Search

U povodu invazije na Ukrajinu započete u veljači 2022. godine, ovaj rad analizira kulturno-povijesne aspekte razaranja prostora u kontekstu uspona i propadanja carstava. Pri tom je Dvorac Versailles uzet kao prvorazredan primjer imperijalnog kulturnosimboličkog prostora kojim se prekida vremenski kontinuitet društva, briše budućnost i uspostavlja mitskoreligijski prostor posvećen glorifikaciji monarha. Autor također ukazuje na sličnosti između ratnog uništavanja prostora, opisa stvaranja svijeta u abrahamskim religijama, modela Velikog praska i umjetno izvedene nuklearne eksplozije. Ti modaliteti uništavanja prostora kumulativno dovode u pitanje opstanak čovjeka i planetarnog života. Umjesto zaključka, autor sagledava budućnost u drukčijem svjetlu, pri čemu dekonstruira načelo antropike kao ostatak geocentrizma i kolonijalizma, prema kojem je svemir stvoren radi pogodovanja čovjeku (u sociološki kritičkom prijevodu: najmoćnijim društvenim skupinama). Stoga predlaže uvođenje kozmičke dimenzije u analizu životnog prostora društva, kao dijela beskonačnosti u kojoj kruže zajednice zasnovane na obnovljivim izvorima energije, životnoj radosti, miru i jednakosti., On the occasion of the invasion of Ukraine launched in February 2022, this paper analyses the cultural-historical aspects of the destruction of space in the context of the rise and fall of empires. At the same time, the Palace of Versailles was taken as a first-class example of the imperial cultural-symbolic space which interrupts the temporal continuity of society, erases the future, and establishes a mythical-religious space dedicated to the glorification of the monarchy. The author also points out the similarities between wartime destruction of space, descriptions of the creation of the world in Abrahamic religions, the Big Bang model, and artificially executed nuclear explosion. These modalities of space destruction cumulatively call into question the survival of man and planetary life. Instead of concluding, the author sees the future in a different light, deconstructing the principle of anthropic, as a remnant of geo-centrism and colonialism, according to which the universe was created to benefit man (in terms of a critical sociology: the most powerful social groups). The author, therefore, proposes the introduction of a cosmic dimension in the analysis of the living space of society, as part of the infinity in which communities based on renewable energy sources, the joy of life, peace, and equality revolve.

U radu se raspravlja o odnosu između Darwinove paradigme varijacije i Spencerove paradigme transformacije s obzirom na procese sociokulturnog razvoja. Napose se analiziraju udjeli tih paradigmi u hladnoratovskom razdoblju i nakon pada "željezne zavjese". Danas su u igri dvije strategije razvoja: slobodno tržište, kao dominantna, i održivi razvitak, kao subalterna strategija. Analizirajući polazišta dvaju projekata održivog razvitka u Hrvatskoj, projekt Strategije kulturnog razvitka i (tekući) projekt Titius, autor ukazuje na isprepletenost paradigmi varijacije i transformacije. Na osnovi toga dolazi do općenitijeg zaključka da je ravnoteža između suprotstavljenih interesa rasta i interesa održavanja prirodnog i izgrađenog miljea, ili "ubrzanog vremena" poslovnog svijeta i "sporog vremena" lokalnih zajednica, ključan način primjene obiju paradigmi (evolucije) u cilju izgradnje održivog razvitka kao dinamičnog i holističkog koncepta razvoja

U prvom dijelu knjige autor raspravlja o uzrocima i posljedicama odustajanja od vrednote društvene jednakosti u bivšem socijalizmu i suvremenom liberalnom kapitalizmu. Posebno analizira raspad bivše Jugoslavije, ističući da je nacionalizam sporedan uzrok, a glavni urušavanje institucije radničkog samoupravljanja, kojeg su podjednako, svatko zbog svojih razloga, napustili i radnici i Savez komunista. Slične simptome nalazi i u suvremenoj Venezueli. U drugom dijelu knjige autor iznosi elemente koncepta novog socijalizma. Dio elemenata pronalazi u djelima različitih autora, od Georga Simmela preko Diane Flaherty i Ericha Fromma do Ivana Kuvačića, Branka Horvata i Rudija Supek, i u različitim školama utopijskog mišljenja, od radikalne političke ekonomije do ekofeminizma. U posljednjem dijelu knjige, autor iznosi vlastite zamisli o različitim razinama budućeg socijalističkog društva, od proizvodnje (trajnih) dobara do kulturne politike potreba i želja. Njegova je ključna ideja da će budući socijalizam sintetizirati najbolje tekovine liberalizma i socijalizma u cilju stvaranja svjetskog demokratskog društva i države.

Knjiga sadrži autorove radove objavljivane od 1982. do 2011. godine. Tematski je podijeljena u tri dijela: razvoj i dezintegracija društva, struktura društva i nacionalno pitanje, te društvene promjene i ideologije. Autor u razmaku dvadeset godina analizira rascjepe, sukobe i nastanak novih društava na tlu bivše Jugoslavije, pronalazeći niz elemenata prethodnog u novim društvima, a ključni su produbljivanje vodoravnih, međunacionalnih rascjepa usporedo s produbljivanjem okomitih, društveno-klasnih rascijepa. Pri tom na vlastitom primjeru pokazuje kakve su moguće pozicije sociologa spram političke vlasti, u kojoj se mjeri njihova međusobna udaljenost nužno povećava ili smanjuje.

Glavnina sadržaja knjige odnosi se na teme i dileme historijske sociologije. Osim prikaza nastanka i razvoja historijske sociologije, koja se bavi prošlošću da bi što bolje objasnila suvremenost društva, u knjizi su uvrštene teme i pitanja o početku i kraju modernizacije društva, zatim da li je do industrijske revolucije došlo skoro slučajno (u Engleskoj), postoji li jedna ili više modernosti, te mora li periferija biti samo loša kopija centra. U analizi spomenutih tema, autor pri kombinira tri objašnjenja: determinističko (klasično uzročno), kontingencijsko (ponajviše koncept „ovisnosti o prijeđenom putu“), i funkcionalno (posljedice izučavanih društvenih procesa sa stajališta korisnosti ili štetnosti učinaka za pojedine aktere).

