Search

Diplomski rad obrađuje uređenje nasilja u obitelji u nacionalnom, hrvatskom pravnom okviru, kao i pregled europskog pravnog okvira. Kazneno djelo nasilja u obitelji imalo je dinamičan povijesni razvoj, suočavajući se s brojnim nedostacima i pravnim prazninama. Danas je uređeno kao samostalno kazneno djelo blanketne naravi. Naime, zakonski opis se smatra ispunjen u slučaju ''teške povrede'' Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Takvom formulacijom zakonodavac rješava problematiku razgraničenja između kaznenog djela i prekršaja, s obzirom na to da je obiteljsko nasilje u hrvatskom pravnom okviru dvostruko normirano. Nejasnoće pri razgraničenju između kaznenog djela i prekršaja uzrokuju dvostruko vođenje sudskog postupka, time kršeći duh načela ne bis in idem. Republika Hrvatska je u predmetu Maresti protiv Hrvatske zbog navedenog bila osuđena te su hitno bile potrebne izmjene. Europski sud za ljudska prava postavljanjem pozitivnih obveza državama članicama i donošenjem presuda bitno utječe na oblikovanje nacionalnih zakonodavstava. Presudama Tomašić i dr. protiv Hrvatske i A. protiv Hrvatske utvrđuje povrede u slučajevima obiteljskog nasilja. Posebno upozorava na sagledavanje slučajeva nasilja kao cjeline, a ne kao izolirane incidente. Obrada teme nasilja u obitelji nije potpuna bez analize sveobuhvatnog, međunarodnog dokumenta Istanbulske konvencije. Usmjerena je na zaštitu žrtava te pružanje raznovrsnih oblika pomoći uz upute za suradnju nadležnih tijela i međunarodnih organizacija. Pružanjem alata za postizanje ciljeva, pristupa zadatku sprječavanja i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Međusobnim djelovanjem i nadopunjavanjem Istanbulska konvencija i presude Europskog suda za ljudska prava pružaju detaljan okvir zaštite od nasilja u obitelji koji je od velikog značenja za uvođenje promjena u hrvatski pravni okvir., This dissertation addresses the crime of domestic violence and its regulation within croatian and european legal framework. Domestic violence had a very dinamic development with many changes through history. Today, it is a stand-alone crime which points to the Misdemeanours Code. Criminal Code is only applicable in case of serious violation of the Misdemeanours Code. This formulation allows for precise boundaries between crimes and misdemeanours. Previous issues with the mentioned boundary resulted in dual trials, therefore violating the principle ne bis in idem. This is why the Republic of Croatia was convicted by European Court of Human Rights in the Maresti vs. Croatia case. European Court of Human Rights has a great impact on national judicial systems by imposing positive obligations and verdicts. Tomašić and others vs. Croatia and A. vs. Croatia are examples of verdicts regarding domestic violence. The Court is very strict about percieving casses of domestic violance not as individual incidents, but as all the incidents together, as a unit. This analyses of domestic violence would not be complete without including the most important, international document: The Istanbul Convention. Its focus is on victim's protection, providing varying forms of help and cooperation of competent authorities and organizations. Together with the important work of the European Court of Human Rights, a detailed and thorough protection against domesting violance is provided. The effects of their work are hugly important for changes in croatian legal framework.

