Search

U okviru ovog doktorskog rada istražena je mogućnost poboljšanja otpornosti na gorenje pamuka spojevima silicija u svrhu smanjenja visokih količina tradicionalnih usporivača gorenja. U ciklusu gorenja tekstilnih materijala, silicijevi spojevi na tekstilu formiraju toplinsku barijeru povratku visoke topline plamena na pamuk koji gori. U nedostatku ove barijere toplini iz plamena pamuk se zagrijava, a gorenje nastavlja. U svrhu uklanjanja iz upotrebe toksičnih spojeva, u obradi pamuka za zaštitu od gorenja u ovom radu su istraženi spojevi silicija za doprinos ekološkim pirofobnim obradama pamuka. Pamučna tkanina obrađena je postupkom imprgnacije, sušenja i kondenzacije. Urea i amonijevog hidrogen fosfat u tijeku gorenja djeluju u plinskoj i kondenziranoj fazi dajući visoke vrijednosti graničnog indeksa kisika (LOI 42). Istraženi silicijevi spojevi, vodeno staklo i tetraetoksisilan, dodani su u kupeljima za obradu pamuka protiv gorenja s ureom i amonijevim hidrogen fosfatom, te amonijevim polifosfatom. U ovom doktorskom radu vodeno staklo je prvi put primjenjeno u obradi protiv gorenja pamuka pokazajući poboljšanje otornosti na gorenje i postojanosti na pranje. Pretpostavalja se da je u fazi kondenzacije gubitkom vode iz vodenog stakla došlo do stvaranja tankog filma nasumičnog silikatnog polimera SiO2 koji doprinosi zaštiti pamuka od gorenja, te poboljšanju slabe postojanosti na pranje tradicionalnih spojeva. Tetraetoksisilan dodan tradicionalnim usporivačima gorenja također doprinosi poboljšanju ovih svojstva stvarajući trodimenzionalnu silikonsku sol-gel meržu koja tvori već opisanu barijeru na pamuku. Tetraetoksisilan i vodeno staklo u kupeljima s ureom i amonijevom hidrogen fosfatom daju sinergistički učinak otpornosti na gorenje. Međutim, tetraetoksisilan s ureom i amonijevim polifosfatom pokazuje antagonistički učinak otpornosti na gorenje s nižim LOI vrijednostima od uree i amonijevog polifosfata. Istraživanja su bazirana na rezultatima toplinskih svojstava obrađenog pamuka mjerenjem graničnog indeksa kisika (LOI), termogravimetrijskom analizom (TGA), analizom mikrokalorimetra za sagorijevanje (MCC), te je provedena Fourierova transformirajuć infracrvena spektrofotometrija (FTIR) i pretražna elektronska mikroskopija (SEM) sa energetskom disperzivnom spektrometrijom (EDX).

Pamuk, kao celulozno vlakno, ubrajamo u zapaljive materijale koji brzo gore. Obrade protiv gorenja trebaju sprječiti gorenje od samog početka, smanjiti gorivost i smanjiti razvoj toksičnih plinova prilikom izgaranja obrađene tkanine, te moraju imati dobru postojanost na pranje. Obzirom da većina sredstava za obradu celuloznih materijala protiv gorenja, razvijenih sredinom XX. stoljeća, prilikom izgaranja rezultira toksičnim plinovima, najveća se važnost pridaje razvoju izdržljivih ekoloških obrada protiv gorenja. Kao potencijalno rješenje pokazali su se silikati i silikoni. Stoga je u ovom radu istražen utjecaj silanskih prekursora na termička svojstva celuloze pamuka. Pamučna tkanina obrađena je urea fosfatom bez dodatka ili s dodatkom različite količine silikonskog prekursora (tetraetoksisilana - TEOS), u svrhu postizanja ekološke zaštite, prvenstveno protiv zaštite od gorenja. Pokazalo se da se primjenom silanskih prekursora u kombinaciji s urea-fosfatom postižu slični učinci, ali da je estetski izgled, te opip tkanine bolji. Osim toga pokazalo se da silani stvaraju termalnu barijeru koja štiti pamuk od povratka topline i tako povećavaju pougljenjeni ostatak, a time i zaštitu pamučnog materijala od gorenja, a obrada je postojana na pranje.

