Search

Suvremeni dojam da je čitanje jednostavno tek je iluzija stečena automatskim i nesvjesnim procesima učenja te vještine, upozoravaju kognitivni neuroznanstvenici. Arhitektura ljudskoga mozga nije dizajnirana za čitanje, te je ovladavanje pismenošću jedno od najvažnijih epigenetskih postignuća homo sapiensa, tako da je u posljednjim tisućljećima čitanje postalo ”transformativni katalizator intelektualnog razvoja pojedinaca i pismenih kultura” (Wolf 2019: 12). U tom će svjetlu biti promatrana i uloga franjevačkih početnica na hrvatskom jeziku u povijesti poučavanja čitanja i opismenjavanja na prostoru Provincije Bosne Srebrene, tj. u granicama današnje Bosne i Hercegovine. Stoga će se u ovom radu analizirati sve tiskane franjevačke početnice od prve poznate, koja je na bosančici objavljena uz mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića 1669. godine, pa do posljednje od šest latiničkih, koje su objavljivane tijekom 19. stoljeća do austrougarskoga vojnog zaposjednuća BiH 1878. U korpusu istraživanja posebna će se pozornost posvetiti Divkovićevoj bukvici, prvom i jedinom specijaliziranom udžbeniku za poučavanje čitanja tiskanom na bosančici, te latiničkim početnicama: Poçetak slovstva (Split 1815) fra Augustina Miletića, Bukvar iliti poçetak slovstva illiriçkogʼ, i latinskog jezika (Budim 1836) fra Stjepana Marijanovića i Početak pismenstva (Zagreb 1848) fra Ivana Frane Jukića. Preko tih didaktičkih priručnika također će se pratiti proces prelaska s bosančice na latinicu, kao i proces traganja za odgovarajućom reformom latiničke grafije koja je dovršena konačnim prihvaćanjem ilirske u Jukićevoj početnici. Oblikovanje početnica, utjecaj metoda poučavanja početne pismenosti i njihova smjena uporabe u praksi sagledat će se i u društveno-političkom kontekstu posljednjih stoljeća osmanske vlasti u BiH. Franjevci se među prvima uključuju u tradiciju objavljivanja specijaliziranih udžbenika na našim prostorima, što svjedoči o visokom stupnju brige za obrazovanjem i opismenjavanjem na narodnom jeziku.

U svijetu stalnih i brzih promjena, znanja i vještine stečene tijekom formalnog obrazovanja brzo zastarijevaju. Važnost obrazovanja odraslih u suvremenom obrazovnom sustavu prepoznaje se i u utjecaju na razvoj cjeloživotnog obrazovanja. Istraživanja o motivaciji za obrazovanje i zadovoljstvu nastavom u obrazovanju odraslih nisu mnogobrojna. Glavni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi razinu samoprocijenjene motivacije za obrazovanje i razine zadovoljstva nastavom kod polaznika programa za obrazovanje odraslih i programa cjeloživotnog obrazovanja, utvrditi njihovu povezanost i rezultate staviti u kontekst suvremene literature. U ovoj studiji sudjelovalo je 120 polaznika programa obrazovanja odraslih i programa cjeloživotnog obrazovanja. U ovom istraživanju korištene su dvije validirane skale čiji su prijevodi na hrvatski jezik provjereni metodom obrnutog prijevoda. Riječ je o Skali samoprocjene motivacije za obrazovanje (Vallerand, Blais, Brière, i Pelletier, 1989) i Skali razine zadovoljstva nastavom (Fieger, 2012). Za određivanje njihove faktorske strukture koristili smo se eksploratornom i konfirmatornom faktorskom analizom. Analiza je potvrdila ranije faktorske strukture za obje skale i pokazala visoku razinu pouzdanosti u ovom uzorku. Razina samoprocijenjene motivacije za obrazovanje i razine zadovoljstva nastavom utvrđena je korištenjem deskriptivne statistike. Rezultati korelacijske analize ukazuju na statistički značajnu povezanost intrinzične motivacije polaznika programa obrazovanja odraslih s procjenom različitih aspekata zadovoljstava nastavom (generičkim vještinama i iskustvom učenja, poučavanjem, procjenjivanjem). Ekstrinzična motivacijastatistički je značajno povezana s procjenom zadovoljstva generičkim vještinama i iskustvom učenja. Dok je amotivacija u negativnoj statističkoj korelaciji sa zadovoljstvom generičkim vještinama i iskustvom učenja te zadovoljstvom poučavanjem. Rezultati ove studije mogu poslužiti u daljnjim istraživanjima i pri oblikovanju programa obrazovanja odraslih i programa cjeloživotnog obrazovanja.