Fundamentalni znanstveni i javni diskurs o obiteljskom nasilju posljednjih nekoliko desetljeća doživio je kopernikanski obrat – od gotovo nevidljiva privatna fenomena, obiteljsko nasilje u 20. stoljeću dobiva svoj sve vidljiviji javni sadržaj, ali i formu te postaje fenomen vrijedan znanstvene pažnje i (kriminalno) političkog fokusa. Tome u velikoj mjeri doprinosi opći pokret za građanska prava i s njim povezani građanski pokret za promicanje prava žena, koji označavaju paradigmatsku promjenu sa snažnim fokusom na zaštitu žrtve obiteljskoga nasilja. Relativna konceptualna nezrelost navedenoga fenomena prouzročila je izvjesnu konfuziju pri definiranju obiteljskoga nasilja. Pri tome njegovo obilježje kao 'društvenoga' fenomena, zbog čega snažno ovisi o kulturološkim obrascima i vrijednosno je determinirano, predstavlja značajnu prepreku u jednoznačnom utvrđivanju njegova sadržaja. S obzirom na okolnost kako je upravo konceptualizacija određenoga fenomena preduvjet njegove adekvatne normiranosti i stvaranja optimalne strategije njegova suzbijanja, predmetni će rad uvodno razraditi te zatim ovladati navedenim konceptualnim i terminološkim izazovima. Promjena u percepciji obiteljskoga nasilja popraćena je i normativnim promjenama koje na globalnoj razini odlikuje hipernormiranost sa snažnim fokusom na zaštiti žena, dok je na tuzemnoj razini obilježena stanovitom normativnom disonancom i brojnim praktičnim izazovima. Rad ima za cilj analizirati normativni razvoj obiteljskoga nasilja u Republici Hrvatskoj s fokusom na detekciji ključnih nedostataka aktualnoga normativnog okvira koji karakterizira dihotomija predmetnoga fenomena na prekršajni i kazneni oblik. Ključni nedostatak netom spomenutoga pravnog okvira očitovao se u njegovoj praktičnoj primjeni kao posljedica nejasnih kriterija primjenom kojih bi se slučajevi obiteljskoga nasilja nedvosmisleno označili kao prekršaj ili pak kazneno djelo. Nejasnoća u definiranju navedenog razgraničenja ima upitnu opravdanost na znanstvenoj razini, a nameće i pitanje doprinosi li takav model optimalnoj zaštiti žrtava obiteljskoga nasilja ili je pak puki odraz penalnog populizma te pogrešne predodžbe o tome kako će snažnija normiranost doprinijeti efikasnijoj prevenciji i boljoj zaštiti žrtava, a time i društva u cjelini. Posebno poglavlje rada posvećeno je komparativnom prikazu normativnog uređenja obiteljskoga nasilja s ciljem analize pravnih modela zaštite od istoga, a koji prikaz može poslužiti kao alat za osmišljavanje boljih zakonodavnih rješenja. Pitanje adekvatnosti hrvatskoga pravnog okvira za borbu protiv obiteljskoga nasilja došlo je u središte javnog diskursa i 2018. godine, kada je Republika Hrvatska ratificirala tzv. Istanbulsku konvenciju, stoga je analizi iste posvećeno posebno poglavlje. Osim navedene konvencije, za hrvatske će sudove, ali i zakonodavca, važnu ulogu i dalje imati praksa ESLJP, stoga je dio rada posvećen analizi europskih standarda. Normativno analitički dio rada završava kriminološkom analizom empirijskih pokazatelja obiteljskoga nasilja u Republici Hrvatskoj koja nudi uvid u osnovne fenomenološke odrednice tog fenomena i analizu statističkih podataka povezanih s praksom kažnjavanja istoga. Empirijsko-istraživački i ključni dio rada sadrži prikaz, analizu i sintezu rezultata izvorno osmišljenoga istraživanja kojim se provjeravaju dvije centralne hipoteze rada: U praktičnom postupanju u predmetima obiteljskoga nasilja ne postoje jasni i ujednačeni kriteriji razgraničenja i obiteljskoga nasilja kao prekršaja ili kaznenoga djela (H1) te aktualni normativni okvir predviđen za obiteljsko nasilje u Republici Hrvatskoj nema svoje uporište u znanstvenoj opravdanosti niti predstavlja najadekvatniji način zaštite žrtava obiteljskoga nasilja (H2). Sljedeće poglavlje rada ponudit će normativna rješenja de lege ferenda, kao i prijedloge za unapređenje kriminalpolitičkog okvira i znanstveno-istraživačkog pristupa nasilju u obitelji. Navedena rješenja odraz su analiziranih teorijskih spoznaja, komparativnih modela i empirijskih podataka uz uvažavanje fenomenoloških specifičnosti kriminološkog i viktimološkog konteksta obiteljskoga nasilja u Republici Hrvatskoj. Doktorski rad završava zaključnim razmatranjima o obiteljskom nasilju., The fundamental scientific and public discourse on domestic violence has experienced a certain Copernican revolution in the last few decades ‒ from an almost invisible phenomenon seen merely as private matter, domestic violence gained its more noticeable content