Search

Ekonomski razvoj kompleksan je i multidimenzionalan pojam koji već dugi niz godina privlači pažnju ne samo znanstvenika najrazličitijeg profesionalnog usmjerenja (ekonomista, sociologa, politologa i dr.), već i političara, javnih službenika, gospodarstvenika, zaposlenika, a naposljetku i građana. Ekonomski razvoj na razini države ostvaruje se poticanjem ekonomskog razvoja na regionalnoj i lokalnoj razini, tj. poticanjem ulaganja, inovacija, unaprjeđenja znanja i vještina, efikasnosti i konkurentnosti. Stoga su regionalni i lokalni ekonomski razvoj u središtu interesa kako zemalja Europske unije, tako i ostalih razvijenih zapadnih zemalja pa i Hrvatske. Oni su u središtu interesa i ove knjige. U knjizi je objedinjeno ukupno 14 znanstvenih radova i 4 stručna rada, od čega je jedan poslovni slučaj, a tri su prijedloga projekta. Radovi iz različitih razvojnih dimenzija i razina te teorijske, empirijske i praktične perspektive analiziraju ili diskutiraju o određenoj razvojnoj problematici. U današnjem globaliziranom svijetu ne samo endogeno generirani utjecaji, već i globalni događaji i procesi imaju višestruke i dalekosežne posljedice po upravljanje razvojem. Upravljanje regionalnim i lokalnim ekonomskim razvojem zahtijeva akceptiranje tih događaja i procesa te adekvatnu i brzu reakciju kako bi se iskoristile razvojne šanse, a izbjegle razvojne prepreke ili neutralizirale prijetnje. Radovi u ovoj knjizi upravo su refleksija takvih nastojanja. Ciljevi ove knjige su višestruki: pridonijeti znanstvenom progresu u području ekonomskog rasta i razvoja, potaknuti širu javnost na znanstvenu i stručnu konstruktivnu raspravu oko razvojne problematike, potaknuti poslijediplomske studente na istraživački rad i akademsko pisanje, poslužiti kao nastavni materijal i ishodište za raspravu na poslijediplomskoj i doktoralnoj nastavi te promovirati raznovrsnost, individualnost i osobenost u promišljanju o razvojnoj problematici i akademskom pisanju. Knjiga je podijeljena u tri dijela: prvi dio bavi se izučavanjem razvojno-organizacijskih i institucionalno-razvojnih izazova iz nacionalne perspektive ; drugi dio bavi se izučavanjem uloge ljudskih resursa i znanja u održivom regionalnom i lokalnom ekonomskom razvoju ; a treći dio projektima i prognozama koje su u funkciji promjena i upravljanja rastom i razvojem zajednica i poduzeća.

Poznavajući turski jezik, Marojica. Caboga je bez teškoća uspostavljao prijateljske kontakte s Osmanlijama, i bio prihvaćen u Osmanskom Carstvu. Dubrovačka vlada ga je zbog toga osuđivala ali i prepoznala kao diplomata s odličnim preduvjetima za kontakte s Osmanlijama, te ga je čak u četiri navrata odredila za poklisara harača u razdoblju od 1659. do 1687. godine.

Bosanski beglerbezi i hercegovački sandžakbezi, nesputani hijerahijom, slobodni u donošenju odluka, nedostatnih prihoda, a ujedno i predstavnici za Dubrovčane vrlo jake i važne države, smješteni u najbližem dubrovačkom susjedstvu, bili su među najvažnijim i najkompliciranijim likovima u dubrovačkoj diplomaciji na Istoku. Najvažniji njeni činitelji, kako u Istanbulu, tako i u Bosni, bili su darovi, novac i usluge, jer su tako nalagale okolnosti, a njenu vještinu je određivala pravilna procjena osobe i pristupa, odnosno potrebnog troška.

