Search

Institucije se Europske unije reformiraju od trenutka kada su utemeljene, prilagođavajući se na taj način potrebama vremena i zahtjevima novih političkih snaga. Potrebu za reformom europskih institucija dodatno je potaknula kritika demokratskog deficita Europske unije. Cilj je ovog rada pokazati da se demokratski deficit može otkloniti reformom najvažnije europske institucije – Vijeća Europske unije – utemeljenom na postojećim spoznajama o uređenju sličnih tijela. Riječ je o drugim domovima u federalnim političkim sustavima, za primjer kojih su uzeti Senat SAD-a i Bundesrat SR Njemačke. Temeljni su to primjeri snažnog bikameralizma u kojem subnacionalne teritorijalne jedinice imaju značajnu mogućnost utjecati na odluke koje se donose na višoj razini vlasti., Institutions of the European Union have been reforming since the very first moment of the EU’s existence. They have been adapting to the needs of time and under the challenge of new political circumstances. Systematic reform has been further encouraged by recent criticism of democratic deficit, the concept that is often linked with the EU. This paper argues that by using the experience and institutional structure of the upper houses of some national parliaments this deficit could be lowered. The case-study in focus is the Council (of the European Union). The author argues that the nearest possible sources for reforms of the Council may be found in the practice of the US Senate and German Bundesrat. In both American and German cases we are faced with the parliaments with strong tradition of bicameralism. In both of them, the upper house represents strong territorial units. In addition, the Senate and Bundesrat are important actors in policy-making. Thus, they can serve as a good source of ideas and institutional solutions that may be applicable to the Council too.

U radu se prikazuje razvoj bikameralnih zakonodavnih tijela, razlikujući pritom britanski i američki model bikameralizma. Također se nastoji prikazati snaga drugih domova utemeljena na razlici između unitarne i federalne države, iznoseći tipologiju bikameralnih tijela Arenda Lijpharta. Pokušava se, uz to, ukratko ocrtati bikameralno-unikameralna dihotomija na području Srednje i Istočne Europe te pokazati problematična legitimnost drugih domova u unitarnim državama. Na primjeru Senata u Poljskoj i Rumunjskoj nastoji se istaknuti njihov različit povijesno- institucionalni razvitak, razlike u ovlastima i funkcioniranju te njihov odnos prema prvim domovima. Uz to se oba Senata nastoje tipološki smjestiti u jedan od četiri Lijphartova bikameralna tipa, služeći se sa šest relevantnih varijabli i ističući pritom glavnu razliku zbog koje je Senat Poljske podređen, a Senat Rumunjske ravnopravan prvome domu.

U radu se prikazuje razvoj bikameralnih zakonodavnih tijela, razlikujući pritom britanski i američki model bikameralizma. Također se nastoji prikazati snaga drugih domova utemeljena na razlici između unitarne i federalne države, iznoseći tipologiju bikameralnih tijela Arenda Lijpharta. Pokušava se, uz to, ukratko ocrtati bikameralno-unikameralna dihotomija na području Srednje i Istočne Europe te pokazati problematična legitimnost drugih domova u unitarnim državama. Na primjeru Senata u Poljskoj i Rumunjskoj nastoji se istaknuti njihov različit povijesno-institucionalni razvitak, razlike u ovlastima i funkcioniranju te njihov odnos prema prvim domovima. Uz to se oba Senata nastoje tipološki smjestiti u jedan od četiri Lijphartova bikameralna tipa, služeći se sa šest relevantnih varijabli i ističući pritom glavnu razliku zbog koje je Senat Poljske podređen, a Senat Rumunjske ravnopravan prvome domu., The paper outlines the development of bicameral legislatures, distinguishing between the British and American model of bicameralism. It also seeks to demonstrate the power of second chambers based on the difference between the unitary and federal states, presenting Arend Lijphart’s tipology of bicameral legislatures. Moreover, it tries to give a brief outline of the bicameral-unicameral dichotomy in Central and Eastern Europe, and show the questionable legitimacy of second chambers in unitary countries. Using the Senates in Poland and Romania as illustrations, it seeks to highlight their dissimilar historical-institutional development, the differences in their powers and operation and their relationship with first chambers. It also seeks to assign both Senates typologically to one of Lijphart’s four bicameral types, using six relevant variables and highlighting the main difference because of which the Polish Senate is subordinated and the Romanian Senate is equal to the first chamber.

