Search

Na stijenama u zoni prskanja valova javlja se crna ili sivkasta prevlaka, koja izgleda poput stakla. STOSSICH (1878) je prema otoku Palagruži (Pelagosa) pojavu nazvao pelagozit. Priroda pelagozita zbunjivala je prve istraživače. VÉLAIN (1874) je mislio da se radi o silikatnoj tvari, MARCHESETTI (1876) piše o crnom opsidijanu, BIANCONI (1877/78), (prema BARIĆ 1974) ga smatra fulguritom, a CAPELLINI (1878) produktom izgaranja nekog plina (prema BARIĆ 1974). TSCHERMAK (1878) je pojavu pokušao objasniti utjecajem morske vode na vapnence i dolomite u podlozi, no već ga DES CLOIZEAUX (1874) i VÉLAIN (1878) nalaze i na feldspatskim stijenama Korzike i obalama Orana, te na bazaltima Réuniona. Na jadranskim otocima pelagozit se osim na vapnencima i dolomitima, također javlja i na eruptivima, pa ga tako GÖNNER (1916) spominje na Brusniku. Već prve kemijske analize pelagozita pokazale su da se radi o karbonatnom mineralu CLOËZ (1877), VIERTHALER (1878), STOSSICH (1878), SQUINABOL & ONGARO (1901), te ONORATO (1926). GÖNNER (1916) opisuje i gotovo bijele prevlake na Biševu za koje je bojenjem utvrdio da se sastoje od kalcita, a bijeli pelagozit našao je i na otoku Sv. Andrija (Svetac). Slijedi niz radova kojima se nastojalo saznati radi li se o kalcitu ili aragonitu, da bi konačno CLERICI (1921) i ONORATO (1926) utvrdili aragonit. Rendgenske analize pelagozita s otočića Kamik kod Visa (inv. br. 6699:MP1), te školja kod otoka Svetac pokazale su nedvosmisleno da se u tim primjerima radi o aragonitu BARIĆ (1972/1973 ; 1974). U sklopu projekta "Hrvatski otoci Jadrana" prikupljeni su uzorci pelagozita na otocima Velika i Mala Palagruža, Svetac, Kamik kod Sveca, Brusnik, te na našem najudaljenijem otočiću Galijulu. Izdvojeno je više morfoloških tipova koji su istraženi optički, a vrsta karbonata određena je bojenjem. Detaljna istraživanja provedena su skenirajućom elektronskom mikroskopijom, a kemizam glavnih komponenti energetsko disperzivnom spektroskopijom. Dobiveni podaci daju uvid u primarnu i dijagenezom izmijenjenu strukturu pelagozita. Pelagozit se na prikupljenim uzorcima javlja u raznolikim oblicima, a boja mu varira od gotovo crne do svjetlo sive. Izuzetno, mogu se naći i bijeli poput neglaziranog porculana. Na mnogim tamnim varijetetima vidljivi su sićušni kristalići gipsa, često u obliku sraslaca. Analiziran je gotovo crni pelagozit, s otočića Brusnika i bijeli iz uvale Maldefust na otoku Velika Palagruža. Brusnički pelagozit istražen je optički, a oba su testirana na aragonit Feigl-ovom otopinom. Na uzorku s Palagruže analizirana je dolomitna podloga (sl.1 ; tab. 1), te krupnozrnasta i sitnozrnasta lamina pelagozita. Dobiveni energetsko disperzivni spektri (EDS) obuhvaćaju K, L i M tranzicije unutar 10 KeV s mogućnošću identifikacije lakih elemenata kao što su kisik i ugljik. Elementarni sastav izračunat je pomoću programa INCA 200. Iz sadržaja Ca i Mg izračunat je udio karbonatnih minerala i njihov kemizam, a ugljik (C), predstavlja "suvišak", koji ne ulazi u sastav dobivenih faza, tj. organski ugljik. Brusnički pelagozit je aragonitni, svjetlosmeđ, s laminama debljine oko 3&micro ; ; m.Vlakanca aragonita su okomita na laminu, a setovi lamina izmjenjuju se s pojedinačnim tamnim i gotovo neprozirnim "slojićima". Bijeli, kalcitni pelagozit s V. Palagruže građen je od lamina s "krupnijim" ekvidimenzionalnim kristalićima i paketa vrlo fine vlaknaste građe (sl. 2). Preračun EDS spektra pokazuje da vlaknasta lamina sadrži kalcit s nešto malo magnezija (Ca0, 934Mg0, 073CO3) i organski ugljik (tab.1, spektar 1 ; sl.2. spektar 1).Lamina s većim kristalima kalcita sadrži nešto više magnezijske komponente (Ca0, 921Mg0, 079CO3), više slobodnog (organskog) ugljika i neznatnu količinu kalija i silicija (tab.1, spektar 2 ; sl.2., spektar 2). Različita boja lamina aragonitnog pelagozita vjerojatno odražava različiti udio organske tvari. Sitnozrnasta lamina kalcitnog pelagozita s manje magnezija i manje organskog ugljika, usporedljiva je s paketom svjetlije obojenih lamina aragonitnog pelagozita, dok je krupnozrnasta lamina kalcitnog pelagozita s većim "suviškom" ugljika usporedljiva s tamnom, organskom tvari bogatijom laminom u brusničkom aragonitnom pelagozitu. Stoga se može pretpostaviti da je bijeli oblik, u vadoznim uvjetima izmijenjeni i kalcitizirani primarno aragonitni pelagozit.

