Search

Zamišljanje pozitivnog kontakta s članom vanjske grupe može dovesti do poboljšanja međugrupnih stavova. Budući da ne zahtijeva stvarnu prisutnost članova vanjske grupe, zamišljeni se kontakt može lako implementirati u školski kurikulum s ciljem pripremanja domicilne djece za buduće međugrupne kontakte, čak i ako do sada nisu imala iskustva s tom vanjskom grupom. Zato se ova metoda čini posebno pogodnom za korištenje u školama, prije uključivanja djece izbjeglica u redovnu nastavu. Školski programi koji uključuju zamišljanje pozitivnog kontakta mogu pripremiti domicilnu djecu za prihvaćanje djece izbjeglica, odnosno razviti pozitivne stavove i povećati namjeru kontakta s djecom izbjeglicama u budućnosti. Stoga je cilj ovog istraživanja bio provjeriti učinkovitost intervencije koja se sastoji od četiri radionice temeljene na metodi zamišljenog kontakta na stavove domicilne djece prema djeci izbjeglicama te na njihovu namjeru budućeg kontakta s djecom izbjeglicama. Istraživanje je provedeno u 98 razreda sedam osnovnih škola u Gradu Zagrebu i Karlovcu, s 1370 domicilnih učenika (N = 581 učenik u razrednoj i N = 789 u predmetnoj nastavi). Sudionici su podijeljeni u tretmansku (N = 731) i usporednu skupinu (N = 639) te su ispunili mjere stava i namjere kontakta s djetetom izbjeglicom u dvije točke mjerenja – prije i nakon provedbe intervencije. Budući da je sadržaj intervencije prilagođen kako bi bio primjeren za učenike u razrednoj i predmetnoj nastavi, njihovi su podaci analizirani odvojeno. Provedene analize varijance za miješani nacrt govore o statistički značajnoj interakciji tretmana i točke mjerenja kod učenika u razrednoj, no ne i za učenike u predmetnoj nastavi. Analize jednostavnih efekata provedene za učenike u razrednoj nastavi pokazuju kako kod onih koji su sudjelovali u intervencijskom programu dolazi do stvaranja pozitivnijeg stava prema djeci izbjeglicama te povećanja namjere kontakta. U usporednoj se pak skupini s protokom vremena stav ne mijenja, no dolazi do smanjivanja namjere kontakta s djecom izbjeglicama. Zaključno, rezultati istraživanja pokazuju kako se intervencija temeljena na zamišljenom kontaktu može učinkovito primijeniti u okviru redovne nastave kao oblik pripreme domicilnih učenika u razrednoj nastavi za prihvaćanje djece izbjeglica.

Hrvatska je tek odnedavno od tranzitne zemlje postala odredište za manji broj izbjegličkih obitelji uglavnom iz Sirije i Iraka, a u njoj privremeni smještaj nalazi i sve više izbjegličkih obitelji iz Ukrajine. To otvara priliku za kontakt lokalnog stanovništva s osobama kojima je odobrena zaštita u Hrvatskoj, a upravo je međugrupni kontakt temelj integracije. Prema hipotezi kontakta pozitivan kontakt s pripadnicima druge grupe u okruženju koje odobrava i potiče takav kontakt može smanjiti predrasude prema drugoj grupi i povećati spremnost domicilnog stanovništva na prihvaćanje izbjeglica. Primjer takvog konteksta je škola. Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati kako učenici u školama koje imaju makar i ograničeno iskustvo uključivanja djece izbjeglica i učenici u školama koje nemaju iskustvo integracije djece izbjeglica, vide izbjeglice. Specifično, ispitali smo stavove domicilnih učenika prema djeci izbjeglicama u osnovnim školama u Hrvatskoj te provjerili razlikuju li se s obzirom na iskustvo kontakta s djecom izbjeglicama. Očekivali smo da učenici koji imaju iskustvo kontakta s djecom izbjeglicama imaju pozitivnije stavove prema izbjeglicama od učenika koji pohađaju škole u kojima nema djece izbjeglica te se nisu imali prilike susresti s njima. Prema našim saznanjima, ovo je ujedno i prvo istraživanje kojim se ispituju stavovi osnovnoškolske djece prema djeci izbjeglicama u Hrvatskoj. U anketnom istraživanju su sudjelovali domicilni učenici od 2. do 8. razreda (620 djece koja imaju iskustvo kontakta i 1465 djece koja nisu imala iskustvo kontakta s djecom izbjeglicama u razredu) iz ukupno 24 škole iz Zagreba, Karlovca, Zadra i Siska. Upitnik je sadržavao tvrdnje kojima su ispitani stavovi prema djeci izbjeglicama, percipirane socijalne norme o kontaktu s djecom izbjeglicama, međugrupne emocije te preferirane akulturacijske strategije. Premda domicilna djeca pokazuju spremnost na integraciju svojih vršnjaka izbjeglica, rezultati upućuju na zaključak da mogućnost kontakta sama po sebi nije dovoljna te da postoji prostor za napredak i poboljšanje tih odnosa.

