Search

The increasing rate of orthopedic procedures, hip arthroplasty in particular, requires improvement of surgical techniques, as well as of the respective rehabilitation protocols. The aim of the study was to assess differences in the quality of life and incidence of limping eight years after total hip arthroplasty performed with a minimally invasive or classic approach. This cross-sectional study included 68 patients, i.e. 32 operated with classic approach and 36 with minimally invasive approach during 2011. The following parameters were observed: anthropometric measurements, history of comorbidity, subjective assessment of limping, and SF-36 questionnaire (Short Form Survey Instrument). SF-36 testing, which consists of 8 domains, showed that 5 domains of the quality of life were statistically significantly better in the minimally invasive group (level of significance p, Sve veća učestalost ortopedskih zahvata, osobito artroplastike kuka, zahtijeva unaprjeđenje kirurških i rehabilitacijskih protokola. Cilj istraživanja bio je ispitati razlike u kvaliteti života i incidenciji šepanja osam godina nakon artroplastike zgloba kuka u bolesnika operiranih minimalno invazivnim ili klasičnim pristupom. Provedeno je presječno istraživanje na 68 bolesnika, tj. 32 operirana klasičnim pristupom i 36 minimalno invazivnim pristupom ugradnje umjetnog zgloba kuka tijekom 2011. godine. Proučavali smo antropometrijske mjere, anamnestičke podatke o komorbiditetima, subjektivne procjene šepanja i popunjavanje standardnog upitnika za procjenu kvalitete života, SF-36 (Short Form Survey Instrument). Analizirajući odgovore na SF-36 upitnik koji sadrži 8 domena, kvaliteta života je u pet domena bila statistički značajno bolja kod bolesnika operiranih minimalno invazivnim pristupom: ograničenje zbog tjelesnih poteškoća (p=0,01), razina energije (p=0,02), socijalno funkcioniranje (p=0,02), bol (p=0,02) i percepcija općeg zdravlja (p=0,00). U skupini s minimalno invazivnim pristupom šepanje je bilo statistički značajno manje prisutno (p=0,032). Kvaliteta života nakon operativnog zahvata trebala bi biti glavni kriterij u izboru operacijskog pristupa. Veći broj bolesnika koji šepaju u skupini operiranoj klasičnim pristupom u odnosu na minimalno invazivni pristup možda također doprinosi razlici u kvaliteti života. U zaključku, minimalno invazivni pristup omogućava dugoročno održavanje više razine kvalitete života i bolji oporavak.

Bleeding complications after peripheral nerve blocks (PNBs) in patients treated with an antiplatelet agent and/or an anticoagulant drug are rare, with estimated incidence of 0.67% (0.51–0.83%). However, they can result in significant patient morbidity and may require follow-up investigations and interventions. The evidence for bleeding risks and complications after PNB is very low or nonexistent, therefore, recommendations and guidelines are based on retrospective analyses, case reports, expert opinions and expert panel consensus. In the manuscript, an expert panel consensus on classification of PNBs according to the potential risk of serious bleeding complications is presented. The risks of bleeding depend on the location (vicinity of the vessels and critical structures at risk from the mass effect of a hematoma), block depth (which influences needle visibility), associated comorbidities and anticoagulation status, body habitus, site compressibility, whether the bleeding or hematoma are easy or not to assess and how easy or not an intervention may be applied to prevent or treat bleeding. Also, technical factors are considered: type and size of the used needle, technical difficulties, multiple attempts, needle passes and bloody tap, use of catheters and type of nerve location technique (USG versus blind techniques) and operator experience. In all patients on antithrombotic drugs, benefits vs. risks should be weighted. A bleeding risk should be minimized with the optimization of patient’s coagulation: appropriate antithrombotic drug timing before PNB, dose of antithrombotic drug, indication for the drug and risk factors that may influence drug pharmacokinetics (bodyweight, age, renal and hepatic function). Superficial PNBs may be performed in the presence of antithrombotic drug. For deep PNBs, a recommendations for neuraxial procedures should be considered., Komplikacije