UVOD:O porijeklu i genezi pjeskovito-lesnih sedimenata otoka Suska mnogi su istraživači iznosili različita mišljenja (citirani u BOGNAR, 1983 ; 2003). Većina ih smatra eolskim, fluvio-eolskim ili fluvio-marinskim naslagama. Za razliku od njih, KIŠPATIĆ (1910) je smatrao da predstavljaju netopivi ostatak vapnenaca, koji je podzemnim vodenim tokovima transportiran i taložen na morskom dnu, te kasnije izdignut iz mora. Na njegovom originalnom materijalu koji se već gotovo stotinu godina čuva u Mineraloško-petrografskom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, načinjene su nove analize. ANALITIČKI MATERIJAL I METODE ISTRAŽIVANJA: Redeterminacija 8 sačuvanih uzoraka pijeska s otoka Suska, koje je Kišpatić početkom 1910. prikupio na raznim mjestima i na različitim dubinama, obuhvatila je određivanje udjela netopivog ostatka, separaciju teške i lake mineralne frakcije pomoću bromoforma, te njihovu analizu polarizacijskim mikroskopom. Za separaciju teških minerala korištena je frakcija 0, 05-0, 125 mm netopivog ostatka. Udio pojedinih minerala izražen u postocima dobiven je brojanjem oko 400 zrna u svakom preparatu. REZULTATI i ZAKLJUČAK:Udio karbonata u redeterminiranim uzorcima varira od 6, 6 do 33, 7%. Netopivi ostatak sadrži 3, 51-7, 12 % teške frakcije. U lakoj frakciji prevladava kvarc (do 60, 5%), zatim čestice stijena (do 30%) i feldspati (do 13%). Većina čestica stijena je rožnjačkog tipa, manje je čestica sericitskih škriljavaca i metamorfita s listićastim mineralima, te epidotom i coisitom. U nekim preparatima nalazimo još i grudice limonita i smeđe poluprozirne čestice, vjerojatno piroklastičnog podrijetla. U teškoj frakciji čestice stijena su znatno manje zastupljene (1, 5 - 8, 1%), zatim slijede opaka zrna (3, 4-13, 6%), a najčešći su listićasti minerali - muskovit i flogopit, klorit, te biotit (17, 5 -61, 9%) (Tablica). Ostali prozirni teški minerali čine 30, 1-68, 1% sastava (Sl. 1). Među teškim mineralima najzastupljenija je skupina amfibola (aktinolit, hornblenda, glaukofan), epidot-coisita, te granati. Rjeđe nalazimo piroksene i disten. Ultrastabilni minerali cirkon, turmalin i rutil čine najviše do 5% prozirnih teških minerala (Sl. 2). Zrna su većinom slabo zaobljena, naročito u sitnijoj frakciji. Poneka zrna piroksena pokazuju nazubljene krajeve, kao posljedicu dijagenetskih procesa. KIŠPATIĆ (1910) je u pijescima otoka Suska mikroskopski determinirao 22 minerala, uključujući 19 koje danas ubrajamo u tešku frakciju. Vrlo je detaljno opisao njihove mikrofiziografske osobine, no stupanj abrazije, odnosno zaobljenosti, koji su bitni za utvrđivanje podrijetla materijala ne navodi (kao uostalom niti većina drugih istraživača toga vremena). Prve vrlo detaljne opise morfoloških osobina zrna i sastava nalazimo tek u radovima MAMUŽIĆ & MUTIĆ (1965), MUTIĆ (1967). Osim minerala koje je našao Kišpatić, tijekom ovih istraživanja zapaženi su još silimanit, andaluzit, kloritoid, spinel i serpentin. Značajna je i prisutnost piroksena, za koje Kišpatić navodi da nisu utvrđeni sa sigurnošću. Ono po čemu se bitno razlikuju Kišpatićeve analize od analiza novijih istraživača je nedostatak podataka o međusobnom količinskom udjelu pojedinih minerala. Naime, on je određivanja provodio na preparatima koji su sadržavali samo minerale slične gustoće, a ne ukupnu asocijaciju teških minerala. Otuda vjerojatno i konstatacija o obilnoj zastupljenosti cirkona. Vjerujemo da nedostatak piroksena u njegovim analizama znači da je preparat (od njih stotinjak) u kojemu su oni bili koncentrirani vjerojatno bio zagubljen ili ga je previdio. Kišpatićevo uvjerenje da pijesak otoka Suska predstavlja netopivi ostatak vapnenaca i dolomita, zasniva se dijelom na TUĆANOVIM (1911) podacima o netopivim ostacima karbonata, s kojima je Kišpatić bio upoznat još prije objavljivanja. Prema njima, piroksen je vrlo rijedak, pa Kišpatić time objašnjava i "nedostatak" piroksena u susačkom pijesku. No, kako niti TUĆAN (1911) ne navodi međusobni udio pojedinih minerala, CRNJAKOVIĆ (1994) je na temelju analize sačuvanog dijela Tućanovih preparata pretpostavila da se njihov udio može procijeniti na temelju broja uzoraka u kojima se oni javljaju. Također je utvrdila da većina detritičnih minerala (Tućan je smatrao da su svi autigeni) potječe iz sedimentnih stijena, s obzirom na stupanj zaobljenosti, te razmjerno visok udio ultrastabilnih cirkona, turmalina i rutila. Stoga bi i u pijescima otoka Suska očekivali visok indeks CTR, što međutim nije slučaj (slika 2). Dakle, vrlo nizak stupanj zrelosti sedimenta (izuzetno nizak CTR), sačuvani nestabilni minerali kao što su pirokseni, te razmjerno nizak stupanj abrazije, ukazuju na materijal prvog ciklusa sedimentacije, a mineralna asocijacija na metamorfite alpskog područja kao izvorišne stijene što je u skladu s rezultatima drugih istraživača (BOGNAR et al., 1983 ; BOGNAR et al. 2003 ; MUTIĆ, 1967).

