Search

Cilj: Analizirati preživljenje COVID-19 nakon otpusta iz bolnice radi incijalne hospitalizacije Metode: Analizirali smo 2.586 bolesnika s bolešću COVID-19 otpuštenih s bolničkog liječenja zbog COVID-19. Podatci o karakteristikama bolesnika i ishodima su uzeti iz bolničkog registra bolesnika liječenih od COVID-19. Rezultati: Medijan dobi bio je 70 godina, IKR (60– 80). Ukupno je bilo 1.446 (55, 9 %) muških pacijenata. Medijan Charlson Comorbidity Index bio je 4 boda, IKR (2–5). Teški/kritični intenzitet COVID-19 simptoma pri prijemu bio je prisutan u 1.956 (75, 6%) pacijenata. Nakon medijana praćenja od 4 mjeseca umrla su ukupno 192 pacijenta. Medijan preživljenja nakon otpusta iz bolnice nije postignut. Tromjesečne, šestomjesečne i dvanaestomjesečne stope preživljenja iznosile su 93%, 92% i 91%. U multivarijatnoj analizi međusobno nezavisni prediktori lošijeg mortaliteta nakon otpusta iz bolnice bili su dob >75 godina, ECOG status 4, leukociti >7 x10^9/L, RDW >14%, urea >10, 5 mmol/L pri prijemu, mehanička ventilacija tijekom hospitalizacije, potreba ponovnog prijema u bolnicu nakon otpusta, pretilost, KOPB, demencija, metastatski malignitet i cerebrovaskularni inzult u anamnezi. Zaključak: Smrtnost nakon otpusta iz bolnice nakon liječenja zbog COVID-19 dominantno je zahvaćena dobi i komorbiditetima te prethodnom potrebom liječenja mehaničkom ventilacijom.

Spolni dimorfizam definira se kao razlika u građi, kemijskim, fiziološkim i bihevioralnim značajkama između mužjaka i ženki iste vrste. Može se razvrstati u primarna, sekundarna i tercijarna spolna obilježja. Sve je veći broj istraženih tercijarnih spolnih obilježja u životinja i čovjeka. Opisan je dimorfizam na žlijezdama slinovnicama, suznim i nadbubrežnim žlijezdama, hipofizi, nekim dijelovima mozga, jetri, imunološkom i koštanom sustavu, u metabolizmu lipida i proteina. Suzna žlijezda čovjeka ima ključnu ulogu u stvaranju suza, a njena disfunkcija se klinički manifestira suhoćom oka. Prevalencija suhog oka raste s dobi i viša je u žena u odnosu na muškarce. Značajno veća prevalencija suhog oka u ženskoj populaciji ukazuje da bi spolni hormoni mogli imati ulogu u razvoju ovog poremećaja. Dosadašnja istraživanja utjecaja spolnih hormona na histološke značajke i funkciju suzne žlijezde u čovjeka su dokazala postojanje mRNA za receptore androgena, estrogena i progesterona u tkivima suzne žlijezde, oka i vjeđa čovjeka. Pokazalo se da androgeni imaju utjecaj na strukturu i funkciju Meibomovih i suznih žlijezda uz pretpostavku da je nedostatak androgena barem djelomično odgovoran za nastanak suhog oka. Ovo istraživanje ima za cilj proširiti spoznaje o spolnim razlikama u histološkim značajkama suzne žlijezde čovjeka. U sklopu istraživanja provest će se kvalitativna histološka analiza tkiva žlijezde slinovnice pod svjetlosnim i elektronskim mikroskopom, kvantitavna (stereološka) analiza te imunohistokemija ekpresije androgenih i estrogenih receptora. Uzorci za istraživanje su eksplantirane suzne žlijezde ispitanika odnosno umrlih i moždano mrtvih pacijenata. U istraživanje će biti uključeno 60 ispitanika (30 ženskog i 30 muškog spola). Donorima će se eksplantirati obje suzne žlijezde u cijelosti. Prikazat ćemo prve rezultate analize tkiva eksplantiranih suznih žlijezda. Nove spoznaje u ovom području bi mogle pridonijeti boljem razumijevanju mehanizma razvoja disfunkcije suzne žlijezde čovjeka.

Prognosticki faktori primarnih tumora smz

Ucestalost, raspodjela i lijecenje tumora smz

Ucestalost, rspodjela i uspjesnost lijecenja mukoepidermoidnog karcinoma

Cilj rada je ukazati na poteškoće u postavljanju citološke dijagnoze neurinoma te na važnost komunikacije između citologa i kirurga prije punkcije i nakon postavljanja citološke dijagnoze. Sve preoperativno postavljene citološke dijagnoze neurinoma potvrđene su histopatološkom analizom nakon operacija. Poteškoće u postavljanju precizne citološke dijagnoze neurinoma su: velika morfološka sličnost s drugim mezenhimalnim tumorima (benignim i malignim) tako da se ponekad citološki može postaviti samo dijagnoza mezenhimalni tumor vretenastih stanica (eventualno može pomoći imunocitokemija - potrebni stanični blokovi!) ; nedovoljno materijala u punktatu za postavljanje citološke dijagnoze kada u tumoru prevladavaju hipocelularna Antoni B područja karakterizirana edematoznim cističnim izgledom - punkcija se obično ne ponavlja jer je bolna za pacijenta i u ponovljenom punktatu se dobije isti materijal. Da bi citološka dijagnoza neurinoma bila točna potrebna je međusobna komunikacija kirurg-citolog prije punkcije (dobiti podatke o kliničkoj slici, simptomima i prethodnim operacijama neurinoma, te o terapiji pacijenta) ; ako je lezija smještena intraoralno ponekad je potrebna timska punkcija lezije (citolog i kirurg) ; dobra vještina i znanje citološkog tima (citolog/citotehnolog) u uzimanju materijala, pripremi i bojanju citoloških preparata ; znanje citologa pri mikroskopskoj analizi citoloških preparata ; usmena komunikacija citolog-kirurg kada se ne može u nalazu napisati precizna citološka dijagnoza (nedostatak stanica, oskudnost materijala). Nije uvijek moguće postaviti preciznu citološku dijagnozu neurinoma ili ukazuje na neurinom, već se ponekad može postaviti samo dijagnoza: mezenhimalni tumor vretenastih stanica.

