Search

Autori analiziraju i kritički uspoređuju Tomin “treći put” u dokazivanju Božje opstojnosti s Leibnizovim dokazom iz kontingencije iz perspektive suvremenih rasprava u području analitičke naravne teologije. Argumentiraju da se Akvinčev “treći put” i Leibnizov argument razlikuju u principu temeljem kojega izvode teistički relevantnu konkluziju ; objašnjavaju na koji se način ova dva dokaza razlikuju u tretmanu problema beskonačnog regresa ; pokazuju kako su to dva različita argumenta pa kritika jednoga neće biti kritika drugoga ; te brane stav da su oba argumenata valjani i plauzibilni. Autori osobito ispituju ulogu načela stvarne razlike esencije i egzistencije za Tominu, te principa dovoljnog razloga Leibnizovu teistički relevantnu konkluziju.

Autor u članku kritički razlaže pojam politike u cjelokupnome djelu suvremenoga francuskoga filozofa Alaina Badioua. Budući da se njegova "politčka teologija" zasniva na postavci kako je politika struktura ili način mišljenja, posve je jasno kako se veza između filozofije i politike u doba "kraja politike" smatra uvjetom mogućnosti djelovanja polazeći od kontingencije samoga događaja. No, autor smatra da unatoč iznimno složenome i krajnje radikalnome načinu rehabilitacije političkoga na ishodu metafizike, Badiou nije otvorio glavni problem suvremene filozofije, umjetnosti, a posredno i politike u suvremenom svijetu - problem tehnosfere.

Autori analiziraju i kritički uspoređuju Tomin »treći put« u dokazivanju postojanja Boga s Leibnizovim dokazom iz kontingencije, i to iz perspektive suvremenih rasprava na području analitičke naravne teologije. Argumentiraju da se Akvinčev »treći put« i Leibnizov argument razlikuju u principu temeljem kojega izvode teistički relevantnu konkluziju; objašnjavaju na koji se način ova dva dokaza razlikuju u tretmanu problema beskonačnoga regresa; pokazuju kako su to dva različita argumenta pa kritika jednoga neće biti kritika drugoga, te brane stav da su oba argumenta valjana i plauzibilna. Autori osobito ispituju ulogu načela stvarne razlike esencije i egzistencije za Tominu te principa dovoljnoga razloga za Leibnizovu teistički relevantnu konkluziju., From the perspective of contemporary discourse in analytic natural theology the authors present an analysis and critical comparison between Aquinas’ „third way“ in proving God’s existence and Leibniz’s proof from contingency. They argue that Aquinas’ „third way“ and Leibniz’s argument differ in the principle by means of which each derives a theistically relevant conclusion. They explain the manner in which these proofs differ in their treatment of the problem of infinite regress; they demonstrate that these two arguments are singular, and therefore to criticize one does not mean to criticize the other, and finally they defend the position that both arguments are valid and plausible. The authors put a special focus on the role of the principle of actual difference between essence and existence for Aquinas’, and on the principle of sufficient reason for Leibniz’s theistically relevant conclusion.

U radu se istražuje poimanje kontingencije u dokazima za Božje postojanje u »Dodatku« (»Appendix, ad metaphysicam pertinens, de anima et Deo«) u Teoriji prirodne filozofije (Theoria philosophiae naturalis) Ruđera Josipa Boškovića. On tamo govori o beskonačnom nizu kontingentnih pojava (series contingentium inifinita) koji se inače odbacuje u argumentu koji se, kako kaže, i ne razlikuje od njegova argumenta iz determiniranosti svakog stanja materije u zadanom vremenu, a za to stanje ju je moralo determinirati prethodno stanje, ovisno o tome kako je i samo determinirano. Svako je dakle stanje determinirano onim prethodnim, a svako prethodno njemu prethodećim. Tu je, naravno, riječ o nemogućnosti vraćanja u beskraj glede uzroka. U prirodi ne postoji nijedno biće koje bi, neovisno o drugom biću, u sebi samom sadržavalo determiniranost za postojanje, pa da bi onda determiniralo druge. Iz toga Bošković izvodi zaključak: »A zbroj svih nula, makar ih bilo neizmjerno mnogo, uvijek je nula.« Budući da značenje riječi »contingentia« ima svoju povijest i da se opire značenju različitih grčkih i latinskih riječi, valja istražiti kako je Bošković razumijeva. Je li više riječ o mogućnostima (ex per se possibilibus) iz kojih se bira onu koju će se determinirati za postojanje ili je pak riječ o kontingentnosti ili nenužnosti prirodnih bića, o njihovoj mogućnosti da i ne budu, naravno ne istodobno i pod istim vidom? Toma Akvinski (S. th. I q. 86 a. 3) definira kontingentno biće (contingens) kao ono koje može biti i ne biti (quod potest esse et non esse). Time isključuje ono nemoguće i nužno. U dokazivanju Božjeg postojanja obično se ne polazi od čisto mogućih, a nepostojećih bića, nego od onih koja postoje ali tako da mogu i izgubiti bitak.