and form in the 20th century, ultimately becoming a phenomenon worthy of both scientific attention and political focus. The civil rights movement and the associated women’s liberation movement, which constitutes a fundamental paradigm shift in focusing strongly on protecting victims of domestic violence, greatly contributed to such an understanding. The relative immaturity of the mentioned phenomenon (in terms of its chronological conceptualization) has caused a certain amount of confusion when trying to conceptualize and define domestic violence, while its characteristic as a ‘social’ phenomenon makes it strongly dependant on cultural patterns and moral values, thus representing a significant obstacle in the unequivocal determination of its content. However, given the fact that conceptualising a certain phenomenon is a prerequisite for its adequate standardization and for creating an optimal strategy for its suppression, the challenges deriving from the above mentioned will be elaborated in the introduction of this thesis. The change in perception of domestic violence is also accompanied by normative changes, which are characterized, at a global level, by overregulation with a strong focus on protecting women; at the domestic level the change is visible through normative dissonance and numerous practical challenges associated with it. The aim of this thesis is to offer an overview of the normative development of domestic violence in the Republic of Croatia with a focus on detecting main deficiencies of the current normative framework, which is characterized by a dichotomy of the subject phenomenon between its misdemeanour and criminal form. The main deficiency of the aforementioned legal framework was manifested through its practical application, in terms of the lack of clear criteria by which cases of domestic violence would be clearly and unequivocally marked either as a misdemeanour or as a criminal offense. Such a normative approach has questionable justification on a scientific level and also raises the question of whether such a choice of model contributes to a greater protection of victims of domestic violence or whether it is a mere expression of penal populism and erroneous ideas about how numerous regulations will contribute to a more adequate prevention and better protection. A special chapter of this thesis is devoted to a comparative presentation of the normative regulation of domestic violence with the aim of analysing legal models of protection against violence, which can serve as a useful tool for designing new and different legislative solutions. The question of adequacy of the Croatian legal framework for combating domestic violence came to the centre of public discourse again in 2018, when the Republic of Croatia ratified the so-called Istanbul Convention. The practice of the European Court of Human Rights will continue to play a much more important role for the Croatian courts, as well as the legislator and, therefore, an additional chapter of this thesis is devoted to the analysis of European standards. The normative-analytical part of this thesis concludes with a criminological analysis of domestic violence, offering an insight into the basic phenomenological determinants of this phenomenon in the Republic of Croatia, as well as statistical data related to sentencing practice in domestic violence cases. The empirical part of this thesis contains a synthesis and an analysis of the results of the originally designed research, which seeks to verify two hypotheses: When dealing with cases of domestic violence in practice, there is not a clear and uniform set of criteria for determining whether domestic violence should be categorised as a misdemeanour or as a criminal offense (H1) and the current normative framework provided for domestic violence in the Republic of Croatia does not have its stronghold in scientific justification, nor does it represent an adequate way of protecting victims of domestic violence (H2). Following chapter of this thesis will offer normative solutions de lege ferenda as well as pro futuro solutions for criminal policy and research improvement. Such solutions are based on analysed theoretical considerations, comparative models and empirical findings of the conducted research, while respecting the phenomenological particularities of the criminological and victimological context of domestic violence in the Republic of Croatia. The doctoral thesis ends with concluding remarks on domestic violence.