CILJ: Proučiti ulogu pušenja, konzumiranja alkohola te njihov sinergistički utjecaj u nastanku potencijalno malignih oralnih poremećaja (PMOP). MATERIJALI I METODE: Pregledali smo tri skupine bolesnika: 50 s karcinomom pluća, 50 s alkoholnom cirozom jetre i 50 bolesnika hospitaliziranih na Traumatološkom odjelu s urednom anamnezom (kontrolna skupina). Izrađeni su skorovi za procjenu pušenja (skor Pušenje), konzumacije alkohola (skor Alkohol), pušenja i konzumacije alkohola (skor Pušenje+Alkohol) te za potencijalno maligne oralne poremećaje (skor Lezije). REZULTATI: Sva četiri skora bila su najniža u kontrolnoj skupini. Skupina s karcinomom pluća imala je najveće skorove Pušenje, Alkohol+Pušenje te Lezije, dok je skupina s alkoholnom cirozom jetre imala najveći skor Alkohol. U odnosu na kontrolnu skupinu, pacijenti s karcinomom pluća će prije razviti PMOP nego skupina s alkoholnom cirozom jetre (OR=12.31/OR=6.71). Statistički je značajna razlika između skupina u skoru Lezije (X2=15.34 ; p=0.001). ZAKLJUČAK: Bolesnici s karcinomom pluća i alkoholnom cirozom jetre predstavljaju rizičnu skupinu za nastanak PMOP. Prema našem saznanju, dosad ovi bolesnici nisu kategorizirani kao rizična skupina. Prema našim rezultatima predstavljaju rizičnu skupinu za nastanak PMOP, a time i za oralni karcinom, pa predlažemo rutinski pregled usne šupljine bolesnika s karcinomom pluća i alkoholnom cirozom jetre.

Autori su prikazali novu međunarodnu klasifikaciju tumora žlijezda slinovnica iz 2005. godine, istaknuli razlike u odnosu na staru klasifikaciju te iznjeli prva iskustva i prednosti nove klasifikacije.

Autori su prikazali rezultate istraživanja provedenog u Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta u Zagrebu koje je obuhvatilo bolesnike operirane zbog tumora parotidne žlijezde u razdoblju od 20 godina. Posebno je analizirana učestalost, histološka slika, indikacije i opseg operacije te ishod liječenja vrlo rijetkih tumora akcesorne parotidne žlijzde.

Trigeminalni trofički sindrom rijedak je klinički entitet koji se javlja kod bolesnika s centralnom ili perifernom lezijom petog kranijalnog živca. Iako je simptomatologija jasno vidljiva, dijagnozu nije lako postaviti. Prema dostupnim podacima, u anglosaksonskoj literaturi opisano je nešto više od stotinjak slučajeva, dok su u Hrvatskoj samo 4 bolesnika kod kojih je postavljena dijagnoza trigeminalnog trofičkog sindroma. Cilj rada je olakšati postavljanje dijagnoze i dati smjernice liječenja.

Kaheksija je kompleksan sindrom koji uključuje gubitak tjelesne težine, gubitak mišićnog i masnog tkiva, anoreksiju i slabost. Tumorska kaheksija je stanje koje zahtjeva posebnu pažnju u liječenju onkoloških bolesnika, pravovremeno dijagnosticiranje i ciljano liječenje. Specifična prehrana za oboljele od karcinoma jedan je od načina koji može pomoći spriječiti, odgoditi, i/ili liječiti tumorsku kaheksiju. S druge strane, takva prehrana pomaže pri održavanju ili obnavljanju kvalitete života olakšavajući simptome, pojačavajući snagu i podržavajući fizičku aktivnost. Tumorska kaheksija ima dva glavna uzroka: tumorske stanice otpuštaju faktore koji vode raspadanju proteina tijela, i drugo, tijelo odgovara na prisustvo stanica karcinoma pružajući upalni imunološki odgovor koji započinje i kojem posreduje proizvodnja upalnih citokina. Nadalje, metode liječenja karcinoma kao što su kirurška terapija, radioterapija i kemoterapija također mogu dovesti do gubitka težine. Primjerice, kirurški zahavati u području usa i ždrijela mogu ograničiti unos hrane zbog izmijenjenog osjećaja okusa. Bol ili njezino liječenje također može umanjiti unos hrane. Operacija i druge terapijske metode (radioterapija) mogu stvoriti fizičke barijere gutanju ili probavi hrane. Sve to doprinose neadekvatnoj prehrani i smanjenom unosu kalorija pogoršavajući na taj način ciklus gubitka težine zbog kaheksije uzrokovane karcinomom. Dakle, može se govoriti o tumorskoj kaheksiji i malnutriciji, ali učinak je sinegristički. Budući je gubitak težine značajan prognostički čimbenik kod oboljelih od karcinoma, isprobane su različite vrste nutricionističkih i farmakoloških metoda liječenja. Malnutricija je čest problem u onkologiji. Dijagnostka malnutricije provodi se jednostavnim kliničkim indeksima i osnovnim antropometrijskim parametrima. Klinička prehrana je značajna komponenta potpornog liječenja onkoloških bolesnika u raznim stadijima bolesti. U ovom izlaganju iznjeta su klinička iskustva s terapijskim prehrambenim proizvodom - ProSure® u spriječavanju i/ili liječenju tumorske kaheksije i malnutricije kod onkoloških bolesnika s karcinomom u području glave i vrata.

