Na tržištu rada udruge su u cijelosti izjednačene s drugim poslodavcima u svim segmentima primjene propisa radnog prava i drugih propisa koji uređuju prava zaposlenih i obveze poslodavaca. To se odnosi i na problematiku ostvarivanja prava iz radnog odnosa, uključujući mogućnost radnika udruge da sudskim putem traže zaštitu svojih prava u odnosu na udrugu kao poslodavca. U radu se analizira nadležnost sudova, kako stvarna tako i mjesna, glede onih radnih sporova u kojima se kao poslodavac pojavljuje udruga.

Najčešće se na radno-pravni status zaposlenika u javnim ustanovama u kulturi i medijima odnose odredbe Zakona o radu i prateći mu podzakonski propisi, ali u svakom području treba uvažavati i posebne propise svojstvene upravo tom određenom aspektu kulture i medija. Ukazat ćemo upravo na te posebne propise, posebice one koji se odnose na kazališne umjetnike i kazališne radnike gdje je regulacija i najobuhvatnija.

Zakonom o ustanovama ZU kao lex generalis propisana je mogućnost udruživanja ustanova u zajednice ustanova, što bi pretpostavljalo da se svaka ustanova može odrediti svojom odlukom želi li biti članicom nekog udruženja ustanova. Ovo načelo dobrovoljnosti karakteristično je za udružno pravo, odnosno za učlanjivanje u udruge i udruge više razine. Međutim, obveza udruživanja određenih ustanova u zajednicu ustanova može biti određena zakonom kojim se uređuje obavljanje određene djelatnosti za koju se ustanove osnivaju. Dakle, udruživanje ustanova u zajednicu ustanova može biti ex lege obvezno, slično kao kod komorskih udruženja, za razliku od dispozitivnog udruživanja ustanova u zajednicu ustanova iz čl. 70. st.1. ZU-a. Napominjemo da posebnim zakonima kojim se uređuje obavljanje određene djelatnosti za koju se ustanove osnivaju može biti propisano i dospozitivno udruživanje ustanova u zajednicu ustanova.

Pravila o određivanju naziva ustanove propisana su Zakonom o ustanovama, ali i nizom posebnih propisa. Iako je temeljno pravilo da naziv ustanove mora biti određen na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, posebni zakoni ponekad utvrđuju izuzetke od toga pravila. Autor pojašnjava pravilo i izuzetke i vodi nas kroz brojne propise koje je potrebno imati na umu prilikom određivanja naziva ustanove.

U članku se analizira pravni položaj komora kod kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora. Osim navedenog, objašnjava se pojam, pravna priroda i vrste komora, način osnivanja i djelovanja komora u Republici Hrvatskoj te (ne)obvezatnost članstva u komorama.Komore nemaju status udruga poslodavaca u smislu odredbi Zakona o radu o korporativnom udruživanju, te ne mogu niti biti stranke kolektivnih ugovora koji bi obvezivali poslodavce uključene u te komore. Ipak, komore se mogu pojaviti kao stranke kolektivnih ugovora i to izravno, na način da u svojstvu poslodavca sklope kolektivni ugovor na razini komore kao poslodavca (tzv. kućni kolektivni ugovor) koji se odnosi na zaposlenike komore.

Nakon ukidanja ureda državne uprave učinjene su i promjene u sustavu registracije i nadzora nad djelovanjem udruga. Sukladno tome, od 1. siječnja 2020. registraciju udruga, umjesto ureda državne uprave, obavljaju upravna tijela županija. Autor pojašnjava usvojene izmjene i dopune Zakona o udrugama, opisuje promjene koje su se na temelju tih izmjena i dopuna dogodile u sustavu registracije i nadzora nad radom udruga te opisuje različite razine nadzora rada udruga.

Društvene, gospodarske i tehnološke promjene koje su se na globalnoj i nacionalnoj razini dogodile s početkom novog tisućljeća znatno su utjecale i na knjižnično poslovanje pa je knjižnica preuzela i neke nove društvene uloge u kulturi, informiranju, obrazovanju i potpori društvenoj integraciji, društvenoj koheziji i društvenom uključivanju. Na tom tragu u Republici Hrvatskoj je 2019. donesen Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Autor podsjeća na važne odredbe toga Zakona i pojašnjava način upisa u Upisnik knjižnica i knjižnica u sastavu.

Ministrica kulture Republike Hrvatske donijela je u ožujku 2020. novi Pravilnik o očevidniku kazališta, kojim se propisuje sadržaj, način vođenja te postupak i rokovi upisa u Očevidnik kazališta. S tim u svezi, autor pojašnjava postupak upisa kazališnih družina, koje su organizirane kao umjetničke organizacije, u Očevidnik kazališta. Novosti o upisu kazališnih družina organiziranih kao umjetničke organizacije u Očevidnik kazališta.

