Search

Njemački filozof Martin Heidegger i francuski književnik Albert Camus obilježili su 20. stoljeće svojim glavnim djelima Bitak i vrijeme i Stranac koja se ističu postavljanjem pitanja o bitku i filozofijom apsurda. Međutim, Heidegger i Camus svojim daljnjim djelovanjem proširuju pitanje bitka i filozofiju apsurda te se za njihovo cjelovito razumijevanje bitnim pokazuju autorova kasnija djela posebice Heideggerov djelo Šumski putevi i Camusov Mit o Sizifu. U radu se najprije pokazuje Heideggerovo jasno i eksplicitno postavljanje pitanja o bitku i njegovo stremljenje prema odgovoru s jasno naznačenim putem istraživanja te promjena njegovog pristupa koja luči transformacijom pitanja o bitku i lišenosti njegovog stremljenja prema odgovoru u vidu jednog približavanja bitku kao njegovom susjedu. Nadalje, Camusov se apsurd najprije pokazuje kao zaključak o besmislenosti svijeta, a zatim kao razlog za čovjekov revolt i uspostavljanje svojnosti te nadilaženje istog. Početno postavljanje problema u njihovim glavnim djelima rezultira nedostatatkom odgovora na pitanje o bitku kao i nedostatkom smisla što obilježava i razvoj njihove misli uslijed čega Heidegger i Camus svojevrsnim iskušavanjem pitanja o bitku i apsurda odgovaraju načinom. Nadalje, nedostatak odgovora kao rezultat Heideggerovih i Camusovih napora interpretiram kao tragično odnosno kao deficijentu poziciju čovjeka spram pitanja o bitku i smislu života i svijeta koju potom pokazujem preduvjetom za autentično u vidu Heideggerovog i Camusovog odgovaranja načinom kroz njihovo poimanje bitka kao poziva i apsurda kao razloga. Navedenim se pokazuje afirmacija pitanja o bitku i smislu kao i afirmacija čovjekove pozicije spram njih te mogućnost rješenja u prihvaćanju istog i odgovaranju načinom koji kulminira u autentičnom i svojim se odgovorima vraća čovjekovoj egzistenciji.

Polazeći od reprezentativnih dela dvojice filozofa egzistencije – Albera Kamija i Žan-Pola Sartra – autor nastoji da sagleda i rasvetli iskustvo čoveka u njima. Shvaćene kao egzistencijali, kategorije apsurda i teskobe otvoriće nam uvid u svojevrsnu egzistencijalnu antropologiju koja se, polazeći od tih autora, data samo u fragmentima, može (re)konstruisati na osnovu onoga što su u svojim značajnim filozofskim, ali i književnim, delima rekli o položaju i situaciji čoveka. Videćemo šta je to specifično u njihovim poimanjima ljudske egzistencije, a što nam dozvoljava da razmišljamo (i) u pravcu egzistenciološkog razumevanja čoveka i njegove stvarnosti, stanovišta koje stoji nasuprot tradicionalnom i pozitivističkom razumevanju.

Egzistencijalistička misao nastala polovicom 20. st. u književnosti ostavila je najviše traga oslanjajući se ponajprije na djela francuskih autora Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa. Neke od ključnih tema egzistencijalističke misli poput izoliranosti i alijenacije pojedinca, kao i preokupiranosti temom holokausta te razornih posljedica II. svjetskog rata zastupljene su u djelima kao što su Mučnina Jeana Paula Sartrea, Pad Alberta Camusa, Homo faber švicarskog autora Maxa Frischa te u romanu El túnel Ernesta Sábata. Argentinski pisac Ernesto Sábato u romanu El túnel uprizoruje problem izoliranosti pojedinca u alijeniranom svijetu bez duhovnog usidrenja. Roman nas, kroz vizuru nepouzdanog pripovjedača i za egzistencijalistički roman karakteristično pripovijedanje u prvom licu, uvodi u svijet paranoidnog i opsesivnog slikara Juana Pabla Castela koji najavljuje ubojstvo jedine žene koja je razumjela njegovo slikarstvo – Maríje Iribarne. Slika Majčinstvo koja uprizoruje detalj žene na žalu, sliku u slici, označava bezdanu strukturu, mise en abyme, koja igra ključnu ulogu u interpretaciji čitavog djela. Djelo se pritom može tumačiti i u tzv. „argentinskom ključu” koji naglašava nedostatak duhovnog usidrenja u svijetu preopterećenu materijalnim progresom, odnosno u odbacivanju i istrebljivanju autohtonog elementa Latinske Amerike potisnutog u procesu kolonizacije.