Disekcije vrata mogu se podijeliti prema indikaciji i opsegu zahvata. Dok je podjela prema opsegu definirana klasifikacijom disekcija iz 2008, indikacije za elektivnu disekciju vrata još su uvijek predmet kontroverzi. U ovom izlaganju predstavljeni su rezultati istraživanja za 509 bolesnika s učinjenom elektivnom disekcijom vrata u Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta u petogodišnjem razdoblju. Analizirani su lokalizacija i histološki tip primarnog tumora, tip elektivne disekcije vrata obzirom na opseg zahvata, histološki nalazi te predložen algoritam indikacija za elektivnu disekciju vrata kao i moguća revizija klasifikacije disekcija.

U radu su prikazani rezultati istraživanja retrofaringealnih disekcija kod bolesnika sa karcinomom usne šupljine i orofarinksa te je opisana kirurška tehnika retrofaringealne disekcije. U razdoblju od 1980-2003 učinjeno je 168 retrofaringealnih disekcija(93 kod karcinoma usne šupljine i 75 kod karcinoma orofarinksa), sve osim jedne bile su elektivne kao dio proširenih radikalnih disekcija vrata. Retrofaringealne metastaze nađene su kod 11 (15%) orofaringealnih karcinoma i 17 (18%) karcinoma usne šupljine, uvijek kod histološki pozitivnog ipsilateralnog disektata vrata. Petogodišnje preživljenje bez znakova bolesti (DSS) za bolesnike s retrofaringealnim metastazama iznosilo je 23%, a s negativnim retrofaringealnim disektatom 60%. Rretrofaringealna disekcija trebala bi postati rutinski dio proširene radikalne disekcije vrata i kod bolesnika s karcinomom usne šupljine i klinički pozitivnim vratom.

Monografija u prigodi 70 obljetnice prikazuje povijest Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta Medicinskog i Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od njenog osnutka do današnjih dana. Klinika koja je u početku imala petnaest bolesničkih postelja i četiri radilišta i u kojoj su u prvoj godini rada bolnički liječena 240 bolesnika, danas ima četiri odjela sa sedamdeset dvije postelje, dvije operacijske dvorane, dvije dvorane za ambulantne zahvate i desetak ambulantnih radilišta te godišnje hospitalizira više od 2000 bolesnika i ambulantno obradi više od 75000 pacijenata. Publikacija ilusrirana fotografijama vrlo detaljno prikazuje povijesni razvoj Klinike, predstavlja njene djelatnike koji su je izgrađivali u stručnom, znanstvenom i nastavnom pogledu te daje prikaz Klinike danas, kao jedan od priznatih europskih centara izvrsnosti.

Prikaz slučaja tumora u ektopičnoj salivarnoj žlijezdi vrata ; diferencijalna dijagnostika i kirurško liječenje

Prikazani su tumori glave i vrata, algoritam dijagnostičkih metoda te indikacije i opseg kirurškog liječenja za pojedine vrste i lokalizacije tumora. Prikazano je i nekoliko specifičnih situacija u pogledu diferencijalne dijagnoze i indikacija za kirurški zahvat kod rijetkih tumora glave i vrata.

Status vrata najznačajniji je prognostički čimbenik karcinoma usne šupljine. Pojava regionalnih metastaza smanjuje stopu petogodišnjeg preživljenja za oko 50%. Indikacije za elektivnu disekciju vrata u bolesnika s karcinomom usne šupljine koji je resektabilan intraoralnim putem još uvijek su kontroverzne. Niti jedna od dijagnostičkih metoda koje se koriste u procjeni statusa limfnih čvorova vrata nije se pokazala dovoljno pouzdanom. Svrha ovoga istraživanja je imunohistokemijskom analizom utvrditi izraženost laminina, α -glatkomišićnog aktina, dezmina, CD34, vimentina i fibronektina da bi se utvrdio stupanj proliferacije miofibroblasta u sklopu dezmoplazije u ekstracelularnoj stromi primarnog tumora i usporedio s pojavom regionalnih metastaza te usporedio njihov značaj s ostalim prognostičkim čimbenicima. Istraživanje je obuhvatilo 152 konsekutivna bolesnika s karcinomom usne šupljine stadija T1-3N0. Ispitna skupina brojila je 124 (81, 6%) muškaraca i 28 (18, 4%) žena, prosječne dobi 59 godina. Praćeno je 36 pokazatelja prema vrsti operacije, pojavi regionalnih metastaza i preživljenju. Izravna univarijatna povezanost s pojavom regionalnih metastaza dokazana je za stupanj zrelosti tumora, način invazije, dezmoplaziju, perineuralnu i perivaskularnu infiltraciju te imunohistokemijsku pojavnost laminina, dezmina, fibronektina, α - glatkomišićnog aktina i vimentina. Statistički značajni i međusobno nezavisni čimbenici su jedino pojavnost dezmoplazije i imunohistokemijski izražena reakcija na fibronektin. Među pokazateljima kojima je dokazana univarijatna povezanost s preživljenjem, statistički značajne i međusobno nezavisne značajke su volumen tumora, resekcijski rub te imunohistokemijski dokaz izraženosti fibronektina i vimentina. Obilna dezmoplazija i imunohistokemijski izražen fibronektin u primarnom tumoru s velikom vjerojatnošću predviđaju pojavu regionalnih metastaza kod planocelularnog karcinoma usne šupljine i mogu pridonijeti preciznijem određivanju indikacija za elektivnu disekciju vrata kod karcinoma usne šupljine.

Prikazani su načini rekonstrukcije defekata nastalih nakon resekcije malignih tumora kože glave i vrata (lokalni, regionalni i mikrovaskularni režnjevi).

