Search

Kolorektalni karcinom zloćudna je novotvorina incidencija kojega je u stalnom porastu i koja predstavlja globalni javnozdravstveni problem. U većine bolesnika ova se bolest dijagnosticira nakon 50. godine života, a rizik od njenog razvoja tijekom životnog vijeka iznosi oko 5%. Razvoj preventivnih, dijagnostičkih i terapijskih metoda rezultirao je značajnim smanjenjem smrtnosti i drugih negativnih kliničkih ishoda. Upravo zbog učinkovite metode prevencije i ranog otkrivanja ove bolesti u brojnim državama pa tako i u Republici Hrvatskoj organizirani su nacionalni programi probira i praćenja kolorektalnog karcinoma. Međutim, navedeni su programi prvenstveno organizirani za populaciju s uobičajenim, odnosno prosječnim rizikom obolijevanja od kolorektalnog karcinoma. Visokorizične skupine obuhvaćaju osobe u kojih su endoskopski otkriveni, odnosno uklonjeni polipi debelog crijeva, osobe kirurški liječene zbog karcinoma debelog crijeva, osobe s pozitivnom obiteljskom anamnezom za kolorektalni karcinom, osobe oboljele od upalnih bolesti crijeva, pojedinci i obitelji s nasljednim poremećajima, odnosno genetskim mutacijama koje višestruko povećavaju rizik za razvoj ove bolesti, osobe oboljele od akromegalije te bolesnici u kojih je učinjen zahvat ureterosigmoidostomije. Preporuke za otkrivanje i praćenje visokorizičnih skupina često nisu jasno definirane, a neke od postojećih se temelje na uglavnom oskudnim znanstvenim dokazima. Opće je prihvaćeno mišljenje da bi probir u visokorizičnih skupina trebao započeti u ranijoj životnoj dobi uz kraće vremenske intervale između pojedinih pregleda. Osnovna dijagnostička metoda probira i praćenja u ovih skupina bolesnika je endoskopsko praćenje, odnosno kolonoskopija. Cilj ovoga preglednog rada je prikazati značajke navedenih rizičnih skupina i dati jasne preporuke za probir.

Sustav mjera za ostvarivanje i unapređenje sveobuhvatne kvalitete zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj te implementacija i praćenje obveznih indikatora kvalitete za bolničke zdravstvene ustanove definirani su putem zakonskih propisa. Pokazatelji (indikatori) kvalitete kvantitativna su osnova za analizu, praćenje i poboljšanje. Oni definiraju kako, kada i gdje skupljati podatke te se na temelju analize tih podataka može uvidjeti što treba promijeniti u dosadašnjoj praksi i kako unaprijediti trenutačni postupak koji će time dati bolje i učinkovitije rezultate. Indikatorima kvalitete može se ocijeniti kvaliteta rada u zdravstvenom sustavu. Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi unaprijedila je sustav praćenja kvalitete zdravstvene skrbi i sigurnosti pacijenta sukladno međunarodnim kriterijima, a na temelju svojih zakonskih obveza i nadležnosti. Osim obveznog praćenja indikatora kvalitete koji je određen nacionalnim zakonodavstvom, pri čemu je stimulacija prvenstveno na ustanovi da učini određene promjene za poboljšanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje započeo je 2015. s projektom praćenja uspješnosti i kvalitete rada bolnica. Pokazatelji rada bolničkih zdravstvenih ustanova doneseni su s ciljem svojevrsnog „nagrađivanja” ustanova, a uključuju odabrane ključne pokazatelje uspješnosti (key performance indicators, KPI) i pokazatelje kvalitete (quality indicators, QI).

Baza podataka je organizirana i uređena cjelina međusobno povezanih podataka spremljenih bez nepotrebne redundancije. Razlikujemo tri vrste baza podataka: bibliografske, citatne i baze podataka s cjelovitim tekstom. Neke od najpoznatijh baza podataka u području biomedicine i prirodnih znanosti su: Medline, EMBASE, Web of Science, Cochrane library. Pristup pretraživanju baza podataka vrlo je individualan i gotovo da ne postoji jedinstveni model pretrage. Kod pretrage je bitno korištenje ključnih riječi i indeksa, odnosno predmetnih pojmova. Ključne riječi pomažu u bržem i kvalitetnijem pretraživanju. Nedostatno pretraživanje može za posljedicu imati sustavne pogreške u sustavnom preglednom članku te umanjiti vjerodostojnost rezultata i zaključaka. Problem mogu predstavljati brojne neobjavljene studije, kao i one koje nisu navedene na najčešćim mjestima pretrage poput PubMed-a. Struktura strategije pretraživanja trebala bi se temeljiti na glavnim pojmovima koji se ispituju u pregledu. Korištenje Booleanove logike primjenom operatora 'AND', 'OR' ili 'NOT' i PICO strategije pretraživanja pokazuje najbolje rezultate. Ako postoji ograničenje za pronalaženje specifičnih vrsta studija (npr. randomiziranih kontroliranih studija) mogu se koristiti 'filteri' za pronalaženje upravo takvih studija. Generalne baze podataka poput MEDLINE-a za identificiranje studija za Cochrane sustavne pregledne radove uključuju tri glavna uvjeta: a) pojmovi za pretragu zdravstvenog stanja od interesa, b) uvjeti za traženje intervencije, c) uvjeti za traženje vrste studija koje će biti uključene ("filter")., A database is an organized and systematized set of connected data saved without unnecessary redundancy. There are three types of databases: bibliographic, quotation and full text databases. Some of the most known databases in the field of biomedicine and natural sciences are: Medline, EMBASE, Web of Science, Cochrane Library. Access for database search is highly individual and almost no single search model exists. Crucial part of the search is using keywords and indexes or subject terms. Keywords make search faster and more accurate. Insufficient search can result in systematic errors in a systematic review and reduce the credibility of results and conclusions. The issue can be unpublished studies, as well as those not listed on the most common search sites like PubMed. The search strategy structure should be based on the main terms that are being examined in the review. Using Boolean logic by using the operator 'AND', 'OR' or 'NOT' and the PICO search strategy gives the best results. If there is a limit for finding specific types of studies (eg. randomized controlled studies), 'filters' can be used to find such studies. General databases such as MEDLINE for Cochrane systematic review include three main conditions: a) terms for searching of a health status of interest, b) conditions for searching intervention, c) conditions for types of studies to be included.

Sustavni pregledni radovi se danas smatraju dijelom relevantne znanstvene i stručne literature koja postaje neizostavni dio svakodnevne medicinske prakse i važan element u donošenju odluka. Radi se o znanstvenom istraživanju koje temeljem sustavne i strogo definirane metodologije pretrage, odabira i analize dostupnih znanstvenih dokaza daje odgovor na točno definirano znanstveno pitanje. Cochrane kolaboracija je svjetska neprofitna organizacija čiji je cilj stvaranje kvalitetnih sustavnih preglednih radova kroz detaljnu, razrađenu i rigoroznu metodologiju. Kroz različite znanstvene grupe, autori publiciraju Cochrane sustavne preglede intervencija i dijagnostičkih testova koji se objavljuju u Cochrane bazi sustavnih preglednih članaka. Cochrane sustavni pregledni rad se razvija u nekoliko koraka: formulacija pitanja, odabir Cochrane skupine, registracija naslova, izrada i objava protokola, te izrada, objava i održavanje sustavnog preglednog rada. Ovim radom želimo prikazati metodologiju razvoja sustavnog pregleda u sklopu Cochrane kolaboracije kao općeniti uvid u kompleksnost njegove izrade., Systematic review articles are considered today as part of relevant scientific and professional literature which is becoming an infallible part of everyday medical practice and a vital part in decision making. This scientific work is based on systematic and strictly defined methodology of search, selection and analysis of available medical evidence which provides and answer to a specific scientific question. The Cochrane Collaboration is a world non-profit organizaton whose goal is to publish high qualitiy systematic reviews through detailed and rigorous methodology. Through different scientific groups, authors publish Cochrane systematic reviews of interventions and diagnostic tests which are published in the Cochrane Database of Systematic Reviews. These reviews are developed through several steps: question formulation, Cochrane group selection, title registration, writing and publishing a protocol and writing, publishing and updating a systematic review. In this article we wish to present the methodology of Cochrane systematic review development as a general insight into its complexity.