krvarenja nakon blokada perifernih živaca (PNB) u bolesnika liječenih antiagregacijskim sredstvom i/ili antikoagulansima su rijetke, procijenjena incidencija je 0,67% (0,51 - 0,83%). Međutim, mogu dovesti do značajnog morbiditeta pacijenata i mogu zahtijevati naknadne pretrage i intervencije. Dokazi o rizicima od krvarenja i komplikacijama nakon PNB-a vrlo su mali ili ih uopće nema, stoga se preporuke i smjernice temelje na retrospektivnim analizama, izvješćima slučajeva, stručnim mišljenjima i konsenzusu stručne skupine. U rukopisu je predstavljen konsenzus stručnog povjerenstva o klasifikaciji PNB-a prema potencijalnom riziku od ozbiljnih komplikacija krvarenja. Rizici od krvarenja ovise o lokaciji (blizina krvnih žila i kritičnih struktura u opasnosti od masovnog učinka hematoma), dubini bloka (koja utječe na vidljivost igle), povezanim komorbiditetima i antikoagulacijskom statusu, tjelesnom habitusu, kompresiji mjesta, ako krvarenje ili hematom je lako ili ne procijeniti i koliko se lako ili ne može primijeniti intervencija za sprječavanje ili liječenje krvarenja. Također, razmatraju se tehnički čimbenici: vrsta i veličina upotrijebljene igle, tehničke poteškoće, višestruki pokušaji, prolasci iglom i krvavo tapkanje, uporaba katetera i vrsta tehnike lociranja živaca (USG u odnosu na ‚slijepe‘ tehnike), te iskustvo operatera. U svih bolesnika koji uzimaju antitrombotičke lijekove potrebno je odmjeriti korist i rizik. Rizik od krvarenja treba svesti na najmanju moguću mjeru uz optimizaciju koagulacije bolesnika: odgovarajuće vrijeme antitrombotičkog lijeka prije PNB, doza antitrombotičkog lijeka, indikacija za lijek i čimbenici rizika koji mogu utjecati na farmakokinetiku lijeka (tjelesna težina, dob, bubrežna i jetrena funkcija). Površinski PNB može se izvesti u prisutnosti antitrombotičkog lijeka. Za duboke PNB-ove treba razmotriti preporuke za neuraksijalne postupke.

Fabry disease is a rare X-linked inherited lysosomal storage disease affecting multiple organ systems, presenting in the central nervous system (CNS) as white matter lesions with underlying cerebral vasculopathy and autoinflammatory changes of the choroid plexus and leptomeninges. We present a young female patient (age 36 years) admitted to our department due to visual loss on the left eye. Magnetic resonance imaging (MRI) showed demyelinating lesions in the frontal and parietal lobe, periventricularly, in mesencephalon and right cerebellar hemisphere, and left optic neuritis; MR angiography was normal. Her medical history revealed renal dysfunction, hypothyroidism, and miscarriage in the 6th month of pregnancy due to eclampsia and Fabry disease in the family (mother). Cerebrospinal fluid analysis showed mild pleocytosis, normal blood brain barrier function and oligoclonal bands type 3. Visual evoked potentials showed prechiasmal dysfunction of the left optic nerve. Genetical testing for Fabry disease was positive (two heterozygous mutations), with decreased alpha galactosidase activity values and increased Lyso GB3 values. The patient received corticosteroid therapy (methylprednisolone) 1 g for 5 days, which led to regression of visual disturbances on the left eye. After this acute treatment, there was a question of definitive diagnosis and further treatment of the underlying cause. Considering renal dysfunction, miscarriage, arterial hypertension, positive genetic and biochemical testing for Fabry disease, as well as MRI findings showing lesions in posterior circulation, we concluded that the patient probably had Fabry disease with autoinflammatory changes in the CNS and should be treated with enzyme replacement therapy. Still, there was a question of optic neuritis on the left eye and positive oligoclonal bands favoring the diagnosis of multiple sclerosis. Therefore, further clinical and neuroradiological follow up was needed to distinguish multiple sclerosis and Fabry disease in this patient., Fabryjeva bolest je rijetka X vezana lizosomska bolest nakupljanja koja zahvaća više organskih sustava u organizmu, a u središnjem živčanom sustavu (SŽS) se prezentira kao lezije bijele tvari koje su posljedica vaskulopatije i autoimunih procesa na razini koroidnog pleksusa. U radu se prikazuje slučaj mlade žene (36 godina) koja je primljena na našu Kliniku zbog poremećaja vida na lijevom oku. Nalaz