U radu je prikazan originalan postupak procjene dinamike rasta sedrenih barijera koristeći hidrološke nizove podataka o vodostajima, protokama, kao i podatke o konsumpcijskim značajkama. Utvrđeno je da prosječan rast sedrenih barijera na jezeru Kozjak iznosi 0, 56 cm/god, a kod Prošćanskog oko trostruko veći.

Izdvojeni elementi geološke baštine mogu se čuvati u muzejima i zbirkama, no cjelovito jedino u prirodi, na primjer u nacionalnim parkovima ili drugim zaštićenim lokalitetima.

Srednjoeocenski fliš značajno je zastupljen u geološkoj građi primorskog dijela Hrvatske. U svim područjima taj je litološki kompleks više ili manje izložen eroziji. Međutim, u slivu Slanog potoka u području Vinodola erozija fliša je prekomjerna. Zajedno s pratećim klizištima, razmatrana površina iznosi oko 3 km2 (sl. 1). Na njoj dolazi do potpune degradacije okoliša pri čemu nastaju tereni tipa &laquo ; badlands&raquo ; . Fliš na toj lokaciji, kao i na okolnom području koje nije izloženo pretjeranoj eroziji, zastupljen je uglavnom kalcitičnim glinovitim prahovnjakom i kalcitičnom prašastom glinom, manjim dijelom laporima i prašastim pješčenjacima (sl. 2). Mineralni i granulometrijski sastav glinovitih prahovnjaka i prašastih glina također je u cijelom području Vinodola sličan. Ove stijene sadrže muskovit i ilitični materijal (do 30 mas. %), kvarc (do 25 mas. %), kalcit (do 15 mas.%), feldspate (do 10 mas. %), klorit, kaolinit i smektit, a u nekoliko uzoraka određene su i male količine pirita (sl. 3). Udio sitnih čestica je velik ; frakcija čestica < od 2 mm iznosi do 45 mas. %, a onih promjera 2-4 mm do 15 mas. % (sl. 4). U inženjerskom smislu, litološke komponente fliša većim dijelom predstavljaju prijelazno područje: čvrsto tlo – mekana stijena (HS – SR) (sl. 5). Trošenjem toga kompleksa nastaje tlo izrazito sklono klizanju i plastičnom tečenju. Pojava eflorescencije u obliku bijeloga praha za vrijeme sušnog ljetnog perioda na nekim litološkim članovima je jedinstvena. Primjenom XRD određeno je da se bijeli prah sastoji od tenardita (natrijevog sulfata) i neznatnih količina gipsa (sl. 6). Najveći kristaliti tenardita opaženi pomoću SEM promjera su do 2 mm (sl.7). Pojave toga, u vodi topivog minerala, upućivale su da neke komponente fliša Slanog potoka sadrže u vodi topivi natrij, koji u kišnom periodu pospješuje dezagregaciju za kojom slijedi intenzivna erozija. Ove pretpostavke potvrđene su eksperimentalno nizom fizičkih i kemijskih testova. Uzorci fliša podvrgnuti su pokusima stabilnosti (pinhole test i postupak opetovanog vlaženja i sušenja ; IGH, Zagreb) koji su ukazali na visoku erodibilnost tla. Stupanj ekspanzivnosti inženjerskih tala procijenjen je na slici 8. Topive soli u pornoj vodi fliša određene su prema modificiranoj proceduri opisanoj u VAN REEUWIJK (2002). Na temelju kriterija određenih u SHERARD et al. (1976) analizirani fliš spada u grupu disperznih, a time i erodibilnih tala (sl. 9). Određene su i koncentracije iona u potočnoj vodi. Dobivene vrijednosti za Na+ i SO42- višestruko su veće od prosječnih vrijednosti za ove ione u slatkoj vodi. Opisana pojava tenardita prvi je nalaz toga minerala u Hrvatskoj. Pretjerana erozija flišnih naslaga Slanog potoka događa se zbog: litološkog sastava s pretežito sitnozrnatim članovima, pa čak i česticama nanometarskih dimenzija ; skupine materijala poznate kao tvrdo tlo – mekana stijena ; minerala sklonih bubrenju ; kemizma porne vode koja je obogaćena natrijevim ionom ; prisutnosti natrijeva minerala – tenardita, kao indikatora uzroka pretjerane erozije. Significant amount of Mid-Eocene flysch is present in the costal parts of Croatia. In the whole region flysch is subjected to the erosion to lesser or greater extent. However, there is an excessive flysch erosion in Slani potok (&laquo ; Salt creek&raquo ; ) catchment (in the area of Vinodol) which, together with accompanying landslides, covers the area of approx. 