U radu se obrađuju dvije sfere primjene ekstraordinarne kognicije - kaznenopravna i građanskopravna, a pritom se izlažu njezina organizacijska i funkcionalna pravila promatrana u razvojnoj liniji od Augusta do Justinijana. Analiza cognitio extra ordinem u sferi zaštite interesa pojedinaca pokazuje da se taj javnopravni postupak pojavio kao iznimka u odnosu na redoviti, formularni postupak privatnopravnog karaktera, te da se provodio putem novih organa stvorenih Augustovom delegacijom sudbenih ovlasti izvučenih iz tribunitia potestas i imperium proconsulare. Postupnim razvojem rimske države u smjeru apsolutne monarhije orijentalnog tipa učvršćuje se kako mreža hijerarhijski organiziranih sudbenih organa, takoi pravila jedinstvenog dvostupanjskog postupka (usmenost, javnost, sloboda dokazivanja i sučeve prosudbe) koja za Justinijana poprimaju konačni oblik isključivog sudskog postupka libelarnog (pismenog) tipa s naglašenim etatističkim karakterom. Slično tome, analiza cognitio extra ordinem u sferi zaštite interesa rimske zajednice (početno posebice princepsove osobe) pokazuje da se taj javnopravni postupak inkvizitornog tipa (s pismenom presudom koja sadrži ne samo odluku o vrsti i mjeri kazne, već i formalnopravno obrazloženje) pojavio kao izvanredni u odnosu na redoviti sustav quaestiones perpetuae obilježen akuzatornim postupkom, te da se provodio putem novih organa nastalih delegacijom Augustove auctoritas, s razlikom što u toj pravosudnoj sferi sve do 2. st. djeluje senatski sud koji je razvio specifičnu proceduru tzv. cognitio senatus. Daljnjim učvršćenjem carske svevlasti istaknula su se tijekom 4. i 5. st. načela jedinstva i efikasnosti kognicijskog (kao isključivog) kaznenog postupka, ali i ograničenja načela javnosti, usmenosti te posebice sučeve slobode odlučivanja., This paper deals with two spheres of application of extraordinary cognition - criminal and civil law, while outlining its organizational and functional rules viewed in development from Augustus to Justinian. Analysis of cognitio extra ordinem in the protection of individuals interests shows that this public- law procedure appeared as an exception to regular, formulary procedure of a private-law character, and that it was applied by new organs created by Augustus delegation of judicial powers drawn from tribunitia potestas and imperium proconsulare. The gradual development of the Roman state to absolute oriental-type monarchy led to the consolidation of a network of hierarchically organised judicial organs, as well as of rules for a single dual-instance procedure, which in the time of Justinian took on their final shape of an exclusive judicial procedure of a libellar (written) type. Similarly, analysis of cognitio extra ordinem in the protection of the interests of the Roman community (at first, especially of the person of the princeps) shows that this public-law procedure of an inquisitory nature (with a written judgment containing not only the decision on the sanction, but also the legal grounds) appeared as extraordinary in relation to the regular system of quaestiones perpetuae characterised by an accusatory procedure. It was applied by new organs formed by delegation of Augustus auctoritas. However, up until the 2nd century the Senate court operated, and developed its specific procedure, the so-called cognitio senatus. Further strengthening of imperial power during the 4th and 5th centuries highlighted the principles of singular and efficient cognitional criminal procedure, but also limited the principles of publicity, oral litigation and judges freedom of ruling.