Kliničko ispitivanje (pokus ili studija) smatra se jedinim znanstvenim dokazom djelotvornosti nekog lijeka, terapijskog ili kirurškog zahvata. U posljednjih 50 godina, dominantan oblik istraživanja u medicinskoj znanosti postala su randomizirana klinička istraživanja (eng. Randomised clinical trials; RCT) te danas predstavljaju kamen temeljac medicine temeljene na dokazima (engl. Evidence based medicine; EBM) Riječ je o kvantitativno komparativnom obliku istraživanja pomoću kojeg se uspoređuje učinak dvaju ili više postupaka na ispitanike, koji su nasumično podijeljeni u više istraživačkih skupina. Stupanj dokaza, dobivenih pomoću randomiziranih kliničkih istraživanja, predstavlja najviši stupanj dokaza u medicinskoj znanosti, a smjernice koje predstavljaju sistematizirane principe liječenja uglavnom se temelje na najboljim dostupnim podacima iz kliničkih istraživanja. Smjernice omogućuju liječnicima da uz pomoć svog iskustva i znanja, vodeći pritom računa o osobitostima i stavovima bolesnika, najbolje liječe bolesnika. Pouzdanost i kvaliteta rezultata RCT-a, ovise o određenim karakteristikama samog istraživanja poput adekvatno provedenog postupka randomizacije, „zaslijepljenosti“ istraživača i ispitanika, te pravilno oblikovanom protokolu istraživanja. Usprkos velikom broju prednosti, postoje i određene negativne karakteristike randomiziranih kliničkih istraživanja, poput etičkih pitanja opravdanosti istraživanja, cijene, nemogućnoti provedbe samog istraživanja te nedovoljno dobre informiranosti pacijenata o važnosti njihova provođenja,kako za medicinsku znanost tako i za njih same., Clinical trial (experiment or study) is considered to be the only scientific evidence of the efficiency of a drug, therapeutic or surgical procedure. In the last 50 years, randomized clinical trials (RCTs) have become the dominant form of research in medical science and today they represent the base of Evidence Based Medicine (EBM). RCTs are quantitative comparative controlled experiments in which the effect of two or more clinical procedures is compared on subjects randomly divided into several research groups. The level of evidence, obtained through randomized clinical trials, represents the highest level of evidence in medical science, and the guidelines that represent systematized principles of medical treatment are mainly based on the best available clinical data. Guidelines allow physicians, in combination with their own experience and knowledge, while simultaneously taking care of personality and charateristics of patients, providing patients the best available treatment. Quality of RCT results depends on certain characteristics of the research itself, such as the adequately conducted randomization procedure, the "blindness" of researchers and subjects and properly designed research protocol. Despite the great number of advantages, there are certain negative characteristics of randomized clinical trials, such as ethical questions of justification of the research, price of the research, impossibility to carry out the research itself, and inadequate knowledge of patients about the importance of their implementation, both for medical science and them.

Bias ili sistemska pogreška koja se javlja u istraživanjima u današnje je vrijeme veliki teret za Evidence based medicine (EBM). Takve pogreške se mogu javiti u bilo kojoj fazi istraživanja i uvelike utječu na rezultate i vjerodostojnost neke terapije ili postupka. Postoje razne metode kojima se može na vrijeme prepoznati i izbjeći bias te je njihovo korištenje preporučljivo., Bias or systematic error which occurs during trials is a heavy load on Evidence based medicine (EBM). Such errors can occur in any trial phase and they can greatly impact the results and credibility of a certain trial or procedure. Various metods exist which can help identify and avoid bias. The use of these metods is highly recommended.

Liječnici vrlo često svojim bolesnicima trebaju dati savjet o stilu života kako bi se na najmanju moguću mjeru svela vjerojatnost od oboljenja od neke bolesti. Također, potrebno je odabrati i ispravan lijek za liječenje određenih bolesti. Podatke koji im mogu olakšati ove odluke moguće je pronaći i u kohortnim i case-control studijama. Ove studije su relativno jeftine, jednostavne za provođenje, a rezultati su dostupni u relativno kratkom vremenu. Međutim, potrebno je biti svjestan prednosti i nedostataka ovakvih studija kako bi se rezultati mogli interpretirati sa sigurnošću i kako bi se mogle donositi ispravne kliničke odluke., Physicians are very often called on by their patients to give lifestyle advice to reduce the odds of contracting a certain disease. Also, it is necessary for physicians to adequately choose among different therapeutic modalities for any given disease. The data that may make these choices easier come in part from cohort and case-control studies. These studies are of relatively low cost and simple to undertake and the results are available in a relatively short time. However, one must be aware of advantages and disadvantages of these types of studies so that the results can be interpreted with certainty in order to make correct clinical decisions.

Porast prevalencije debljine postaje ozbiljan globalni javnozdravstveni problem. Osim nezdrave prehrane i smanjene tjelesne aktivnosti, razni kemijski spojevi koji se nalaze svuda oko nas mogu biti jedan od etioloških čimbenika razvoja debljine i njezine rastuće prevalencije. Kemijski spojevi koji ometaju rad hormonskog sustava čovjeka nazivaju se endokrini disruptori. U tu skupinu spadaju obezogeni koji ometaju normalan razvoj masnog tkiva i ravnotežu metabolizma lipida. Obezogeni su sastavni dio kozmetike, elektronike, plastike, ali se nalaze i u zraku, vodi i hrani koju svakodnevno konzumiramo. Razdoblje ranog razvoja (in utero, novorođenčad) najosjetljiviji je period pa izloženost ploda obezogenima tijekom njega putem mlijeka ili preko posteljice može biti predisponirajući čimbenik za razvoj debljine u odrasloj dobi. S gledišta suočavanja s epidemijom debljine posebno je važno uspostaviti kontrolu nad obezogenima i pokušati spriječiti ili barem ograničiti izloženost ljudi, posebice djece i trudnica, tim opasnim spojevima., The increasing prevalence of obesity is a global public health problem. In addition to unhealthy diet and ­reduced physical activity various chemical compounds that are found all around us may be one of the etiological factors of obesity development and its increased prevalence. Endocrine disruptors are chemicals that can interfere with the endocrine system. Obesogens are a subclass of endocrine disruptors that can disrupt normal development of adipose tissue and ­homeostasis of lipid metabolism. Obesogens can be found in cosmetics, electronics, plastic, but also in air, water and food that people consume. Early development (in utero, newborns) is the most vulnerable period for obesogen exposure. Developmental exposure to obesogens occurs through maternal diet and interaction with products that can cross the placental barrier or are transmitted through breast milk. In terms of dealing with the epidemic of obesity, it is of particular importance to establish control over obesogens and try to prevent or at least limit the exposure of people, especially children and pregnant women, to these dangerous compounds.