Autorica u radu daje prikaz pravne prirode sudske nagodbe kao posebnog instituta procesnog prava. Kako bi se odredila pravna priroda sudske nagodbe prethodno je nužno odrediti njezin pojam te svojstva koja čine njezinu pravnu prirodu, a to je svojstvo da se njome okončava parnica, svojstvo pravomoćne i ovršne presude i da nije moguća nova parnica o istoj pravnoj stvari. Po pravnoj prirodi sudska se nagodba razlikuje od izvansudske nagodbe kao instituta materijalnoga građanskog prava. Iako pravila procesnoga prava sadrže određene odredbe o sudskoj nagodbi ona tim procesnim pravilima nije u cijelosti uređena, posebno u pogledu pravnih sredstava za njezino pobijanje. Stoga je potrebno pored materijalnopravnih tužbi za pobijanje, predvidjeti i procesnopravno sredstvo slično prijedlogu za ponavljanje postupka. Zbog posebne pravne prirode, sudska nagodba stvara određene procesnopravne učinke po kojima se izjednačava s pravomoćnom i ovršnom sudskom presudom, što je čini posebnim i učinkovitim pravnim sredstvom rješavanja sudskih sporova., The paper describes the legal nature of settlement as a special institute of procedural law. In order to establish the legal nature of settlement, we must first define its concept and characteristics, whereby the latter encompass the fact that a settlement brings an end to the proceedings, that it produces the effects of a final and enforceable court ruling, and that continued litigation of the same matter is not possible. We have to differentiate between a settlement and an out-of-court settlement as an institute of civil substantive law. Although the rules of procedural law do contain certain provisions on settlement, they do not regulate the matter completely, especially in terms of the remedies for challenging such decisions. Therefore, there is a need for envisaging procedural remedies that are similar to the renewal of proceedings. Due to its special legal nature a settlement produces certain procedural effects, due to which it is comparable to a final and enforceable court ruling. A settlement is thus a special and effective legal remedy for dispute resolution., Dieser Beitrag stellt die Rechtsnatur des gerichtlichen Vergleichs als Sonderinstituts des Prozessrechts dar. Um die Rechtsnatur des gerichtlichen Vergleichs zu bestimmen, muss man zuerst dessen Begriff und Eigenschaften bestimmen. Kennzeichnend für den gerichtlichen Vergleich ist, dass dadurch ein Prozess beendet wird, dass der Vergleich rechtskräftig und vollstreckbar ist und dass ein neuer Prozess über die gleiche Rechtssache nicht möglich ist. Der Rechtsnatur nach unterscheidet sich der gerichtliche Vergleich vom außergerichtlichen Vergleich als Institut des materiellen Zivilrechtes. Obwohl manche Bestimmungen über den gerichtlichen Vergleich in den Regeln des Prozessrechts enthalten sind, ist er durch diese Prozessregeln nicht ganz geregelt, insbesondere bezüglich der Rechtsmittel für dessen Anfechtung, weshalb es notwendig ist, neben der materiellrechtlichen Klagen für dessen Anfechtung auch prozessrechtliche Mittel, ähnlich dem Antrag auf Erneuerung des Verfahrens, vorzusehen. Wegen seiner besonderen Rechtsnatur erzeugt der gerichtliche Vergleich bestimmte prozessrechtliche Wirkungen, weswegen man behaupten kann, dass der gerichtliche Vergleich und das rechtskräftige und vollstreckbare Urteil gleich sind. Aus diesem Grund ist der gerichtliche Vergleich ein besonderes und effektives Rechtsmittel für die Beilegung von Rechtsstreitigkeiten., Nel presente lavoro l’autrice illustra la natura giuridica della transazione giudiziale quale fattispecie del diritto processuale. Al fine di determinare la natura giuridica della transazione giudiziale occorre in primo luogo accertarne la nozione, come anche le caratteristiche costitutive e cioè che si tratti di una transazione con la quale si termina una lite; che abbia le caratteristiche di una sentenza definitiva di condanna in forza della quale non sia possibile intentare una nuova lite sullo stesso oggetto. In base alla sua natura giuridica, la transazione giudiziale si distingue dalla transazione stragiudiziale quale istituto giuridico del diritto privato sostanziale. Benché le regole del diritto processuale contengano certune disposizioni sulla transazione giudiziale, essa non è regolata per intero in ispecie con riguardo ai mezzi giuridici volti ad invalidarla. In tale senso è pertanto necessario affiancare alla domanda di diritto sostanziale volta all’invalidità anche uno strumento di diritto processuale simile alla richiesta di rinnovo del procedimento. A causa della particolare natura giuridica la transazione giudiziale sortisce determinati effetti processuali in base ai quali essa si assimila alla sentenza di condanna definitiva, il che la rende un mezzo particolare ed efficace nella risoluzione di liti giudiziali.