U članku je najprije riječ o počecima priznavanja pred kraj druge Jugoslavije postojanja neuklonjivih društvenih nejednakosti, čime su nastupili prvi ozbiljni simptomi napuštanja ideologije društvene jednakosti i socijalizma u cjelini. Pored toga, nacionalistička mobilizacija poslužila je kao poluga za restauraciju kapitalizma, kao tipičnog klasnog društva. U nastavku članka ukratko su opisana dva poslijeratna razdoblja strukturiranja društvenih šansi u društvima Zapadu, a dijelom i na Istoku. Prvo razdoblje protječe u znaku egalitarnih tendencija, što se izražava u porastu popularnosti kritičkih i radikalnih pravaca u društvenim znanostima. Drugo razdoblje, koje traje i danas, odvija se u suprotnom smjeru, što se izražava u porastu važnosti socijaldarvinizma kao diskurzivnog temelja niza znanosti. Idući i najveći dio članka posvećen je pokušaju objašnjenja trajnosti društvenih nejednakosti, pri čemu se ističe neiscrpnost Rousseauova pitanja o porijeklu društvenih nejednakosti. U današnjoj potrazi za odgovorom na to pitanje, uočljive su izvjesne sličnosti između (neo)evolucionizma i (neo)marksizma. Iako je već Marx isticao sukladnost svojeg poimanja klasnih borbi u povijesti i Darwinova poimanja borbi za opstanak u prirodi, ali je uzimao u obzir i razlike (između prirodne evolucije i ljudske povijesti), zaključak o istovrsnosti njihovih poimanja nameće se na temelju zapažanja o neprestanom poražavanju proletarijata u vjekovnim borbama s tlačiteljima, što se zbiva i danas u epohi neoliberalnog globalnog kapitalizma. Razmatrajući općenito drukčije mogućnosti ishoda borbi za pravednije društvo, autor članka smatra da one postoje kroz dva međusobno povezana uvjeta. Prvi je uvjet povezivanje teorije i prakse liberalizma i socijalizma u cilju uspostavljanja ravnoteže između mehanizama individualne slobode i natjecanja, na jednoj, i socijalne osjetljivosti ili solidarnosti, na drugoj strani. Drugi je uvjet izgradnja svjetske demokratske države. Njen bi politički interes i djelokrug upravljanja neutralizirali ključni koncept (i mehanizam samoreprodukcije) socijaldarvinizma – inclusive fitness. Potonje naprosto znači favoriziranje „vlastite“ skupine na račun ponižavanja ili isključivanja druge. U društvu s vladom koja upravlja globalno, podjela na „vlastite“ i „tuđe“ dijelove svijeta – podjela čije se granice danas suviše često pomiču tamo-amo uslijed neuračunljivosti širenja i sužavanja tržišta te nicanja ratnih požara, proizvodeći permanentno hobsovsko „prirodno stanje“ – ustupila bi mjesto upravljačkoj mudrosti i radu sviju za sve.

U tekstu se raspravlja o povezanosti neofeudalnih tendencija u suvremenim društvima s evolucijom novca u globalni novac, koja odgovara izvornoj naravi novca kao duga, kako ga je definirao Georg Simmel, a danas dalje razrađuje sociologija novca. Postojanje golemih financijskih sredstava izvan kontrole država omogućuje bogaćenje mimo standarda demokratskog egalitarizma i formiranje društvene stratifikacije karakteristične za ranomoderno društvo u Europi. Autor tu tendenciju interpretira kao preobražaj odnosa između društva (Gesellschaft) i zajednice (Gemeinschaft) u karikaturu liberalizma i socijalizma, tj. »Gornju« i »Donju zajednicu«. Toj tendenciji suprotstavlja svoju viziju postmonetarnog društva. U takvom društvu novac bi služio zadovoljenju nužnih potreba individuuma i društva na visokom stupnju civilizacije. S druge strane, postupno bi se povlačio iz optjecaja u sferi razotuđenog rada i tamo gdje izravno povjerenje među ljudima prevladava nad neizravnim povjerenjem ili nepovjerenjem. Takva bi se demonetarizacija odvijala u kontekstu komplemetarnosti kooperativnih i kompetitivnih odnosa u društvu, tj. partnerstva između socijalizma i liberalizma s njihovim ljudskim licima.

Ženski eros i civilizacija smrti (izmijenjeno i dopunjeno izdanje)

U ovom se članku kritički razmatraju odgovori na pitanja “Zašto postoje države- nacije?”, odnosno “Zašto ne samo jedna država-nacija?”, koje je Jacques Bidet dao u svom djelu Opća teorije moderne. U prvom dijelu članka razmatra se Bidetova analogija između nastanka nacija-država i složenijih država poput EU-a, a napose mogućnosti stvaranja svjetske demokratske države koju je Bidet na inovativan način zamislio kao jamca jednakosti među narodima. S obzirom na normativni karakter Bidetove teorije međutim dovodi se u pitanje mogućnost objašnjenja njegove konstatacije da još “nije kucnuo čas za univerzalni državni poredak”. U drugom dijelu članka odgovor na Bidetova pitanja autor članka pokušava pronaći uz pomoć Marxove klasne analize. S jedne strane, ta analiza omogućuje da se objasni zbog čega je u interesu (svjetskog) kapitalizma “zamrzavanje” postojećeg poretka nacija-država. S druge strane, ni Marxova analiza ne omogućuje da se objasne uvjeti izgradnje svjetske države, osobito onaj do kojeg je Bidetu najviše stalo: ravnopravan i nekonkurentski odnos među narodima.

U ovom eseju kritički se razmatra nova verzija klasične sociološke distinkcije između &laquo ; zajednice&raquo ; i &laquo ; društva&raquo ; , koju je Manuel Castells izložio u svojoj trilogiji o informacijskom dobu. Također se propituje pojam identiteta, osobito &laquo ; projektnog identiteta&raquo ; s kojim Castells pokušava dijalektički prevladati teorijske slabosti kako opreke iz- među zajednice i društva, tako i ideologija pokreta koji teže izgradnji pravednijeg i solidarnijeg društva. Svrha je ovog razmatranja pokušati razumjeti suvremene mogućnosti unošenja elemenata zajednice u veliko društvo, prije svega rastuću europsku zajednicu društava, naroda i država – s onu stranu komodificiranih društvenih veza, kao i primordijalnosti svojstvene tradicionalno zatvorenim zajednicama. U zaključku autor primjećuje da projekt europskih vrijednosti, kako ih prikazuje Castells, nastojeći ih predstaviti kao povijesni novum, mora uzeti u obzir iskustva, nedoumice i pogreške u praktičnim ostvarenjima starijih ideo- logija velikih društava-kao-zajednica. Tako i projekt idealiziranih europskih vrijednosti, uključujući mnogostru- kost identiteta, mora biti dograđen projektom izgradnje materijalnih vrijednosti, što u prvom redu znači moći, financijske i druge, koje pogoduju industrijskoj i političkoj demokraciji, kulturnom stvaralaštvu i društvenoj solidarnosti koja nadilazi granice tradicionalnih zajednica. U suprotnom, europski projekt će, zaključuje autor parafrazirajući Lenjina, ispasti velikodušan po svojoj formi a uskogrudan po sadržaju.