U radu su istražena svojstva i postojanost bubrećeg tiska na celuloznom materijalu obrađenom bezhalogenidnim organofosfornim sredstvom (HFOP) uz dodatak limunska kiseline (CA) kao ekološki povoljnog umreživača. Također su sagledane mogućnosti dodavanja bezhalogenidnog organofosfornog sredstva u tiskarsku pastu. Otpornost na gorenje ispitana je TGA analizom i LOI tehnikom. Morfološke promjene na površini bubrećeg tiska istražene su pomoću digitalnog mikroskopa Premier, Dino-Lite.

Jedna od prioritetnih zadaća oplemenjivanja tekstilija je funkcionalnost proizvoda u skladu s ekološkim trendovima. Dodana vrijednost proizvoda ne smije narušavati osnovna svojstva i specifičnost tekstilija. Cilj funkcionalizacije proizvoda je i trajnost dodane vrijednosti kroz uporabu i održavanje. U ovom radu je istražen utjecaj pranja na svojstva funkcionalnog pletiva izrađenog od fine merino vune koje je oplemenjeno specijalnim smolama u svrhu smanjenja bubrivosti, odnosno obrade protiv skupljanja do kojeg dolazi tijekom pranja u perilici. Pranje je provedeno u kućanskoj perilici sa standardnim deterdžentom za pranje vunenih tekstilija na 40°C kroz 5 ciklusa. Termička svojstva vune su ispitana određivanjem graničnog indeksa kisika (LOI), termogravimetrijskom analizom (TGA) i mikro kalorimetrijskom (MCC) analizom. Dodatna karakterizacija pletiva je provedena ispitivanjem dimenzijske stabilnosti u pranju i ispitivanjem promjene površinskih svojstava putem elektrokinetičkog potencijala i SEM mikroskopije.

Istraživanje u području razvoja laganih, koži prihvatljivih, nekorozivnih, ekološki sigurnih, samodekontaminirajućih, izdržljivih i manje voluminoznih zaštitnih materijala koji smanjuju fiziološki teret i pružaju poboljšanu zaštitu i sigurnost, rezultiralo je troslojnom kompozitnom tekstilijom. Netkana tekstilija iza aktivna ugljena i ugljikovih vlakana (ACN) smještena je u sendviču između dvije koži prihvatljive tekstilije. Kompozit je proizveden na Texas Tech University primjenom H1 tehnologije iglanjem na stroju Fehrer®AG. Adsorptivnost ove tekstilije prethodno je temeljito istražena. Iz tog razloga u ovom radu istražena je gorivost te netkane kompozitne tekstilije. U mjerenju ponašanja tih materijala pri gorenju primijenjena je normirana vertikalna metoda te metoda mjerenja graničnog indeksa kisika (LOI).

Klasično organofosforno sredstv s N metilolnom fosfornom komponentom koje se koristi za postojanu obradu protiv gorenja celuloznih materijala tijekom sušenja i nakon dorade otpušta znatne količine formaldehida koji je potencijalno kancerogen. Važno je naglasiti da prilikom sagorjevanja materijala obrađenih s organofosfornim sredstvima koja sadrže halogenide dolazi do stvaranja polihalogenidnog dioksina i furana koji nerjetko izazivaju trovanja i tumorski su promotori. U radu za obradu protiv gorenja celuloznog materijala korišten je bezhalogenidni hidroksi funkcionalan organofosforni oligomer (OF) siromašan formaldehidom, koji se inače upotrebljava za obradu poliuretanskih materijala protiv gorenja. Zbog male tendencije vezivanja sredstava za obradu protiv gorenja s funkcionalnim grupama celuloze nužno je za postizanje postojanosti obrade na pranje koristiti sredstvo za umrežavanje. Pračen je utjecaj vezivanja OF-a na celulozni materijal pri različitim pH vrijednostima kupelji. Na uzorcima nakon obrade i pranja ispitana je otpornost na gorenje prema standardiziranoj metodi (ISO 6940–1984), mjerena je minimalna koncentracija kisika (LOI) prema metodi (ASTM D 2863–77), prekidna čvrstoća prema standardiziranoj metodi (ISO 13934/1-EN ISO 13934/1) i kutevi oporavka prema metodi (HRN F.S2.018).