Kronični hepatitis C jedan je od najznačajnijih uzroka kroničnih bolesti jetre i globalni zdravstveno-ekonomski problem današnjice od kojeg boluje gotovo 3 % svjetske populacije. Eliminacija virusa i uspješno izlječenje povezani su sa smanjenjem učestalosti razvoja hepatocelularnog karcinoma, smanjenjem smrtnosti zbog komplikacija bolesti jetre i opće smrtnosti oboljelih. Napredak na području istraživanja genetskih karakteristika virusa i patofizioloških mehanizama bolesti rezultirao je tijekom posljednjih desetak godina značajnim poboljšanjem farmakoterapije i ishodima liječenja s povećanjem mogućnosti trajnog izlječenja. No prava evolucija, odnosno revolucija na području medikamentozne terapije, događa se unatrag otprilike dvije godine, razvojem novih direktnih antivirusnih lijekova kojima se u velikoj mjeri olakšava način liječenja i skraćuje njegovo trajanje uz postizanje boljeg terapijskog odgovora. Odobrenjem i dostupnošću tzv. inteferon-free terapije na području Europske unije, SAD-a i Japana sve se više smanjuje uloga dosadašnjih modaliteta liječenja, čime se značajno poboljšava sigurnosni profil liječenja ovih pacijenata. Daljnji razvoj novih oblika terapije zasigurno vodi k tome da će se u relativno bliskoj budućnosti izlječenje kroničnog hepatitisa C postizati još učinkovitijom terapijom uz kraće trajanje liječenja. Ovaj pregledni članak prikazuje suvremene terapijske modalitete i preporuke liječenja kroničnog hepatitisa C uz osvrt na određene specifičnosti, prednosti i nedostatke pojedinih lijekova., Chronic hepatitis C is one of the major causes of chronic liver disease and a global health and economic burden of our time, which affects almost 3 % of the world’s population. Virus elimination and effective treatment are associated with a decreased incidence of hepatocelullar carcinoma, liver-related mortality and all-cause mortality in affected patients. The progress of the research in the field of viral genetics and pathophysiologic mechanisms in the last decade has resulted in significant improvements in pharmacotherapy and treatment outcomes with increased possibilities of a permanent cure. However, the real evolution, or better, revolution in pharmacotherapy is happening in the last two years with the development of new direct antiviral agents, which greatly facilitate treatment and shorten its duration with a better end-result. By approving and making interferon-free modalities available in the EU, USA and Japan the role of previous treatment approaches is being all the more reduced, which significantly improves the safety profile of treatment of these patients. Further advance of new forms of therapy certainly leads to the fact that in the relatively near future hepatitis C eradication will be achieved by single-tablet regimens used for a shorter period of time. This review article presents contemporary therapeutic approaches and treatment recommendations for chronic hepatitis C with reference to certain features, advantages and disadvantages of specific drugs.

Cilj: Cilj je bio prikazati kako se ponekad uznapredovali hepatocelularni karcinom (HCC) može klinički prezentirati isključivo simptomima ekstrahepatalne metastaze. U pacijenata sa sumnjom na hepatocelularni karcinom (HCC), bez histološke potvrde iz intrahepatalnog uzorka tkiva, treba tražiti ekstrahepatalna sijela i njihovom biopsijom potvrditi ili isključiti dijagnozu. Prikaz slučaja: 57-godišnjem pacijentu s dugogodišnjim hepatitisom C u obradi je učinjena kompjutorizirana tomografija (CT), a potom i magnetska rezonancija (MR) abdomena koje su pokazale nodularnu pregradnju jetre i trombozu desne grane portalne vene. Iako bez sasvim jasne demarkacije slikovnim metodama, postavljena je sumnja na masivni tip intrahepatalnog HCC-a s invazijom vaskularnih struktura. U uzorcima biopsije pronađene su promjene u sklopu uznapredovale ciroze, bez histološkog dokaza maligne bolesti. Budući da se pacijent klinički prezentirao slikom kroničnog bolnog sindroma leđa te imao simptome parestezije po tipu „jahaćih hlača” i osjećaj smanjene kontrakcije analnog sfinktera, učinjen je MR lumbosakralne kralježnice koja je otkrila osteolizu sakruma s mekotkivnom tvorbom. CT-om vođena biopsija potvrdila je metastazu HCC-a. U daljnjem liječenju učinjena je supraselektivna embolizacija lateralnih sakralnih arterija sa zadovoljavajućim učinkom. Zaključak: U ovom slučaju sakralna lezija bila je jedina detektabilna metastaza HCC-a iz koje se dobila histološka potvrda bolesti. Kod ekstrahepatalno proširenog HCC-a treba uzeti u obzir i ekstrahepatalne metastaze za uzimanje uzoraka tkiva, ako se ne dobije potvrda maligne bolest iz intrahepatalnog uzorka., Aim: Rare patients with advanced hepatocellular carcinoma (HCC) exclusively present with symptoms of distant metastasis. If there is no histological confirmation of the disease from liver tissue sample, extrahepatic lesion biopsy can confirm or exclude clinical suspicion. Case report: A 57-year-old male with long history of hepatitis C infection underwent computed tomography (CT) and magnetic resonance (MR) imaging which revealed nodular liver rearrangement with thrombosis of the right portal vein branch. Large intrahepatic HCC with vascular invasion was suspected, although without clear demarcation on imaging or histological verification. Only severe cirrhosis was found in several biopsy specimens. Since the patient suffered from simultaneous chronic lower back pain, and paresthesia with incontinence emerged, he underwent pelvic MR which demonstrated osteolitic destruction and large soft tissue mass in the sacrum. CT-guided biopsy confirmed HCC metastasis. Supraselective embolization of irrigating lateral sacral arteries was performed. Conclusion: Diagnosis of HCC sometimes can be challenging despite diagnostic procedures performed in accordance with current guidelines. In our patient sacral lesion was the only detectable metastasis of HCC and the target for histological confirmation of the disease. In patient with clinical suspicion on HCC but without histological confirmation from liver tissue, detection and biopsy of distant metastases is the only way to diagnose the disease.

S porastom incidencije debljine i metaboličkog sindroma raste i incidencija nealkoholne masne bolesti jetre (engl. nonalcoholic fatty liver disease – NAFLD). Osim što ovi bolesnici imaju znatan rizik od progresije u terminalni stadij kronične bolesti jetre, poznato je da imaju i povećan rizik od razvoja hepatocelularnog karcinoma. S druge strane, posljednjih godina sve je veći broj publikacija koje govore u prilog tomu da NAFLD nije samo bolest ograničena na jetru, nego je udružena s nizom izvanjetrenih bolesti i stanja, a najčešće s kardiovaskularnim bolestima, kroničnom bubrežnom bolesti i šećernom bolesti tipa II. Posljedično, NAFLD je postao rastući javnozdravstveni problem. Brojni supspecijalisti, kao i liječnici obiteljske medicine trebali bi biti svjesni navedenih potencijalnih izvanjetrenih manifestacija NAFLD-a s obzirom na dostupnost brojnih metoda za probir u kliničkoj praksi. Navedeno je važno kako bi se potencijalne izvanjetrene manifestacije NAFLD-a detektirale u ranim stadijima, a time i prevenirala ili barem usporila progresija pojedinih bolesti., With the increasing incidence of obesity and metabolic syndrome the incidence of nonalcoholic fatty liver ­disease (NAFLD) is increasing as well. These patients have a significant risk of progression to the end-stage liver disease, but also these patients are at increased risk of developing hepatocellular carcinoma. In recent years there is a growing ­number of publications that support the idea that NAFLD is not just a disease that is limited to the liver, but is associated with a number of extrahepatic manifestations. For example, NAFLD increases the risk of type 2 diabetes mellitus, cardiovascular diseases and chronic kidney disease. Consequently NAFLD has become a growing public health problem. A number of sub-specialists as well as primary care physicians should be aware of these potential extrahepatic associations, given the availability of numerous methods for screening in clinical practice. The above approach is important in order to recognize potentially modifiable events in the early stages, and thus manage them and at least prevent the progression of certain diseases.

Inhibitori protonske pumpe (IPP) lijekovi su koji su u potpunosti promijenili način liječenja stanja povezanih s pojačanim lučenjem želučane kiseline; peptički ulkus, gastroezofagealna refluksna bolest, funkcionalna dispepsija, gastroprotekcija. Iako su IPP-ovi široko propisivani lijekovi, posljednjih godina povećana pozornost posvećena je potencijalnim neželjenim učincima ovih lijekova. S obzirom na to da sve veći broj pacijenata prima IPP-ove kao dio kronične terapije za bolesti i stanja koja su povezana s pojačanim lučenjem želučane kiseline, dugoročni potencijalno štetni učinci ove skupine lijekova dobivaju sve veću pozornost, pri čemu većina istraživanja upućuje na to da su određeni pacijenti u skupini s povećanim rizikom., Proton pump inhibitors (PPI) are the drugs that have brought a revolution as a treatment of choice for various conditions associated with increased secretion of gastric acid; peptic ulcers, gastroesophageal reflux disease, functional dyspepsia. Although PPIs are widely prescribed and generally safe drugs, recently increased attention was focused on the potential adverse effects of these drugs. Given the increasing number of patients receiving PPI’s, long-term potential adverse effects of this class of drugs are gaining increasing attention. However, most of recent investigations raise the possibility that elderly and malnourished patients have a higher risk for these side effects.