U radu se obrađuju dvije sfere primjene ekstraordinarne kognicije – kaznenopravna i građanskopravna, a pritom se izlažu njezina organizacijska i funkcionalna pravila promatrana u razvojnoj liniji od Augusta do Justinijana. Analiza cognitio extra ordinem u sferi zaštite interesa pojedinaca pokazuje da se taj javnopravni postupak pojavio kao iznimka u odnosu na redoviti, formularni postupak privatnopravnog karaktera, te provodio putem novih organa stvorenih Augustovom delegacijom sudbenih ovlasti izvučenih iz tribunitia potestas i imperium proconsulare. Postupnim razvojem rimske države u smjeru apsolutne monarhije orijentalnog tipa učvršćuje se kako mreža hijerarhijski organiziranih sudbenih organa tako i pravila jedinstvenog dvostupanjskog postupka (usmenost, javnost, sloboda dokazivanja i sučeve prosudbe) koja za Justinijana poprimaju konačni oblik isključivog sudskog postupka libelarnog (pismenog) tipa s naglašenim etatističkim karakterom. Slično tome, analiza cognitio extra ordinem u sferi zaštite interesa rimske zajednice (početno posebice princepsove osobe) pokazuje da se taj javnopravni postupak inkvizitornog tipa (s pismenom presudom koja sadrži ne samo odluku o vrsti i mjeri kazne već i formalnopravno obrazloženje) pojavio kao izvanredni u odnosu na redoviti sustav quaestiones perpetuae obilježen akuzatornim postupkom, te da se provodio putem novih organa nastalih delegacijom Augustove auctoritas, s razlikom što u toj pravosudnoj sferi sve do 2.st. djeluje senatski sud koji je razvio specifičnu proceduru tzv. cognitio senatus. Daljnjim učvršćenjem carske svevlasti istaknula su se tijekom 4. i 5.st. načela jedinstva i efikasnosti kognicijskog (kao isključivog) kaznenog postupka, ali i ograničenja načela javnosti, usmenosti te posebice sučeve slobode odlučivanja.

Knežev dvor u Dubrovniku bio je dosada vrednovan ponajprije po svojim dominantnim gotičkim i renesansnim fazama gradnje, no nakon cjelovitog istraživanja barokne sakralne i profane arhitekture Dubrovnika ukazala se potreba revalorizacije i barokne faze Kneževa dvora. To novo vrednovanje osobito je potaknuto i najnovijim arhivskim istraživanjima dokumenata u Državnom arhivu Dubrovnika koja su donijela dosada neobjavljene podatke o obnovi tog zdanja nakon potresa 1667. godine. Obnova Dvora u posljednja tri desetljeća 17. stoljeća odigrala se u nekoliko faza, tijekom kojih se može pratiti i mijena odnosa Senata i državnih arhitekata, kao i odrazi njihova utjecaja na karakter zahvata. U početnom razdoblju članovi Senata izrađuju modele obnove koji uključuju restauraciju ranijega gotičko-renesansnog izgleda Dvora, posebno njegova pročelja i atrija, dok arhitekti - Cortese iz Rima i Andreotti iz Genove - obavljaju funkciju konzultanata. Prema takvim propozicijama i klesari angažirani na ponovnoj izgradnji atrija (1685.-1690.) - Škarpa, Katičić i dello Gaudio - klešu tradicionalno, u duhu traženih replika. No pojavom u Dubrovniku 1689. godine novog arhitekta internacionalnog značenja - Sicilijanca Tommasa Napolija - kojemu se može atribuirati projekt ovalne kneževe kapele, otvorena je nova etapa obnove u kojoj Dvor zadobiva barokni pečat. Visokom kvalitetom svoje barokizacije Knežev dvor je zadobio i novu poziciju u okviru baroknog Dubrovnika, ali i arhitektonska obilježja koja nadilaze okvire lokalnog značenja.