Search

Zagovornici epistemičkog opravdanja demokracije rado se oslanjaju na Condorcetov teorem porote, CJT. Ukratko, CJT izlaže dva opsežna argumenta. Kao prvo, većinsko glasovanje skupine neovisnih, kompetentnih i iskrenih glasača čija sposobnost pogađanja točne odluke nadilazi nasumičnost vjerojatnije će biti u pravu nego bilo koji zasebni glasač. Kao drugo, kako se broj takvih glasača približava beskonačnosti, vjerojatnost da će biti u pravu približava se sigurnosti. Međutim, glasači ne zadovoljavaju ove uvjete u epistemičkim uvjetima političke polarizacije, raširenog neznanja i strateškog glasanja za epistemički defektne stranke. Nudim pregled tri desetljeća istraživanja političkog ponašanja koje pokazuje da su glasači razočaravajuće neinformirani o politički relevantnim pitanjima i rijetko kad kadri formirati dugoročne preferencije. Učinak zajedničkog znanja pobija načelo neovisnosti, uz napomenu da su glasači značajno ovisniji o istim izvorima informacija no što je CJT pretpostavio. Konačno, empirijski podatci o stranačkim preferencijama impliciraju da građanke i građani glasuju i za one političke opcije koje drže epistemički deficijentnima ako vjeruju da će se od takvog izbora materijalno okoristiti. Ako CJT ne stoji, a ne stoji ni Hong-Pageov teorem različitosti iznad sposobnosti, čini se da nema supstancijalne kvantitativne epistemičke obrane demokracije. Proponents of democracy's epistemic justification eagerly rely on Condorcet's Jury Theorem. CJT makes two broad claims. First, the majority vote among a group of independent, competent, and sincere voters, each of whom is better than random at choosing the right option, is more likely to be correct than any voter separately. Second, as the number of such citizens approaches infinity, the probability they will be right approaches certainty. Nonetheless, voters do not meet these requirements in the epistemic circumstances of polarization, ignorance, and strategic partisanship. I review decades of political behavior research showing voters are woefully ignorant of politically relevant facts and fail to form long-term preferences on ideological issues. The common knowledge effect refutes the condition of independence, suggesting voters are far more reliant on the same information sources than CJT had assumed. Finally, empirical data on party preferences implies citizens vote for parties whose epistemic character they do not trust if they believe they will profit from it. If the CJT does not hold, there does not seem to be a robust quantitative epistemic defense of democratic majority rule.

Završni rad opisuje pojavu nove discipline pod nazivom "socijalna epistemologija". Nakon početne terminološke i teoretske konstrukcije paradigme, brojni filozofi ponudili su svoja vlastita viđenja na temu sveopće filozofije znanja i ljudskog kreiranja te interpretacije tog istog znanja. Ovaj rad ukratko predstavlja filozofska razmišljanja američkog filozofa i fizičara Thomasa Kuhna, austrijsko-britanskog profesora i filozofa Karla Poppera te većinskim dijelom teorijske postavke značajnog američkog teoretičara knjižničarstva, Jessea Shere. Ponajveći dio rada nastoji naglasiti sponu između socijalne epistemologije i informacijske znanosti sa specifičnim naglaskom na poveznicu između socijalne epistemologije i knjižničarstva. This final paper describes the emergence of a new discipline called "Social Epistemology". After the initial terminological and theoretical construction of the paradigm, numerous philosophers offered their own views on the subject of the general philosophy of knowledge and human creation and interpretation of the same knowledge. This work briefly represents the philosophical thinking of the American philosopher and physicist Thomas Kuhn, the Austrian-British professor and philosopher Karl Popper, and most of the paper is concerned with theoretical setting of a significant US theoretician of librarianship, Jesse Shera. Most of the work seeks to emphasize the link between social epistemology and librarianship.

Uvodna riječ Zbornik Kriza i kritike racionalnosti — nasljeđe ’68. donosi izlaganja s istoimenog četvrtog Okruglog stola nastavnika i studenata Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta te gostiju s drugih odsjekâ i institucija iz zemlje i inozemstva, održanog 2. i 3. studenog 2018. Tematika četvrtog okruglog stola koncipirana je kao radna teorijska platforma oko pojmova krize i kritike racionalnosti koja omogućuje tematizaciju različitih teorijskih i praktičkih vidova fenomena “Šezdesetosme” u različitim područjima socijalne, političke i kulturne stvarnosti i njihovih diskurzivnih reprezentacija u politici, ideologiji, filozofiji, znanostima, umjetnostima i pop-kulturi. Kako navedena područja ne pripadaju samo internim filozofskim elaboracijama koncepata racionalnosti i kritike, ona zahtijevaju suradnju filozofije s drugim humanističkim disciplinama i socijalnim znanostima, napose političkom i kulturnom poviješću. Navedenim temama okruglog stola nadovezujemo se na bogatu tradiciju kritičkog mišljenja Odsjeka za filozofiju, otvarajući pritom prostor dijaloga i argumetirane rasprave ne samo između različitih filozofskih, nego također i drugih teorijskih pogleda i pozicija. Sabrani prilozi znatno su prošireni i razrađeni u odnosu na prezentacije izlagača i priloge diskusiji. Neki djelomice reflektiraju međusobne relacije i elemente dijaloga u obliku implicitnih ili eksplicitnih unakrsnih referenci, suglasnosti i bliskosti ili pak neslaganja i polemikâ, izraženih u usmenim izlaganjima na konferenciji. Radovi su priloženi na hrvatskom jeziku, s jednim prilogom na srpskom, te sažecima na engleskom jeziku. Također, prilozi su ostavljeni u specifičnim autorskim verzijama, s izdvojenom bibliografijom komentirane literature, uz minimum formalnog ujednačavanja, bez striktne uniformnosti u stilu citiranja i referiranja. Izdavanje zbornika omogućeno je financijskim sredstvima Odsjeka za filozofiju i recenzirano od nezavisnih vanjskih stručnjaka. Zbornik predstavlja četvrti nastavak u slijedu edicije “Radovi Odsjeka za filozofiju” čiji je cilj objavljivanje doprinosa s tematskih okruglih stolova i konferencija u Odsjeku, započetih prvim okruglim stolom Aspekti praxisa 2014. godine, u povodu 50. obljetnice časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole.

Članak istražuje pojmovne veze između Wittgensteinova spisa O izvjesnosti i rada triju suvremenih feminističkih epistemologinja: teoretičarke stajališta (standpoint theorist) Sandre Harding i feminističkih empirista Helen Longino i Lynn Hankinson Nelson. Ispitivanje otkriva kako iznenađujuće sličnosti, tako i važne razlike između wittgensteinovske i feminističkih epistemologija. Istraživanje tih sličnosti i razlika pojašnjava Wittgensteinovu epistemologiju i razotkriva načine na koje su feminističke epistemologinje razvile teme iz spisa O izvjesnosti., In this article the conceptual connections between Wittgenstein’s On Certainty and the work of three contemporary feminist epistemologists: standpoint theorist Sandra Harding and feminist empiricists Helen Longino and Lynn Hankinson Nelson, are explored. The inquiry reveals both surprising similarities and important differences between Wittgensteinian and feminist epistemologies. Exploring these similarities and differences (criticism, context and community) clarifies Wittgenstein’s epistemology and reveals the ways in which feminist epistemologists developed the themes from On Certainty.