Prikaz problema u dijagosticiranju i liječenju vrlo rijetkog kliničkog entiteta trigeminalnog trofičkog sindroma i usporedba vlastitih iskustava s recentnom literaturom.

Prikazana je etiologija, patogeneza i terapija stanja koja su komorbiditet karcinoma glave i vrata. Posebno se ističu postupci radi poboljšanja kvalitete života operiranih bolesnika.

Prikazan je slučaj stranog tijela obraza nakon sijalografije lipiodolom i jatrogene perforacije sluznice i izvodnog kanala parotidne žlijezde. Radiološki je dokazan kontrast koji se nalazio iznad i ispod platizme. Raspravlja se o diferencijalnoj dijagnozi i terapiji.

Izvješće s održanog kongresa Hrvatskog društva za maksilofacijalnu, plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju glave i vrata na kojem je dodijeljena tradicionalna nagrada za specijalizanta godine.

Izvješće s održane proslave 65 obljetnice Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju i 50 obljetnice Hrvatskog društva za maksilofacijalnu, plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju glave i vrata.

Status vrata najznačajniji je prognostički čimbenik karcinoma glave i vrata ovisan o tumoru. Prema međunarodnoj TNM klasifikaciji status vrata (N stadij) određen je brojem i veličinom limfnih čvorova, klinički i histološki. Prema literaturi stanje čahure zahvaćenog limfnog čvora, iako nije parametar koji određuje status vrata (pN stadij), često se navodi kao čimbenik koji utječe na prognozu dok se razina zahvaćene regije limfnih čvorova vrata tek spominje kao mogući prognostički čimbenik karcinoma glave i vrata. Međutim, u literaturi nema podataka o statističkom značaju razine zahvaćene regije na ishod bolesti i preživljenje. Također, iako su uspoređivani i vrednovani pojedini klinički i histološki parametri koji određuju N stadij TNM klasifikacije, u literaturi nema podataka o njihovom statističkom značaju na ishod bolesti i proRegionalne metastaze (N stadij), kao važan prognostički čimbenik karcinoma glave i vrata, analizirane su prema broju limfnih čvorova (klinički i histološki) i njihovom utjecaju na pojavu regionalnih recidiva i udaljenih metastaza te stopu preživljenja. U literaturi često spominjana čahura čvora kao čimbenik koji utječe na prognozu, analizirana je prema istim parametrima kao i čvorovi. Utvrđena je prognostička važnost broja i veličine limfnih čvorova vrata klinički i histološki te stanja čahure zahvaćenog limfnog čvora. Utvrđena je progostička važnost razine regije zahvaćenih limfnih čvorova vrata (klinički i histološki) koja dosad nije bila standardni parametar za određivanje statusa vrata. Linearnom regresijskom analizom utvrđena je statistička značajnost svih prognostičkih čimbenika. Klinički status vrata određen razinom regije zahvaćenih limfnih čvorova najznačajniji je prognostički čimbenik karcinoma glave i vrata. Na temelju provedenog istraživanja predlažemo reviziju međunarodne TNM klasifikacije iz 1997. godine i uvrštenje razine regije zahvaćenih limfnih čvorova kao prognostičkog parametra za određivanje statusa vrata. Naravno, za realizaciju predloženog, potrebno je prethodno provesti prospektivna i randomizirana istraživanja prognostičkih čimbenika karcinoma glave i vrata u više centara kako bi se razina regije zahvaćenih limfnih čvorova potvrdila kao značajan, neovisan i klinički važan prognostički čimbenik. Također predlažemo reviziju klasifikacije disekcija vrata iz 1991. godine. Moguća nova podjela glasila bi: disekcije se dijele prema indikaciji i opsegu. Prema indikaciji mogu biti elektivne i kurativne. Prema opsegu disekcije se dijele u tri skupine: radikalna disekcija vrata (RDV), modificirana radikalna disekcija vrata (mRDV) i selektivna disekcija vrata (sDV), a svaka od njih može biti klasična (c) ili proširena (pRDV, psDV, pmRDV).

Maligni tumori žlijezda slinovnica su češći što je žlijezda manja. Dat je prikaz indikacija i opsega disekcija vrata kod tumora žlijezda slinovnica (parotidne, submandibularne i sublingvalne žlijzde te malih žlijezda slinovnica).

Prikaz proslave obljetnice Kliničke bolnice Dubrava od 1991.-2001. godine

Prikazani su tumori usne šupljine i orofarinksa, etiologija i patogeneza, klinička slika i TNM klasifikacija te liječenje. Opisane su indikacije za disekciju vrata i opseg zahvata pojedinih tipova diskcije vrata.

Prikazane su suvremene kirurške metode rekonstrukcije defekata kože nakon proširenih radikalnih disekcija vrata uporabom lokalnih, regionalnih i mikrovaskularnih režnjeva

U povodu desete obljetnice uključivanja tadašnje Nove bolnice Zagreb u sustav zdravstva Republike Hrvatske 16.prosinca 1991. godine, objavljena je monografija koja prikazuje povijesni razvoj Kliničke Bolnice Dubrava, razvitak pojedinih struka i unapređenja ostvarena u proteklih deset godina i sadašnju razinu djelatnosti.

U ovom izvješću dat je prikaz proslave i značaja 60. obljetnice Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju u Zagrebu kao jedne od najstarijih institucija te vrste u ovom dijelu Europe. Izvješteno je o održanom prvom kongresu Hrvatskog društva za maksilofacijalnu, plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju glave i vrata HLZ.

Prikazane su dijagnostičke metode, diferencijalna dijagnoza i mogućnosti kirurškog liječenja opsežnih tumora nosa i rinolita.

Prikazana je nova klasifikacija disekcija vrata iz 2000. godine.

Prikazana su klinička iskustva nakon 50 totalnih glosektomija, indikacije i kirurška tehnika te metode rekonstrukcije.

