Search

The purpose of the study was to examine potential differences between male and female alpine ski naive young people in attitudes towards alpine skiing before and after the completion of structured alpine ski school program. We included 136 ski beginners (41 women and 95 men) who anonymously fulfilled a previously validated 26-item Lickert scale-type questionnaire related to their attitudes towards skiing just before and at the end of the ski school course. Alpine ski school program positively affected attitude change in favor of alpine skiing for the overall group of participants (p=0.00) as well as when the scores were analyzed separately for the male (p=0.00) and female ski beginners (p=0.01). Although initially male participants had a more positive attitude towards skiing than their female counterparts (p=0.03), upon completion of the alpine ski school program both the women and men changed their attitude in a positive direction and statistical significance between genders was lost. The findings confirm that structured program of alpine ski school can improve attitude towards alpine skiing. Moreover, when ski instructors are familiar with the attitudes and expectations of ski beginners in advance, they can adjust instruction program to increase interest in alpine skiing., Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi razliku u stavu prema alpskome skijanju između muškaraca i žena neposredno prije (inicijalno testiranje) i nakon završene škole skijanja (završno testiranje). U istraživanju je sudjelovalo 136 ispitanika (41 žena i 95 muškaraca), koji prije samog istraživanja nikada nisu učili alpsko skijanje niti su skijali. Za potrebe istraživanja konstruiran je anketni upitnik od 26 pitanja, s dobrim metrijskim karakteristikama. Ispitanici su dva puta ispunjavali anketni upitnik, ocjenjujući svaku od 26 tvrdnji ocjenom od 1 do 5. Analiza rezultata pokazala je kako program škole alpskoga skijanja pozitivno utječe na promjenu stava o alpskom skijanju i kod muškaraca (p=0,00) i kod žena (p=0,00). Usporedba rezultata inicijalnog testiranja otkrila je pozitivniji stav prema alpskome skijanju kod ispitanika muškog spola (p=0.03), no nakon završenog programa škole skijanja ispitanici oba spola promijenili su svoj stav u pozitivnom smjeru. Na temelju rezultata završnog testiranja moguće je zaključiti kako ne postoji statistički značajna razlika u stavu između muškaraca i žena, koja je bila utvrđena inicijalnim testiranjem. Korektno proveden program škole alpskoga skijanja može značajno promijeniti stav skijaških početnika prema ovome sportu. Protokol ovog istraživanja može pomoći učiteljima skijanja u njihovu radu jer će, nakon što steknu uvid u inicijalno stanje stava svojih učenika, moći prilagoditi način poučavanja kako bi učenici bili motivirani, a sam proces usvajanja znanja učinkovitiji.

This paper critically appraised 54 recent studies linking sedentary behaviour (SB) and health, specifically regarding their assessment of SB and adjustments for physical activity (PA) and sleep. Almost 90% of the studies collected SB data using self-reports and 59% of these measures had not been previously validated. The majority of studies did not adjust for total PA or for both light-intensity PA (LIPA) and moderate-to-vigorous-intensity PA (MVPA), and a large number of studies did not adjust for all domains of PA. It may, therefore, be that these adjustments were not thorough enough to allow for sound conclusions about the independent associations between SB and health outcomes. Sleep time is also likely to act as a confounding variable in associations between SB and health outcomes. Despite that, only three reviewed studies adjusted their analyses for sleep duration. Evidence presented here casts doubt upon the conclusions about independent associations between SB and health outcomes. Given the facts that: 1) the proportions of time allotted to sleep, SB, standing, LIPA and MVPA are perfectly collinear, 2) all these behaviours may be associated with health, and 3) mutual adjustments between all these variables are needed if their independent contributions to Health are to be determined, it seems that investigating the balance between times spent in these behaviours is the next logical step in epidemiological research. This paper, therefore, proposes the Activity Balance Model (AB model); a new theoretical framework for investigating associations of sleep duration, SB, standing, LIPA and MVPA with health outcomes., U ovome su radu kritički ocijenjena 54 istraživanja o povezanosti sedentarnog ponašanja i zdravlja, pri čemu je fokus na metodama prikupljanja podataka o sedentarnom ponašanju i parcijalizaciji utjecaja tjelesne aktivnosti i vremena provedenoga u spavanju. Gotovo 90% pregledanih istraživanja prikupilo je podatke o sedentarnom ponašanju koristeći anketne metode. Za 59% tih instrumenata prethodno nisu utvrđene mjerne karakteristike. Većina istraživanja nije parcijalizirala utjecaj tjelesne aktivnosti svih razina intenziteta ili ukupne tjelesne aktivnosti, a veći broj istraživanja nije parcijalizirao utjecaj tjelesne aktivnosti u svim domenama. Stoga se može zaključiti da te parcijalizacije nisu bile dovoljno temeljite da bi osigurale donošenje vjerodostojnih zaključaka o nezavisnom utjecaju sedentarnog ponašanja na zdravlje. Vrijeme provedeno u spavanju je također jedan od mogućih čimbenika koji posreduju u povezanosti između sedentarnog ponašanja i zdravlja. Unatoč tome, samo su tri istraživanja uključena u ovaj pregled parcijalizirala utjecaj vremena provedenoga u spavanju. Taj metodološki propust dodatno dovodi u pitanje zaključke o izravnom utjecaju sedentarnog ponašanja na zdravlje. Ako se u obzir uzme: 1) da su udjeli vremena provedenoga u spavanju, sedentarnom ponašanju, stajanju, tjelesnoj aktivnosti niskog intenziteta i tjelesnoj aktivnosti umjerenog do visokog intenziteta potpuno linearno zavisni, 2) svi ti oblici ponašanja mogu biti povezani sa zdravljem i 3) međusobna parcijalizacija utjecaja je nužna da bi se utvrdili nezavisni utjecaji tih varijabli na zdravlje, nameće se zaključak da je istraživanje ravnoteže između vremena provedenoga u tim oblicima ponašanjima sljedeći logični korak u epidemiološkim istraživanjima. Stoga je u ovome radu predložen „Activity Balance Model (AB model)“ – novi teorijski okvir za istraživanja zdravstvenih utjecaja vremena provedenog u spavanju, sedentarnom ponašanju, stajanju, tjelesnoj aktivnosti niskog intenziteta i tjelesnoj aktivnosti umjerenog do visokog intenziteta.