Autor razlikuje staroeuropski i novoeuropski multikulturni kontekst. Prvi se temelji na mitovima o starini naroda, a drugi se konstituira ulaskom migranta sa svjetskog Juga u europski prostor. Zbog tih povijesnih procesa zapadni dio Europe ima na dnevnom redu međukulturni dijalog koji bi trebao povezati nacionalne većine s novopridošlim manjinama, dok je u istočnom dijelu na dnevnom redu usklađivanje odnosa između starih većina i manjina. U tom svjetlu autor razmatra suvremeni multikulturni kontekst u Hrvatskoj, koji je prožet iskustvom nedavnog rata i naslagom mitova starine. U zaključku ističe da će se i europski i hrvatski kontekst mijenjati pod daljnjim prilivom migranta, da se sazrijevanje aktera u međukulturnom dijalogu može opisati kao stvaranje ravnoteže između principijelnih i pragmatičkih sadržaja društvene svijesti (između Don Quijotea i Sancha Panze), te da se međukulturni dijalog može razvijati u „ trećim prostorima“ u koje spadaju knjižnice: „ knjižnice mogu postati rasadnicima učenja za izgradnju budućeg raznolikog i jedinstvenog svijeta: karlovačkog, hrvatskog, europskog, globalnog. Ustvari, nastavlja se proces cjeloživotnog učenja u kojem smo svi učenici bez učitelja i sudionici platonskog dijaloga bez Sokrata“ .

Knjiga sadrži niz tekstova u kojima autor epohalna značenja kulture interpretira u rasponu proturječja, između kulture koja služi kao dodatak ideologijama etničkih i međunarodnih ili "civilizacijskih" sukoba, do kulture koja postaje prvorazredan resurs društvenog razvoja

U novijim teorijskim raspravama između modernista i primordijalista o prirodi nacionalizma i etničkih sukoba stari jaz u pristupima znatno je smanjen. Tako, između ostaloga, dolazi do kompromisne diobe povijesnih značenja nacije, s jedne strane kao elitnoga (ograničenog na srednjovjekovno plemstvo) (Hastings, Smith), a s druge kao masovnog fenomena (u kontekstu modernih revolucija i industrijskog kapitalizma) (Breuilly, Kumar). Također, sve je više interpretativnih pokušaja konstruktivističke sinteze afektivnih i interesnih, odnosno primordijalnih i instrumentalnih, dimenzija nacionalnog identiteta i etničkih sukoba (Brown, Wolff, Brubaker). To je teorijsko stanje okarakterizirano kao “ miroljubivi pluralizam” (Smelser) i “ kaotično” (Ritzer), gdje raste potreba za kombiniranjem elemenata različitih i dugo vremena oštro suprotstavljenih teorija, što osobito dolazi do izražaja u izgradnji teorijskih polazišta u sferi empirijskih istraživanja. Takva se teorijska strategija može razumjeti i kao dio suvremenoga ideološkog konteksta u kojem se ističe nastojanje da se nacionalnom ili etničkom identitetu osigura mjesto koje ga čini manje konfliktnim a više komplementarnim elementom novih nadnacionalnih sustava, poput Europske Unije.

Dva su glavna oblika postojanja mira u multietničkim sredinama. Prvi, rjeđi, odnosi se na postojanje mira u sredinama koje su zadržale svoj integritet bez većih promjena u (multietničkom) sastavu stanovništva unatoč plimi međuetničkih napetosti, sukoba i nasilja u svome širem okruženju. Drugi i češći oblik mira odnosi se na sredine koje su u nedavnoj ili davnoj prošlosti doživjele nasilne sukobe ili ratove, pa se stoga može podijeliti na nekoliko faza, od očuvanja mira preko izgradnje mira do demokratskog mira, te je u vezi s tim naznačeno u kojoj se fazi trenutačno nalazi Hrvatska s obzirom na svoje multietničke sredine nedavno zahvaćene ratom. Uz te postojeće oblike mira, u ovom prilogu razmatran je i normativni koncept kulture mira. U Zaključku se raspravlja o prednostima i nedostacima realizmom natopljena koncepta demokratskog mira s jedne i transcendirajuće ideje kulture mira s druge strane te se pledira za uspostavljanje njihova komplementarna odnosa

Redukcija razvoja na liberalizaciju tržišta, zatim slom socijalističke hemisfere i, napokon, reorijentacija razvojne misli na programe strukturne prilagodbe i na kulturalne teme, okolnosti su koje su periferiju dovele u situaciju bez teorijske i praktične razvojne perspektive. Autor u ovom eseju najviše raspravlja o problemu nedostatka razvojne perspektive periferije u trima žarištima suvremene razvojne misli: razvojnim studijama, postkolonijalnim studijama i ideji održivog razvitka. Također uočava nedostatnost razmatranja periferije u oblicima radikalne kritike Zapada i kapitalizma. Među razlozima sužavanja razvojne perspektive na razvijene zemlje i pretvaranja periferije u » slijepu pjegu« razvojne misli, autor ističe dva: narastanje kulturnog pesimizma u matici i slabljenje otpornosti periferije putem širenja nacionalizma. U zadnjem dijelu članka raspravlja o inferiornom položaju znanosti na periferiji, posebno niskom ugledu domaće znanstvene literature u odnosu na uvezenu/prevedenu literaturu, te na činjenicu da jedino dio domaće književne literature na tržištu donekle konkurira stranoj literaturi. Stoga se postavlja pitanje nije li pretežno literarna artikulacija samosvijesti i identiteta dokaz o « egzotičnosti» periferije, kao područja s izraženim literarnim senzibilitetom, ali s « divljom misli» , bez spoznajnog razvoja što ga utjelovljuje znanost ; ili takav kontekst valja gledati kao mjesto mogućih susreta umjetničkog i znanstvenog diskursa u zajedničkom naporu dekolonizacije razvojne misli, a potom i prakse

Predmet razmatranja čine tri pristupa sociokulturnim pretpostavkama tranzicije u Hrvatskoj u radovima hrvatskih ekonomista: redukcionizam/neoliberalizam, kontekstualizam/neoinstitucionalizam i relativizam/"treći put". Prvi pristup ili zanemaruje ili razumijeva sociokulturne pretpostavke u smislu modela homo economicusa u sklopu teorije "racionalnog izbora". Drugi pristup implicira šire razumijevanje sociokulturnih vrednota (od modificirane verzije racionalnog izbora do socijalnoga konstrukcionizma). Treći pristup (gdje "relativizam" znači krajnji oblik neoinstitucionalističkoga koncepta "ovisnosti o prijeđenom putu", a "treći put" ideju "socijalno-tržišnoga gospodarstva" na nekapitalističkim osnovama) nema širu podršku među glavninom ekonomskih stručnjaka u Hrvatskoj. U isti mah sociološki pristupi tranziciji artikulirani su podjednako u smislu neoinstitucionalizma i "trećega puta", dok praktički nema radova koji podržavaju ekonomski redukcionizam. Politološki pristup, pak, artikulira vlastiti raspon u smislu bliskom neoinstitucionalizmu, da bi objasnio prilagodbe institucija liberalne demokracije na rascjep između tradicionalnih i modernih vrednota u hrvatskom društvu. Autor zaključuje da takva konstelacija pristupa triju disciplina ne odražava bitno različite aplikativne mogućnosti, pri čemu dominiraju ekonomski modeli na osnovi ekonomskoga redukcionizma.

