Search

Nedavno je Larry Siedentop, engleski profesor političke filozofije na oxfordskom sveučlištu, objavio knjigu pod naslovom »Inventing the Individual«.Siedentopova je teza da je kršćanstvo stvorilo, izmislilo individuum, individualnost, jednakost i dostojanstvo svih ljudi. To je poznata teza mnogih mislilaca, posebice nas, teologa, jer tko iole poznaje teologiju, uočit će golemu revoluciju koju je kršćanska vjera donijela s obzirom na dostojanstvo čovjeka kao takvoga. No, Siedentop me je s takvom jednostavnošću i lucidnošću proveo tijekom europske povijesti, s obzirom na navedenu temu, te se čini da će njegova knjiga ostati temeljno djelo za razumijevanje europske povijesti, napose uloge kršćanstva u toj istoj povijesti

Članak analizira recepciju misli Friedricha Nietzschea u teologa Karla Bartha. Svoju kritiku Nietzschea Barth donosi u drugom svesku trećega dijela svoje Crkvene dogmatike. Kritiku donosi u dvama dijelovima, a njegove će glavne teze i u članku biti predstavljene u dvama dijelovima. U prvomu dijelu analizirat će se Barthov uvid o Nietzscheovoj filozofiji kao humanizmu bez sučovjeka. Prema Barthu, Nietzsche je predstavnik ja jesam humanosti, sve interpretira i shvaća kao projekciju samoga sebe, da bi konačno završio u azurnoj osamljenosti. U drugom dijelu predstavlja se Barthov uvid o Nietzscheovu otkriću Raspetoga. Raspeti Bog u Nietzscheovoj je misli sve suprotno onomu što on sam zastupa i zbog toga je Nietzscheova kritika i upravljena u prvomu redu protiv kršćanstva kao religije Raspetoga. Isto tako, otkriće Raspetoga govori i da je Nietzsche, kao gotovo nitko prije njega u novovjekovnoj filozofiji, prepoznao svu novost i izazov kršćanstva, njegovu težinu i središte upravo u Raspetom. U zaključnim mislima donosi se osvrt na Barthovu interpretaciju Nietzschea. Vrjednuje se pozitivan doprinos i izvornost Barthove kritike, ali i upućuje kritika zbog njezine nedorečenosti i izostanka dubljega, ozbiljnijeg bavljenja Nietzscheom., The article analyzes the reception of Friedrich Nietzsche’s thought with the theologian Karl Barth. Barth brings his critique of Nietzsche in the second part of the third volume of his Church Dogmatics. His critique consists of two parts, and his main theses will also be presented in two parts in this article. The first part will analyze Barth’s insight of Nietzsche’s philosophy as »humanity without the fellow man«. According to Barth, Nietzsche was the representative of the »I am« humanity; he interpreted and understood everything as a projection of himself, and finally ended up in the »azure loneliness«. The second part presents Barth’s view of Nietzsche’s discovery of the Crucified. The Crucified God in Nietzsche’s thought is the opposite to what he himself is representing and, therefore, Nietzsche’s critique is directed primarily against Christianity as the religion of the Crucified. Furthermore, the discovery of the Crucified also shows that Nietzsche, as almost no one before him in contemporary philosophy, has recognized all the novelty and challenge of Christianity, its difficulty and its center precisely in the Crucified. The concluding thoughts bring the review of Barth’s interpretation of Nietzsche. The author evaluates the positive contribution and originality of Barth’s criticism, but criticizes its vagueness and the lack of a deeper, more serious dealing with Nietzsche.