3 km2 (Fig. 1). At this location, the total site degradation takes place forming terrains of &laquo ; badlands&raquo ; type. Slani potok flysch, as also the one from surrounded area without excessive erosion, is represented mainly with calcareous clayey siltstone and calcareous silty claystone and to lesser extent with marls and silty sandstones (Fig. 2). There are no significant differences in the mineral content and grain size distribution of clayey siltstone and silty claystone in the whole area of Vinodol. These rocks contain muscovite and illitic material (up to 30 wt. %), quartz (up to 25 wt. %), calcite (up to 15 wt.%), feldspars (up to 10 wt. %), chlorite, kaolinite and smectite, and in some samples small quantity of pyrite (Fig. 3). There is a great amount of small particles. The particle size fraction smaller than 2 mm and fraction 2-4 mm sum up to 45 wt. % and up to 15 wt. %, respectively (Fig. 4). In terms of ingeneering geology, lithological components of flysch are in transition between hard soil – soft rock (HS – SR) (Fig. 5). Soil produced by weathering of this complex tends to slide and flow. Phenomenon of efflorescent salt crust on flysch in Slani potok during dry period of the year is unique in the area. The mineral content of white salt crust determined by XRD is represented by thenardite (sodium sulphate) and negligible amount of gypsum (Fig. 6). The largest thenardite crystallites observed by means of a scanning electron microscope (SEM) have a diameter of 2 mm (Fig. 7). Occurrence of this water soluble mineral, indicates that some components of flysch encompass sodium, which accelerates disintegration followed by intensive erosion. A series of physical and chemical tests are carried out in an attempt to verify mentioned assumption. Flysch samples are submited to physical tests of stability (pinhole test and cyclic dry-wet repeat treatment ; Civil Engineering Institute of Croatia, Zagreb) indicating high soil erodibility. Degree of expansiveness of engineering soils are described by Fig. 8. Determination of soluble salts in flysch pore water was carried out following modified procedure used by the International Soil Reference and Information Centre (VAN REEUWIJK, 2002). Based on criteria established by SHERARD et al. (1976), analysed flysch fall in the group of dispersive, i.e. erodible soils (Fig. 9). The analysis of stream water for soluble salts was carried out as well. Obtained concentrations of Na+ and SO42-are manyfold than average in fresh water. Illustrated appearance of thenardite is the first finding of this mineral in Croatia. Excessive erosion of Slani potok flysch complex occurs due to: lithological composition dominantly presented with fines including nanometer particles ; group of materials known as HS – SR ; presence of swelling minerals ; pore water rich in sodium ; presence of sodium mineral – thenardite, indicating cause of the excessive flysch erosion. Literatura References SHERARD, J.L., DUNNINGAN, L.P. & DECKER, R.S. (1976): Identification and Nature of Dispersive Soils.- Journal of the Geotechnical Engineering Division. ASCE, 102, GT 4, 287-301. VAN REEUWIJK, L.P. (ed.) (2002): Procedures for soil analysis.- International Soil Reference and Information Centre, technical paper, sixth edition, Wageningen. WILLIAMS, A.A.B. & DONALDSON, G. (1980): Building on expansive soils in South Africa.- Proc. 4th Int. Conf. on Expansive Soils, Denver, 2, 834-838.