Prikazani su rijetki tumori parafaringealnog prostora s probojem baze lubanje i endokranijskim širenjem, dijagnostički postupci i kombinirano kranio-maksilofacijalno kirurško liječnje

U radu je prikazana nova klasifikacija disekcija vrata te je analizirano iskustvo u kirurškom liječenju bolesnika s malignim tumorima glave i vrata u Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta u petogodišnjem razdoblju (1986-1990). Istraživanje je uključilo 374 bolesnika kod kojih je učinjeno 460 disekcija vrata, najčešće za intraoralni karcinom. Preživljenje bolesnika s negativnim limfnim čvorovima vrata više je nego dvostruko veće od bolesnika s pozitivnim čvorovima, dok je udio recidiva u operiranom vratu bolesnika s negativnim limfnim čvorovima trostruko manje od onih s pozitivnim limfnim čvorovima. Od prognostičkih pokazatelja, u bolesnika s tumorima glave i vrata, najbitnijim se pokazao broj pozitivnih regija limfnih čvorova.

Cilj: Glavni cilj ovog istraživanja bio je imunohistokemijskim metodama iz uzoraka oralnih leukoplakija (OL) i eritroplakija (OE) te planocelularnih karcinoma usne šupljine (OSCC) odrediti stupanj izraženosti nEGFR-a i drugih markera staničnog ciklusa te njihov utjecaj na malignu transformaciju OL i OE kao i na kliničke ishode i prognozu bolesti oboljelih od OSCC-a. Materijali i metode: Imunohistokemijskim metodama analiziran je izražaj markera nEGFR, mEGFR, Ki-67, p53, ciklina D1 te ABCG2 u patohistološkim uzorcima 50 bolesnika s OL ili OE i 52 bolesnika s OSCC-om. Rezultati: Utvrđen je porast izražaja mEGFR i nEGFR razvojem bolesti (p, Aim: The aim of this study was to determine the expression of nEGFR and other cell cycle markers and their influence on malignant transformation of oral leukoplakia (OL) and oral erythroplakia (OE) and on clinical outcomes and prognosis of patients with OSCC. Materials and methods: The expression of the markers nEGFR, mEGFR, Ki-67, p53, cyclin D1, and ABCG2 was analyzed by immunohistochemical methods in pathohistological specimens from 50 patients with OL or OE and 52 patients with OSCC. Results: An increase in the expression of mEGFR and nEGFR was found with the development of the disease (p

Uvod: Koštani morfogenetski proteini (BMP, od eng. bone morphogenetic proteins) su čimbenici rasta i diferencijacije koji su prvotno izolirani iz kosti, kao molekule koje potiču ektopično stvaranje kosti i hrskavice in vivo. Iako je BMP6 pojačano izražen u različitim zloćudnim tumorima, nije poznata prognostička vrijednost njegove izraženosti u planocelularnom karcinomu usne šupljine. Ovim su istraživanjem metode imunohistokemije i semikvantitativne analize upotrijebljene za određivanje izraženost BMP6 u planocelularnom karcinomu usne šupljine. Dobiveni rezultati su korelirani s kliničkim i histološkim prognostičkim parametrima, pojavom recidiva bolesti i preživljenjem bolesnika. Ispitanici i metode: Istraživanje je uključilo 120 bolesnika s karcinomom usne šupljine kliničkog stadija T1-T3N0 koji su primarno kirurški liječeni u razdoblju od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2008. godine. Rezultati: Ispitivana skupina brojila je 99 (82,5%) muškaraca i 21 (17,5%) ženu, prosječne dobi 59 godina. Prosječno petogodišnje preživljenje bilo je 79,4%. Tijekom praćenja je od osnovne bolesti umrlo 20 bolesnika, a 100 ih je cenzurirano. BMP6 je bio izražen u 109 (90,8%) tumora. Bolesnici s tumorima histološkog promjera do 2,1 cm imali su statistički značajno češće prisutan snažan izražaj BMP6. Stupanj izraženost proteina BMP6 nije bio povezan s drugim kliničkim ili histološkim čimbenicima. Jednako tako, izraženost BMP6 nije povezana s pojavom recidiva bolesti, i nije povezana s duljinom preživljenja. Zaključci: S obzirom na to da jačina izraženosti BMP6 ne ovisi o biološkom ponašanju tumora, rutinsko određivanje njegove izraženosti u karcinomu usne šupljine, metodom imunohistokemije, nije opravdano. Među pokazateljima kojima je dokazana multivarijatna povezanost s preživljenjem, statistički značajne i međusobno nezavisne značajke su umjerna zrelost tumora, pozitivan rub resekcije te zahvaćenost područja vrata 4 i/ili 5., Introduction: Bone morphogenetic proteins, BMPs, are growth and differentiation factors, originally isolated as molecules which in vivo stimulate ectopic bone and cartilage formation. Overexpression of BMP6 has been shown in various malignant tumors. However, the prognostic significance of its expression in oral squamous cell carcinoma (OSCC) is still unknown. Immunohistochemistry and semiquantitative analyses were performed in order to determine the level of BMP6 in OSCC, thus correlating it with clinical and histological prognostic parameters, disease recurrence and survival. Patients and methods: The study included 120 patients with clinically T1-3N0 OSCC,who were treated primary surgically, between January 1, 2003 and December 31, 2008. Results: There were 99 (82,5%) males and 21 (17,5%) females, with an average age of 59 years. Five-year disease-specific survival rate for the whole cohort was 79,4%. Twenty patients had died during the follow-up, while 100 patients were censored. Patients with tumors smaller than 2,1 cm determined histologically showed higher incidence of strong BMP6 expression. No statistically significant corellation was detected between the level of BMP6 expression and other clinico-pathological factors. Similarly, the expression of BMP6 was neither associated with disease recurrence nor was it associated with patient's survival. Conclusions: Accordingly, routine analysis of BMP6 expression for predicting the biological behaviour of OSCC is not justified. The level of BMP6 expression cannot be considered as a prognostic factor in OSCC. In multivarite model, positive surgical margin, moderate tumor cell differentiation and metastatic cervical lymph nodes located at levels 4 and/or 5 were independent predictors of survival.

