Search

Središnji je cilj rada ustanoviti u kojoj je mjeri i na koje načine koncept izravne demokracije bio tema znanstvenog i stručnog istraživačkog interesa u okviru hrvatske političke znanosti. Analiza je obuhvatila članke objavljene u politološkim znanstvenim i stručnim časopisima u razdoblju od 1990. do 2020. godine. Glavni je nalaz provedene analize da je izravna demokracija bila na marginama istraživačkih interesa hrvatske politologije. To je posebice vidljivo ukoliko se opseg tematiziranja izravne demokracije usporedi s tematiziranjem različitih institucija predstavničke demokracije. Hrvatska politologija primarno je fokusirana na model predstavničke demokracije, a tek sporadično se bavi izravnom demokracijom. Dodatno, provedena analiza pokazuje da hrvatski politolozi na izravnu demokraciju dominantno gledaju negativno, te su vrlo oprezni prema njenom eventualnom češćem korištenju u hrvatskoj politici.

Mijenjaju li se stavovi građana o demokraciji u uvjetima povećane institucionalne nestabilnosti i promjena u stranačkom sustavu u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, autori polaze od koncepta političke potpore demokraciji kakav je izvorno zamislio David Easton, a nadogradili su ga i operacionalizirali Russel Dalton i Pippa Norris. U članku se analiziraju odnos difuzne i specifične potpore demokraciji u Hrvatskoj od 1999. do 2018. i utjecaj na ponašanje birača u oblicima glasovanja za etablirane stranke (lojalnost), nove i marginalne stranke (glas) te apstinencije (izlazak). Analiza obuhvaća sedam vremenskih točaka anketnih istraživanja izbora od 1999. do 2018. i nadovezuje se na druga istraživanja potpore demokraciji u Hrvatskoj. Rezultati potvrđuju da se s vremenom produbio jaz između normativne potpore i zadovoljstva funkcioniranjem demokracije, što se ogleda u povećanju broja kritičkih demokrata i nezadovoljnih autokrata. Premda su obje skupine još razmjerno ravnomjerno raspoređene među etabliranima i novim strankama, ima naznaka da nezadovoljni autokrati sve češće biraju "glas" umjesto "izlaska". Pritom, ukupna slika unutarnje strukture potpore demokraciji nakon 2015. sve više nalikuje na stanje prije velikih institucionalnih promjena 2000, što pridaje posebnu dimenziju političkim promjenama 2015. i 2016. i otvara pitanje o utjecaju uspjeha novih političkih aktera na potporu demokraciji u Hrvatskoj.

The main goal of the paper is to establish to which extent it is justified to label a newly established Croatian party The Bridge (Most) a populist party. In order to answer this question, the paper relies on theoretical, methodological and empirical insights from contemporary literature on populism. The study is based on inclusive approach to populism and accordingly developed categories for content analysis. The analysis only partially confirms the assumption that Most is a populist option. The authors suggest that Most is best described as a combination of centrist populism and an anti-establishment reform party. They suggest that populism research would benefit from distinguishing between anti-elitist and anti-establishment position of parties and politicians. Finally, they argue that the ‘curiosity’ of Most stems primarily from their awkward and paradoxical relationship towards Croatian political elite: Most’s politicians criticise political elite for being incompetent and corrupt, while at the same time advocating alliance with this same elite in order to implement reforms and bring prosperity to Croatian society.

U radu se problematizira pojam iliberalne demokracije prvenstveno kroz djelo Fareeda Zakarije, ali i napetost između liberalizma i demokracije, dvije ključne sastavnice suvremenih demokratskih političkih poredaka kroz djela suvremenih politoloških autora. Autor daje pregled kako je koncept iliberalne demokracije prihvaćen među drugim teoretičarima i istraživačima demokracije. Rad zastupa tezu kako je odnos demokracije i liberalizma bio kontroverzan od samih početaka povezivanja tih dvaju segmenata. Suvremena politološka literatura, ali i aktualna politička zbivanja u demokratskim političkim poredcima sugeriraju da niti politički znanstvenici niti političari još nisu osmislili model koji bi uklonio tu napetost koja proizlazi iz postojanja dvaju različitih segmenata. Liberalne demokracije politički su poredci u kojima se kontinuirano traži kompromis između liberalnog individualizma i demokratskog kolektivizma.

Glavna je svrha ovoga rada popunjavanje praznina koje u hrvatskoj politologiji postoje vezano uz tematiziranje i istraživanje fenomena populizma. Rad je svojevrsno eks plorativno istraživanje koje za svoj glavni cilj ima pobrojiti i opisati sve teme vezane uz fenomen populizma kojima bi se buduća istraživanja mogla baviti. Takav tip rada podrazumijeva pregled i analizu najvažnije recentne literature o populizmu. Na temelju takve analize pokušava se odgovoriti na sljedeća pitanja: Kakvo je suvremeno razumijevanje populizma? Može li se populizam smatrati političkom ideologijom? Koji su glavni uzroci jačanja populističkih pokreta u suvremenim demokratskim društvima? Kakav je odnos populizma i demokracije? Pritom, u pokušaju da se odgovori na ta pitanja analiza nije usmjerena na pojedine populističke stranke i pokrete, nego na elemente koji su prisutni u većem broju slučajeva.

In the contemporary political-science debates over the role of civil society in promoting democracy it is possible to distinguish several mechanisms through which civil society and its principal actors, non-governmental organisations, affect the effectiveness and quality of democratic political systems. The first part of the paper is focused on the explication of these mechanisms, and afterwards, the second part pays particular attention to one of these mechanisms. According to the authors who emphasize the significance of this mechanism, non-governmental organisations represent peculiar schools of democracy where members acquire knowledge, skills and attitudes necessary for informed and responsible participation in democratic political processes. Among modern political scientists, this function is particularly stressed in the work of the famous US political scientist Robert Putnam, and his reflections are largely based on the insights about the importance of civil society for democracy that were advanced as early as mid-nineteenth century by the French political theoretician Alexis de Tocqueville. To what extent do Tocqueville's and Putnam's insights apply to contemporary Croatia? The third and fourth part of the paper examine, by using the data collected during the scientific research project of the Faculty of Political Science implemented in 2007, how much the theses about the positive impact of membership in non-governmental organisations on generating a democratic political culture are valid in the Croatian case as well.

In this paper the author deals with the concept of social trust. It is the author’s view that this concept has been neglected in past political science research in Croatia; consequently, he wishes to present it to the academic and professional political science public, thus creating a basis for its future use. Moreover, through application of a secondary dana analysis the author describes the state of social trust in Croatia. First, he contextualises the concept of social trust with regard to the dominant research approaches in political science; then he points to the distinctiveness of social trust in relation to other types of trust; fi nally, he provides an overview of the most relevant works on the importance and functions of social trust. In the concluding part of the paper, an analysis of the levels of social trust is conducted, revealing that Croatia is a society with markedly low levels of social trust. In the author’s opinion, this could present an obstacle to further political and economic development.