Paul Tillich je cijeli život bio na »razmeđu« filozofije i teologije odnosno religije i kulture, ali je filozofija religije bila najsnažniji i najtrajniji poticaj kroz sve stadije njegovog intelektualnog razvoja, stoga će ovo istraživanje nastojati pokazati bitne odrednice kozmološkog tipa filozofije religije. Ovo se istraživanje usredotočuje na Tillichovo poimanje filozofije religije, koje ćemo izložiti s poglavitim osloncem na njegov poznati esej »Dva tipa filozofije religije«, a pored toga metoda proučavanja se odnosi i na analizu relevantnih ideja sv. Tome Akvinskog. Kritičkom analizom autor je došao do zaključka da je Tillich skloniji ontološkom pristupu, zbog toga što se kozmološkim pristupom razara neposredna svijest o Božjem bitku, pa se do Boga dolazi »posrednim zaključivanjem« odnosno analitičkim obrazlaganjem iz iskustva vanjskog svijeta i razmatranjem Božjih učinaka. Time je »srezana bit ontološkog pristupa« a prva načela i transcendentalije – bitak, istina i dobro – postale su »stvorene strukture našeg razuma«. Stoga Tillich na temelju ontološkog puta zagovara »uvjetnu uporabu kozmološkog puta«, kako bi filozofija religije doprinijela »pomirenju između religije i sekularne kulture«., Throughout his life Paul Tillich balanced on »the middle ground« between philosophy and theology, or religion and culture, but philosophy of religion was the strongest and the most permanent impetus that propelled him through all the stages of his intellectual development, so this investigation will try to show the seminal determinants of the cosmological type of philosophy of religion. The investigation focuses on Tillich’s conception of philosophy of religion, which is presented here with special emphasis on his well-known essay »The Two Types of Philosophy of Religion«, whereas the method of investigation also includes an analysis of the relevant ideas propounded by St. Thomas Aquinas. By means of a critical analysis, the author has come to the conclusion that the cosmological approach undermines the immediate awareness of God’s existence, since in this way God is reached through »mediated inference«, that is through an analytical exposition based on the experience of the outer world and God’s deeds. In this way ‘the essence of the ontological approach is nipped in the bud’, whereas the first principles and transcendental categories – being, truth and goodness – become »the created structures of our reason«. Therefore, on the basis of the ontological way, Tillich advocates »a moderate use of the cosmological way«, so that philosophy of religion could make a contribution toward »reconciling religion with secular culture«.

Glavnina sadržaja knjige odnosi se na teme i dileme historijske sociologije. Osim prikaza nastanka i razvoja historijske sociologije, koja se bavi prošlošću da bi što bolje objasnila suvremenost društva, u knjizi su uvrštene teme i pitanja o početku i kraju modernizacije društva, zatim da li je do industrijske revolucije došlo skoro slučajno (u Engleskoj), postoji li jedna ili više modernosti, te mora li periferija biti samo loša kopija centra. U analizi spomenutih tema, autor pri kombinira tri objašnjenja: determinističko (klasično uzročno), kontingencijsko (ponajviše koncept „ovisnosti o prijeđenom putu“), i funkcionalno (posljedice izučavanih društvenih procesa sa stajališta korisnosti ili štetnosti učinaka za pojedine aktere).

U radu se najprije razmatra značaj Nietzscheovih ideja za genezu i razvoj književnoteorijskih koncepcija Harolda Blooma, pri čemu je najveća pažnja posvećena revizionističkim temeljima ideje »straha od utjecaja«, kao i Bloomovoj polemici s onim suvremenim teorijskim orijentacijama koje je objedinio pežorativnom oznakom »škola resantimana«. Potom se pojedini elementi Bloomove poetike sučeljavaju s ničeanskim naslijeđem prisutnim kod dvojice filozofa, Michela Foucaulta i Richarda Rortyja, da bi se ukazivanjem na sličnosti i razlike – ali i na stavove koje su o naznačenim pitanjima zauzeli autori poput Gillesa Deleuza i Paula de Mana – potvrdilo kako Nietzscheovo djelo, pored ostalog i zahvaljujući mogućnostima različite interpretacije, posjeduje ona svojstva koja Bloom naziva »kanonskima «., The paper examines the importance of Nietzsche’s ideas for the genesis and development of Harold Bloom’s theoretical conceptions. The focus is on revisionist foundations of the idea of “anxiety of influence”, as well as on Bloom’s polemic with contemporary theoretical orientations he pejoratively labeled as “School of Resentment”. In addition, certain elements of Bloom’s poetics are confronted with Nietzsche’s legacy present in the work of two philosophers, Michel Foucault and Richard Rorty. Pointing out the similarities and differences – and also the related views of authors such as Gilles Deleuze and Paul de Man – the paper confirms that Nietzsche’s opus, partly due to capacity for different interpretations, has those qualities that Bloom defines as “canonical”.