U radu se obrađivala tema apsurda u djelima Stranac i Isušena kaljuža. Mersault i Arsen Toplak neshvaćeni su i apsurdni pojedinci. Primarni cilj ovoga rada bio je objasniti elemente apsurda u svakom od djela. Rad se sastoji od poglavlja koja objašnjavaju apsurd općenito i apsurd u navedenim djelima. U poglavljima su opisani život i rad Alberta Camusa i Janka Polića Kamova, radnja obaju romana, zatim što je uopće pojam apsurda u književnosti te koje elemente apsurda sadrže spomenuta djela. Zatim slijedi analiza života protagonista, te se opisuju zbivanja u njihovim životima koja ih dovode do spoznavanja apsurda ljudske egzistencije. U radu se nalaze i analize samih tekstova odnosno izdvojene su cjeline koje se odnose na glavne likove. Dokazano je da su obojica likovi koji žive život na apsurdan način, što je dodatno potkrijepljeno citatima i parafrazama. Nema sažetka na stranom jeziku.

U ovome radu prikazani su etički aspekti Camusova filozofskog eseja Pobunjeni čovjek. Upravo je etički aspekt ovoga djela od presudne važnosti jer njegov autor u njemu polazi od promišljanja opravdanosti ubojstva, pitanja kojega je u prvi plan postavilo vrijeme obilježeno totalitarnim ideologijama. Camus tako dolazi do koncepta pobune koji sačinjava osnovu za izgradnju vrijednosti, a na njemu se temelji i načelo granice te zahtjev za solidarnošću. Camus te vrijednosti pokušava vratiti svijetu, a prvenstveno onoj pobuni koja je izgubila odnos sa svojim korijenima, što se u prvom redu odnosi na revoluciju. Istinska pobuna u vremenu vladanja velikih ideja pojedincu vraća dostojanstvo te on odbija da ga se u ime tih ideja koristi kao sredstvo. Konačno, ovaj rad propituje mogućnost izgradnje Camusove etike.

Mediteranska misao Alberta Camusa i egzistencijalistički roman Antuna Šoljana pokazuju sličnosti na više razina, kako na tematsko-idejnom planu, tako i na planu strukture, a konačno i onom osobnog angažmana. Na tom tragu ćemo naznačiti pitanje odnosa prema drugim egzistencijalističkim misliocima, pitanje mogućnosti govora o mediteranskom egzistencijalizmu te pitanje mogućnosti govora o prisutnosti filozofije u suvremenoj hrvatskoj egzistencijalističkoj književnosti. Pritom se služimo analizom teksta, a problematiziramo sljedeće: odnos prema neizvjesnosti egzistencije (apsurdu), odnos prema nihilizmu i filozofiji povijesti (Povijest nasuprot Prirodi uz paralelno pitanje tzv. negativnog nihilizma) te odnos prema kurentnim ideologijama praćen vizionarskim, novim političkim rješenjima (kod Camusa idejom federacije i svjetske vlade, a kod Šoljana idejom kantonizacije Europe po uzoru na Švicarsku).