I Osmanlije i Dubrovčani prihvaćali su emina na Pločama za neslužbenog osmanskog konzularnog predstavnika na području Dubrovačke Republike. Nastupajući svakodnevno kao svjedok, istražitelj i sudac, emin je rješavao najrazličitije vrste sporova u samom začetku i olakšavao sklapanje raznoraznih poslova između osmanskih i dubrovačkih podanika., The duties of the emin in the Dubrovnik suburb od Ploče were generally performed by an Ottoman officer responsible for Customs and the supervision of the salt trade between Dubrovnik and Ottoman subjects. However, the same emin also acted as an unofficial consular representative, and, as such, protected the interests and fostered the affairs of its compatriots in the Republic of Dubrovnik. Ottoman subjects were to arrive in Dubrovnik daily. Constant business contacts with Ragusan subjects required all kinds of documents, certificates, papers and reports, which the emin was authorized to issue. Being empowered to act as a witness, interrogator, and sometimes even as a judge, the emin’s presence made the early settlement of disputes possible, thus facilitating trade and business arrangements between Ottoman and Ragusan subjects. On account of the fact that the Republic represented the inferior party in the Turco-Ragusan relationship, a document of his was far more valid as a proof than a Ragusan one. Without a resident emin, the Ragusans would have had to address to kadi or some other Ottoman officer - someone not as efficient or expedient as the emin. The emin resided in a khan in Lazareti, at Ploče, in the closest vicinity of the City, the City harbour and all major events.

U radu se izlažu primjeri stradanja dubrovačkih podanika u epidemijama kuge i drugih bolesti koje su vrlo često harale Istambulom.

Početkom devedesetih godina 18. st. uslijedili su učestali pljačkaški upadi Crnogoraca i istočnohercegovačkih Vlaha u Konavle. Razlog tome vjerojatno treba potražiti u nastupajućim političkim promjenama. Rusija, zaštitnica pravoslavaca pod osmanskom vlašću, stekla je prvenstvo u rješavanju Istočnog pitanja. Veze Crnogoraca s Rusima jačale su. I Vlasi pod osmanskom vlašću tražili su u tom kontekstu svoje interese. Napoleonski ratovi doveli su do sloma Venecije koja je pod svojom vlašću držala dio vlaškog stanovništva nastanjenog u blizini Konavala. Dubrovačko-osmanska granica precizno je zabilježila sve promjene sa sljedečim rezultatom: Masovni pljačkaški upadi u Konavle započeli su sredinom 1791. i trajali su neprekidno do 1806., kada je došlo do konačne provale u kojoj su Crnogorci i istočnohercegovački Vlasi, udruženi s Rusima, opljačkali i razorili znatan dio Republike. Zahvaljujući dokumentaciji koju su vodile dubrovačke vlasti, podaci o pljačkama sačuvani su za razdoblje od 1793. do 1800. Samo u tom razdoblju, iz pograničnih konavoskih sela pokradeno je oko 4.000 grla stoke vrijedne oko 26.000 dukata.

Dubrovčani su vrlo rano poduzeli konkretne mjere protiv širenja kuge i drugih zaraznih bolesti. Provođenje ovih mjera nadzirali su službenici takozvanog Sanitetskog ureda, a po potrebi i kacamorti (asistenti saniteta) i vojnici saniteta. Posebno kritičnim područjem smatrao se cijeli pogranični pojas Republike, zbog neposredne blizine često zaraženih krajeva. Međutim, mjere su se tu često kršile. Nemarom kacamorata i uz suradnju dubrovačkih podanika, osmanski su se podanici slobodno kretali dubrovačkim pograničnim selima, na što ukazuje mnogo primjera. Među njima se ističe slučaj iz 1720. godine kada je osmanski podanik obolio od kuge stigao u konavosko selo Vitaljinu, večerao s nekolicinom Vitaljana i tu prespavao.