magnetske rezonance (MR) mozga je pokazao demijelinizacijske lezije u frontalnom i parijetalnom režnju, periventrikularno, u mezencefalonu, desnoj hemisferi malog mozga te optički neuritis lijevo. Nalaz MR angiografije mozga je bio uredan. U osobnoj anamnezi se doznaje da se bolesnica liječila zbog bubrežne insuficijencije, hipotireoze te da je u 6. mjesecu trudnoće imala spontani pobačaj uslijed eklampsije. U obiteljskoj anamnezi se doznaje da majka boluje od Fabryjeve bolesti. U analizi cerebrospinalnog likvora nađe se blaga pleocitoza, uredna funkcija krvnomoždane barijere te sinteza IgG unutar SŽS-a, oligoklonske vrpce tip 3. Vidni evocirani potencijali pokazali su disfunkciju prekjazmalno lijevo. Genetsko testiranje na Fabryjevu bolest pokazalo je pozitivan nalaz, 2 heterozigotne mutacije, smanjenu aktivnost alfa galaktosidaze te povišene vrijednosti Lyso GB3. Bolesnica je primila pulsnu kortikosteroidnu terapiju (metilprednisolon 1 g) kroz 5 dana, što je dovelo do regresije smetnji vida na lijevom oku. Nakon akutnog liječenja simptoma postavlja se pitanje konačne dijagnoze i dugoročnog liječenja. Uzimajući u obzir prisutnost bubrežne insuficijencije, eklampsiju u trudnoći uz spontani pobačaj, pozitivne rezultate genetskog testiranja i biokemijskih analiza za Fabryjevu bolest te nalaza MR mozga koji opisuje promjene dominantno u području stražnje cirkulacije zaključili smo da se u bolesnice najvjerojatnije radi o Fabryjevoj bolesti uz autoimune promjene u SŽS-u i da je bolesnicu potrebno liječiti enzimskom nadomjesnom terapijom. S obzirom na smetnje vida i nalaze pozitivnih oligoklonskih vrpci koji mogu govoriti i u prilog multiple skleroze potrebno je dalje pratiti bolesnicu klinički i neuroradiološki kako bi se postavila konačna dijagnoza.

The aim of this study was to evaluate and compare the outcomes of intraoperative aneurysmal rupture in patients with subarachnoid hemorrhage undergoing open surgical or endovascular treatment. This retrospective study included 742 patients with aneurysmal subarachnoid hemorrhage treated at the Clinical Department of Neurosurgery, Clinical Center of Serbia, during a three-year period. Among them, 167 (31.15%) were treated by clipping and 33 (16.01%) by coiling in the early phase (≤72 hours). The overall outcome and pretreatment variables were analyzed for each group, including between-group difference according to the occurrence of intraoperative aneurysmal rupture. Intraoperative aneurysmal rupture occurred in 14.7% of microsurgical and 2.4% of endovascular procedures. It was more frequent in early procedures as compared with delayed procedures (27.5% and 9.7% vs. 2.2% and 1.1%, respectively). On the contrary, mortality rates were lower in the surgical group (11.4%) than in the endovascular one (60.0%).On the basis of the results obtained, it is concluded that intraoperative aneurysmal rupture is more frequent after open than after endovascular treatment, but clinical outcome is more favorable in the former group., Cilj ovoga istraživanja bio je procijeniti i usporediti ishod liječenja nakon intraoperacijske rupture aneurizme u bolesnika sa subarahnoidnom hemoragijom kod kojih je proveden kirurški ili endovaskularni zahvat. U ovu retrospektivnu studiju bilo je uključeno 742 bolesnika liječenih zbog spontane subarahnoidne hemoragije u Klinici za neurokirurgiju Kliničkog centra Srbije u razdoblju d tri godine. Među njima je 167 (31,15%) liječeno kirurškim, a 33 (16,01%) endovaskularnim zahvatom u ranoj fazi (≤72 sata). Opći ishod liječenja i prijeoperacijske varijable su analizirane za obje skupine bolesnika, uključujući njihovu uspredbu u odnosu na pojavu intraoperacijske rupture aneurizme u ovim skupinama. Intraoperacijska ruptura aneurizme se javila u 14,7% kirurški liječenih i 2,4% endovaskularno liječenih bolesnika. Češće je zabilježena kod bolesnika liječenih u ranoj fazi u usporedbi s onima liječenim u odloženom terminu (27,5% i 9,7%, odnosno 2,2% i 1,1%). Nasuprot tome, smrtnost je bila niža u skupini kirurški liječenih bolesnika (11,4%) nego u skupini bolesnika liječenih endovaskularnim postupkom (60,0%). Na osnovi rezultata dobivenih u ovoj studiji zaključuje se da je intraoperacijska ruptura aneurizme češća tijekom otvorenog kirurškog zahvata u odnosu na endovaskularni, ali da je klinički ishod povoljniji u prvoj skupini.