Europski projekt mijenja navike Europljana, kako kulturne i političke tako i ekonomske, premda ne u istoj mjeri (bivšim) zapadnjacima i istočnjacima. Jedan od najvećih izazova svakako je činjenica da su vanjske granice europskog društva nejasne, što dovodi u pitanje tradicionalne postavke o društvu i demokraciji kao nezamislivima bez antagonista/neprijatelja. Dakle, je li moguće (europskeo) društvo bez neprijatealja?

O modelu "nacionalne kulture" Geerta Hofstedea raspravlja se u ovom članku s tri aspekta. Sa sociološkog aspekta, model predstavlja izraz interesa multinacionalnih korporacija u eri globalizacije za uklanjanjem kulturnih barijera poslovanju, koje su bili uspostavili modeli značenja kulture u okviru carstava i nacija-država, preferirajući oštre distinkcije i fundamentalnu neusporedivost kultura. Drugi aspekat rasprave je metodološki, gdje se ukazuje problem odnosa između empirijskih varijacija i tipičnosti u Hofstedeovu modelu, budući da on nedovoljno uvažava promjenjivost i proturječja u kulturnom obrascu. I treći aspekat, pedagoški, odnosi se na pitanje može li se ili na koji način model upotrijebiti kao predložak za izradu odgojno-obrazovnog kurikuluma, odnosno pedagoški preporučljivog vrijednosno-normativnog obrasca orijentacije (učenika), u demokratskom i pluralističkom, ali i sve više tržišno povezanom i neizvjesnom svijetu.

U čemu je sličnost između načina na koji su velike sile osporavale i priznavale postojanje nacija i načina na koji to čini društvena znanost? Ima li podudarnosti između Hitlerove ideje o ukidanju nacija u ime stvaranja rasnog poretka i budućnosti koja nam se ukazuje: zatvorenih visoravni europskog, američkog i japanskog društva, i otvorenih provalija bijede i patnje ostatka čovječanstva? Je li novi nacionalizam u Hrvatskoj i drugim manje razvijenim zemljama švercer koji je puk na prevaru iskrcao u pustinji? Jesu li klasici sociologije bili u pravu kada su nacionalno pitanje smatrali sporednim u igri velikih ideologija i carstava? Smijemo li rat i agresiju na Hrvatsku označavati imenima naroda koji tu žive? Komu se, zapravo, sudi u Haagu? Zbog čega se Europska Unija gradi s tako malo oduševljenja među njezinim članicama? Čemu nas mogu sve poučiti novije teorije o naciji i nacionalizmu? Knjiga Sporna zajednica odgovara na ta i druga pitanja u sklopu prikaza najnovijih spoznaja o porijeklu, razvitku i mogućoj budućnosti nacije i nacionalizma. Također prikazuje i komentira rasprave o tome je li nacija privid koji su stvorili mediji i političari, i mogu ga, kada im to odgovara, zamijeniti novim zajedničkim identitetom. Autor drži da se u nacijama, kakve god bile, odigravaju ključne borbe suvremenog doba, u režiji desnice i ljevice. Dočim u nacionalizmu, kao obliku netrpeljivosti i osporavanja drugih, vidi vjernog saveznika velikih ideologija i sustava moći, od boljševizma do neoliberalnog kapitalizma, čiji cilj nije demokracija nego totalitarizam. Zanimljivo je, međutim, to da im nacionalizam u jednom trenutku odgovara a u drugom smeta i tada se predstavljaju kao najveći protivnici nacionalizma. Zašto je tako i čemu služi službeni anti-nacionalizam? Upravo na to pitanje ova knjiga daje najiscrpniji odgovor

Svjetskopovijesni format značenja ťnove klaseŤ (prosvijećena tehnokracija) iz 1970-ih je napušten. Danas je aktualiziran format u značenju "trećeg puta", "buržujskog bohemizma", "razvojne države" i sličnima, koji podrazumijeva upravljačku sintezu kapitalističkog tržišta i socijalne redistribucije i to na nacionalnoj osnovi a u teškim uvjetima međunarodne konkurencije. Elita takvog formata ne postoji u većini bivših socijalističkih zemalja, uključujući Hrvatsku, kao ni ekonomskorazvojni uvjeti za obnavljanje nacionalnog konsenzusa (visoka nezaposlenost, budžetske restrikcije, nedostatak razvojne vizije i samopouzdanja). U Hrvatskoj se nacionalni konsenzus održava uglavnom simboličkim sredstvima. Najprije mobilizacijom nacionalnog jedinstva u ratnim okolnostima, a potom, smjenom vlasti početkom 2000. g., pravnim i moralnim sankcijama nad dijelom stare elite. Ekonomska politika hipotetski se odvija u znaku "stvaralačkog razaranja" socijalnog konsenzusa. S tim u vezi postavlja se nekoliko važnih pitanja. Kakve su moguće posljedice takve disparatnosti? Koji su uvjeti potrebni za formiranje elite koja bi bila kadra strategijski rješavati proturječja novog razvoja: hiperglobalisti, skeptici, transformacionisti?