Budući da je integracija dvosmjeran proces, za njezinu uspješnost važna je i uloga domicilnog stanovništva i njihove spremnosti na prihvaćanje djece izbjeglica. Međutim, njihove prilike za uzajamni kontakt su u Hrvatskoj ograničene, budući da je ukupno malen broj osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita, a među njima je svega 363 djece. Stoga je upravo škola i uopće sustav obrazovanje stvarna prilika i domicilnoj djeci i djeci izbjeglicama za sustavan međugrupni kontakt.Cilj ovog istraživanja ispitati kakav je odnos domicilnih učenika prema djeci izbjeglicama u osnovnim školama u Hrvatskoj, koje su među prvima imale iskustvo uključivanja djece izbjeglica u razrede. Ovo je ujedno i prvo istraživanje kojim se ispituju stavovi osnovnoškolske djece prema djeci izbjeglicama u Hrvatskoj. Početkom školske godine 2021./2022. provedeno je anketno istraživanje u kojem su sudjelovali domicilni učenici od 2. do 8. razreda iz ukupno 17 različitih škola iz Zagreba, Karlovca, Zadra i Siska (N=745). Upitnik se sastojao od tvrdnji kojima su ispitani stavovi prema djeci izbjeglicama (opći stav, socijalna distanca i stereotipi prema djeci izbjeglicama), percipirane socijalne norme o kontaktu s djecom izbjeglicama (nastavničke, prijateljske i roditeljske), međugrupne emocije (kontekstualna prijetnja, empatija i tjeskoba) te preferirane akulturacijske strategije. Rezultati pokazuju kako domicilni učenici u školama koje pohađaju djeca izbjeglice imaju pozitivne stavove prema njima te percipiraju da njihova socijalna okolina potiče i odobrava druženje s djecom izbjeglicama. Nadalje, djecu izbjeglice uglavnom ne percipiraju kao prijetnju u školskom kontekstu te izvještavaju o niskim razinama tjeskobe u kontaktu s izbjeglicama. S druge pak strane, u prosjeku iskazuju umjereno visoke razine empatije prema svojim vršnjacima izbjeglicama. Zanimljivo je da djeca u najvećoj mjeri preferiraju integraciju kao akulturacijsku strategiju. Iako rezultati istraživanja pokazuju kako domicilna djeca pokazuju spremnost na integraciju svojih vršnjaka izbjeglica, istovremeno postoji prostor za napredak i poboljšanje tih odnosa. Ovo istraživanje predstavlja prvi korak u osmišljavanju planova i strategija usmjerenih na integraciju djece izbjeglica u hrvatskim osnovnim školama.