Cilj ove studije bio je ispitati imaju li bolesnici s upalnom bolesti crijeva u nekoj mjeri promjene na bubregu. Štoviše, ispitivali smo odnosi li se ta povezanost na aktivnu bolest crijeva. U ovoj presječnoj studiji okupili smo od rujna 2012. do rujna 2013. godine 50 bolesnika srednje dobi od 47,1±16,5 godina s dijagnozom upalne bolesti crijeva postavljenom na osnovi anamneze, endoskopskih, histoloških i radioloških nalaza. Aktivnost bolesti procjenjivali smo indeksom aktivnosti ulceroznog kolitisa (UC activity index, UCAI) i indeksom za Crohnovu bolest (Crohn’s disease index, CDAI). Bilo je 38% bolesnika s ulcertivnim kolitisom (UK) i 62% bolesnika s Crohnovom bolešću (CB). Učestalost abnormalne albuminurije bila je 21,1% u bolesnika s UK i 29% u onih s CB. Nađena je visoka negativna korelacija između trajanja bolesti crijeva i 24-h albuminurije u bolesnika s UK, kao i visoka korelacija između odnosa albumin-kreatinin (ACR) i zbira UCAI u bolesnika s UK, ali te korelacije nisu bile statistički značajne, vjerojatno zbog malog broja bolesnika s UK. S druge strane, procijenjena stopa glomerularne filtracije (estimated glomerular filtration rate, eGFR) pokazala negativnu korelaciju s aktivnošću bolesti u bolesnika s CB (r=-0,569; p=0,05), dok nije bilo statistički značajne korelacije između UK i eGFR (r=0,343; p=NS). Zaključujemo da je abnormalna albuminurija dosta česta u bolesnika s upalnom bolesti crijeva. Čini se da bolesnici s tom bolešću imaju do neke mjere oštećenje glomerula, pretežito oni s CB. Da se istraži ta povezanost potrebne su zajedničke prospektivne studije gastroenterologa i nefrologa., The aim of the present study was to investigate whether patients with inflammatory bowel disease (IBD) have some degree of renal involvement. Furthermore, we investigated whether this connection is related to active bowel disease. In this cross-sectional study, 50 patients diagnosed with IBD, mean age 47.1±16.5 years, were recruited from September 2012 to September 2013. The diagnosis of IBD was based on clinical history, endoscopic, histological and radiological findings. Disease activity was assessed using the UC activity indeks (UCAI) for ulcerative colitis (UC) and Crohn’s disease activity index (CDAI) for Crohn’s disease (CD). There were 38% of UC patients and 62% of CD patients. The prevalence of abnormal albuminuria in UC and CD patients was 21.1% and 29%, respectively. There was a high negative correlation between duration of bowel disease and 24-h albuminuria in UC patients, as well as a high correlation between albumin-creatinine ratio (ACR) and UCAI score in UC patients, but these correlations were not statistically significant, probably due to the small number of UC patients. On the other hand, estimated glomerular filtration rate (eGFR) showed negative correlation with disease activity in CD patients (r=-0.569; p=0.05), while there was no statistically significant correlation between active UC and eGFR (r=0.343; p=NS). In conclusion, abnormal albuminuria is quite frequent in patients with IBD. It seems that patients with IBD have some degree of glomerular damage, mainly those with CD. Collaborative, prospective studies conducted by gastroenterologists and nephrologists are needed to investigate this association.

Karcinom gušterače agresivan je tumor s izrazito lošom prognozom, nedostatkom ranih dijagnostičkih simptoma i otpornošću na terapiju. Incidencija je približno jednaka stopi smrtnosti. Iako je posljednjih godina postignut određen napredak u definiranju morfoloških i ključnih genskih promjena, još je nejasno koji su čimbenici okidač njegova nastanka. Neki od čimbenika rizika jesu dob, spol i rasa, genetička podložnost, dijetetski čimbenici, povišena tjelesna temperatura, kronični pankreatitis, šećerna bolest te fizička neaktivnost.Istraživanja su pokazala da povećanje ITM-a posljedično dovodi do povećanja rizika od nastanka zloćudnih bolesti, pa tako i karcinoma gušterače. Proučavanje adipokina i njihove uloge u pretilosti i nastanku karcinoma gušterače potencijal su za buduće terapijske intervencije., Pancreatic cancer is an aggressive tumor with a very poor prognosis, lack of early diagnostic symptoms and highly resistant to therapy. Its incidence is approximately equal to the mortality rate. Even though in recent years progress has been made in defining the morphological and key genetic changes, it is still unclear which factors trigger its occurrence. Some risk factors are age, gender and race, genetic susceptibility, dietary factors, fever, chronic pancreatitis, diabetes and physical inactivity. Studies have shown that an increase in BMI consequently leads to an increased risk of malignancies, including pancreatic cancer. Research based on adipokines and their role in obesity and the occurrence of pancreatic cancer are the potential for a possible future therapeutic interventions.