Rad se bavi razvojem načela ne bis in idem u Europskoj uniji i njegovom funkcijom rješavanja pozitivnih sukoba nadležnosti. Autorica na primjeni ovog načela analizira stupanj međusobnog povjerenja među državama članicama u kaznenim stvarima.

Autori analiziraju ustupanje i preuzimanje kaznenoga progona s teorijskog, ali i s praktičnog aspekta rada državnog odvjetništva te konkretnog postupanja policije po međunarodnim potragama, posebno u kontekstu nedavnog pristupanja Republike Hrvatske stranim potragama u Schengenskom informacijskom sustavu. Institut ustupanja i preuzimanja kaznenoga progona dalje je razrađen kazuističkom metodom i komparativnom metodom. Prilikom analize presuda Suda Europske unije autori su se usredotočili na presude u kojima je došlo do povrede načela ne bis in idem u međunarodnim okvirima. Kroz analizu pozitivnih propisa Republike Hrvatske i presuda Suda Europske unije rad ujedno daje odgovore na konkretna pitanja koja se mogu pojaviti u postupanju sudaca, državnih odvjetnika i policije. Posebno su prikazane zajedničke aktivnosti policije i državnog odvjetništva uoči pristupanja podacima sadržanima u Schengenskom informacijskom sustavu i neposredno nakon njega. U zaključnim razmatranjima autori iznose svoje viđenje položaja instituta ustupanja kaznenog progona pro futuro uzimajući u obzir novonastalu dostupnost podataka u potražnim Schengenskim evidencijama, kao i s njome povezano jačanje međunarodne kaznenopravne suradnje s državama članicama Europske unije

Razmotrena je primjena ustavnoga i konvencijskog načela ne bis in idem na relaciji između disciplinske odgovornosti, s jedne strane, te – na drugoj strani – prekršajne odnosno kaznene odgovornosti, s teorijskog gledišta, te analizom prakse Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske i domaćega upravnog sudstva. Autor je stajališta da određena radnja ili propuštanje ne čini nužno isto djelo u kontekstu prekršajne/kaznene, odnosno disciplinske odgovornosti, zbog čega vođenje disciplinskog postupka pored saznanja o odluci u prekršajnome/kaznenom postupku sâmo po sebi ne čini povredu načela ne bis in idem, prije svega imajući u vidu razlike u oblicima odgovornosti, objektima zaštite, krugu adresata normi, svrsi pojedinih oblika odgovornosti, te prijetećoj šteti, kao i pravno neprihvatljive praktične implikacije u slučaju prihvaćanja kriterija puke faktografske istovjetnosti djela.

Odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Maresti protiv Hrvatske“ od 25. lipnja 2009. godine, a zatim i odluka u predmetu „Tomasović protiv Hrvatske“ od 18. listopada 2011. godine, otvorile su važna praktična i teorijska pitanja. Odlukom Europskog suda za ljudska prava u navedenim predmetima presuđeno je da je došlo do povrede čl. 4. Protokola 7 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud je povredu našao u tome što hrvatski sudovi nisu poštivali načelo ne bis in idem sudeći i u kaznenom i u prekršajnom postupku za isto djelo. Time je došlo do povrede prava okrivljenika da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari. Iako je odluka u predmetu „Maresti“ suštinski pogrešna zbog krive interpretacije (zanemarivanja) instituta stjecaja kaznenih djela, ta je odluka, kao i odluka u predmetu „Tomasović“, otvorila niz važnih doktrinarnih i praktičnih problema u primjeni načela ne bis in idem u slučajevima interferencije kaznenih djela, prekršaja, stegovnih mjera i upravnih postupaka koji imaju kaznenu narav. Ovaj rad analizira relevantno zakonodavstvo te sudsku i upravnu praksu te nudi rješenja polazeći od doktrinarnih načela koja su do sada bila zanemarena u praksi, kako ESLJP-a tako i domaćih sudova i upravnih tijela.

Rad je posvećen načelu ne bis in idem koje je kao temeljno ljudsko pravo zajamčeno Protokolom 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Razmatraju se svrha, doseg i kriteriji primjene konvencijskog prava iz Protokola 7, elaborirani u judikaturi Europskog suda za ljudska prava, kao i mogućnosti ponovnog razmatranja slučaja. Za razliku od konvencijskog ne bis in idem koji se primjenjuje samo u okviru nacionalnih jurisdikcija, doseg tog načela zajamčenog Poveljom proširen je na razinu Europske unije te se primjenjuje ne samo u okviru nacionalnih jurisdikcija nego i među jurisdikcijama država članica. Stoga na razini Europske unije vrijedi transnacionalni ne bis in idem, čija se svrha, opseg i kriteriji primjene obrađuju kroz judikaturu Europskog suda pravde vezanu uz primjenu Povelje i Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma, kao i Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Zaključna razmatranja sadržavaju osvrt na odnos nacionalnog i transancionalnog ne bis in idem.