Nakana ovoga članka je ukazati na najvažnije teološke razloge zbog kojih siromasi zauzimaju ili bi trebali zauzimati središnje, povlašteno mjesto u Crkvi. To će se pokazati na temelju Sv. pisma, gdje siromasi zauzimaju povlašteno mjesto. U središtu našega promišljanja nisu siromasi kao takvi u Sv. pismu, koliko Božji odnos prema siromasima te razložnost takva odnosa prema siromasima. Središnja teza članka jest ta da se o siromasima, o siromaštvu u Sv. pismu može govoriti pod trostrukim vidom: stvarni siromasi, siromasi duhom i evanđeoski savjet siromaštva. Uzimajući u obzir taj trostruki pristup siromasima, završno će poglavlje ponuditi neke konkretne smjernice za Crkvu, napose za svećenike i biskupe, za njihovo ophođenje prema siromasima. To će se promotriti opet pod trostrukim vidom: Crkva za siromahe, Crkva siromaha i siromašna Crkva., The aim of this article is to point to the most important theological reasons why the poor occupy or should occupy a central, privileged place in the Church. This will be demonstrated on the basis of Holly Scriptures, where the poor occupy a privileged place. The centre of our reflections are not the poor as such in the Scriptures, but God's relationship towards the poor and the reason behind this kind of relationship to the poor. The central thesis of the article is that there is a threefold aspect of speaking about the poor and poverty in the Scriptures: the real poor, the poor in spirit and the evangelical counsel of poverty. Taking into account the threefold approach to the poor, the final chapter offers some concrete guidelines for the Church, especially for priests and bishops, for their service to the poor. This will again be examined in three ways: the Church for the poor, the Church of the poor, and the poor Church.

Liturgija je povlašteno mjesto teologije.

Članak donosi sustavno-teološko promišljanje o propovijedi. Polazište za pristup navedenoj temi jest četvrta knjiga Augustinova djela „De doctrina christiana“, u kojoj afrički teolog predstavlja svoju teologiju propovjedništva. Istaknut ćemo najvažnije misli toga djela koje i danas mogu poslužiti za bolje razumijevanje i ostvarenje propovijedi. Služeći se i nadahnjujući se Augustinom, pokušat ćemo u tri poglavlja dotaknuti također i ostale teme i probleme propovjedništva koje se izričito ne nalaze u njega, a koje možemo pronaći kako u kasnijoj i tako u današnjoj homiletici, napose u homiletici Karla Bartha. Iz toga slijedi da nam nakana nije iscrpna analiza Augustinove teologije propovijedi kao ni prikaz različitih teorija propovjedništva u povijesti Crkvi. Ovaj se članak shvaća kao jedan pokušaj teologije propovjedništva na temelju recepcije i daljnjega razvoja misli Augustina u kontekstu prakse propovijedanja u današnjoj Crkvi., The article presents the systematic-theological reflection on the sermon. The starting point of the above mentioned topic is Book Four of De doctrina Christiana (On Christian Doctrine) by St. Augustine, where the African theologian presents his theology of preaching. We’ll point to the most important thoughts of the work which can help a better understanding and creation of a sermon in our times. Inspired by St. Augustine, the article is aimed at examining some other issues and problems of preaching, which are not so typical of St. Augustine, but of later and modern homiletics, especially the homiletics by Karl Barth. It is therefore not our intention to scrutinize St. Augustine’s theology of preaching, neither is it to show different theories of preaching in the history of the Church. This article is to be understood as an endeavor of theology of preaching based on reception and further development of St. Augustine’s notions, in the context of preaching practice in the modern Church.