Ustanove su vrsta pravnih osoba u hrvatskom pravnom sustavu koje se osnivaju za trajno obavljanje djelatnosti od javnog interesa, sukladno posebnom zakonu. Pritom, ustanova može djelovati i kroz podružnice, ustrojbene dijelove ustanove bez pravne osobnosti. Autor analizira ulogu podružnice u djelovanju ustanove i pojašnjava na koji se način podružnica ustanove upisuje u sudski registar.

Komore su pravne osobe s javnim ovlastima koje zastupaju interese svojih članova i pomažu im u poslovanju, unaprjeđenju razvoja određene djelatnosti ili gospodarskog sektora, obavljaju određene javne ovlasti, podnose izvještaje te daju mišljenja i prijedloge državnim tijelima u cilju zaštite i osnaživanja svoga članstva. U članku autor prikazuje specifičnosti komora, njihovu podjelu, kao i odluke sudova kada je u pitanju ocjena ustavnosti i zakonitosti obveznog članstva u komorama.

Područje zaštite izuma patentom kao pravom intelektualnog vlasništva u RH bilo je do 20. veljače 2020. godine uređeno Zakonom o patentu (Nar. nov., br. 173/03, 54/05, 87/05, 76/07, 30/09, 128/10, 49/11, 76/13, 46/18), koji se primjenjuje od 1. siječnja 2004. godine, Pravilnikom o patentu (Nar. nov., br. 117/07, 3/11, 66/11, 145/12, 85/13, 43/17) i relevantnim međunarodnim ugovorima. Donošenjem novog Zakona o patentu (Nar. nov., br. 16/20) u hrvatski su sustav zaštite prava intelektualnog vlasništva unesene određene novine koje se obrađuju o ovome članku.

Sport kako ga defi nira Europska povelja o sportu, predstavlja svaki oblik fi zičke aktivnosti koja putem slučajnog ili organiziranog sudjelovanja ima za cilj izraziti ili unaprijediti fi zičku spremnost i mentalno blagostanje stvarajući socijalne odnose ili ostvarujući rezultate u natjecanjima na svim razinama. Sport u Republici Hrvatskoj temelji se na načelu autonomije sporta i sportskih organizacija, što se odnosi na: - autonomiju od svih utjecaja i miješanja politike, države ili treće strane u pitanja djelovanja i organizacije sporta ; - postizanje demokratskih standarda biranja i odlučivanja u sportskim tijelima svih razina ; - odgovarajuće fi nanciranje iz javnih izvora i na raspodjelu i trošenje fi nancijskih sredstava ; - donošenje, provedbu i tumačenje pravila koja se odnose na sport i sportske aktivnosti, koja ipak moraju biti u skladu s nacionalnim i međunarodnim zakonima.

Autor u članku analizira obavljanje funkcija u upravljačkim i nadzornim tijelima udruga u kontekstu možebitne nespojivosti, u određenim propisanim situacijama, s obnašanjem određenih funkcija dužnosnika i obnašatelja dužnosti sukladno posebnim propisima, s tim da u toj analizi veći naglasak stavlja na sportske udruge.

Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelji suočenih s problemima neizlječivih, uznapredovalih bolesti, putem sprječavanja i ublažavanja patnje pomoću ranog prepoznavanja i besprijekorne prosudbe te liječenja boli i drugih problema - fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih. U Republici Hrvatskoj kao segment ukupnog zdravstva i zdravstvene zaštite palijativna skrb uređena je nizom pravnih i strateških akata. Ishodišna točka su načela zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Ta su načela razrađena zakonskim i podzakonskim aktima i strateškim dokumentima. Autori u radu uvodno izlažu pojmovno određenje palijativne skrbi i njenog mjesta u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Potom autori daju kratki pregled europskog i nacionalnog strateškog okvira plaijative skrbi te nas upoznaju s najvažnijim hrvatskim propisima u ovom području, a posebice, po stajalištu autora, s tri najvažnija zakona – Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o zaštiti prava pacijenata i Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. Autori daju uvid i u ključne podzakonske propise (pravilnici, odluke) koji uređuju posebna pitanja vezana za palijativnu skrb.

Neformalne (neregistrirane) udruge predstavljaju jedan od mogućih oblika realizacije ustavnog prava na slobodu udruživanja. S obzirom na to da ne podliježu kontroli registracijskog tijela, unutarnja organizacija i način rada neformalnih udruga razlikuje se od organizacije i načina rada koji je uobičajen za registrirane udruge. Autor pojašnjava sadržaj statusa neformalne udruge i način na koji se obveznopravni institut ortaštva primjenjuje na osnivače takve udruge.