Dubrovačka diplomacija, obilježena osebujnošću koju je nalagao politički i zemljopisn položaj Republike, stoljećima je postizala uspjehe, među kojima je opstanak uz snažnog osmanskog susjeda bio najznačajniji. Nakon što su na vrijeme uspostavili prijateljske odnose s Portom, Dubrovčani su ih održavali i u slijedećim stoljećima koristeći se svojom ekonomskom i umnom snagom. Međutim, jednako su, ako ne i više, morali ulagati i u održavanje dobrih odnosa s pokrajinskim i lokalnim vlastima. Imajući te okolnosti na umu, razvijali su vrlo različite diplomatske metode, koje su u djelo provodili sposobni pojedinci (diplomati i konzuli), te školovani stučnjaci za turski jezik, običaje i kulturu (dragomani). Kupovali su vlastitu slobodu gotovim novcem i skupocjenim darovima. Zahvaljujući ogromnim žrtvama, državnom novcu, teškim kompromisima i djelotvornoj diplomaciji stoljećima su se uspješno suprrotstavljali nemjerljivo jačem susjedu.

Više od tri stoljeća Dubrovačka je Republika graničila s Osmanskim Carstvom duž cijele svoje kopnene granice. U ta tri stoljeća razvila se čitava mreža različitih poveznica, od međudržavnih do pojedinačnih. O stanju na toj granici ovisilo je štošta: i dubrovačka suverenost i funkcioniranje dubrovačke države. Ta granica mnogima je donijela život, ali mnogima i smrt. Analizirajući odnos između susjednih država i kroz odluke međudržavnog karaktera i kroz mnogobrojne pojedinačne sudbine ljudi uz granicu, zapisane u arhivskim vrelima, čini se da su osnovni čimbenici, koji su bitno određivali okvir i izgled tog odnosa bili: 1) Obostrani ekonomski interes za suradnjom. Dubrovačkoj Republici, stješnjenoj na malom izduženom prostoru, s dugom uzdužnom morskom granicom, veza sa zaleđem donosila je život. Dubrovčanima je zaleđe trebalo i kao prohod i kao destinacija za njihovu glavnu gospodarsku djelatnost - trgovinu. Zaleđe im je trebalo i kao izvor prehrane, s obzirom da njihove poljodjelske i stočarske zalihe nisu bile dostatane. Osmanlijama je Dubrovnik trebao kao luka, kao trgovački posrednik i kao izvor svih blagodati razvijenog Zapada. Preko Dubrovnika u Osmansko se Carstvo uvozila ne samo roba, već i tehnologija, znanstvena dostignuća, medicinski napredak. 2) Obostrani politički interes za suradnjom. Osim ekonomskog, obje strane imale su vrlo jasno izražen politički interes za suradnjom. Dubrovnik je bio ona konstruktivna veza Osmanlija sa Zapadom koja je dopuštala istodobno ratovanje i trgovanje. Zahvaljujući podacima koje su im podastirali Dubrovčani, Osmanlije su mogli neprimjetno pratiti zbivanja u neprijateljskom im zapadnom svijetu. Dubrovniku je, pak, Osmansko carstvo bilo presudna karika koja je stvarala ravnotežu odnosa snaga i time ga štitila od mletačke dominacije. Osmanlije su vojno mogli zauzeti Dubrovnik u svakom trenutku. To ipak nisu učinili upravo zato jer im je donosio korist koje ne bi bilo da se utopio u veličini njihova teritorija. Ekonomski i politički interes obiju strana bio je zdrav temelj da se i Dubrovčani i Osmanlije potrude kako bi njihova susjedska koegzistencija tekla paralelno, a ne sukobljeno. No, pored kohezionih čimbenika, postojali su i elementi koji su opterećivali njihove međusobne odnose, djelujući u suprotnom smjeru: 1) Jedan od najvažnijih takvih čimbenika bila je vjerska različitost. Osmanlije su teško skrivali svoj islamski ekspanzionizam, odnosno osvajački nagon, unatoč kontraargumentima. Dubrovčani su teško skrivali strah od tog ekspanzionizma. Ta obostrana psihološka presija, koju