Škola ima važnu ulogu u socijalizaciji djece te predstavlja pogodno okruženje za ispunjavanje uvjeta za pozitivan međugrupni kontakt. To je posebice izraženo kada su prilike za kontakt ograničene zbog malog broja pripadnika vanjske grupe, kao što je slučaj s djecom izbjeglicama u Hrvatskoj. S ciljem poboljšanja stavova domicilne djece prema djeci izbjeglicama, osmišljena je intervencija suradničkog učenja za razrede u koje su uključena djeca izbjeglice. Iako su aktivnosti suradničkog učenja temeljene na izravnom kontaktu (zajednički rad u malim grupama), učenici istovremeno svjedoče suradnji i pozitivnom kontaktu vršnjaka s djetetom izbjeglicom, što bi moglo utjecati na percepciju vršnjačkih normi. Dodatno, uloga učitelja u suradničkom učenju i činjenica da se aktivnost odvija u školi daju primjer Allportovog uvjeta institucionalizirane podrške međugrupnom kontaktu. Stoga se očekuje da će intervencija suradničkog učenja koja se provodi u razredu dovesti do promjena percepcije nastavničkih normi kontakta s djecom izbjeglicama. Kako bi se provjerili učinci intervencije suradničkog učenja na percepciju socijalnih normi provedeno je kvazi-eksperimentalno istraživanje stavova domicilnih učenika prema izbjeglicama u dvije točke mjerenja. Domicilni učenici od 2. do 8. razreda (Mdob = 10.11 godina, SDdob = 1.89) iz ukupno 17 različitih škola, podijeljeni u intervencijsku (N = 414) i usporednu grupu (N = 287) te su ispitani stavovi prema djeci izbjeglicama prije i nakon provedbe intervencije suradničkog učenja. Svi su sudionici ispunili upitnik o percipiranim vršnjačkim i nastavničkim socijalnim normama o kontaktu s djecom izbjeglicama. Preliminarni, pomalo neočekivani rezultati upućuju na zaključak da učenici percipiraju manju nastavničku podršku druženju s djecom izbjeglicama u drugoj točki mjerenja, međutim ta promjena je značajno manja u intervencijskoj skupini. Intervencija bi mogla imati važne praktične implikacije za izgradnju pozitivne razredne klime.

Škole imaju važnu ulogu u odgoju i obrazovanju djece, pa tako i u formiranju njihovih stavova i usvajanju društvenih normi. Dosadašnja istraživanja sugeriraju kako međugrupni kontakt ima snažne efekte na dječje stavove prema pripadnicima drugih grupa. Metanalitički rezultati pokazuju da je za djecu koja imaju iskustvo kontakta s pripadnicima vanjske grupe manje vjerojatno da će razviti predrasude u ranoj dobi, a ako ih i razviju, kod njih se nakon sedme godine one počinju brže smanjivati nego u djece bez prilike za kontakt. U hrvatskim školama nije često da djeca susreću vršnjake iz drugih kultura, a integracija djece izbjeglica s Bliskog istoka sasvim je nedavni fenomen. Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati moderacijski učinak postojanja međugrupnog kontakta u odnosu dobi i namjere kontakta s djecom izbjeglicama u budućnosti. Sudionici istraživanja bili su učenici od 2. do 6. razreda dviju osnovnih škola (N=229). Pritom je 48 učenika pohađalo razred s barem jednim djetetom izbjeglicom, a njih 181 nije imalo priliku za međugrupni kontakt u školi. Djeca su odgovarala na pitanja o sociodemografskim karakteristikama i namjeri kontakta s djetetom izbjeglicom. Rezultati pokazuju kako kontakt moderira odnos dobi i namjere budućeg kontakta. U razredima bez kontakta (koje ne pohađaju djeca izbjeglice) postoji značajna negativna povezanost između dobi i namjere budućeg kontakta, dok te povezanosti nema kod one djece koja su imala iskustvo međugrupnog kontakta (u razredima koje pohađaju djeca izbjeglice). Ovo je istraživanje prvo u nas koje ispituje stavove osnovnoškolske djece prema djeci izbjeglicama u Hrvatskoj. Rezultati upućuju na važnost iskustva međugrupnog kontakta za promicanje pozitivnijih stavova prema članovima vanjskih grupa. Raspravit će se implikacije rezultata za pripremu i provedbu programa usmjerenih na pozitivan međugrupni kontakt u osnovnim školama.