U radu su analizirane neke od supstantivnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona iz ožujka 2013. godine koje autori smatraju najznačajnijim iz motrišta teorije i prakse prekršajnog prava. Riječ je o odredbama kojima je redefi niran pojam prekršaja, reguliran pojam beznačajnog prekršaja, primjena prekršajnog zakonodavstva u prostoru, jedinstveni pojam zastare, isključenje mogućnosti vođenja prekršajnog postupka i utvrđivanje pravnog kontinuiteta. Upozoreno je na prednosti i nedostatke izmijenjenih materijalnopravnih prekršajnih odredbi u Prekršajnom zakonu te na njihove implikacije u praksi. Aktualizirana je i problematika prenormiranosti u prekršajnom pravu s naglaskom na bagatelna ponašanja kažnjiva prema važećem prekršajnom zakonodavstvu (tzv. posebni dio materijalnog prekršajnog prava). Posebna pozornost posvećena je pitanju primjene prekršajnog prava Republike Hrvatske u prostoru mora poznatijem kao ZERP. U konačnici autori iznose svoja promišljanja o izmijenjenom konceptu instituta zastare.

Krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća u Engleskoj je provedena velika reforma prava obnove kaznenoga postupka. Napuštena je višestoljetna tradicija zabrane obnove kaznenoga postupka na štetu oslobođene osobe i uspostavljena vrlo značajna iznimka od u common law sustavima tradicionalne zaštite protiv double jeopardy. Novo se rješenje sastoji u dopuštanju obnove kaznenoga postupka samo za tzv. kataloška kaznena djela i to pod strogo propisanim uvjetima, a što predstavlja svojevrsno srednje rješenje u odnosu na uobičajene stavove zakonodavstava u pogledu dopuštanja primjene ovoga instituta na štetu oslobođene osobe. U radu se prvo iznose argumentirani prigovori koji se tradicionalno upućuju dopuštanju obnove na štetu oslobođene osobe te razlozi koji snažno idu u prilog dopuštanju takve obnove, nakon čega slijedi detaljan prikaz razloga i sadržaja reforme., A great reform of right to renewal of criminal procedure was carried out in England by the end of the last and the beginning of this century. A centuries-old tradition of injunction to renewal of criminal procedure to the detriment of the acquitted person was abandoned and a significant exception to the common law systems of traditional protection against double jeopardy was established. The new solution comprises permission to a renewal of criminal procedure only for the so called registered criminal offences and this according to strictly regulated terms and thus representing a specific solution in relation to common legislative standpoints regarding permission to implement this institute to the detriment of the acquitted. The paper conveys complaints that are traditionally lodged against the renewal permission to the detriment of the acquitted and reasons strongly supporting renewal alowance followed by a detailed reform reasons and content survey., Ende des vorigen und anfang dieses Jahrhunderts wurde in England eine umfangreiche Reform des Wiederaufnahmerechts durchgeführt. Die mehrhundertjärige Tradition des Verbots der Wierderaufnahme des Strafverfahrens zu Ungunsten des Freigesprochenen wurde verlassen und eine wichtige Ausnahme von dem innerhalb von Common law-Systemen verankerten Schutz gegen double jeopardy hergestellt. Die neue Lösung besteht in der Zulassung des Wiederaufnahmeverfahrens nur für die sog. katalogiesierten Straftaten, und zwar unter streng vorgeschriebenen Voraussetzungen, was eigentlich eine eigentümliche mittlere Lösung in Bezug auf die üblichen Auffassungen der Gesetzgebung hinsichtlich der Zulassung der Anwendung dieses Instituts zu Ungunsten des Freigesprochenen darstellt. In der Arbeit werden zunächst die argumentierten Einwände vorgetragen, die traditionell gegen die Zulassung der Wiederaufnahme zu Ungunsten des Freigelassenen gerichtet werden, sowie die Gründe, die die Zulassung solcher Wiederaufnahme befürworten, wonach eine detailreiche Darstellung der Gründe und des Inhalts der Reform folgt.