Republika Hrvatska na svom, površinom malom teritoriju ima niz bioloških i geoloških različitosti. Danas je u Republici Hrvatskoj zaštićeno 449 područja i objekata. Odlukom Zemaljskog zavoda za zaštitu prirodnih rijetkosti arboretum Opeka proglašen je 1947. godine prvim zaštićenim spomenikom prirode. Isti je zavod 1948.g. proglasio lokalitet Rupnica prvim geološkim spomenikom prirode, a nalazište Hušnjakovo prvim paleontološkim spomenikom prirode.

Prema modernim geokemijskim shvaćanjima, Periadriatsko-savsko-vardarska zona, koja se po pružanju može pratiti oko 1700 km, predstavlja suturnu zonu, odnosno konvergencijsko područje između euroazijske i afričke ploče. Ona je presječena Prelaznom Alpsko-dinaridskom zonom koja je prostorno definirana Periadrijatskom i Zagreb-Zemplen rasjednom zonom. Kredno-tercijarne magmatske, sedimentne i metamorfne formacije Periadriatsko-savsko-vardarske zone paleogeografski su vezane za zalučni bazen koji je nastao nakon prve gornjojurske intraoceanske obdukcije ofiolita.

U radu su prikazani rezultati istraživanja prve i druge faze složenog klizišta na sjeveroistočnoj padini doline Rječine između brane Valići i naselja Pašac. Bokovi doline oblikovani su u paleogenskom flišu i kvartarnim padinskim tvorevinama. Na vrhovima su zastupljene vapnenačke stijene tvoreći litice. Nastanak istražene kompleksne pojave klizišta predodređen je geološkom građom i morfogenezom doline Rječine. To je složeno retrogresivno klizište, koje se počelo razvijati od stope prema vrhu padine. Na padini je otkriveno 13 pojedinačnih kliznih tijela. Klizanjem je zahvaćen materijal padinskih tvorevina. Klizna ploha uglavnom je predisponirana morfologijom flišne podloge. Veći dio kliznog tijela saturiran je podzemnom vodom koja se procjeđuje kroz pokrivač po kontaktu s nepropusnom flišnom podlogom. Pokrenuti su i megablokovi vapnenačke stijene na vrhu padine, koji klize po flišnoj podlozi. To je posebna pojava, netipična za klizišta na flišnim padinama u široj okolici Rijeke. Vapnenci na litici jako su oštećeni i u njima su vidljive svježe pukotine.