Uspješna transplantacija bubrega je optimalna metoda liječenja bolesnika koji se nalaze u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti. Za uspjeh same transplantacije, kao i dugoročnog preživljenja bolesnika i njegovog transplantata, nužna je detaljna evaluacija primatelja i potencijalnog darivatelja organa, bilo da se radi o kadaveričnom ili živom darivatelju. Poseban problem u sklopu infektivnih bolesti su virusi hepatitisa, osobito virus hepatitisa B (HBV) i C (HCV), a u novije vrijeme sve se više spominje i virus hepatitisa E (HEV) kao značajan uzrok kroničnog hepatitisa u populaciji bolesnika s transplantatom. Unatoč poboljšanju preventivnih mjera posljednjeg desetljeća incidencija virusnih hepatitisa je u bolesnika koji se liječe postupcima hemodijalize značajno smanjena. Međutim, njihova incidencija i dalje je veća u toj skupini bolesnika kao i u bolesnika kojima je transplantiran bubreg u odnosu na opću populaciju. Virusni hepatitisi su značajan čimbenik povećanog morbiditeta i mortaliteta u tim populacijama bolesnika, ali i prema većini studija značajan čimbenik disfunkcije bubrežnog transplantata. Naime, u bolesnika koji su podvrgnuti transplantaciji bubrega primarni cilj je očuvanje dobre funkcije transplantata, uz primjenu učinkovite, a što manje toksične imunosupresivne terapije. Osim toga, nužno je praćenje i adekvatna terapija virusnih hepatitisa, s obzirom na dobro poznatu činjenicu da te infekcije vode prema kroničnom hepatitisu, cirozi jetre i hepatocelularnom karcinomu. Nadalje, HBV i HCV mogu inducirati nastanak de novo membranskog glomerulonefritisa u bubrežnom transplantatu., Renal transplantation has significantly improved survival of patients with end-stage renal disease (ESRD). Transplantation is the best treatment in this population of patients. Despite the introduction of various preventive measures, viral hepatitis, i.e. hepa¬titis B virus (HBV) and hepatitis C virus (HCV) infections, are still a major problem because they are common in patients on re¬nal replacement therapy as well as in allograft recipients. They are a significant cause of morbidity and mortality in this patient population. In recent years, hepatitis E virus (HEV) infection has been added as an emergent cause of chronic hepatitis in solid organ transplantation, mainly in renal and liver allograft recipients. Most studies show higher mortality in renal transplant recipi¬ents (RTRs) infected with HBV, compared with RTRs without HBV infection, although this topic is still under debate. Furthermore, HCV infection in RTRs is associated with a significant reduction in patient and graft survival due to liver disease and septic com¬plications related to cirrhosis and immunosuppressive therapy. The immunosuppressive therapy prescribed after transplantation modifies the natural history of chronic HCV infection. Given the high prevalence of HCV and HBV infections in RTRs, a growing incidence of hepatocellular carcinoma and the possible contribution of immunosuppression might be expected in these patients. Therefore, after renal transplantation, early screening with abdominal ultrasound (every 3 months in cirrhotic patients and every 6-12 months in non-cirrhotic RTRs) is necessary when the risk factors such as HBV and HCV are present. The European Asso¬ciation for the Study of the Liver (EASL) recommends that all HbsAg-positive patients who are candidates for solid organ trans¬plantation should be treated with nucleoside analogs. The KDIGO guidelines recommend that all HbsAg-positive RTRs receive prophylaxis with tenofovir, entecavir or lamivudine; however, tenofovir and entecavir are preferable to lamivudin. Viral suppres¬sion by inhibiting necro-inflammation may result in reduced fibrosis, thereby improving transplant survival. Active HCV infection in a dialysis patient requires evaluation of liver fibrosis. Antiviral therapy should be given to all HCV-infected dialysis patients in order to achieve a sustained virologic response (SVR) not only to avoid subsequent hepatic deterioration but also to limit the risks of HCV-related posttransplant de novo glomerulonephritis. Systematic vaccination of all HbsAg-negative patients is the best preventive treatment of HBV infection. HbsAg positive donors are only used occasionally, whereas the use of hepatitis B core antibody (HbcAb)+, HbsAg negative donors is more common but remains somewhat controversial. The presence of antibody to HCV is indicative of HCV infection because antibody to HCV appears in peripheral blood within two months of HCV exposure. However, it is important to emphasize that detection of antibody to HCV by serologic screening of the donor is not predictive of HCV transmission. Approximately 50% of patients positive for antibody to HCV have detectable hepatitis C viremia by PCR analysis of peripheral blood. Therefore, all organ donors with PCR analysis positive for HCV will transmit HCV to RTRs. On the other hand, the risk of transmission from an organ donor with negative PCR analysis is unclear. Another problem in the evalua¬tion of the potential donors of solid organs is the fact that antibody testing by enzyme-linked immunosorbent assays (ELISAs) will not detect recent infections. The use of nucleid acid testing (NAT) could be useful because it involves amplification of viral gene products and thus is not dependent on antibody formation. Therefore, by using this method the period between the infection and detectability, which is known as the window period, could be reduced. However, this method is expensive and time consuming.

Uspješna transplantacija je metoda izbora u liječenju pacijenata koji se nalaze u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti, odnosno terminalne bolesti (akutne ili kronične) jetre, srca ili pluća. Uvođenje novih, potentnijih imunosupresivnih lijekova značajno je smanjilo učestalost kriza odbacivanja presađenog organa. Unatoč značajnom napretku transplantacijske medicine, dugoročno preživljavanje pacijenata s presađenim organom i dalje je značajno niže u odnosu na opću populaciju. Navedeno je posljedica povećane incidencije kardiovaskularnih bolesti u ovoj populaciji pacijenata, koje su i glavni uzrok povećanog mortaliteta. Pojava tradicionalnih čimbenika rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti, odnosno komponenti metaboličkog sindroma (arterijska hipertenzija, novonastala šećerna bolest ili pogoršanje od ranije poznate šećerne bolesti, pretilosti te poremećaj metabolizma masnoća) učestaliji su u pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji solidnih organa nego u općoj populaciji. Posljedica su primijenjene imunosupresivne terapije. U prvom redu nužne su redovite i stalne provjere zdravstvenog stanja pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji solidnih organa. Uz kontrolu laboratorijskih parametara funkcije presatka, vrlo je važna kontrola krvnog tlaka, metabolizma glukoze i masnoća sa svrhom sprječavanja razvoja kardiovaskularnih bolesti, poboljšanja funkcije presatka i kvalitete života te smanjenja mortaliteta ove populacije pacijenata., Solid-organ transplantation is the optimal method of treatment in patients with end-stage renal, heart and lung disease, as well as those with end-stage liver disease (acute or chronic). Advancements in immunosuppressive treatment of solid-organ transplant recipients significantly increased graft and patient survival and significantly lowered the incidence of rejection crises. Efforts to increase long term patient and graft survival are directed to the prevention and treatment of cardiovascular diseases, because they are the leading cause of mortality in these patients. Traditional risk factors for the development of cardiovascular diseases (e.g. arterial hypertension, post-transplant diabetes mellitus and metabolic lipid disorder) are more common among transplant recipients than in the general population. Therefore, in order to identify patients at a higher risk for the development of cardiovascular disease in time, it is essential that transplant recipients undergo regular control of graft function, blood pressure, and metabolic parameters. A good graft function is important to increase the quality of life and decrease the mortality of this patient population.

Kliničke manifestacije akutnog pankreatitisa širokog su spektra i često predstavljaju diferencijalno dijagnostički problem. U pristupu bolesniku sa sumnjom na razvoj akutnog pankreatitisa nužna je iscrpna anamneza i detaljan fizikalni pregled, što nam uz najmanje trostruko povećanje aktivnosti amilaza i dvostruko povećanje aktivnosti lipaza s velikom vjerojatnošću upućuje na razvoj akutne upale gušterače. Nužno je potom procijeniti težinu akutnog pankreatitisa, kako bismo pravovremeno prepoznali one bolesnika kojima je neophodna 24-satna intenzivna skrb, a u svrhu smanjenja njihova mortaliteta., Clinical manifestations of acute pancreatitis are of wide spectra, and often represent diferential diagnostic problem. Bad prognosis and high costs of treatment demand early diagnosis and adequate treatment. In the approach to the patient with suspected acute pancreatitis the most important are detailed medical history and physical examination which together with suggestive laboratory findings points the diagnosis of acute pancreatitis. Early diagnosis can prevent the development of local and/or systemic complications and reduce mortallity.

Hrvatske konsenzus konferencije o virusnim hepatitisima održane su 2005. i 2009. g. (1). S obzirom na brojne nove spoznaje o epidemiologiji, dijagnostici i liječenju virusnih hepatitisa (poglavito kroničnog hepatitisa C genotipa 1) u protekle četiri godine, 28. veljače 2013. g. održana je nova Hrvatska konsensus konferencija o virusnim hepatitisima u Zagrebu. Sažeti tekst ove Hrvatske konsenzus konferencije o virusnim hepatitisima sadrži prikaz novih spoznaja o epidemiologiji virusnih hepatitisa, serološkoj i mo¬lekularnoj dijagnostici virusnih hepatitisa, određivanju polimorfizma promotora gena za IL-28, procjeni stadija fibroze, algoritmu dijagnostičkog praćenja bolesnika, liječenju kroničnog hepatitisa C (genotipovi 1-6) i hepatitisa B, liječenju specijalnih populacija (djeca, bolesnici na dijalizi, bolesnici liječeni transplantacijom, osobe s HIV/HCV koinfekcijom) i nuspojavama liječenja., Croatian Consensus Conferences on Viral Hepatitis took place in 2005 and 2009. Considering the numerous novel concepts on the epidemiology, diagnosis and management of viral hepatitis (chronic hepatitis C genotype 1 in particular) that have emerged in the past four years, a new Croatian Consensus Conference on Viral Hepatitis was held in Zagreb on February 28, 2013. The abridged text of the Croatian Consensus Conference on Viral Hepatitis 2013 presents the new concepts on the epidemiology of viral hepatitis, serologic and molecular diagnosis of viral hepatitis, determination of the IL-28 gene promoter polymorphism, fi¬brosis grading, algorithm for patient diagnostic follow up, treatment of chronic hepatitis C (genotypes 1-6) and hepatitis B, treat¬ment of special populations (children, dialysis patients, transplanted patients, individuals with HIV/HCV co-infection), and therapy side effects.