Zakonom o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti (Narodne novine 34/2021), stvaraju se ključni uvjeti za daljnji razvoj Hrvatske vojske i vojnog umijeća kao znanosti, za što postoje nacionalne i međunarodne potrebe. Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske (Narodne novine 73/2017) ističe da obrazovanje ima jednu od najvažnijih uloga u očuvanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta i to putem razvoja obrazovnih programa, koji na odgovarajući način tretiraju hrvatsko povijesno, kulturno, jezično, graditeljsko, prirodno i drugo nasljeđe i baštinu. Slijedom navedenog, a promovirajući profesionalno vojno obrazovanje u Republici Hrvatskoj kao dio cjeloživotnog obrazovanja (Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, Narodne novine 73/2017), u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske razvijena je metodologija društvenih potreba po kompetencijama za buduća zanimanja. Hrvatski kvalifikacijski okvir reformski je instrument kojim se uređuje cjelokupni sustav kvalifikacija na svim obrazovnim razinama u Republici Hrvatskoj s pomoću standarda kvalifikacija temeljenima na ishodima učenja i usklađene s potrebama tržišta rada, pojedinca i društva u cjelini. Metodologija civilno-vojnog obrazovanja (Herceg, 2020), koja je nastala na temeljima Hrvatskoga kvalifikacijskog okvira, utvrdila je potrebe i definirala načine izrade standarda zanimanja, cjelovitih i djelomičnih kvalifikacija, uz razvoj novih i unaprjeđenje postojećih studijskih programa. Metodologijom civilno-vojnog obrazovanja (Herceg, 2020), primjenom kompetencijskog okvira, definiran je i metodički tijek unaprjeđenja nastavničkih kompetencija.

U radu se analiziraju ranjive skupine u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja. Iako pri određivanju ranjivih skupina treba uzeti u obzir širi kontekst socio- kulturnog pozicioniranja, što sugerira da će ranjivost varirati od mjesta do mjesta i od zajednice do zajednice te da je obrazovanje javno dobro na nacionalnoj i globalnoj (europskoj i svjetskoj) razini, ranjive skupine susreću se s nizom problema u obrazovanju. Potrebno je razumijevanje ranjivosti putem veće razine izloženosti teškoćama u akademskoj ili društvenoj integraciji, odnosno putem smanjenih mogućnosti za neke aspekte i razine obrazovanja. Ovakvo pozicioniranje ranjivih skupina u obrazovanju pretpostavlja susretanje ranjivih skupina s nizom specifičnih prepreka povezanih s njihovim situacijskim ili inherentnim društvenim položajima i identitetima. Prihvaćajući situacijsku i inherentnu ranjivost, kao dinamične kategorije u koncipiranju (cjeloživotnog) obrazovanja, valja jasno artikulirati organizacijske, didaktičke, sadržajne i savjetodavne aspekte obrazovanja koji bi uvažavali ranjivost i poticali ranjive skupine na uključivanje u obrazovanje u periodima koje one procjenjuju najoptimalnijim. Kako je obrazovanje najčešće prilagođeno neranjivim skupinama i dominantnoj kulturi, velike nade polažu se u cjeloživotno obrazovanje koje može u većoj mjeri uvažiti potrebe ranjivih skupina te im omogućiti uključenost u društveni život, smanjiti siromaštvo, poljuljati stereotipe i smanjiti stigmatizaciju.

Jedan od ključnih ciljeva Europske unije je osposobiti odrasle za samostalno i uspješno djelovanje u suvremenom društvu. Kako bi se ovaj cilj ostvario nužno je osigurati mogućnost prepoznavanja, stjecanja i vrednovanja i vještina koji odrasli diljem Europe imaju. Preporuke Vijeća o oblicima usavršavanja: nove prilike za odrasle (2016) stavlja naglasak na osiguranje različitih prilika za vrednovanje prije stečenih vještina i znanja neformalnim i informalnim oblicima učenja, fleksibilnu ponudu učenja prilagođenu potrebama pojedinca i prilikama za vrednovanje i priznavanjem novo stečenih vještina i znanja. Cilj ovog rada je utvrditi na koje načine se provodi implementacija Preporuke Vijeća o oblicima usavršavanja i kako se osiguravaju nove prilike za odrasle u Republici Hrvatskoj.