This cross-sectional study was conducted to determine domain-specific physical activity (PA) levels and their relationship with self-rated health, socio-demographic and lifestyle characteristics among Croatian university students. The data were collected using self-administered questionnaires on a random sample of 1,254 students (62.4% females) living in university residence halls in Zagreb, Croatia. PA levels were assessed by using the long version of the International Physical Activity Questionnaire (IPAQ), with additional questions asked on gender, age, current year of study, personal monthly budget, community size, smoking status, alcohol intake, body mass index, and self-rated health. The prevalence of insufficient PA was 28.4% (95% CI, 25.1–31.7) and 28.8% (95% CI, 24.6–33.1) among female and male students, respectively. No significant difference was found between genders (p=.867). Male students were significantly more active in the leisure-time domain, while female students reported significantly higher domestic PA (p, Ovo transverzalno istraživanje provedeno je s ciljem utvrđivanja povezanosti tjelesne aktivnosti u različitim domenama sa samoprocijenjenim zdravljem, sociodemografskim karakteristikama i obilježjima životnog stila studenata u Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni upitnikom na slučajnom uzorku od 1254 studenta, stanara studentskih domova u Zagrebu (62,4% ženskog spola). Tjelesna aktivnost je procijenjena Međunarodnim upitnikom tjelesne aktivnosti (IPAQ), a dodatnim pitanjima prikupljene su informacije o spolu, dobi, godini studija, mjesečnom budžetu, veličini mjesta iz kojega dolaze, pušenju, konzumaciji alkohola, indeksu tjelesne mase i samoprocijenjenom zdravlju. Prevalencija nedovoljne razine tjelesne aktivnosti iznosila je 28,4% (95% CI: 25,1–31,7) među studenticama i 28,8% (95% CI: 24,6–33,1) među studentima, pri čemu razlika između spolova nije bila statistički značajna (p=0,867). Studenti su bili statistički značajno aktivniji u domeni slobodnog vremena, a studentice u domeni kućanstva (p

The aim of this study was to compare the self-perceived quality of life between inactive people and people who cycle regularly and thus explore the relation between this type of physical activity and personal wellbeing. The study included 108 persons who used a bicycle three or more times a week for longer than half an hour per day, as a means of transport or recreation, and 100 persons, as a control group, who were physically active less than three times a week or took up no activity at all. The cyclists showed a higher quality of life than the controls in the overall personal wellbeing index (PWI) as well as in the domain of “health”. Another statistically important difference was observed between the groups in changes in health, where 16.7% of cyclists claimed to be of much better health than a year ago, as did only 2% of inactive respondents. A difference was also observed in the segment of health deterioration relative to a year ago where 30% of inactive participants reported their health worsened as compared to a year ago, as did only 8% of cyclists. While 4% of inactive respondents felt their health deteriorated drastically, no cyclist thought likewise. Our results suggest that cycling may be a mode of physical activity that is positively related to life satisfaction., Cilj je ove studije bio komparirati samoprocijenjenu kvalitetu života između neaktivnih osoba i osoba koje voze bicikl tri i više puta tjedno te na taj način utvrditi povezanost između ovog tipa tjelesne aktivnosti i osobne dobrobiti i kvalitete života. U istraživanje je bilo uključeno 108 osoba koje su se koristile biciklom tri ili više puta tjedno dulje od pola sata dnevno radi transporta ili rekreacije te 100 osoba, u okviru kontrolne grupe, koje su manje tjelesno aktivne od tri puta tjedno ili nisu uopće tjelesno aktivne. Grupa biciklista pokazala je višu kvalitetu života od kontrolne grupe neaktivnih osoba u ukupnom osobnom indeksu dobrobiti (PWI) kao i u domeni "zdravlje". Statistički značajna razlika između grupa zabilježena je i u promjeni zdravlja budući da je 16,7% biciklista izjavilo da im je zdravlje puno bolje nego prije godinu dana, dok je isto izjavilo samo 2% neaktivnih ispitanika. Razlika je uočena i u pogoršanju zdravlja u odnosu na godinu dana prije jer je 30% neaktivnih ispitanika izjavilo da im se zdravlje pogoršalo, dok je isto primijetilo samo 8% biciklista. Nitko u skupini biciklista nije smatrao da im se zdravlje drastično pogoršalo, dok je 4% neaktivnih ispitanika smatralo tu tvrdnju točnom. Rezultati sugeriraju da bi vožnja biciklom mogla biti sadržaj tjelesne aktivnosti koji ima pozitivnu korelaciju sa zadovoljstvom životom.