U ovoj Knjizi sažetaka u tri cjeline sabrani su sažeci radova sa znanstveno-stručnog skupa "Upravljačke elite i modernizacija", održanog 23.11.2000. godina u organizaciji IDZ Ivo Pilar u Zagrebu. Naslovi su cjelina: Upravljačke elite u multidisciplinarnoj retrospektivi, Korporacije, upravljanje i poteškoće oblikovanja novoga odentiteta, Elite, konsenzus i modernizacija. Unutar tih cjelina našla su se sljedeća izlaganja/radovi: Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća ; Upravljačke elite u suvremenoj hrvatskoj povijesti ; Pokušaj redefiniranja obrazovanja elita i modernizacije školovanja u kontekstu europskih integracija ; Ima li Hrvatska elitu: sociopsihološki pogled ; Ekološka (ne)osviještenost političke i poduzetničke elite Hrvatske ; Preustroj HZZ-a: u potrazi za novim identitetom ; Utjecaj postprivatizacijske vlasničke strukture na kvalitetu korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj ; Naftno gospodarstvo: promjene, smjerovi, dosezi ; Problemi korporacijskog upravljanja: njemačko iskustvo ; Upravljačke elite i socijalno oblikovanje tehnologije ; Nove elite, razvoj i nacionalni konsenzus ; Tri hrvatske modernizacije i uloga elita ; Upravljačke elite - stvaranje likova i uloga aktera ; Menadžeri, vlasnici i koncepti korporacije. Izlaganja autora pokušala su odgovoriti na neka od četiri temeljna pitanja nove hrvatske modernizacije, kao što su ova pitanja. Prvo, koji su to temeljni problemi koje hrvatsko društvo treba rješavati iz obzora modernizacije hrvatskog društva? Na koji bi ih način trebalo rješavati? Drugo, kakav jest a kakav bi trebao biti odnos između hrvatske upravljačke/političke elite i modernizacije, odnosno između hrvatske menadžerske/poduzetničke elite i procesa modernizacije društva odnosno modernizacije poduzeća? Treće, kakva su međunarodna iskustva iz nama najbližeg susjedstva o odnosu upravljačkih elita i procesa modernizacije društvenih struktura? Koja su to distinktivna obilježja, ako ih uopće ima, koja kroz proces formiranja i reproduciranja upravljačkih elita osiguravaju razvitak i modernizaciju određenoga društva? Kako doći do "punoljetne upravljačke elite" u hrvatskim prilikama i koja su to njena za modernizaciju poželjna/distinktivna obilježja: visoko obrazovanje (pogotovo ekonomsko), politička moć, društvena odgovornost, stvaralaštvo, mirotvornost, profesionalni birokratski aparat? Četvrto, kako misliti o hrvatskoj modernizaciji danas? Tko su njezini realni, socijalni akteri i može li se ona dogoditi samo djelovanjem upravljačkih elita ili pak politikom "velikih socijalnih saveza" radi očuvanja socijalnog mira? Koje je mjesto sociologa i drugih znanstvenika u promišljanju modernizacije i globalizacije i kako osigurati "prostore ne-političkog diskursa" za razgovor o tim i drugim temama, relevantnima za interese zajednice/društva?

Tri temeljna značenja moderne kulture proizlaze iz opće dinamike zapadne civilizacije: prosvjetiteljsko koje odgovara pionirskom razdoblju eurocentrizma i njegovoj univerzalističkoj misiji ; nacionalno, koje izrasta iz europske poluperiferije u 19. stoljeću, kao svijet partikularnih i podijeljenih kolektivnih identiteta i tradicija ; i interkulturalno, nastalo 70-tih godina ovog stoljeća, najprije na sjevernoameričkom, a potom na europskom kontinentu, kao izraz krize kako univerzalističkih tako i nacionalističkih projekata integracije društava i naroda i pokušaj da se umjesto opće asimilacije, na jednoj strani, te antagonizama i predrasuda, na drugoj strani, uspostavi nekakav dijalog među kulturama. U sva tri slučaja, a osobito u potonjem, značenja kulture vrlo brzo gube svoj početni, kreativni, prometejski naum te se prerađuju i prilagođuju u skladu s logikom moći središnjih država i korporacija, kao i onih država koje im se nastoje približiti i konkurirati. Interkulturna komunikacija odvija se uglavnom tamo gdje postoje snažni politički i ekonomski interesi za međugrupnim povezivanjem, a prekida se kada takvi interesi presahnu. Kultura još uvijek predstavlja spremište značenja kolektivnih pomirenja sa svršenim činom, fait accompli, nego izvor nada, anticipacija i sposobnosti prevladavanja nesporazuma među ljudima i narodima.

Social Theory in the Frankfurt School

Ženski eros i civilizacija smrti

Vanjske migracije i promjene u porodici

U ovom radu istražuje se jedna grupa vježbača sustava Joga u svakodnevnom životu u Zagrebu. Svrha je bila obuhvatiti iskustvo prakticiranja joge te značenja i definicije koje pojedinac pripisuje tom iskustvu. Obzirom da je istraživani kontekst dominantno katolički, u prvom dijelu rada se sagledava odnos Katoličke Crkve i joge. Osim toga, raspravlja se i o promjenama koje zahvaćaju religiju, čime se na neki način otvara put alternativnim vjerovanjima i tehnikama, među kojima je i joga. Fenomenološkim pristupom i metodom dubinskih intervjua nastojalo se razumijeti kakvu ulogu joga ima u svakodnevici vježbača, koje su njene subjektivne dobrobiti, ali i kako vježbači smještaju jogu u religijski ili duhovni kontekst. Analiza intervjua je ukazala na četiri središnje teme iskustva joge u sugovornika, a to su joga kao: „bijeg“ od svakodnevice; nematerijalistička samoaktualizacija; grupna pripadnost i podrška i odnos prema duhovnosti. This paper explores a group of yoga practitioners in Yoga in daily life center in Zagreb. The purpose was to explore the experience of practicing yoga and the meaning and definition that an individual attributes to that experience. Considering that the explored context is predominantly Catholic, the first part of the paper inquires the relationship between the Catholic Church and yoga. In addition, religious-related changes are discussed, which opened the way to alternative beliefs and techniques, including yoga. In terms of the phenomenological perspective and the method of in-depth interviews, the aim is to understand what role yoga has in the everyday life of a practitioner, the subjective wellbeing of yoga, but also how they experience yoga in a religious or spiritual context. The analysis of the interviews pointed four main themes of yoga experience which are: yoga as an "escape" from everyday life; a non-materialistic self-actualization; the group affiliation and support, and a relationship with spirituality.

Predmet je ovoga rada život češke nacionalne manjine te njihova prava i položaj u Republici Hrvatskoj, odnosno u gradu Grubišnom Polju. U radu se prikazuju i analiziraju rezultati istraživanja, a koji kao takvi prvenstveno polaze od pitanja većinsko-manjinskih odnosa i prava nacionalnih manjina u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Također, rad se jednim dijelom bavi pitanjem promicanja i očuvanja češkog kulturnog identiteta u Grubišnom Polju. S ciljem da se pridonese ovim spoznajama, prvo se donosi opći teorijski pregled o pravima i zaštiti nacionalnih manjina te većinsko-manjinskim odnosima kako u Hrvatskoj tako i u gradu Grubišnom Polju. Potom slijedi analiza rezultata istraživanja koje je provedeno 2018. godine kao kvalitativno istraživanje metodom polustrukuriranog intervjua. Intervjuirano je šest sugovornika, odnosno sugovornica, a koji su isključivo pripadnici/e češke nacionalne manjine i žive u Grubišnom Polju. Analiza rezultata pokazuje kako su sugovornici/e uglavnom zadovoljni svojim položajem kao pripadnicima/ama češke nacionalne manjine, odnosno kako su zadovoljniji sada nego li u Jugoslaviji. Također, iskazuju zadovoljstvo odnosima s okolinom uz postojanje ponekih problema, ali ne konkretnih. U zaključnim razmatranjima donose se i spoznaje o položaju češke nacionalne manjine u odnosu na druge nacionalne manjine u Grubišnom Polju – srpska, mađarska i romska manjina. The subject of this paper is the life of the Czech national minority and their rights and status in the Republic of Croatia, or in the town of Grubišno Polje. The paper presents and analyzes the results of the research, which primarily relate to issues of minority-majority relations and the rights of national minorities in Yugoslavia and Croatia. It also deals with the issue of promoting and preserving the Czech cultural identity in Grubišno Polje. In order to contribute to this knowledge, the first is a general theoretical review of the rights and protection of national minorities and of majority-minority relations both in Croatia and in the town of Grubišno Polje. Subsequently, an analysis of the results of the research was carried out in 2018 as a qualitative research by the semi-structured interview method. Six interlocutors or interlocutors were interviewed, who are exclusively members of the Czech national minority and live inGrubišno Polje. The analysis of the results shows that the interviewees are mostly satisfied with their position as members of the Czech national minority, that is, they are more satisfied now than in Yugoslavia. They also express satisfaction with the relationship with the environment with the existence of some problems, but not concrete ones. Concluding considerations also show the position of the Czech national minority in relation to other ethnic minorities in Grubišno Polje - Serbian, Hungarian and Roma minorities.