Mediteranska misao Alberta Camusa i egzistencijalistički roman Antuna Šoljana pokazuju sličnosti na više razina, kako na tematsko-idejnom planu, tako i na planu strukture, a konačno i onom osobnog angažmana. Na tom tragu ćemo naznačiti pitanje odnosa prema drugim egzistencijalističkim misliocima, pitanje mogućnosti govora o mediteranskom egzistencijalizmu te pitanje mogućnosti govora o prisutnosti filozofije u suvremenoj hrvatskoj egzistencijalističkoj književnosti. Pritom se služimo analizom teksta, a problematiziramo sljedeće: odnos prema neizvjesnosti egzistencije (apsurdu), odnos prema nihilizmu i filozofiji povijesti (Povijest nasuprot Prirodi uz paralelno pitanje tzv. negativnog nihilizma) te odnos prema kurentnim ideologijama praćen vizionarskim, novim političkim rješenjima (kod Camusa idejom federacije i svjetske vlade, a kod Šoljana idejom kantonizacije Europe po uzoru na Švicarsku)., Albert Camus’ Mediterranean thought and existential novels of Antun Šoljan show similarities at several levels, including theme and concept design, structure, and level of personal involvement. On this trace, we pose the question of their relation to other existentialist thinkers, the possibilities of Mediterranean existentialism, and the possibility of speaking about the presence of philosophy in contemporary Croatian existentialist literature. The primary method is textual analysis, and we problematize the following: relation to uncertainty of the existence (absurdity), attitude towards nihilism and the philosophy of history (History opposed to Nature as the question parallel to the problem of the negative nihilism), and critique of the current ideologies followed by visionary, new political solutions (in Camus’ works the idea of federation and world government, and in Šoljan’s writings the idea of cantonisation of Europe inspired by the Swiss model).

U djelu Pobunjeni čovjek Camus je razvio enigmatičnu »mediteransku filozofiju«. U radu se pokazuje kako je Camus u toj filozofiji pronašao svoj odgovor na »revolt« 19. i 20. stoljeća. Također, to je filozofija koja ima političku pozadinu u francuskoj politici, pozadinu koja je do danas bila zanemarena., In L’Homme révolté Camus developed an enigmatic “Mediterranean philosophy”. In this paper it is shown how Camus saw in this philosophy his answer to the “revolt” of the 19th and 20th century. Furthermore, it is a philosophy which has a political background in French politics, which hitherto has been overlooked.

Filozofija povijesti u svojoj osnovi sadrži tezu da ljudska povijest ima svoj smisao početak i kraj, da postoje pokretačke snage povijesti, da povijesno gibanje tijekom vlastita linearnog, progresivnog kretanja smjera ispunjenju vlastite svrhe i cilja, čije ozbiljenje dovodi do eshatološkog kraja povijesti. Filozofijskopovijesni pristup svjetskoj povijesti kao smislenoj cjelini s početkom i krajem ne susreće se u temeljima zapadnoeuropske tradicije. U antičkoj grčkoj filozofiji, na čijoj se tradiciji temelji mediteransko mišljenje Alberta Camusa, historijska zbivanja uglavnom se vide kao kružno kretanje analogno prirodi. Odbijajući povijesni apsolutizam koji za račun eshatološke budućnosti žrtvuje čovjekovu sadašnjost, Camus se vraća nepobjedivom zahtjevu ljudske naravi čiju tajnu čuva Mediteran. Svojom mediteranskom filozofijom Camus suprotstavlja mjeru – savršenstvu, prirodu – povijesti, pobunu – revoluciji, carpe diem sadašnjosti – eshatonu budućnosti, sunčanu misao Mediterana – mraku europskog sjevera.