The aim of this study was to investigate a three-year development in BMI and physical fitness of schoolchildren aged 12-16 years with extreme weight status. Taiwan Physical Fitness Test Battery, assessing aerobic fitness (1600-meter walk/run test), power (standing long jump), muscular endurance (sit-up), and flexibility (sit-and-reach) in 16,945 boys, was implemented in September from the year 2006 till 2008. Overweight and underweight were defined by the baseline BMI data values that fall within the highest and lowest 5% of their age population, whereas the BMI data values that fall within one standard deviation of the mean was considered “normal” in this study. The results showed that BMI of schoolchildren in 2006 was ~2–3 kg/m2 above the national average reported in 1993. All physical fitness components in the overweight group were substantially poorer than those in the normal group. Yet, these fitness parameters were improved over the three years in all groups. BMI in the underweight group increased at a faster rate than that in the normal and overweight groups. No difference was found in the jumping distance between the underweight and normal groups. Aerobic fitness in the underweight group was superior but flexibility and muscular endurance were slightly lower than those in the normal group. BMI of Taiwan schoolchildren increased substantially from 1993 to 2006 but leveled off from 2006 to 2008. Underweight schoolchildren during the growing period should not a priori be considered as physically weaker or unfit individuals., Cilj je ovog istraživanja bio ustanoviti trogodišnji trend razvoja indeksa tjelesne mase (ITM) i tjelesne pripremljenosti u učenika, u dobi između 12 i 16 godina, s ekstremnim vrijednostima tjelesne težine. Tajvanski sklop testova za tjelesnu pripremljenosti (Taiwan Physical Fitness Test Battery), koja uključuje procjenu aerobne pripremljenosti (test hodanja/ trčanja na 1600 metara), eksplozivne snage (skok u dalj s mjesta), mišićne izdržljivosti (podizanje trupa iz ležanja na leđima) i fleksibilnosti (sjed-i-dohvat), primijenjen je od 2006 do 2008 godine u mjesecu rujnu na uzorku od 16.945 dječaka. Preteški (overweight) i prelagani (underweight) ispitanici bili su definirani prema inicijalnoj vrijednosti ITM-a za dobnu skupinu populacije ispitanika kao oni koji se ubrajaju među 5% s najvišim odnosno najnižim vrijednostima ITM. Ispitanici koji su se nalazili unutar jedne standardne devijacije smatrali su se „normalnima“. Rezultati su pokazali da je ITM tajvanskih učenika u 2006. godini bio za ~2–3kg/m2 veći od nacionalnog prosjeka objavljenog 1993. godine. Sve varijable tjelesne pripremljenosti u grupi prekomjerno teških bile su značajno lošije u odnosu na rezultate koje su postigli ispitanici u normalnoj grupi. Ipak, rezultati su se u svim mjerenim varijablama u svim grupama poboljšali tijekom 3 godine mjerenja. ITM je u grupi nedovoljno teških porastao većom brzinom nego u grupama normalnih i prekomjerno teških učenika. Nije utvrđena značajna razlika u rezultatima skoka u dalj s mjesta između grupa nedovoljno teških i normalnih ispitanika. Nedovoljno teški ispitanici imali su najbolje rezultate u aerobnoj izdržljivosti u odnosu na ostale grupe, dok su u fleksibilnosti i mišićnoj izdržljivosti bili nešto slabiji nego ispitanici u normalnoj grupi. ITM je u tajvanske djece značajno porastao u razdoblju od 1993. do 2006. godine, ali je i stagnirao u razdoblju od 2006. do 2008. godine. Nedovoljno teška djeca ne bi se smjela a priori smatrati fizički slabijom ili nespremnom tijekom perioda odrastanja.