Uvod: Hedgehog (HH) signalni put uključen je u embrionalni razvoj, proliferaciju i diferencijaciju stanica brojnih tkiva, te regulira epitelno-mezenhimni prijelaz (EMT) stanica uz pomoć liganada HH (SHH, PTCH, SMO i GLI1). Iako su molekule HH pojačano izražene u različitim zloćudnim tumorima, nije dovoljno poznata prognostička vrijednost njihove izraženosti u planocelularnom karcinomu usne šupljine. Ispitanici i metode: Istraživanje je uključilo 120 bolesnika s karcinomom usne šupljine kliničkog stadija T1-T3N0 koji su primarno kirurški liječeni u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2010. godine. Ovim istraživanjem određena je izraženost molekula Hedgehoga signalnoga puta u planocelularnom karcinomu usne šupljine imunohistokemijskim postupkom i semikvantitativnom analizom. Dobiveni rezultati korelirani su s kliničkim i histološkim prognostičkim obilježjima, pojavom recidiva bolesti i doživljenjem bolesnika. Rezultati: Ispitivana skupina brojila je 99 (82,5 %) muškaraca i 21 (17,5 %) ženu, prosječne dobi 59 godina. Procijenjeno 5-godišnje doživljenje je bilo 85 %. Tijekom praćenja, umrlo je 18 bolesnika, a 102 je cenzorirano. Procijenjeno 5-godišnje doživljenje bez bolesti jest 53,33%. U razdoblju praćenja 50 bolesnika razvilo je recidiv bolesti. SHH je dokazan u uzorcima 116 (96,7 %) bolesnika, PTCH u 104 (86,7 %), SMO u 103 (85,8 %), GLI1 u 72 (60 %) bolesnika. Stupanj izraženost HH proteina nije bio značajno povezan s ispitivanim kliničkim ili histološkim obilježjima. Jednako tako, izraženost molekula Hedgehoga signalnoga puta nije povezana s pojavom recidiva bolesti i s duljinom doživljenja, osim SHH za koji se izraženost u tumoru pokazala kao statistički značajan čimbenik za ukupno doživljenje bolesnika (c2=6,74, P=0,034). Zaključci: S obzirom na to da biološko ponašanje tumora ne ovisi o jačini izraženosti molekula signalnog puta HH, rutinsko određivanje njihove izraženosti u karcinomu usne šupljine, metodom imunohistokemije, nije opravdano. Čimbenici koji su utjecali na prognozu i ishod bolesti, odnosno OS i DFS, su lokalni i regionalni recidiv karcinoma, udaljene metastaze, prisutnost okultnih metastaza u trenutku primarnog liječenja i proboj čahure limfnog čvora., Introduction: Hedgehog signaling pathway is involved in embrionic development, proliferation and differentiation of cells and tissues. It also regulates epithelial-mesenchimal transition (EMT) through activation of SHH, PTCH, SMO and GLI1. Overexpression of Hedgehog signaling pathway proteins has been shown in various malignant tumors. However, the prognostic significance of its expression in oral squamous cell carcinoma (OSCC) is still not known enough. Patients and methods: The study included 120 patients with clinically T1-3N0 OSCC,who were treated primarily with surgery, between January 1, 2006 and December 31, 2010. Immunohistochemistry and semiquantitative analyses were performed in order to determine the level of Hedgehog molecules in OSCC, thus correlating it with clinical and histological prognostic parameters, disease recurrence and survival. Results: There were 99 (82.5 %) males and 21 (17.5 %) females, with an average age of 59 years. Five-year overal survival rate for the whole cohort was 85 %. Eighteen patients has died during the follow-up, while 102 patients were censored. Five-year disease free survival was 53.33 %. Fifty patients had reccurence during follow-up. SHH was expressed in 116 (96.7 %) patients, PTCH in 104 (86.7 %), SMO in 103 (85.8 %), GLI1 in 72 (60 %) patients. We found no correlation of HH molecules expression and clinical or histological prognostic parameters. Also, there was no correlation with DFS and OS except for SHH, whose expression was a statistical relevant factor in accordance to OS (c2=6.74, P=0.034). Conclusions: Accordingly, routine analysis of Hedgehog signaling molecules expression for predicting the biological behaviour of OSCC is not justified. Reccurence, distant metastases, occult metastases and extranodal extension for positive lymph nodes are factors that had an impact on the prognosis and outcome, OS and DFS.