U ovom radu autor analizira modalitete zastupanja udruga u novom hrvatskom udružnom pravu. Zastupanje predstavljaju poslovi koje obavljaju određeni organi odnosno zaposleni u udruzi kojima se manifestira njezina poslovna sposobnost. Autor daje objašnjenja vezana uz zakonsko zastupanje udruge, zastupanje udruge na temelju konstitutivnog akta udruge, zastupanje udruge po punomoćniku te zastupanje udruge na temelju odluke nadležnog tijela odnosno zastupanje udruge po zaposlenju. Zastupanje udruga je u našem pravu uređeno na specifi čan način u odnosu na druga društva (trgovačko društvo, zadruga, kreditna unija i sl.).

Uz svoju izvornu ulogu i ciljeve koji korespondiraju s potrebama i interesima civilnog društva, udruge se sve više pojavljuju i kao tržišni akteri. Udruga smije obavljati gospodarske djelatnosti ako je to propisano statutom, sukladno posebnim propisima kojima se uređuju uvjeti za obavljanje te vrste djelatnosti. Gospodarske djelatnosti udruga može obavljati pored djelatnosti kojima se ostvaruju njezini ciljevi utvrđeni statutom, ali ih ne smije obavljati radi stjecanja dobiti za svoje članove ili treće osobe.

Iako se u sustavu pravne zaštite tvrtke preferira modalitet sudske zaštite tvrtke iz temeljnih propisa o trgovačkim društvima, to ne isključuje mogućnost kaznenopravne zaštite tvrtke prema pozitivnom kaznenom zakonodavstvu. Kroz analizu novog kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, aktualizira se ovaj modalitet zaštite u smislu njegovog kvalitetnijeg prepoznavanja odnosno usporedbe rješenja u komparabilnim pravnim sustavima u cilju noveliranja postojeće regulacije.

Prava na štrajk svrstano je u „drugu generaciju ljudskih prava“, za razliku od slobode udruživanja i udruživanja u sindikate koji ulaze u „prvu generaciju ljudskih prava“. Pravo na štrajk i druge industrijske akcije izvodi se iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 87 o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava, te u Konvenciji MOR-a br. 98 o pravu na organiziranje i slobodno kolektivno pregovaranje, a u Republici Hrvatskoj iz ustavnih odredbi Ustava RH i Zakona o radu. Ostvarivanja prava radnika na udruživanje jedno od temeljnih ljudskih prava, što proizlazi iz odredbi Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Recentnom judikaturom Europskog suda za ljudska prava proširena je primjena čl.11. Konvencije, na način da se štiti i pravo na štrajk, kao oblik industrijske akcije koju poduzimaju radnici organizirani u sindikate kako bi pokušali ostvariti svoje interese i zaštitili neka svoja prava, a kojom se prekidom rada pokušavaju iznuditi od poslodavca ili neke druge osobe određeni ustupak u vezi s njihovim zajedničkim interesima..

Opće je pravilo da inozemna trgovačka društva, bilo iz država članica ili iz trećih država, društva mogu ostvariti poslovni nastan na području Republike Hrvatske kroz osnivanje podružnica. Međutim, određenim je posebnim propisima kojima se uređuju posebne gospodarske djelatnosti, trgovačkim društvima iz drugih država članica Europske unije omogućeno obavljanje gospodarskih djelatnosti na području Republike Hrvatske i to neposredno – bez potrebe da u Republici Hrvatskoj osnuju podružnicu, čime su se tako određena inozemna društva naizgled pravno izjednačila s domaćim društvima.U ovom radu analizirat ćemo pravnu situaciju podružnice inozemnog trgovačkog društva u Republici Hrvatskoj u svjetlu odredbi ZR-a o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Autor u članku obrazlaže zajednička obilježja udruga koje su pravne osobe, odnosno stječu pravnu sposobnost upisom u sudski registar te se smatraju društvom u smislu prava društava.

Usvajanjem novog Zakona o zakladama učinjeni su bitni pomaci u normativnom okviru za djelovanje zaklada u Republici Hrvatskoj te su ispunjene obveze koje proistječu iz Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva za razdoblje 2012.-2016. Ovim Zakonom osigurava se veća transparentnost i javnost djelovanja zaklada, a time i veći prostor za jačanje povjerenja građana u rad zaklada, kao važnih aktera organiziranog civilnog društva te sve važnijih čimbenika društvenog i gospodarskog života u Republici Hrvatskoj.