su Dubrovčani kao slabija strana znatno teže doživljavali, razvijala je odnose u pravcu potpuno suprotnom od onog koji je razum nalagao. I jedni i drugi doživljavali su taj odnos kao interesni brak prirodnih neprijatelja. Od tog prirodnog neprijatelja Dubrovčani su se štitili katoličkim ekskluzivizmom, ne dopuštajući prodor nijedne druge vjeroispovijesti u Republiku, sprečavajući imigraciju inovjeraca, dok Osmanlijama, zbog njihove veličine i snage, takve mjere nisu bile potrebite, ali se njihov stav najbolje očitovao u prešutnoj zaštiti vlastitih kriminalaca i propuštanju korištenja instrumenata pravne države kada je oštećenik bio inovjerac, podanik iz Dubrovačke Republike. U kontekstu tinjajućeg islamsko-katoličkog sukoba, kao dodatno opterećenje djelovalo je istodobno postojanje i treće, pravoslavne vjere u Osmanskoj državi, koncentrirane upravo duž jednog dijela dubrovačke granice. Stremljenje pravoslavnog, uglavnom vlaškog stanovništva da se, u potrazi za boljim životnim uvjetima, naseljava na područje Dubrovačke Republike, uvijek je bilo prisutno, što su Dubrovčani pokušavali spriječiti. 2) Istodobno, odmetnuti Crnogorci i susjedni im "poluodmetnuti" Vlasi predstavljali su unutrašnji problem Osmanskog Carstva, čije su posljedice Dubrovčani vrlo bolno osjećali. Osmanlije, naime, nisu bili u stanju disciplinirati te svoje podanike, pa se oni u odnosu prema Dubrovčanima javljaju kao posebni akteri u najgorem mogućem obliku. Zbog njihova nezavidnog položaja u neperspektivnim krševitim brdima, zbog političke inferiornosti u Osmanskom Carstvu, a blještavila Dubrovnika na domašaju puške, pljačka dubrovačke imovine postala je za njih prosperitetnom gospodarskom granom. Pljačka je postala rad, vrijednost koju je ta zajednica prihvatila, običajno ozakonila i psihološkim obrambenim mehanizmom moralno uzdigla. Zavaravajući se, terorizam je proglasila junaštvom, od susjeda stvorila neprijatelja protiv kojega je sve dozvoljeno i protiv kojega ništa nije nečasno. Obrazloženje za zločin uopće nije bilo upitno. Trebalo je samo naći povod, kakvu-takvu argumentaciju da se zločin opravda. Povod je mogao biti i izmišljen, mogao je biti i bezočan. Taj način razmišljanja izmetnuo se do karikaturalnih razmjera, produžavajući svoje krakove i u današnje vrijeme. 3) Uz odmetnike i razbojnike, još je jedan unutrašnji problem Osmanskog carstva otežavao život Dubrovčanima a ujedno, odmetnicima i razbojnicima išao je u prilog. Bili su to poremećaji u hijerarhiji osmanske vlasti. Korupcija i mogućnost da pojedinac na položaju može ostvariti svoju osobnu zamisao ako ima odgovarajuće veze i utjecaj, nagrizala je samo Osmansko Carstvo iznutra, a dubrovačko-osmanske odnose učinila vrlo zamršenima. Štoviše, takvi poremećaji doveli su do pravog apsurda: Dubrovčani su sultanu plaćali harač, a njegovim ministrima dijelili najskupocjenije darove. Povoljni sultanovi ukazi, pak, nisu imali očekivani odjek tamo gdje je to najviše bilo potrebno, u ustanovama vlasti i pravosuđa bosanskog ejaleta. Uz veliku "bitku" za pridobivanje osmanskog sultana, Dubrovčani su istodobno morali voditi i mnogo iscrpljujućih i skupih manjih, ali ponekad i važnijih "bitaka" za udobrovoljavanje lokalnih osmanskih činovnika. Naravno, ne može se tvrditi da je volja sultana u odnosu na niže vlasti bila potpuno zanemarena, no nedvojbeno je trebalo uložiti mnogo truda kako bi se provela u djelo. 