Prijelomi čeljusti mnogostruko se odražavaju na kvalitetu života ozlijeđenog jer utječu na funkciju žvakanja i hranjenja, izgled lica i osobne psiho-socialne aspekte. Prema epidemiološkim analizama većina osoba s prijelomom čeljusti je u mlađoj dobi i muškog spola. Postoji značajna povezanost kvalitete života i pravodobnog i optimalnog liječenja. Prvenstveni ciljevi liječenja su uspostavljanje i stabilizacija predoperativnog zagriza, sačuvane funkcije čeljusti i uspostavljanje izgleda lica kao i prije ozljede. Prijelomi čeljusti mogu biti prijelomi samo donje čeljusti ili prijelomi gornje čeljusti koji uvijek uključuju i dio ostalih kostiju srednjeg lica a klasificiraju se u tri razine po Le Fortu. Svaki od pojedinih vrsta prijeloma čeljusti ima tipične kliničke znakove i kirurški se liječi na tipičan način. Liječenje prijeloma čeljusti nije jednostavno, a sam proces liječenja uključuje više različitih aspekata: medikamentoznu terapiju, kirurški zahvat, imobilizaciju čeljusti, prilagođenu prehranu pacijenta i pravilno održavanje oralne higijene. Odgođeno liječenje ili neadekvatni postupci mogu pogodovati razvoju infekcije, odgođenom koštanom cijeljenju, ožiljnom cijeljenju, dugotrajnim smetnjama otvaranja usta pa čak i rijetko dovesti do potpunog ukočenja temporomandibularnog zgloba. Razumijevanje specifičnosti u svim postupcima koji se provode u liječenju prijeloma čeljusti je ključno za dobre rezultate liječenja., Jaw fractures affect the quality of human life because of their influence on masticatory function, facial appearance, and accompanying social and psychological aspects. Analysing the epidemiology of maxillofacial fractures, the majority of the injured are younger people and males. There is a significant association between treatment timing and quality of fracture treatment. The primary goals in treating maxillofacial fractures are to establish and maintain normal occlusion and attain the preinjury mobility and function of the jaws and the preinjury facial contours. Jaw fractures can affect lower jaw only but if upper jaw is fractured the pattern usually involves other midface bones. The fractures of upper jaws are divided accodring to Le Fort in three levels. Each type of the fracture has typical clinical signs and also typical way of surgical treatment. Maxillofacial fractures are not easy to treat effectively and accurately and the process of treatment includes several aspects: medicamentous therapy, surgical interventions, imobilisation of fractured jaws, nutritional aspects and maintenance of oral hygiene. Postponed or inappropriate intervention may lead to the infection, malunion of osseous callus and soft tissue fibrosis, the occurrence of facial deformity, reduced mouth opening and even temporomandibular joint ankylosis. Understanding the specifity of the each aspect of the treatment is essential for good outcomes.

Srednje lice je kompleksna anatomska regija koja tvori funkcionalnu i estetsku cjelinu neophodnu za kvalitetan život i psihosocijalnu integraciju čovjeka. Većina defekata srednjeg lica koji zahtijevaju rekonstrukciju mogu se klasificirati u traumatske, kongenitalne i postablativne. Bez obzira na uzrok nastanka defekta, ciljevi rekonstrukcije uvijek su isti – postizanje funkcionalnog i estetskog integriteta. Raznovrsnost patologije, opsežnosti i oblika defekata čine rekonstruktivnu kirurgiju srednjeg lica uzbudljivim i inovativnim područjem kirurgije koje zahtjeva interdisciplinarni pristup niza stručnjaka. Metode rekonstrukcije danas su brojne, a osnova uspješnog rekonstruktivnog zahvata je razumijevanje anatomije i funkcije srednjeg lica, detaljna analiza defekta i poznavanje principa plastično-rekonstruktivne kirurgije. U rekonstrukciji mekotkivnih defekata srednjeg se koriste kožni transplantati, lokalni i regionalni režnjevi, a za koštane defekte koštani transplantati, aloplastični i osteosintetski materijali. Zlatnim standardom rekonstrukcije kompleksnih defekata danas se smatra rekonstrukcija slobodnim režnjevima, a razvoj implantologije omogućio je stabilnu i sofisticiranu dentalnu rehabilitaciju. Osim rekonstrukcije kompleksnih defekata slobodnim režnjevima, moguća je i tehnički manje zahtjevna protetska rehabilitacija koja je doživjela značajan napredak zahvaljujući novim materijalima i tehnologijama. U tijeku su razvoja i tehnike tkivne alotransplantacije i regenerativne medicine. Metoda rekonstrukcije bi trebala biti maksimalno individualizirana, s obzirom na dijagnozu, dob i prognozu pacijenta, veličinu, opsežnost i kompoziciju defekta i dostupnost lokalnih i udaljenih tkiva., The midface is a complex anatomical region which houses functional units and aesthetic structures necessary for normal functioning and psychosocial integration. Most midface defects which require reconstruction can be classified as traumatic, congenital, and postablative. Regardless of aetiology, the goals of reconstruction are always the same – the achievement of functional and aesthetic integrity. The variety of pathology, extent and shape of defects make midface reconstructive surgery a demanding but also exciting and innovative field of surgery that requires an interdisciplinary approach by a number of specialists. Reconstruction methods are numerous today, and the basis of the approach to reconstruction is an understanding of the anatomy and function of the midface, a detailed analysis of defects and knowledge of the principles of plastic-reconstructive surgery. Skin grafts, local and regional flaps are used in the reconstruction of soft tissue defects while bone grafts, alloplastic and osteosynthesis materials are used for bone defects. Today, free flap reconstruction is considered the gold standard of complex defect reconstruction while developments in implantology have enabled stable and sophisticated dental rehabilitation. In addition to surgical methods of complex defect reconstruction, the development of new materials and technologies has significantly improved prosthetic rehabilitation making it a valuable method. Composite tissue allotransplantation and regenerative medicine techniques are also under development. The method of reconstruction should be selected individually, considering the diagnosis, age, and prognosis of the patient, the size, extent, and composition of the defect and the availability of local and distant tissues.