Okvirna odluka 2002/584/JHA o europskom uhidbenom nalogu i postupcima izručenja između država članica donesena je radi pojednostavljivanja i ubrzanja postupka predaje okrivljenika između država-članica. Njome se nastoji umanjiti složenost i dugotrajnost postupka predaje, koje su karakteristične za uobičajen sudsko-administrativni postupak izručenja, na način da se uspostavi sustav slobodnog kretanja sudskih odluka utemeljen na načelu uzajamnog priznanja. Smisao donošenja Okvirne odluke o europskom uhidbenom postaje jasan uzme li se u obzir da je jedan od ciljeva Europske unije, definiranih još Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. godine, stvaranje jedinstvenog europskog područja slobode, sigurnosti i pravde. Budući da se europski uhidbeni nalog temelji na povjerenju između država-članica, odbijanje izvršenja naloga u državi izvršenja naloga može biti tek iznimno. Između ostaloga, nalog se može odbiti ukoliko bi se izvršenjem naloga povrijedilo načelo ne bis in idem.

Rad je posvećen teorijskoj i praktičnoj analizi neprave obnove kaznenog postupka u Hrvatskoj i srodnim poredbenim pravima. Značajna pažnja usmjerena je na institut pravomoćnosti kao osnovni preduvjet razmatranja sustava izvanrednih pravnih lijekova.

U radu se daje prikaz odredbi prava EU kojom je uređeno načelo ne bis in idem u njegovom transnacionalnom obliku. Slijedi prikaz prakse Europskog suda koji je na izrazito telelološki način protumačio uvodno navedene odredbe. Zaključno se preispituje usklađenost hrvatskog prava sa zahtjevima transnacionalnog europskog ne bis in idem

Sve važnije mjesto u okvirima Europske unije ima pravosudna suradnja u kaznenim stvarima. Kroz mehanizme te suradnje Uniju se nastoji pretvoriti u jedinstveno područje “slobode, sigurnosti i pravde”. Važno je mjesto u okvirima tog procesa i prihvaćanje zajedničkih standarda u primjeni načela ne bis in idem. S obzirom na različitost u pravnom uređenju i primjeni načela u domaćim pravnim porecima država članica, ovo nije ni malo lak zadatak. Nakon uvodnih napomena o načelu i prikazu pravnih izvora u kojima je u europskom pravu regulirano, u radu se daje pregled prakse Europskog suda koji ima ključnu ulogu u definiranju načela i standarda za njegovu jedinstvenu primjenu u prostoru Unije. Završno se u kratkom osvrtu analizira usklađenost hrvatskog prava sa zahtjevima transnacionalnog europskog ne bis in idem., The principle of ne bis in idem is recognized as a fundamental human right, both in national and international law. However, in both these legal dimensions, its application is limited to the national context. In the EU, for years now a transnational dimension of the principle has been developed. The author gives an overview of the legal sources of transnational ne bis in idem in European criminal law. This is followed by the analysis of jurisprudence of the European Court of Justice, which shows an interesting link between the first pillar and the third pillar of the EU law. The final part of the article gives an analysis of the compatibility of Croatian law with transnational European ne bis in idem., Der Grundsatz ne bis in idem ist sowohl im nationalen Recht als auch im Internationalen Recht als grundlegendes Menschenrecht anerkannt. Dennoch ist seine Anwendung in beiden Rechtsgebieten auf den nationalen Kontext beschränkt. In der Europäischen Union wird seit Jahren die transnationale Dimension dieses Grundsatzes entwickelt. Der Autor bietet einen Überblick über die Rechtsquellen des transnationalen ne bis in idem im europäischen Strafrecht. Danach folgt eine Analyse der Rechtsprechung des Europäischen Gerichtshofes, die eine interessante Beziehung zwischen der ersten und dritten Säule des Gemeinschaftsrechts aufzeigt. Im abschließenden Teil des Beitrags wird die Harmonisierung des kroatischen Rechts mit den Anforderungen des transnationalen europäischen ne bis in idem untersucht