Search

Nakon uspostave austrijske uprave 1814. i u dubrovačkom i kotorskom okružju kao redarstvo se nastoje ustrojiti teritorijalne snage koje bi trebale održavati red, mir i sigurnost. One se u ova dva okružja konačno ustrojavaju tek 1832. i u svemu, osim u sudbenom pogledu, izjednačavaju s već postojećima u ostalim okružjima. U radu se obrađuje nekoliko temeljnih pitanja, poput pripreme kod uvođenja teritorijalnih snaga u dubrovačkom i kotorskom okružju, načina njihova ustroja i djelovanja, zatim neki aspekti nedjelotvornosti, kao što su samovolja časnika i pandura, te problemi službovanja. Unatoč uvođenju teritorijalnih snaga u ova dva okružja, čini se da, zbog nepostojanja tradicije, neobvezne te neplaćene i pogibeljne službe, ovaj oblik redarstva nikada nije zaživio u obliku kakav je bio u ostalim okružjima pokrajine., Upon the establishment of Austrian rule in Dalmatia in 1814, in the districts of Dubrovnik and Kotor territorial forces (forza territoriale) were introduced with the purpose of maintaining law and order. Following thorough preparations, their consolidation took place in 1832. Although the rest of Dalmatia had a three centuries-old police tradition, in the district of Dubrovnik it was a novelty. The article addresses several most relevant issues, as the preparations for the introduction of territorial forces in the districts of Dubrovnik and Kotor, their organisation and activity, certain aspects of inefficiency due to insubordination of officers and pandours and service-related problems. Reasons underlying lesser popularity of the territorial forces in these two districts than elsewhere in Dalmatia should be sought in the absence of police tradition and the voluntary basis of this dangerous and unpaid service.

Pravna valjanost i pravni efekt karte u dalmatinskim gradovima općenito, pa tako — razumije se — i u Dubrovniku i Kotoru, bili su, pod utjecajem slavenskog pravnog shvaćanja sve do početka XIII. st., tj. do uvođenja notarijata kao javnopravne ustanove, vrlo niski. Ni tada, međutim, nije odmah stekla onu važnost koju je općenito zadobila prilično brzo, tj. krajem tog istog stoljeća (od sedamdesetih godina dalje). Od tada je notarska isprava — »carta notarii« kao publicum scriptum seu instrumentum, sastavljena i potpisana od javnog notara (u Kotoru, uz to, i od auditora i jednoga od sudaca), ako ima sve vanjske oznake, tj. ako je napisana u točno određenoj formi s ustaljenim formulama, uživala javnu vjeru (fidem publicam). To je praktički značilo da se o istinitosti njezina sadržaja ne može voditi rasprava, niti je pripušten ikakav protudokaz svjedocima, ili inače. Sve što je u takvoj ispravi zapisano drži se istinitim. Jedino je dopušten prigovor da je ona falsifikat, tj. da je nije sastavio ni potpisao javni notar, čiji se potpis na njoj nalazi, ili da ju je on sam krivotvorio. U tom se jedino slučaju može učiniti ništetnom, nevažećom. Kako je takva karta vrlo važno dokazano sredstvo, to su bile predviđene stroge kazne protiv onih koji bi je krivotvorili. Prema statutima dubrovačkom, i kotorskom, krivotvoritelj karte osuđivan je na odsijecanje desne ruke. Po Dubrovačkom statutu, čak i onaj koji bi i samo prikazao sudu kao dokaz u svoju korist krivotvorenu kartu, gubio bi parnicu i ubuduće svaku vjerodostojnost pred sudom i dužan je bio, uz to, platiti 50 perpera za kaznu. Ako ne bi imao odakle platiti, također bi gubio desnu ruku. Na isti način sud postupa i prema onome koji je dao napraviti krivotvorenu kartu, pa i prema onome koji ne bi mogao pred sudom, skupa s 11 drugova koji će se zakleti za njega, dokazati da je predloženu kartu naslijedio od oca, djeda, ili pređa svojih, a nije znao da je krivotvorena; ako bi mu to uspjelo dokazati, oslobađa se kazne, ali ipak gubi parnicu.Za slučaj nestanka karte bio je propisan vrlo strog način za izdavanje nove iz notarijalne knjige ili, kako se u Kotoru zvalo, iz katastika. Onaj koji je izgubio kartu i želi dobiti nov prijepis od notara, treba se obratiti molbom na suce i Vijeće (očito Malo) koji, primivši od njega zakletvu da je doista izgubio kartu i da za nju ništa ne zna, šalju ga u Kotoru k biskupu s molbom da to objavi u gradskim crkvama i da zaprijeti kaznom izopćenja (poena excomunicationis) onima koji tu kartu nađu i ne povrate je, ili ne obavijeste o tom biskupa. Ako se karta na taj način ne pronađe, tada tek suci s Vijećem (Malim) izdaju nalog notaru da, na osnovi katastika, notarskih koncepata — imbrevijatura, izda stranci novu kartu. Nije potrebno posebno naglašavati koliko bogati arhivski material notarskih i kancelarijskih knjiga, kojih je do naših dana sačuvano na stotine u historijskim arhivima Dubrovnika i Kotora, predstavlja prvorazredne izvore za povijest, u prvom redu gospodarsku, ali i socijalnu, kulturnu, pa i pravno-političku tih gradova a i cjelokupnog Balkana kojemu su ti gradovi, kao trgovačka središta, predstavljali otvor i vezu sa svijetom., In my earlier works dealing with the same subject: Les origines de la chancellerie royal croate au Moyen Age, Rapport tenu au IV Congrès International de diplomatique à Budapest, le 1-6 octobre 1973, (the text now at the Hungarian Academy of Sciences in Budapest) and Le caractère juridique de la charte (diplome) royale pendant l’epoque de la dynastie nationale croate (vers 839 à 1102 a.), in Folia diplomatica II, Opera Universitatis Purkynianae Brunensis, Facultas Philosophica 201, Brno 1976, pp. 7-16 — I pointed out that »Karta« (diploma) in the Medieval Croatia, i. e. in Dalmatian Croatia, is mostly a picture and reflexion of the Romanic life and Roman juridical principles which — in the period of Croatian ruling dynasty — were influenced by the Slav-Croatian and Italian elements. Then I said that the very influence of the Croatian folk juridical ideas had made »karta« lose its original characteristics, which would be newly restored a little later under the influence of notary offices, well known medieval institutions of the neighboring Italy. In the continuation of the above mentioned works I want to show how the »karta« developed and what were the beginnings of the notary public offices in the medieval Dalmatian communities, particularly those in the South Dalmatia — Dubrovnik and Kotor — in the 13th and 14th centuries, better to say on the territory of the Roman-Byzantine Theme of Dalmatia, which had not immediately and directly entered the Slav Croatian state. The first known notary public presbyter Junius is mentioned in Kotor as early as in 1200 as a »consilii notarius«, a little earlier than in Dubrovnik, where one appeared in 1204 as a »clericus Gutaldus et communis notarius iuratus«. According to known archival and other documents, it may be positively pointed out that the reception process of the Italian notary public office was ended and generally accepted. It was finally organized as a public juridical institution in the whole of Dalmatia at the end of the 12th, but not later than the beginning of the 13th century.