Iz uzoraka stijena iz sedam bušotina u hrvatskom dijelu Panonskog bazena paleontološkim analizama utvrđeni mikrofosili i makrofosili sarmatske su starosti. Nalaz rijetke vrste Semseya lamellata značajan je biostratigrafski podatak, budući da je ona isključivo vezana za niže slojeve donjeg sarmata. Kako su u njemu česti ostaci badenske mikrofaune, ona kao provodni mikrofosil ukazuje na kontinuiranu sedimentaciju badena u sarmat kao u bušotinama Sveta jana-1, Velika Barna-1 i Bujavica-12. Naslage iz kojih su izdvojeni uzorci izgrađene su iz sitnozrnatih pješčenjaka, konglomeratičnih pješčenjaka, konglomerata, pjeskovitih i listićavih lapora i biokalkarenita. U njima dobro očuvane mikrofosilne zajednice bentičkih foraminifera, od kojih su dominantni elfidiji s provodnim vrstama Elphidium hauerinum, E. josephinum i E. reginum, upućuju da se taloženje sedimenata odvijalo u prijelaznom marinsko-brakičnom okolišu s promjenjivom energijom vode te progresijom oslađivanja.

Kasnodijagenetska dolomitizacija može biti odgovorna za "brisanje" prvotnih strukturnih i teksturnih zapisa, što rezultira poteškoćama pri razumijevanju okoliša taloženja prvotnih vapnenačkih taloga. U nedostatku pokazatelja važnih za interpretaciju okoliša taloženja karbonata, neke geokemijske karakteristike, kao test na sadržaj mangana, mogu poslužiti kao njihova nadopuna ili nadomjestak. Ispitan je sadržaj mangana gornjojurskih dolomita, vapnenaca i kerogeno-bituminoznih naslaga te donjokrednih vapnenaca područja Koreničko Vrelo, s ciljem dobivanja dodatnih informacija o dubini taloženja prvotnih vapnenačkih taložina. Zamisao je temeljena na pozitivnim predhodnim iskustvima razlikovanja plitkomorskih i dubokomorskih vapnenaca pomoću mangana i provjerenoj činjenici da dolomitizacija bitno ne utječe na njegov sadržaj (FLUGEL, 1982). Plitkovodni vapnenci, utvrđeni i temeljem mikrofacijesa, imaju niske vrijednosti sadržaja Mn. Rezultati istraženih dolomita ne odudaraju znatno od istraženih plitkomorskih vapnenaca, što znači da su prvotni vapnenački talozi bili plitkomorski. Vapnenac, biomikrit sa pelagičkom biokomponentom sadrži najviše Mn i ukazuje na dublji okoliš taloženja.

Razmatra se erozija prouzročena kišom u mediteranskom podneblju i njezine posljedice iskazane produkcijom nanosa. Za primjer je odabran sliv bujičnog vodotoka Posert u središnjoj Istri, koji je cijelim obuhvatom u području izgrađenom od eocenskog fliša. Fenomen produkcije nanosa ovdje se nameće kao inženjerski problem zbog skraćivanja vijeka trajanja planirane akumulacije "Grobnik". Za razliku od parametarske metode, koja je još standardno u uporabi, u radu su iskorišteni rezultati mjerenja na licu mjesta na pokusnoj plohi Abrami kod Buzeta. S tim se kvantitativnim pokazateljima pokušalo napraviti kartu erozije inženjerskogeološkim kartiranjem. Ona je kartografski prikaz razvijenosti erozijskih procesa u odnosnom slivu. Godišnju produkciju nanosa od 10.000 m3 i specifičnu od 450 m3/km2/god s 90% površine sliva uspoređuje se s vrijednostima koje su dobivene raznim metodama u istovjetnim terenima neposrednog okruženja.