Autoimuni pankreatitis (AIP) prepoznat je kao zaseban klinički entitet u sklopu kroničnog upalnog procesa gušterače čija je podloga autoimuna bolest. Histološki i klinički razlikuju se dva tipa AIP-a: tip 1 – limfoplazmocitni sklerozirajući pankreatitis sa zahvaćenošću drugih organa i infiltracijom IgG4 pozitivnim stanicama te tip 2 – fibroza glavnog gušteračnog kanala s infiltracijom epitela granulocitima. Ovaj oblik pogađa mlađe ljude, a drugi organski sustavi obično nisu zahvaćeni. Najčešći simptom bolesti je opstruktivni ikterus, dok se oštri bolovi u trbuhu vrlo rijetko javljaju. Približno polovica bolesnika pokazuje neki oblik endokrine i/ili egzokrine disfunkcije gušterače. Iako je antinuklearno antitijelo (ANA) pozitivno u oko 40 % bolesnika, najosjetljivijim i najspecifičnijim markerom danas se još uvijek smatra IgG4. Dijagnoza se postavlja na osnovi dvaju kriterija: tzv. HISORt kriterija koji potječu s Mayo klinike ili Azijskih dijagnostičkih kriterija. Diferencijalno-dijagnostički najvažnije je isključiti karcinom gušterače, endosonografski vođenom biopsijom. Iako se odličan klinički odgovor postiže primjenom kortikosteroida, što je i dijagnostički vrlo značajno, budući da postoji mnogo sličnosti u kliničkoj prezentaciji bolesnika s karcinomom gušterače i AIP-a, još uvijek ne postoji standardizirani terapijski protokol njihove primjene. Danas se ovaj oblik kronične upale gušterače smatra vrlo rijetkom bolesti, no novijim spoznajama vjerojatno će se u budućnosti češće postaviti dijagnoza autoimunog pankreatitisa u bolesnika s akutnim rekuretnim bolovima u trbuhu nejasne etiologije., Autoimmune pancreatitis (AIP) is recognised as a distinct clinical entity, identified as a chronic inflammatory process of the pancreas in which the autoimmune mechanism is involved. Histologycally and clinically we can differ two subsets: type 1 – lymphoplasmacytic sclerosing pancreatitis with other organ involvement and IgG4 positive cells infiltration and type 2- duct centric fibrosis, characterised by granulocyte epithelial lesions without systemic involvement, mostly in younger people. The major symptom at onset is obstructive jaundice, while severe abdominal pain is rare. About half patients with AIP have shown endocrine and exocrine disfunctions. The positive rate of antinuclear antibody is about 40 %, but the most sensitive and specific serologycal marker today is still IgG4. In the diagnosis of AIP two diagnostic criterions are used: the HISORt criteria (Mayo Clinic) and Asian diagnostic criteria. In differential diagnosis it is most importanat to exclude pancreatic cancer by endosonographically guided biopsy. Although high steroid responsiveness has a significant impact on the diagnosis of AIP, since patients with pancreatic cancer and AIP share many clinical features, there’s still no standardised steroid regimen. Even though the frequency of this disease seems to be quite low, by increasing knowledge on this subject in the future it will be possible to diagnose ever – increasing number of patients having acute recurrence of pain from autoimmune pancreatitis.

Krvarenja iz gastrointestinalnog trakta čest su razlog bolničkih prijama. Incidencija krvarenja iz gastrointestinalnog trakta u razvijenim zemljama kreće se oko 250 – 350 na 100.000 stanovnika godišnje, od čega približno 50 % otpada na krvarenje iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta. Unatoč revolucionarnom napretku u endoskopskoj dijagnostici i terapiji, kao i farmakološkoj terapiji, učestalost pojedinih oblika krvarenja iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta povećava se, a mortalitet je na razini 70-ih godina 20. stoljeća, što se povezuje sa starenjem populacije, većim komorbiditetom, raširenom upotrebom nesteroidnih antireumatika i antikoagulancija te visokom pojavnošću ciroze jetre. U takvim okolnostima nužno je pronaći prediktivne alate kao što su Glasgow-Blatchfordov i Rockallov bodovni sustav, kojima bi se kod bolesnika s krvarenjem iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta moglo utvrditi koliko je nužna endoskopska obrada i hospitalizacija. Navedeno bitno pridonosi sigurnosti liječenja i boljitku bolesnika, a značajno utječe i na racionalizaciju liječenja., Gastrointestinal bleeding is a very common cause of hospital admittance in emergency departments. The incidence of bleeding in developed countries ranges from 250 to 300 cases per 100 000 people annually. Around 50 % of the cases is due to upper gastrointestinal tract bleeding, 40 % is due to lower gastrointestinal tract bleeding, while the remaining 10 % is due to obscure bleeding, mainly from the small intestine. Despite the revolutionary development of endoscopic diagnostic and therapeutic methods as well as pharmaceutical therapy, the frequency of upper gastrointestinal bleeding is rising, with mortality rates approaching the levels seen during the 70’s. The probable underlying reasons include population aging, increasing number of co-morbidities at presentation, widespread NSAID (non-steroidal anti-inflammatory drugs) and anticoagulation medication use, and higher liver cirrhosis incidence. Modern approach to acute gastrointestinal bleeding is focused on developing simple clinical scores, such as Glasgow-Blatchford and Rockall scores, with which patients can be classified into those requiring urgent endoscopy and hospitalization or not. Such strategy aids in better patient management and provides benefit in reducing hospital costs.

Osteoporoza je metabolička bolest kosti karakterizirana gubitkom koštane mase i poremećenom mikroarhitekturom koštanog tkiva, što za posljedicu ima povećanu krhkost kostiju i povećan rizik za nastanak prijeloma. Osnovni mehanizam nastanka osteoporoze je gubitak ravnoteže između koštane razgradnje i stvaranja nove kosti. Dijagnostički kriterij za osteoporozu je smanjena mineralna gustoća kosti za 2,5 standardne devijacije u odnosu na vršnu gustoću kosti (zdrave 30-godišnjakinje), utvrđeno denzitometrijom. Iako preventivne mjere, kao što su primjena kalcija, vitamina D, tjelovježba i reduciranje čimbenika rizika, trebaju biti sastavni dio pristupa bolesniku s osteoporozom, kako bi se postigla primjerena zaštita od prijeloma, u većine bolesnika potrebno je primijeniti i farmakološku terapiju. Nekoliko je lijekova dostupno za terapiju osteoporoze. Prema osnovnom mehanizmu djelovanja na kost klasificiraju se kao antiresorptivni ili osteoanabolički lijekovi. Antiresorptivni lijekovi u prvom redu smanjuju koštanu resorpciju, dok anabolici potiču stvaranje nove kosti. Ovaj članak donosi pregled lijekova koji se trenutno primjenjuju u liječenju osteoporoze, kao i budućih terapijskih opcija., Osteoporosis is a metabolic bone disease characterized by low bone mass and microarchitectural deterioration of bone tissue, with a consequent increase in bone fragility and susceptibility to fracture. The underlying mechanism in all cases of osteoporosis is an imbalance between bone resorption and bone formation. Osteoporosis is defined as a bone mineral density 2.5 standard deviations below peak bone mass (30-year old healthy female average) as measured by dual-emission X-ray absorptiometry. While preventive strategies, such as calcium, vitamin D, exercise and reduced risk factors should always be implemented, many patients will become candidates for pharmacologic intervention to achieve adequate fracture protection. There are several medications used to treat osteoporosis. According to primary effect on bone metabolism medications can be classified as antiresorptive or bone anabolic agents. Antiresorptive agents primarily reduce bone resorption, while anabolic agents induce bone formation. This article summarises the medications currently used in osteoporosis treatment, as well as future treatment options.