Ciljevi ovog istraživanja bili su provjeriti postoje li značajne razlike u razini entitlementa s obzirom na pripadnost generaciji, koje se socio-demografske karakteristike pojedinca mogu smatrati značajnim determinantama entitlementa, te može li se entitlement povezati s generalnim ideološkim orijentacijama kod građana u RH. U ispitivanju je sudjelovalo ukupno 217 ispitanika oba roda (127 žena i 90 muškaraca), te su primijenjena dva mjerna instrumenta: Entitlement upitnik - novi mjerni instrument za mjerenje entitlementa u sociološkom kontekstu (konstruiran za svrhe ovog istraživanja) i Upitnik generalnih ideoloških orijentacija (Proroković, 2016). Dodatno je primijenjen i upitnik za utvrđivanje osnovnih socio-demografskih obilježja ispitanika. Obuhvaćene su tri generacije: Generacija Y (N=108), Generacija X (N=69) i Baby Boomeri (N=40), prema kategorizaciji i kronološkim okvirima koje su predložili Strauss i Howe (1991). Dobiveni rezultati su ukazali na značajne razlike u razini entitlementa s obzirom na generacijsku pripadnost. Teorijski očekivano, najviša razina entitlementa je opažena kod Generacije Y, nešto niža kod Generacije X, te najniža kod Baby boom generacije. Nadalje, viša razina entitlementa u relaciji je s višom generalno lijevom ideološkom orijentacijom kod svih generacijskih grupa (značajne korelacije pozitivnog predznaka). Što se tiče potencijalnih determinanti entitlementa među ispitivanim socio-demografskim obilježjima, značajnima su se pokazali rod i religioznost ispitanika, a na starijim generacijama i tip tvrtke u kojoj su zaposleni. Nereligiozni pojedinci i muškarci su pokazali značajno nižu razinu entitlementa, dok su zaposleni u javnom sektoru pokazali najviši entitlement u odnosu na nezaposlene i zaposlene u privatnom sektoru. There were several research goals, the main of which include investigating any potential differences between the generations with regards to the level of entitlement, analysing potential determinants of entitlement among socio-demographic variables and the potential link between entitlement and the general ideological orientations on the Croatian population. Two instruments were applied on the research sample that enumerates a total of 217 participants of both genders (127 women and 90 men): the one constructed anew for the purposes of this research to assess the level of entitlement and the general ideological orientations questionnaire (Proroković 2016). It is also important to add the routinely applied questionnaire for determining participants’ basic socio-demographic characteristics. Three generations were encompassed by the study: Generation Y (N=108), Generation X (N=69) and Baby Boomers (N=40), according to the categorization and the chronological framing by Strauss and Howe (1991). The results of the research have indicated significant differences in the level of entitlement across different generations. As theorized, the greatest level of entitlement was found in the Generation Y, followed by Generation X and finally Baby Boomers. Furthermore, greater level of entitlement correlated positively with the left-wing orientation in all generational subgroups. When it comes to potential determinants of entitlement among the examined socio-demographic data, religiosity and gender were proven significant across generations, also with the company-wise type of employment as a determinant in older generations. Nonreligious individuals and men showed significantly lower levels of entitlement, while those working in public sector showed the greatest entitlement in relation to those unemployed or working in private sector.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata dolazi do povećanja stope migracija, dobrovoljnih i prisilnih, te počinju sve češća znanstvena i akademska promišljanja istih. Sličan se trend pojavljuje i u zemljama bivše Jugoslavije, pogotovo nakon rata 1990ih godina, kada brojno stanovništvo emigrira u druga mjesta unutar zemlje ili izvan granica, od kojih se mnogi ne vraćaju. U radu se problematiziraju migracije triju skupina sugovornika iz Vareša: onih migriralih tijekom rata, onih koji trenutno migriraju, te onih koji su se, nakon migriranja, odlučili na povratak u lokalnu zajednicu. Njihova se iskustva tumače kroz teorijski model push i pull faktora te se konstatiraju specifični faktori koji utječu na odluku o migraciji. Kao ključni push faktori ističu se ekonomska i socijalna motivacija, dok se kao ključni pull faktori pokazuju socijalna i kulturna motivacija, kao i privrženost domu i obitelji. After the Second World War, the rate of migrations has increased, both voluntary and those by force, and these are begining to be more interesting to scientific and academic thought. A similar trend appears in countries of the former Yugoslavia, especially after the war in 1990s, when a great number of population was forced to migrate, both inside and outside the country, and many of them never returned. This paper problematizes migration of three groups of interlocuters from Vareš: those who migrated during the war, those who are migrating at the moment and those who, after migrating, decided to return to their local community. Their experiences are explained through a push and pull theory base, and specific factors that influence their decision to migrate are concluded. As key push factors arise economic and social motivation, whereas key pull factors are social and cultural motivation, as well as attachment to the home and family.