Operacijska je dvorana jedno od najstimulativnijih, najizazovnijih i najstresnijih okruženja u kojima rade medicinske sestre, a u posljednje vrijeme i sve više medicinskih tehničara. Prateći razvoj kirurških tehnika u maksilofacijalnoj kirurgiji posebno kod rekonstrukcijskih metoda, u radu operacijske medicinske sestre/tehničara pokazalo se da je sigurnost pacijenta na prvom mjestu. Kompleksnost rada ne očituje se samo zbog stanja bolesnika nego i u složenosti instrumentarija, visokom protoku informacija, prirodi komunikacije, timskoj koordinaciji, različitim aspektima rada i njihovoj organizaciji. Prilikom provođenja smjernica u prijeoperacijskoj pripremi i intraoperacijskoj skrbi ključna je komunikacija za učinkovitost, kvalitetu i sigurnost rada. Svaki nedostatak koordinacije i komunikacije između operacijske medicinske sestre/tehničara, kirurga i operacijskog tima u operacijskoj dvorani rezultira lošom skrbi za bolesnika s mogućim ozbiljnim posljedicama. S ciljem prevencije neželjenih posljedica u operacijskoj se dvorani primjenjuju standardizirani operacijski postupci (SOP) u zdravstvenoj njezi koji predstavljaju pravila po kojima su medicinske sestre/tehničari dužni postupati. Svrha SOP-a je sustavnim praćenjem, mjerenjem i analizom neželjenih događaja smanjiti njihovu pojavnost i povećati sigurnost bolesnika. Dokumentiranjem i evidentiranjem svih podataka koji se odnose na utvrđivanje stanja, planiranje, provedbu i evaluaciju zdravstvene njege, operacijske medicinske sestre/tehničari pokrivaju sve tri faze perioperacijske skrbi., Operative theatre is one of the most stimulative, challenging and stressful working conditions for medical nurses and recently the medical technicians as well. With the development of surgical techniques in maxillofacial surgery, especially in reconstructive surgery, it has been shown that safety of the patient comes on a first place. Complexity of the work is not only because of condition of the patient but also because of complexity of the instruments, high flow of information, nature of communication, team coordination, and various aspects of work and their organisation. During implementation of guidelines in preoperative preparation and intraoperative care the key is communication for high efficiency, quality and safety. The lack of communication between scrub nurse/technician, surgeon and operative team in the operative theatre results in low quality care for the patient with potential serious consequences. In the goal of prevention of unwanted consequences in the operative theatre, the standardised operative procedures are introduced in healthcare which represent rules for conduct of operative nurses/technicians. The role of SOP is systemic follow up, measurement and analysis of unwanted events and to decrease its frequency and increase safety of the patient. By documenting and taking evidence of all data related to condition, planning, implementing and evaluation of healthcare makes operative nurses/technicians responsible for all three phases of perioperative care.

Uvod: Dosadašnja istraţivanja pokazala su ekstranodalni proboj (ENE, od engl. extranodal extension) prognostički značajnim čimbenikom doţivljenja kod oboljelih od karcinoma glave i vrata. Istraţivanja su pokazala da ENE-a omogućuje identifikaciju rizičnih skupina što, u konačnici, utječe i na izbor adjuvantnog onkološkog liječenja njegovom intenzifikacijom. Trenutni podatci koji pokazuju kvantitativnu vrijednost klinički relevantne proširenost ENE-a u odnosu na doţivljenje kod oboljelih od karcinoma usne šupljine (IOK) su oskudni. Cilj istraţivanja bio je utvrditi prognostičku vrijednost proširenosti ENE-a kod oboljelih od IOK-a bez klinički dokazanih metastaza u vratu. ----- Ispitanici i metode: Istraţivanje je obuhvatilo 189 primarno kirurški liječenih bolesnika oboljelih od IOK-a u Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu, u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2015. godine. Proširenost ENE-a mjerila se mikroskopski iz patohistoloških uzoraka. Dobiveni podatci bili su statistički analizirani te korelirani s kliničkim karakteristikama tumora i ishodima bolesti. ----- Rezultati: Patohistološka analiza potvrdila je postojanje okultne regionalne metastaze kod 92 (48,7%) bolesnika od kojih je 41 (21,7%) imao ENE. Analizom ROC krivulje, utvrĎena je diskriminacijska vrijednost proširenosti ENE-a od 1,9 mm u odnosu na ishod bolesti. Podskupina bolesnika s manjom proširenošću ENE-a (≤ 1,9 mm) imala je statistički značajno više stope ukupnog doţivljenja (OS) i doţivljenja bez povrata bolesti (DFS) u odnosu na podskupinu s većom proširenošću (> 1,9 mm). Zaključak: Proširenost ENE-a kod oboljelih od IOK-a bez klinički dokazanih metastaza u vratu značajan je prognostički čimbenik doţivljenja (OS-a i DFS-a). Veličina proširenosti ENE-a od 1,9 mm granična je vrijednost koja podskupine s manjom (≤ 1,9 mm) i većom (> 1,9 mm) proširenošću diskriminira u odnosu na OS i DFS., Introduction: Previous studies reported extranodal extension (ENE) as a significant prognostic factor of survival in head and neck cancer patients. Studies reported that ENE can play a role in risk stratification of patients, which finally reflects adjuvant oncological treatment by its intensification. Lack of evidence exists regarding quantitative prognostic value of clinically relevant extent of ENE for patients with oral cavity cancer (OCC). The aim of this research was to determine a prognostic significance of the extent of ENE in OCC patients with clinically negative neck. ----- Materials and Methods: The research included 189 primarily surgically treated OCC patients at the Department of Maxillofacial and Oral Surgery, University Hospital Dubrava, in the period from January 1, 2009 to December 31, 2015. The extent of ENE was measured microscopically from histopathological samples. The data obtained were statistically analyzed and correlated with clinical characteristics and disease outcomes. ----- Results: Histopathological analysis confirmed occult regional metastasis in 92 patients (48,7%), in which 41 (21,7%) presented with ENE. The ROC curve analysis determined a discriminant extent of ENE at 1,9 mm with respect to the survival. The subgroup with a minor extent of ENE (≤ 1,9 mm) had statistically significant higher rates of overall survival (OS) and disease - free survival (DFS) compared to the subgroup with major extent (> 1,9 mm). ----- Conclusion: The extent of ENE is a significant prognostic factor affecting survival (both OS and DFS) in OCC patients with a clinically negative node setting. A 1,9 mm threshold discriminates subgroups with minor (≤ 1,9 mm) and major (> 1,9 mm) extent of ENE with respect to OS and DFS.