Prehrana ima važnu višeznačnu ulogu u liječenju upalnih bolesti crijeva, poglavito u bolesnika koji boluju od Crohnove bolesti. U prvom redu adekvatna nutritivna potpora nužna je u prevenciji i liječenju malnutricije, kao i u prevenciji osteoporoze te u promicanju dobi primjerenog rasta u pedijatrijskih bolesnika. S druge strane, u aktivnoj fazi Crohnove bolesti u pedijatrijskih bolesnika enteralna je prehrana terapija izbora za uvođenje bolesnika u remisiju. Glede vrste enteralnih pripravaka istraživanja upućuju na jednaku učinkovitost elementarnih, oligomernih i polimernih enteralnih pripravaka. Uporaba standardnih polimernih enteralnih pripravaka danas se preporučuje i zbog boljeg okusa, lakšeg prihvaćanja od bolesnika, manje komplikacija te značajno nižih troškova u usporedbi s troškovima primjene ostalih enteralnih pripravaka. Najnovije spoznaje upućuju i na to da neki nutrijenti poput transformirajućeg čimbenika rasta beta (TGF-2), koji se nalaze u modificiranim polimernim enteralnim pripravcima, imaju farmakološki terapijski potencijal u liječenju upalnih bolesti crijeva, potvrđen u nekoliko kliničkih ispitivanja. Radna skupina koju su činili internisti gastroenterolozi i pedijatrijski gastroenterolozi, posebno upućeni u liječenje bolesnika s kroničnim upalnim bolestima crijeva izradila je Hrvatske smjernice za primjenu enteralne prehrane u Crohnovoj bolesti. Izrada smjernica temeljena je na dokazima iz relevantne medicinske literature te kliničkim iskustvima članova radne skupine., Nutrition has an important role in the management of inflammatory bowel disease (IBD), especially in patients with Crohn’s disease (CD). This role includes the prevention and correction of malnutrition, the prevention of osteoporosis and the promotion of optimal growth and development in children. In active Crohn’s disease, nutritional therapy (in the form of enteral feeding) is an effective primary therapy for pediatric patients. Studies have shown that there is no difference in the efficacy of elemental, oligomeric and polymeric enteral formulas. Therefore, the use of polymeric formula is recommended because of higher palatability, better acceptance by patients, lower rate of complications and lower cost when compared with other enteral formulas. Today we have knowledge that some nutrients which are added to modified special enteral formulas have almost pharmacological terapeutic potential in the management of inflammatory bowel disease. Novel nutritional therapeutic strategies for inflammatory bowel disease, such as transforming growth factor-beta-enriched (TGF-2) enteral feeding, showed beneficial effects in several clinical studies. Croatian guidelines for enteral nutrition in Crohn’s disease have been developed by interdisciplinary expert group of Croatian clinicians involved with inflammatory bowel disease. The guidelines are based on evidence from relevant medical literature and clinical experience of working group.

Kliničke manifestacije jetrene bolesti širokog su spektra, počevši od asimptomatskog povišenja jetrenih enzima do mogućeg dramatičnog zatajenja jetre. Bolesnici su dugo vremena bez simptoma, a otkrivaju se u kasnijim fazama bolesti. Loša prognoza i visoki troškovi liječenja uznapredovale jetrene bolesti zahti jevaju rano dijagnosti ciranje bolesti i pravovremeno liječenje. U pristupu bolesniku s povišenim jetrenim enzimima nužna je iscrpna anamneza i detaljan fi zikalni pregled. Pravovremena rana dijagnoza jetrene bolesti može spriječiti razvoj ireverzibilnog oštećenja jetre., Clinical manifestati ons of liver disease are of wide spectra, from asymptomatic elevation of liver enzymes to possible dramatic and progressive liver failure. The liver disease develops subclinically for a long time and the disease is being diagnosed in its later stages. Bad prognosis and high costs of treatment demand early diagnosis and adequate treatment. In the approach to the patient with elevated liver enzymes the most important are detailed medical history and physical exam. Early diagnosis of the liver disease can prevent the development of irreversible liver damage.

Cilj: Hepatopulmonalni sindrom (HPS) kao plućnu komplikaciju uznapredovale bolesti jetre karakterizira trijas: jetrena bolest, arterijska hipoksemija i dilatacija plućnog krvožilja. Prevalencija iznosi i do 47 %, no u kliničkoj praksi rijetko se prepoznaje i dijagnosti cira, stoga je cilj ovoga prikaza upozoriti na često postojanje HPS-a u bolesnika s cirozom jetre i respiratornom simptomatologijom, te istaknuti dijagnosti čke postupke i adekvatno liječenje. Prikaz slučaja: Bolesnik je 54-godišnjak s cirozom jetre (Child-Pugh C 10) i dispnejom. Kliničkim pregledom (dispneja) i laboratorijskim nalazima (arterijska hipoksemija, ortodeoksija) postavljena je sumnja na HPS. Primjenom kontrastne ehokardiografi ije, višeslojne računalne tomografije (MSCT) pluća i CT plućne angiografije, potvrđena je radna dijagnoza. Rasprava i zaključak: U bolesnika s cirozom jetre i respiratornim tegobama treba posumnjati na HPS i potvrditi ga odgovarajućim dijagnostičkim metodama. Dijagnostika ovog sindroma obuhvaća detaljnu anamnezu i fizikalni pregled, analizu plinova u arterijskoj krvi, preglednu snimku grudnih organa, kontrastnu ehokardiografi ju, MSCT pluća, scinti grafi ju makroagregati ma albumina obilježenih tehnecijem i, u dvojbenim slučajevima, plućnu angiografiju. Provedena su brojna istraživanja o učinkovitosti različitih lijekova, ali niti jedan se nije pokazao dovoljno učinkovitim u liječenju ovog sindroma. Jedina potencijalno kurati vna metoda danas je ortotopna transplantacija jetre (OTJ)., Aim: Hepatopulmonary syndrome (HPS), a pulmonary complicati on of liver cirrhosis, is the triad of liver disease, arterial hypoxemia and intrapulmonary vascular dilatation. Prevalence may be up to 47%, but in clinical practi ce it is rarely recognized and diagnosed. We present the case of HPS in a pati ent with liver cirrhosis and respiratory simptomatology and emphasise the importance of early recogniti on of HPS because of timely and adequate therapy approach. Case report: The pati ent was a 54-year-old male with liver cirrhosis (Child Pugh C 10) and dyspnea. Clinically (dyspnea) and biochemically (arterial hypoxemia, ortodeoxia) our presumpti ve diagnosis was HPS. Early diagnosis was established by applying contrast echocardiography, lung MSCT and CT pulmonary angiography. Discussion and conclusion: It is necessary to recognize HPS as a complication in liver cirrhosis and to verify it by using proper diagnostic methods. Diagnostics of HPS include detailed anamnesis and physical examination, blood gas analysis, chest x-ray, contrast echocardiography, lung MSCT, lung perfusion scinti graphy (99m-Tc macro aggregated albumin lung perfusion scan) and CT pulmonary angiography in doubtful cases. Various trials evaluating drug effi ciency have been performed, but no medicati on has been found suitable for HPS treatment. Orthotopic liver transplantati on (OLT) is the only potential curative method.

Endoskopija videokapsulom, VCE (prema engl. Video Capsule Endoscopy), postala je prva slikovna metoda za pregled cjelokupnog tankog crijeva. Prvi službeni pregled kapsulom učinjen je 2001. godine. Kapsula za pregled debelog crijeva najnovije je tehnološko dostignuće koje omogućava pregled tog dijela crijeva bez bolnosti i neugode. Najznačajnija indikacija za pregled je probir za kolorektalni karcinom. Prema do sada objavljenim studijama videokapsulska endoskopija za pregled debelog crijeva pruža zadovoljavajuću razinu pouzdanosti za otkrivanje polipa debelog crijeva, poglavito onih iznad 6 mm veličine. Ograničavajući čimbenici su još uvijek relativno visoka cijena te ovisnost o idealnoj očišćenosti crijeva., Video Capsule Endoscopy (VCE) has become the first imaging method for the complete examination of small bowel. The first official capsule examination was done in 2001. Colon capsule is the latest advance in capsule technology which provides painless examination of the colon. The main indication for this method is colorectal screening. According to the current published data colon capsule is a reliable tool for detecting colon polyps, especially those larger than 6 mm. Limiting factors are relatively high price and dependence on ideal colon preparation.