U radu se pristupa analizi romana Razgovor sa Spinozom u kojem se detektiraju intertekstualne i intermedijalne veze, bogata simbolika te različite vrste paralelizama (na razini likova, kompozicije, odnosa Spinoza – čitatelj). Pitanje osobnoga identiteta definira se kao tema romana te se pokazuje kako je ona obrađena na planu sadržaja i forme, odnosno kako je njihovom interferencijom ostvaren smisao djela. Radovi Paula Ricœura i Jeana-Claudea Kaufmanna predstavljaju okvir kroz koji se promatra uspostavljena veza između konstituiranja osobnog identiteta i pripovijedanja kojim je realiziran književni tekst.

Ovaj prilog raspravi o knjizi Daga Strpića Karl Marx i politička ekonomija Moderne pobliže razmatra Strpićevo upozorenje da je slabljenje ekonomske hegemonije SAD-a upitno, osobito s obzirom na daljnje izglede (razvoja) kapitalizma, pa radije govori o njegovu “redizajniranju”. S tim u vezi u prilogu se podrobnije razmatraju tri aspekta redizajniranja kapitalizma: kauzalni, kontingencijski i funkcionalni. Što se tiče kauzalnosti, djelomična preraspodjela vodećih uloga u svjetskom gospodarstvu uzrokovana je iznalaženjem novih metoda, od industrijske i medijske tehnologije do financijskih špekulacija i novih ratova – koje omogućuju stjecanje profita. S obzirom na kontingenciju, pomak u matici otvara mogućnost manjem broju zemalja, poput Kine, Indije i Brazila, koje su kapitalistički “talentirane” (u smislu spajanja politike mobilizacije resursa s elementima pozitivnog vrednovanja rada u lokalnoj kulturi) da se pomaknu naviše na ljestvici razvojne uspješnosti. Funkcionalni aspekti ukazuju na korisne učinke mijene u matici ne samo za novopridošlice u klub najrazvijenijih nego i za sam SAD. Financijalizacija ekonomije, ponajprije američke, uz prepuštanje vodstva drugim industrijskim silama u nizu grana industrijske proizvodnje, kao i tempu privrednog rasta, dakle “nova podjela rada” u matici, donosi SAD-u stanovit “aristokratski” status u svijetu kapitalizma. Taj status nije inkompatibilan s cikličkim procesom razvoja kapitalizma. Umjesto dijalektičkog skoka prema socijalizmu on više teži djelomičnoj restauraciji feudalizma, kao globalnog poretka jakih država u matici i slabih ili prividnih na periferiji. Međutim, to nije i najgori mogući kraj moderne povijesti. Ako bi kojim slučajem došlo do mnogo značajnijeg pada ekonomske moći SAD-a u korist novopridošlica, to bi vjerojatno prije ojačalo nego oslabilo brutalnost kapitalizma. Tek bi istinska i široka “europeizacija” kapitalističkog sustava, naravno, pod uvjetom da se u EU-u zaustavi trend daljnjeg demontiranja države blagostanja i povrati toliko potrebna ravnoteža između zahtjeva za privrednim rastom i zahtjeva za društvenom solidarnosti i općim blagostanjem, omogućila nastanak globalnog kapitalizma s ljudskim licem, a vjerojatno i svjetske države koja bi vodila računa o uravnoteženom razvitku svih dijelova svijeta., This contribution to the discussion about Dag Strpić’s book Karl Marx and the Political Economy of Modernity focuses on the author’s assessment that the weakening of US economic hegemony is questionable, especially with regard to the future prospects of capitalism (and its development), and prefers to speak of a “redesign” thereof. Accordingly, this article analyses in detail three aspects of capitalism redesign: the causal, the contingent and the functional aspects. Regarding causality, the partial redistribution of leading roles in world economy is caused by the introduction of new methods, from industrial and media technology to financial speculations and new wars – which make profit-making possible. Regarding contingency, the shift in the centre provides opportunity for a small number of countries, such as China, India and Brazil, which are endowed with capitalist “talent” (in the sense of combining the policy of resource mobilization with elements of positive evaluation of labour in the local culture), to climb the ladder of successful development. The functional aspects indicate the favourable effects of the shift in the centre not only for newcomers to the club of the most developed, but also to the USA. The financialization of (primarily American) economy, along with giving over leadership to other industrial powers in many branches of industrial production, and in the rate of economic growth – i.e. with a “new division of labour” in the centre – gives to the US some sort of “aristocratic” status in the world of capitalism. Such a status is not incompatible with the cyclic process of capitalism development. Instead of a dialectical leap toward socialism, it rather aspires to a partial restoration of feudalism, as a global order of strong states in the centre and weak or apparent states on the margins. This, however, is not the worst possible ending of modern history. If a much more pronounced decline of US economic power in favour of the newcomers were to occur, this would probably strengthen the brutality of capitalism rather than weaken it. Provided that, in the EU, the trend of further decomposition of the welfare state is stopped, and the indispensable balance between the requirements of economic growth and of social solidarity and general well-being is restored, only a genuine and comprehensive “Europeanization” of the capitalist system could make possible the emergence of a global capitalism with a human face, and probably also of a world state which would provide for a balanced development of all parts of the world.