Članak predstavlja promišljanja Lava Šestova o filozofiji Friedricha Nietzschea. Prikazat ćemo u glavnim crtama novost Šestovljeva shvaćanja Nietzscheove filozofije. Naime, Šestov je među prvima uočio veliku važnost Nietzscheove misli ne samo za kritičko razumijevanje europske kulture, filozofije i politike, nego teologije i Crkve. Ruski filozof je mišljenja da bi se teologija trebala nadahnuti Nietzscheom, posebice njegovom kritikom zapadnoga poimanja racionalnosti, etike i govora o Bogu. Pritom, Šestov dakako ne propušta i kritizirati Nietzscheovu filozofiju, o čemu će također biti govora. Na tragu Šestovljevih razmatranja o Nietzscheu, vrjednovat ćemo i kritički preispitati doprinos jednoga i drugoga mislioca za današnju teologiju, za određene teološke teme, kao što su odnos vjere i razuma, etika, pitanje zla i dobra u svijetu, ljubav prema bližnjemu, govor o Bogu. Aktualnost njihove misli za teologiju sažet ćemo u slici "getsemanske noći" koju sam Šestov rado koristi. Pod teologijom "getsemanske noći" misli se na teologiju koja je osjetljiva za patnju, za nesigurnost, koja se nikada začahuruje u svoje sustave, koja ne prestaje tražiti Boga, i to Boga koji se nalazi onkraj svih čovjekovih predodžaba i sustava., The article presents Lev Shestov’s reflections on Friedrich Nietzsche’s philosophy. We’ll hereby show in brief the novelty expressed in Shestov’s understanding of Nietzsche’s philosophy. Namely, Shestov was one of the first to notice the great significance of Nietzsche’s idea not only for the critical understanding of the European culture, philosophy and politics but also for a better understanding of theology and the Church. The Russian philosopher thinks that theology should take Nietzsche as its inspiration, particularly his criticism of the Western notion of rationality, ethics and discourse on God. In so doing Shestov didn’t fail to criticize Nietzsche’s philosophy, which will also be considered in the article. Following Shestov’s analysis of Nietzsche, we’ll evaluate and critically examine the contribution of both philosophers to the modern theology, particularly to certain theological issues, such as the relationship between the faith and reason, good and evil in the world, love for the fellow human being, and discourse on God. The actuality of their ideas in theology can be comprised in the image of the ‘Gethsemane Night’, eagerly used by Shestov himself. The term theology of ‘Gethsemane Night’ embraces the theology susceptible to suffering, to insecurity; theology never cocooned within its own systems, but one in relentless search for God, God who can only be found beyond all the human ideas and systems.

»U biti teologija je jedina disciplina koja započinje pitajući se o onomu što druga znanja uzimaju kao pretpostavku, a to je samo postojanje objekta kojim se bavi. Ona napreduje samo tako što traga za uvijek jasnijim značenjem imenice ‘Bog’ i glagola ‘postojati’.« (str. X.) Tim riječima francuski filozof Rémi Brague opisuje kako je njemu kao filozofu teologija trajni izazov. Teologija zapravo jedina propituje objekt svojega proučavanja. To znači da je teologija trajno u krizi, izazvana mogućnošću postojanja ili nepostojanja Boga, neprestano propitujući smisao i značenje samoga »objekta« kojim se bavi, a to je Bog.

Knjiga Martina Hengela, kako sam autor ističe u predgovoru, već je bila objavljena na engleskom jeziku, a njezino njemačko izdanje sada je dopunjeno i prošireno. Knjiga je važna ne samo za biblijsku nego i za sustavnu teologiju, napose dogmatiku. Stoga je želimo ukratko predstaviti hrvatskoj teološkoj javnosti. Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja. Temeljna misao vodilja cjelokupne knjige mogla bi se sažeti u sljedećem: Hengel kani odgovoriti na uobičajeni prigovor mnogih egzegeta i sustavnih teologa koji glasi da su četiri evanđelja nastala isključivo kao posljedica institucionalizacije Crkve, odnosno kao reakcija Crkve na hereze prvih stoljeća koje su koristile druge nedopušteno spise, apokrife. Prema toj teoriji, postojanje četiriju evanđelja duguje nametanju kasnije Crkve koja je, nažalost, ugušila različitost drugih isto tako važnih evanđeoskih spisa.

U postmodernome vremenu, kada je sve relativizirano, a to znači i teološke i prirodne znanosti, primjećuje se određeno zbli žavanje i potreba za dijalogom između znanosti i teologije. Jedan takav pokušaj dijaloga predstavlja i knjiga Dominiquea Lamberta «Znanosti i teologija».