SAŽETAK Procjenjuje se da je u svijetu približno 170 milijuna ljudi zaraženo hepatitis C virusom (HCV), a razvoj bolesti iz akutnoga oblika u kronični oblik može se očekivati u 55% do 85% bolesnika. U radu prikazane su dosadašnje spoznaje o terapiji hepatitisa C, uspoređene su postojeće mogućnosti, ukazano je na dosad poznate nuspojave, te je dan uvid u terapiju hepatitisa C u budućnosti. U današnje vrijeme ustaljena terapija HCV infekcije jesu pegilirani interferon i ribavirin u trajanju od 24 tjedna do 48 tjedana, ovisno o genotipu i viralnu odgovoru. U posebnih skupina bolesnika terapija se prilagođuje. U budućnosti očekuje se razvitak novih lijekova, poput specifičnih inhibitora i cjepiva koji će upotpuniti dosadašnje spoznaje i unaprijediti liječenje infekcije HCV-om., SUMMARY It is estimated that the number of hepatitis C virus (HCV) infected patients all round the world amounts to 170 million persons and it is likely to expect that the disease progression from acute to chronic ranges between 55% – 85%. The paper sets out the present knowledge on hepatitis C therapy, compares and contrasts the existing treatment methods, points at the disease side effects and offers an insight into a future therapy trends. Nowadays, the standard HCV infection is cured by pegylated interferon and ribavirin within 24 – 48 weeks, depending on the genotype and viral response. Some special categories of patients require modified therapy. In future it is assumed that a number of new medicines, such as specific inhibitors and particularly vaccines are going to be developed thus enabling a more efficient treatment of HCV infected patients.

Akutni i kronični pankreatitis te karcinom gušterače tri su najčešće bolesti gušterače. U ovome preglednom članku prikazani su najvažniji epidemiološki, patofi ziološki i etiopatogenetski, ali i klinički, dijagnostički i terapijski elementi navedenih bolesti. U posljednjih desetak godina u pankreatologiji je učinjen velik napredak, a neka od novih otkrića omogućila su da se pristup bolesniku s bolešću gušterače promijeni u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Cilj je ovog članka ponuditi ponajprije liječnicima opće medicine informacije koje se odnose na suvremen pristup bolestima gušterače., Acute pancreatitis, chronic pancreatitis and pancreatic cancer are three most frequent pancreatic diseases. This overview provides the most important epidemiologic, pathophysiologic and etiopathogenetic, as well as clinical, diagnostic and therapeutic elements of these diseases. Important advances have been made in pancreatology in the last decade, and some of them have changed the approach to the patient with pancreatic disease in clinical practice. The aim of this paper is to provide practicing doctors with information regarding the current diagnostic and therapeutic approach to pancreatic diseases.

Uvod: Karcinom pankreasa je agresivna i smrtonosna bolest ; stopa incidencije i smrtnosti su gotovo identične. U operabilnih pacijenata kirurški pristup pruža najveću mogućnost preživljenja, ali i tu je 5 godišnje preživljenje manje od 10%. Pacijenti s lokalno inoperabilnom i metastatskom bolesti imaju jednogodišnje preživljenje manje od 20%. Karcinom pakreasa najčešće metastazira u jetru, peritoneum, povremeno u pluća, a vrlo rijetko u kosti. Prikaz slučaja: U 62 godišnje žene dijagnosticiran je u siječnju 2002.g. adenokarcinom gušterače . Prilikom operativnog zahvata proces je ocijenjen inoperabilnim i učinjena je holedohoduodenostomia. Pacijentica je od 02/02 primala kemoterapiju gemcitabinom. Samo prvi ciklus je primila redovno, a u kasnijem tijeku je poradi dva pada i loma ekstremiteta kemoterapiju navedenim lijekom primala neredovito. U 06/02 ultrazvučno se osim poznate lezije u uncinatusu 3x3 cm prikažu i uvećani peripankreatični limfni čvorovi. U 01/03 dokažu se i metastatske promjene u jetri. U 06/03 pacijentica se prezentira s velikom (5x5 cm) kuglastom tvorbom u području grudne kosti ; Rdg-ski se prikaže osteoliza, a citološka punkcija je pozitivna u smislu metastatskog adenokarcinoma. Pacijentica je podvrgnuta palijativnoj radioterapiji tog područja. Primijenjena je najbolja potporna skrb. Umrla je u 10/03. 20, 5 mjeseci nakon postavljanja dijagnoze. Zaključak: Prikazali smo pacijenticu koja je osim uobičajenih metastatskih sijela imala i metastazu u grudnu kost. Pacijentica je s lokalno inoperabilnom i potom metastatskom bolesti usprkos neredovitoj aplikaciji kemoterapije preživjela 20 mjeseci.

UVOD: Kolorektalni karcinom jedan je od najčešćih solidnih tumora koji podjednako zahvaća oba spola. Mortalitet i morbiditet od kolorektalnog karcinoma se ne smanjuje unatoč prevenciji i liječenju na globalnoj i nacionalnoj razini. U Hrvatskoj je incidencija slična srednjim vrijednostima u razvijenom svijetu. CILJ: istražiti smrtnost od kolorektalnog karcinoma u Primorsko-goranskoj županiji BOLESNICI I METODE: Primorsko-goransku županiju sačinjava 35 jedinica lokalne samouprave s ukupno 323 130 stanovnika. Analizirali smo broj smrtnih ishoda od kolorektalnog karcinoma u osmogodišnjem razdoblju od 1995. do 2002. godine. REZULTATI: U ispitivanom razdoblju zabilježeno je 468 smrtnih slučajeva od kolorektalnog karcinoma. Najniža smrtnost zabilježena je 1996. godine (48 slučajeva), dok je najviša zabilježena 2002. god (77 slučajeva). Smrtnost je rasla 2000-2002 godine pretežito u muškoj populaciji. Najviša smrtnost od kolorektalnog karcinoma nalazi se u starosnoj dobi od 69 do72 godine. ZAKLJUČAK: Smrtnost od kolorektalnog karcinoma u Primorsko – goranskoj županiji u stalnom je porastu i to posebno u muškoj populaciji.

Omeprazol (20 mg ujutro) je uspoređen s famotidinom (40 mg navečer) u liječenju duodenalnog ulkusa u jednostrukoslijepom randomiziranom komparativnom istraživanju, uz praćenje kretanja koncentracija bazalnog gastrina u serumu tijekom liječenja i tjedan dana poslije zalječenja ulkusa. Bolesnici su bili podijeljeni u dvije skupine od po 40 bolesnika. Nisu postojale značajne razlike u osnovnim osobinama obje skupine (dob, spol, omjer muškaraca prema ženama, pušenju cigareta, trošenju alkoholnih pića i promjeru ulkusnih niša). Brzina zacjeljenja ulkusa praćena je endoskopski. Poslije dva tjedna u 85% bolesnika liječenih omeprazolom i 60% liječenih famotidinom došlo je do zacjeljenja ulkusa, a poslije 28 dana u 97,5% liječenih omeprazolom i u 82,5% liječenih famotidinom. U obje vremenske točke postojala je staistički značajna razlika (p, Omeprazole (20 mg o.m.) was compared to famotidine (40 mg h.s.) in treatment of duodenal ulcer in a single-blind randomized comparative trial along with concentrations of basal gastrin in serum during treatment and one week after ulcer healing. Patients were divided into two groups (each 40 patients). There were no significant differences between the groups in baseline characteristics (including age, sex, manfemale ratio, smoking, alcohol consumption and ulcer size). Rapidity of ulcer healing was documented by endoscopy. Duodenal ulcer heald up after two weeks in 85% of patients treated with omeprazole and in 60% treated with famotidine, and after 28 days in 97,5% of patients treated with omeprazole and in 82,5% treated with famotidine.