U današnje vrijeme prirodnih nepogoda, ekoloških katastrofa i terorizma, zaštita zdravlja i života čovjeka, te njegova okoliša, prioritetne su zadaće znanosti i tehnologije. Budući da su tekstilni materijali najizloženiji toplini i otvorenom plamenu, tijekom proteklih tridesetak godina istraživana je mogućnost povećanja zaštite od gorenja, što je rezultiralo vlaknima smanjene gorivosti, te tehnološkim postupcima za smanjenje zapaljivosti i gorivosti tekstilnih materijala. Poznavanjem gorivosti tekstilnih materijala može se predvidjeti njihovo ponašanje u incidentnoj situaciji. Postoje brojne metode određivanja te norme koje propisuju minimalne zahtjeve u pogledu gorivosti. U sklopu aktivnosti DZNM, TO 38 / PO 6 (Ponašanje tekstila i tekstilnih proizvoda pri gorenju) 2003. godine prihvatio je 15 normi iz ovog područja za hrvatske norme (HRN). Danas u radu HZN osnovanog 2005. prihvaćaju se nove norme koje se odnose na plastiku (TO 531), polimere i druge materijale, ali su neke primjenjive i na tekstil. U ovom radu su opisane hrvatske i dio svjetskih normi za ponašanje tekstila i tekstilnih proizvoda pri gorenju. Dan je poseban naglasak na norme ISO 4589:2000 Plastika. Određivanje ponašanja pri gorenju putem indeksa kisika i ASTM D2863:2000 Određivanje minimalne koncentracije kisika potrebne za gorenje plastičnih materijala poput svijeće, te prikazano instrumentalno mjerenje graničnog indeksa kisika, LOI, tekstilnog materijala prema navedenim normama.

Uvod: U novije je vrijeme pokazano da epigenetski čimbenici imaju važnu ulogu u nastanku zloćudnih tumora. Česte promjene metilacije DNA u tumorskom tkivu dovode do gubitka obrasca genomskog upisa (engl. loss of imprintig – LOI). Upisani se geni, u pravilu, ispoljavaju samo s jednog alela, majčinog ili očevog. Cilj rada: Analizirati ispoljavanje te eventualni gubitak genomskog upisa za gene IGF2 i H19 u tkivu zloćudnih tumora želuca i pripadajućem nepromijenjenom tkivu u 18 bolesnika. Metode: Iz uzoraka tkiva pohranjenih na – 80oC izdvojili smo nukleinske kiseline. Informativne uzorke (heterozigote) za IGF2-ApaI te H19-RsaI polimorfne lokuse odredili smo koristeći metodu DNA/PCR/RFLP. Metodom RT-PCR prepisali smo 1  g ukupne RNA u cDNA a potom metodom PCR, koristeći visoko specifične početnice umnožili odsječke te odredili postojanje željenih amplifikata u gelu agaroze. Na dobivenim smo amplifikatima, ponovo metodom RFLP, odredili da li je došlo do gubitka genomskog upisa. Rezultati: Udio heterozigota za polimorfni lokus IGF2-ApaI bio je 33, 3% (6/18), odnosno 50% (9/18) za polimorfni lokus H19-RsaI. U nepromijenjenom tkivu informativnih uzoraka nije dokazana ispoljenost gena IGF2 i H19, dok je u tkivu tumora monoalelna ispoljenost gena IGF2 dokazana u tri, a bialelna ispoljenost (LOI) u jednom. Gen H19 bio je monoalelno ispoljen u dva, a bialelno (LOI) u jednom tumoru. Tri uzorka bila su informativna za oba lokusa. Obrazac ispoljavanja za oba je gena bio istovjetan: monoalelno ispoljavanje IGF2 uvijek je pratilo monoalelno ispoljavanje gena H19, dok se LOI i za IGF2, i za H19, dogodio u istom tumoru. Zaključak: Dokazali smo da u tumorima želuca promjena genomskog upisa gena IGF2 i H19 ima važnu ulogu. Bialelno ispoljavanje oba gena dokazali smo u jednom anaplastičnom tumoru želuca, što ukazuje na teški poremećaj obrasca genomskog upisa u toj regiji.