U središtu novovjekovnoga razumijevanja svijeta i života nalazi se čovjek. Novovjekovni čovjek preuzeo je ulogu stvaraoca, boga i apsoluta. Descartesovo Mislim, dakle jesam označuje taj obrat prema antropocentričkom shvaćanju svijeta. Čovjek doživljava sebe u središtu svijeta, kao najviše i najmoćnije biće. Njemu je sve podređeno- i priroda i drugi čovjek. Svijet i sve u njemu postaje za čovjeka samo puki predmet. Novi vijek karakterizira osvajanje prirode te silni razvoj moćne tehnike i proizvodnje. Cilj novovjekovne znanosti jest spoznati prirodu, pokoriti je i prilagoditi čovjeku. Priroda nije drugo nego predmet čovjekova iskorištavanja. Ona se svodi na puku sirovinu za čovjekovu djelatnost, pa je lišena svih drugih vrijednosti i značenja. Čovjek mijenja prirodu prema svojim potrebama. Njegovu poduzetništvu, čini se, danas nema kraja. Čovjek shvaća sebe kao stvaraoca i zakonodavca, kao onoga koji će prema sebi, prema svojoj mjeri preurediti svijet i oblikovati ga kako hoće. S druge strane suvremena kritička svijest vodi ujedno i otrežnjenju s obzirom na preuzeti scijentizam, na naivnu vjeru u svemoć znanosti, tehnike i tehnologije. Čovjek postaje duboko svjestan svoje ograničenosti, konačnosti svoga opstanka, posebno svoga otuđenja u svijetu rada, otuđenja od prirode i od društva, od drugog čovjeka i od sebe sama. Čovjek kao da gubi svoj smisao života i to ga vodi do samoubojstva. Filozofijom egzistencije bavili su se mnogi filozofi, među koje ubrajamo i Alberta Camusa. Albert Camus jedan je od filozofa kod kojeg se čitav opus temelji na ideji apsurda ljudske egzistencije. Njegov cilj bio je naglašavanje da je sreća prolazna i da je ljudski život smrtan.

Rad pruža uvid u osnovne značajke filozofskoga i književnoga egzistencijalizma. Navode se najvažniji predstavnici toga pravca te njihova reprezentativna djela. Opisuje se način obrade književnoga pravca i razdoblja u metodičkome kontekstu. Analizira se zastupljenost egzistencijalizma i njegovih književnih predstavnika u nastavnome programu te u udžbenicima i čitankama za gimnazije i srednje strukovne škole. Rad donosi i pregled metodičke literature koja opisuje mogućnosti obrade toga književnoga pravca u nastavi. Promatra se i metodički pristup egzistencijalizmu na primjeru dvaju školskih satova iz nastavne prakse te se, na kraju rada, iznose novi prijedlozi za obradu toga pravca u nastavi.

Autor piše putopisnu prozu o boravku u Alžiru 1980-ih godina. Obilazeći zavičaj Alberta Camusa, Constantine i Tipazu, susreće pjesnika alžirske revolucije, Kateba Yacinea.

Roman, koji je svoje zasluženo mjesto u književnosti dobio tek u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, kada je postao dominantan žanr i zasjenio pjesništvo koje se kroz dugi period u književnosti jedino smatralo književnošću, tema je ovog rada. Analiza romana vršit će se na predlošku romana Stranac Alberta Camusa. Analiza započinje tematiziranjem same priče i romana općenito, problema njegova precizna definiranja, a potom se prelazi na dublju razradu romana, njegova plana izraza i plana sadržaja. Govori se i o stvarnom i izmišljenom svijetu kao problemu koji se u romanu javlja, a završava upitom i pokušajem odgovora na pitanje zašto uopće čitamo roman.