Hrvatski povjesničari, sociolozi i politolozi koji su se proteklih dvadesetak godina bavili teorijskim izučavanjem hrvatske nacije i nacionalizma prihvaćali su klasičnu dihotomiju na etnička i građanska shvaćanja nacionalnosti, nastojeći smjestiti hrvatski slučaj između ova dva dijametralno suprotstavljena koncepta. Pritom je, eksplicitno ili implicitno, etnički tip kvalificiran kao „loš“, a građanski kao „dobar“, čime je nastavljena tradicija još od vremena Hansa Kohna koji je tzv. istočne i zapadne nacionalizme prvi vrednovao u normativnom smislu. Ovaj doktorski rad ne zazire od takvog manihejstva ali etničkom i građanskom idealnom tipu pridodaje treći - pluralni idealni tip nacije i nacionalizma, preuzet od britanskog sociologa i vodećeg autoriteta na ovome polju Anthonyja D. Smitha. Naime, proučavanjem relevantnih teorijskih pravaca došao sam do zaključka da postmodernistička škola mišljenja, koja je u razdoblju nakon završetka Hladnoga rata postala dominantnom u društvenim znanostima na zapadu Europe i u Sjevernoj Americi, ne korespondira ni s etničkim ni s građanskim poimanjem nacionalnosti, priklanjajući se jednoj potpuno novoj paradigmi koja se na stanovit način vraća etničkom modelu, ali nipošto nije istovjetna njemu. Sukladno tome, cilj ove disertacije je unaprijediti raspravu o karakteru hrvatske nacije i nacionalizma, onako kako su službeno formulirani od strane političkih elita, tako što će hrvatski slučaj smjestiti u odnosu na sva tri koncepta između kojih je „putovao“ u prva dva desetljeća neovisnosti. Pritom ću obrazložiti zašto su etnosimbolička teorija i „blagi građanski“ pristup nacionalnom pitanju analitički i normativno najprikladniji za analizu i koncipiranje hrvatske nacije. Jezgra rada sastoji se od tri poglavlja. U njima pomoću istraživačke metode kvalitativne analize sadržaja proučavam komunikaciju između vlasti i građana na tri razine: institucionalnoj (Ustav i zakoni), političkoj (govori i obraćanja) i medijskoj (izjave i intervjui). Poglavlje o Ustavu Republike Hrvatske (1990., promjene 1997., 2000., 2001. i 2010. godine) i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1991., promjene 1992., 1995. i 2000. godine; zamijenjen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina 2002., promjene 2010. godine) pokazat će kako su se izvorne etničko-građanske formulacije Ustava vremenom kretale u smjeru plurinacionalnog modela, dok je Ustavni zakon od samog početka bio obilježen plurinacionalnim pristupom, ali on u ratnom razdoblju ostaje fiktivni dokument, da bi nakon vojne operacije „Oluja“ njegovi ključni segmenti bili stavljeni izvan snage, što znači 7 da stvarno značenje dobiva tek 2000., a posebno 2002. godine kada Sabor donosi potpuno nov Ustavni zakon kojim se cementiraju prava „nacionalnih manjina“ u Hrvatskoj. Poglavlje u kojem su analizirani govori i obraćanja dvojice predsjednika države otkriva duboku etničkograđansku podvojenost, pa i unutarnji konflikt kod Tuđmanovog shvaćanja nacionalnog pitanja i dosljednost Mesićeva građanskonacionalističkog pristupa. Poglavlje posvećeno medijskim istupima hrvatskih političara demonstrira mnogo veću fleksibilnost dužnosnika HDZ-a koji 1990-ih rabe mješovitu etničko-građansku retoriku, da bi 2002. godine napustili etnicizam i djelomično prigrlili plurinacionalne naglaske; za razliku od čelnika stranaka lijevog centra koji kroz čitavo obrađeno razdoblje koriste tipično građanskonacionalistički diskurs, uz tek poneko blago odstupanje prema plurinacionalizmu. Zaključno usporedno analiziram središnja poglavlja i povezujem njihove glavne poruke. Ustanovljeno je da se hrvatska nacija u konceptualnom smislu između 1990. i 2010. godine doista kretala između tri, a ne samo dvije nacionalne paradigme, čime je opravdan odabir opisanog teorijskog okvira. Pritom je hibridni etničko-građanski pristup označen kao izvoran ili autohton, dok su pomaci u smjeru etničkog i pluralnog idealnog tipa nacije interpretirani kao reakcije hrvatskih vlasti na dvostruki pritisak izvana - s jedne strane, to je bio projekt Velike Srbije, a s druge, „civilizirajuća misija“ Europske unije. Utvrđeno je da se Hrvatska danas u institucionalnom smislu nalazi na pola puta između idealnih tipova građanske i pluralne nacije, ali da to ne predstavlja Aristotelovu „zlatnu sredinu“ koja ja bliža građanskoj krajnosti. Stoga su na samom kraju radnje preporučene politike kojima Hrvatska može pronaći „pravu mjeru“ i ostvariti pristup nazvan „blago građanskim“., Theorizing the Croatian concept of nationhood, Croatian historians, sociologists and political scientists have - for the last twenty years - been working inside the classic binary framework of ethnic and civic forms of nationalism. In so doing, they mostly maintained Kohn’s normative distinction between “good” Western (civic) and “bad” Eastern (ethnic) national varieties. This thesis doesn’t shy away from such manicheistic interpretations but it adds a third type, namely Anthony D. Smith’s plural concept of nationhood, thereby turning the dichotomy into a trichotomy. The research of existing theories of nationalism has led me to the conclusion that the postmodernist school of thought, prevalent in Western Europe and Northern America since the end of the Cold War, doesn’t correspond with neither of the two older concepts, leaning instead to an entirely new paradigm known as plurinationalism. Consequently, this dissertation’s goal is to upgrade the ongoing discussion on the nature of the Croatian national doctrine, as it is formulated by political elites, by placing the Croatian case in relation to all three theoretical concepts of nationhood - ethnic, civic and plural. At the same time, its purpose is to elaborate why the ethnosymbolic school of thought and the “civic light” approach to national issues are best fitted in the research and modelling of the Croatian nation. The thesis’ core consists of three chapters. By using the research method of qualitative content analysis I scrutinize the communication between government and citizenry on three levels: the institutional level (Constitution and laws), the political level (speeches and addresses) and the media level (statements and interviews). The chapter on the Constitution of the Republic of Croatia (1990, amendments in 1997, 2000, 2001 and 2010) and the Constitutional law on human rights and freedoms and on the rights of ethnic and national communities or minorities in the Republic of Croatia (1991, amendments in 1992, 1995 and 2000; replaced by the Constitutional law on the rights of national minorities in 2002, amendments in 2010) depicts how original ethno-civic formulations of nationhood in the Constitution have progressively moved towards the plurinational model, while the Constitutional law had been pluralistic from the start, but it has remained mostly impracticable during the belligerent 1990’s, only gaining actual political relevance in the 2000’s. The chapter devoted to speeches and addresses given by the two heads of state between 1990 and 2010 reveals a deep-seated ethno-civic ambivalence and even an inner conflict concerning the understanding of the national question by President Franjo Tuđman and a civic persistence in President Stjepan Mesić’s approach to the same issue. The chapter concerned with communication through the media shows greater flexibility of center-right politicians who have used a mixed ethno-civic rhetoric during the 1990’s, only to abandon their ethnicism and embrace a more plurinationalist style in the following decade; contrary to center-left politicians who have cultivated a predominantly civic nationalist discourse throughout the entire period of research. In the conclusion I comparatively analyze the core chapters and interconnect their central messages. It is established that between 1990 and 2010 the concept of the Croatian nation has been “travelling” between all three ideal types, thereby validating the chosen tripartite theoretical framework. The hybrid ethno-civic approach is designated as original and authentic, while the shifts toward ethnonationalism and plurinationalism are interpreted as reactions of Croatian authorities to pressures from Greater Serbia projects on one side, and “civilizing” EU institutions on the other. It is ascertained that at the time being Croatia institutionally finds itself in the arithmetic mean between the ideal types of civic and plural nationhood. However, this position doesn’t correspond with Aristotle’s “golden mean” which is to be found closer to the civic extreme. Therefore, the concluding remarks offer a set of policy proposals which, if applied, could lead the official concept of Croatian nationhood to a preferred state of “light civicism”.