4) Posebno važan element osmansko-dubrovačkih odnosa bila je vojna nadmoć Osmanlija. Tridesetak godina prije nego su Osmanlije zaokružili dubrovačke granice, dalekovidni Dubrovčani očitovali su se na Porti kao prijateljska država. Harač, cijenu sigurnosti i mira, počeli su redovito plaćati od 1458. godine. Tako je, iako u strahu, neposredni susjedski dodir započeo na dobrim temeljima. To, međutim, nije bilo dovoljno. Preveliki nerazmjer vojnih potencijala očitovao se na svim poljima i često diktirao pojedine dubrovačke poteze. Dubrovnik je bio slabija strana u tom odnosu što je posebno dolazilo do izražaja u primjeni pravnih instrumenata. Dubrovčani su često morali praviti kompromise na uštrb svojih podanika, koji su u istim slučajevima nerijetko imali slabiju pravnu zaštitu od svojih susjeda. Nasuprot vojnoj snazi Osmanlija, kao faktor ravnoteže stajala je ekonomska moć Dubrovnika. Ona se očitovala i neposredno, u "živom" novcu, i na mnogo posrednih načina, posebno u dobrim vezama s mnogim državama. Dubrovačka Republika svojom je ekonomskom snagom otupljivala vojnu nadmoć Osmanlija i razarala grubu silu crnogorskih i vlaških odmetnika. Ako u nečemu Dubrovčani nisu bili škrti, onda je to u kupovanju vlastite slobode. Oni su je kupovali gdje god su to mogli i svim sredstvima koja su im stajala na raspolaganju, bilo novcem, plaćanjem harača, kupovanjem bezbrojnih poklona svakom imalo važnom državnom službeniku, bilo efikasnom diplomacijom koju su, nejakih mišića, razvili gotovo do savršenstva, ili teškim kompromisima kad nije išlo nikako drukčije. O ravnoteži navedenih elemenata, u kontekstu širih balkanskih, mediteranskih i europskih zbivanja i prilika, ovisila je situacija na dubrovačkoj granici, varirajući od prijateljske suradnje do najgoreg zločina. Odnos suradnje, dakako, bio je nužan i potrebit akterima i s jedne i s druge strane granice. I državnim velikodostojnicima i običnim podanicima. Osmanlijama, Vlasima, Crnogorcima i Dubrovčanima. No, cijena koja se plaćala za njegovanje tog odnosa nije bila jednako raspoređena. Unatoč tome što su, zahvaljujući ekonomskoj moći, uspijevali neutralizirati vojnu silu Osmanlija, nad Dubrovčanima je stalno visio Damoklov mač opasnosti od istočnih susjeda. Stalno su u zraku stajali upiti: hoće li i ovoga puta ekonomska moć uz diplomaciju biti dovoljna za očuvanje slobode? Ili će gruba sila biti jača? Dubrovnik je uspijevao. Ponekad jedva. Ponekad je izgledalo da spasa više nema. No sve do 1806, kada je Napoleon razorio europsku ravnotežu, održao se. Uz veliku cijenu: i državnog novca i imovine svojih podanika i života svojih ljudi. Na jednu glavu dubrovačkog susjeda padale su dvije dubrovačke glave i taj simbolički pokazatelj možda najbolje sažima bit odnosa na toj važnoj, živoj, otvorenoj i beskrajno napornoj granici.

Dugotrajni protuosmanski ratovi koji su se vodili u neposrednoj blizini Dubrovačke Republike bili su značajno obilježeni hajdučkom anarhijom. U tim bi vremenima pograničnim područjem Dubrovačke Republike zavladali zakoni potpuno jednaki onima u Hercegovini, šireći se poput zaraze. I dubrovačko stanovništvo na granici tada se raslojavalo na dva krvna neprijatelja, hajduke i nehajduke. Gotovo svakodnevni pljačkaški upadi, glad i kuga, nemogućnost korištenja hercegovačkog plodnog tla i pašnjaka, nemogućnost uobičajene pogranične sitne trgovine činili su i inače sumornu svakodnevicu neizdržljivom.

Prilog obuhvaća istragu protiv hajduka iz Župe dubrovačke 1687. godine. Župljani su bili optuženi za pljačkanje stoke u Hercegovini i napad na jedniu karavanu koja se s voskom kretala prema Dubrovniku.