U ovom je radu opisano vječno pitanje smisla kako ga vide dva mislioca: Propovjednik i Albert Camus. U prvom dijelu članka opisani su Knjiga Propovjednikova i biblijsko propitivanje smisla. Propovjednik je na neki način pitanje o smislu života, a cijela Biblija odgovor. U drugom dijelu opisani su život i djelo književnika i filozofa Alberta Camusa. Treći dio opisuje sličnosti i razlike Propovjednikove i Camusove misli. Obojica, svaki u svoje doba, promišljaju koji je smisao života. Propovjednik, mudrac svojeg doba, život smatra ispraznim. Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost. Najcitiranija rečenica u njegovoj knjizi opisuje osjećaj koji ga obuzima u pogledu na stvarnost njegova doba. Sve je isto, sunce sja i dobrima i zlima. Nema ništa novo pod suncem. Sve se ponavlja i ništa se novo ne događa. Sablažnjiv i kontroverzan, suprotstavlja se židovskoj tradiciji koja ne može objasniti razlog patnje u svijetu i nefunkcioniranje pravedne nagrade – zlima je dobro u životu, a dobri pate. Camus se pak jednoj cijeloj poratnoj generaciji nameće kao junak jer progovara o apsurdu života. On priznaje slabosti čovječanstva koje se pouzdaje u sebe ne priznajući poraz. Obojica ne daju odgovore na pitanje o smislu života, ali ostaju otvoreni transcendenciji. Osjećaju da je ovaj život nešto više., This article discusses the eternal question of meaning, as seen by two thinkers: Ecclesiastes and Albert Camus. The first part of the article describes the Book of Ecclesiastes and the biblical question of meaning. The Book of Ecclesiastes is in some ways a question about the meaning of life, and the whole Bible is the answer. In the second part is a description of the life and work of the writer and philosopher Albert Camus. The third part describes the similarities and differences in the thought of Ecclesiastes and Camus. Both, each in his own time, reflect on the meaning of life. Ecclesiastes, a wise man of his age, considers life to be empty. Vanity of vanities, all is vanity. The most frequently quoted sentence in his book describes a feeling that overcame him regarding the reality of his time. Everything is the same, the sun shines on the good and the evil. There is nothing new under the sun. Everything repeats itself and nothing new happens. Scandalous and controversial, it is contrary to Jewish tradition, which cannot explain the reason for suffering in the world and the lack of just rewards – the wicked have a good life and the good suffer. Camus became a hero to the entire postwar generation because he spoke about the absurdity of life. He recognizes the weakness of humanity, which relies on itself, without recognizing defeat. Neither of them provides answers to the question of the meaning of life but remain open to transcendence. They feel that this life is something more., In dieser Abhandlung wird das ewige Frage nach dem Lebenssinn dargestellt, wie sie zwei große Denker: Prediger und Albert Camus betrachten. Im ersten Teil werden das alttestamentliche Buch Kohelet (Prediger) und die biblische Befragung des Lebenssinns erörtert. Der Prediger stellt im bestimmten Sinne die Frage nach dem Lebenssin dar, und die ganze Bibel ist eine Antwort darauf. Im zweiten Teil werden Leben und Werk des Schriftstellers und des Philosophen Albert Camus vorgestellt. Beide, jeder in seiner Zeit, reflektieren über den Lebenssin. Der Prediger, ein Weiser in seiner Zeit, betrachtet das Leben als Eitelheit. O Eitelheit der Eitelheiten, alles ist eitel. Dieses meist zitierte Wort aus seinem Buch beschreibt das Gefühl, das ihn bei der Betrachtung der Wirklichkeit in seiner Zeit ergreift. Alles ist gleich, die Sonne scheint den Guten und den Bösen. Es ist nichts neues unter der Sonne. Alles wiederholt sich und nichts neues geschieht. Ärgernis erregend und kontrovers widerstrebt er der jüdischen Tradition, die den Grund des Leidens in der Welt und das Nichtfunktionieren eines gerechten Lohns nicht erklären kann – den Bösen geht es gut im Leben, die Guten leiden. Camus aber wird für eine ganze Generation in der Nachkriegszeit zum Helden, weil er über die Absurdität des Lebens spricht. Er sieht die Schwachheit der Menschheit ein, die in sich selbst sein Vertrauen setzt, ohne die Niederlage zu gestehen. Beide geben keine Antwort auf die Frage des Lebsenssinns, bleiben aber offen für die Transzendenz. Sie fühlen, dass dieses Leben doch ein Mehr in sich beinhaltet.