Ovaj rad bavi se zaposlenim ženama te načinom na koji one usklađuju svoje poslovne obaveze s privatnim i/ili majčinskim obavezama. U suvremenom hrvatskom društvu sve veći broj žena je zaposlen, ali unatoč tome, njihove se obaveze u kućanstvu nisu smanjile. Drugim riječima, dolazi do dvostrukog opterećenja s kojim se zaposlene žene moraju nositi. Stoga je svrha ovog istraživanja metodom polustrukturiranog intervjua dobiti uvid u neposredna iskustva i vrijednosti tri generacije zaposlenih žena u kontekstu zaposlenja te usklađivanja istog s privatnim životom i obavezama u kućanstvu. Rezultati ovog istraživanja uspoređeni su s rezultatima istraživanja Tomić-Koludrović (2005) koja se bavila razmatranjem položaja žena u razdoblju tranzicije u Hrvatskoj. Na temelju usporedbe rezultata iz oba istraživanja zaključuje se da žene pokazuju sve modernije vrijednosti po pitanju zaposlenja, raspodjele rodnih uloga te vlastitog položaja u suvremenom društvu. This paper deals with employed women and the way they balance their job duties with their private and/or motherhood obligations. In contemporary croatian society more and more women enter the workforce, although their household obligations haven't decreased. In other words, it leads to the double burden with which employed women have to deal with. Therefore, the purpose of this research is to gain insight into immediate experiences and values of three generations of employed women within the context of employment and balancing their private life and household obligations with their work duties, using the method of semi-structured interviews. The results of this research have been compared with the results of the Tomić-Koludrović research (2005), which examined the position of women during the transition in Croatia. The comparison based on the results of the two researches reveals that women show more modern values concerning employment, distribution of gender roles and their own status in modern society.

Ovaj rad bavi se raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pri čemu se taj proces sagledava kao sudar različitih nacionalizama. Polazi se od pogrešaka koje je u sebi sadržavao jugoslavenski samoupravni socijalizam. Te pogreške stvorile su nezadovoljstvo kod jugoslavenskih naroda i potaknule ih na traženje alternative. Nacionalizam je ideologija koja teži uspostavi i očuvanju nacionalne države i koja se pojavljuje u razdobljima krize kao alternativa postojećem društvenom poretku. Jugoslavenski narodi osjećali su se oštećenima i odabrali su nacionalizam kao rješenje svojih problema. Njihovi nacionalizmi bili su potaknuti različitim motivima i težili su različitim ciljevima. Međusobni sudar tih nacionalizama doveo je do raspada Jugoslavije. U radu se navodi primjer Južnoafričke Republike, kojoj se nakon ukidanja apartheida predviđao nasilni raspad, ali do njega nije došlo. Južnoafrički primjer, koji pokazuje da je moguće izbjeći etnički sukob čak i onda kad ga se smatra izvjesnim, uspoređuje se s jugoslavenskim slučajem kako bi se utvrdilo koje su sile, koje su mogle spriječiti sukob i raspad države, nedostajale u jugoslavenskom društvu. This paper deals with the breakup of Socialist Federal Republic of Yugoslavia. The breakup is portrayed as a clash of several different nationalisms. It starts from systemic errors that Yugoslav self-management socialism contained. Those errors created discomfort among Yugoslav peoples and encouraged them to look for an alternative. Nationalism is the ideology that aspires to create and preserve nation states, and during crises, it appears as an alternative to existing social order. Yugoslav peoples felt that they were withhold, and they chose nationalism as the solution to their problems. Their nationalisms were triggered by different motives and aspired toward achieving different goals. The clash of those nationalisms caused the breakup of Yugoslavia. The paper tells the example of South Africa, a country in which, after the abolition of apartheid, a violent breakup was expected, but it did not happen. The South African example, which shows that an ethnic conflict can be avoided, even when it is considered certain, is compared with Yugoslav example, in order to see which forces, that could have prevented the conflict and the breakup of the Yugoslav state, were missing from Yugoslav society.

Knjiga obuhvaća niz radova autora iz različitih područja znanosti, kulture i javnog života, koji se bave aspektima hrvatskog nacionalnog identiteta, pogotvo s obzirom na izazove globalizacije. Knjiga je popraćena i likovnim prilozima na temu identiteta, a čiji je autor Boris Ljubičić.

Nacrt Strategije kulturnog razvitka opisuje, objašnjava i preporučuje temeljne pojmove, ciljeve i instrumente te poželjne učinke kulturnog razvitka Republike Hrvatske za dugoročno razdoblje u područjima kulturne politike, umjetnosti i kulturnih industrija, kulturne baštine, kulturnih odnosa te međusektorskih žarišta kulture. Nacrt je utemeljen na elaboratima dvadeset petero suradnika, stručnjaka iz različitih područja kulture i znanosti. U prvom dijelu izloženi su osnovni pojmovi te razvojni kontekst kulture u svijetu i u Hrvatskoj, zatim pretpostavke i elementi vizije kulturnog razvitka Hrvatske, pri čemu je kulturno održivi razvitak određen kao glavni dugoročni cilj. K tome su opisani ciljevi i zadaci kulturnog razvitka u službenim dokumentima Vlade i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U drugom dijelu razrađeni su ciljevi i zadaci kulturnog razvitka u sljedećim dionicama: Legislativa, Financije, Decentralizacija, Participacija, Umjetničko obrazovanje, Zapošljavanje, Privatizacija ; Književnost i nakladništvo, Likovna umjetnost, Glazba i diskografija, Scenska umjetnost, Kinematografija, Mediji ; Spomenička baština, Arhivi, Knjižnice, Muzeji, Tradicijska kultura ; Kulturni odnosi većine i manjina, Međunarodna kulturna suradnja. Nove i nestandardne dionice posvećene su suradnji kulture s drugim sektorima: Kulturni turizam, Nove komunikacijske tehnologije u kulturi, Istraživanje i razvoj, Kulturni menadžment i Sociokulturni kapital. U zaključnom dijelu shematski su prikazani strategijski ciljevi i izbori instrumenata kulturnog razvitka te sažeto opisane glavne prednosti i nedostaci strategijske vizije kulturnog razvitka.