Članak pruža kratki teološki pogled na misao Alberta Camusa prigodom pedesete obljetnice njegove smrti. U središtu promišljanja je Camusov ateizam i njegovo poimanje kršćanstva. U prvom se dijelu tumači apsurdna misao pod vidom slobode. Uočavaju se dodirne točke, ali i razlike između kršćanskoga i Camusova shvaćanja slobode. Drugi dio članka prikazuje „pobunjenog čovjeka“, a treći čovjeka ljubavi, odnosno čovjeka angažiranoga u svijetu kako ga vidi Camus. Ponovno se mogu uočiti velike sličnosti s kršćanskom vjerom. Štoviše, Camusova promišljanja mogu pripomoći da kršćani otkriju ono što je kod njih samih nerijetko zaboravljeno, a što je bit same vjere: ljubav prema svijetu i bližnjemu, milost, suosjećanje. Ipak, Camusova kritika kršćanstva ne pogađa samo kršćanstvo, nego njegovu iskrivljenu sliku. Pritom i on sam ne uspijeva uvidjeti duboko značenje drugih kršćanskih istina i njihov pozitivan naboj za djelovanje u svijetu za svijet: vjere u Boga, uskrsnuća., The article provides a brief theological view of the thought of Albert Camus on the occasion of the fiftieth anniversary of his death. Central to this reflection is Camus’ atheism and his understanding of Christianity. The first section expounds the absurd thought from the aspect of freedom. The author points out the common points but also the differences between the Christian understanding of freedom and that of Camus. The second section of the article illustrates the “rebellious man” and the third, the man of love, that is the man involved in the world as Camus sees it. Again, great similarities to the Christian faith can be noted. Moreover, his reflections can assist Christians in uncovering that which they often seem to forget and which is the essence of faith itself: love for the world and one’s neighbour, grace and empathy. However, his criticism of Christianity does not affect Christianity per se but rather the distorted image of Christianity. Camus himself does not perceive the profound meaning of other Christian truths and their positive implications for activity in the world and for the world: faith in God, the Resurrection.

Natuknica donosi podatke o francuskom romanopiscu, esejistu i dramskom piscu.

Članak pruža kratki teološki pregled na misao Alberta Camusa prigodom pedesete obljetnice njegove smrti. U središtu promišljanja je Camusov ateizam i njegovo poimanje kršćanstva.

Ovim ćemo diplomskim radom prikazati neke vidove filozofske misli Alberta Camusa. Kroz prikaz njegove filozofske misli, posebno ćemo se osvrnuti na njegova promišljanja o egzistenciji. Camusova promišljanja o egzistenciji prikazat ćemo kroz njegova tri djela: Stranac, Mit o Sizifu i Kuga.

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen posao. Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger (ni s takvim začudnim prolepsama), njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu (Tarle) onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja (čitanja, deskripcije, dekonstrukcije itd.) istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru., The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task. The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express the spirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did (nor does his writing contain such curious prolepses as Heidegger’s), his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation (reading, description, deconstruction, etc.) technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean.

Zbornik radova posvećen filozofiji Albert Camusa. Poglavlja: Bunim se, dakle postojimo ; Mišljena i zbiljska cjelina pred mišlju o apsurdu ; Ateizam u djelu Mit o Sizifu Albert Camusa ; Epistemološke implikacije Camusova "Mita o Sizifu" ; Donhuanisti. Opravdanost zavođenja u filozofiji apsurda ; Zapisi Albert Camusa ; Stranac ; Čovječnost u "Kugi" ; Pravednici ; Camusov Ivan Karamazov. Jedno čitanje "Odbijanje spasa" Alberta Camusa