The aim of this study was to compare two different refractive surgery approaches in correction of myopia with or without astigmatism. In patients where one eye underwent sub- Bowman keratomileusis (SBK) and the other eye photorefractive keratectomy (PRK), the objective and subjective results were retrospectively compared during the six-month follow-up. Eighty four patients (168 eyes) were involved in this retrospective contralateral study. The mean preoperative spherical refraction was -3.88 diopters (D) and the mean cylinder was -0.82 D for all eyes. Each patient underwent SBK on one eye and PRK on the contralateral eye. The eyes in the PRK group underwent mechanical epithelial removal, which was followed by laser treatment. Mitomycin C 0.02% was used for 15 seconds if ablation was deeper than 50 microns. In the SBK group, the intended 100-μm corneal flap was created with IntraLase femtosecond laser. All eyes underwent customized wavefront guided laser ablation using a VI SX Star S4 IR excimer laser. Preoperative and postoperative outcome measures included best spectacle-corrected visual acuity, uncorrected visual acuity, corneal topography, contrast visual acuity, and anterior optical coherence tomography imaging. Patients were asked to complete subjective satisfaction questionnaires at each visit. Through the first 3 months of follow up, the SBK eyes demonstrated clinically and statistically better visual results than PRK eyes, between 3 and 6 months the results in the two groups began to equalize, and after 6 months of follow up there were no clinical and statistical differences between the SBK and PRK groups. SBK seems to be more practical for the patient with less pain, faster visual recovery, fewer medications, and overall superior experience., Cilj ove studije bio je tijekom šestomjesečnog praćenja bolesnika usporediti subjektivne i objektivne rezultate korekcije miopije s astigmatizmom očiju ili bez njega podvrgnutih dvama različitim zahvatima: refrakcijskoj kirurgiji ultratankog poklopca (sub-Bowman keratomileusis, SBK) ili fotorefraktivnoj keratektomiji (photorefractive keratectomy, PRK). Osamdeset četiri bolesnika (168 očiju) su bila uključena u ovu retrospektivnu studiju. Prosječna kratkovidnost bila je -3,88 sfernih dioptrija s prosječnim astigmatizmom od -0,82 cilindrične dioptrije. U svakog bolesnika je primijenjen SBK na jednom oku i PRK na drugom oku. Rožnični epitel je mehanički uklonjen na očima iz skupine PRK, nakon čega je učinjen laserski zahvat. Zatim je apliciran mitomicin C 0,02% (vrijeme ekspozicije 15 sekunda) ako je ablacija bila dublja od 50 mikrona. Kod očiju iz skupine SBK formiran je ultratanki poklopac od 100 mikrona pomoću IntraLase femtosekundnog lasera. Laserska korekcija je u oba slučaja izvršena metodom wavefront CustomVue laserom VI SX Star S4. Prijeoperacijska i poslijeoperacijska izlazna mjerenja uključivala su određivanje vidne oštrine (nekorigirane i najbolje korigirane), rožničnu topografiju, aberometriju, test kontrastne osjetljivosti i optičku koherentnu tomografiju prednjega očnog segmenta. Bolesnici su na svakom kontrolnom pregledu ispunjavali upitnik o subjektivnoj procjeni rezultata. Klinički i statistički su značajno bolji rezultati bili u skupini očiju operiranih metodom SBK i to poslijeoperacijski do trećeg mjeseca. Od trećeg do šestog mjeseca su se rezultati počeli izjednačavati te nakon 6 mjeseci praćenja više nije bilo statistički i klinički značajnih razlika između dviju skupina očiju. Metoda SBK je objektivno i subjektivno bolja metoda u odnosu na PRK, te bolesniku omogućuje brži oporavak uz manje nuspojava.

Iako su stručnjaci i javnost sve više upoznati s problemima zlostavljane djece, još uvijek postoji velik broj neprijavljenih ili neotkrivenih slučajeva zlostavljanja, posebice seksualnog. Prema istraživanjima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba iz 2006. 13, 7-18, 1% djece je doživjelo neku vrstu seksualnog zlostavljanja. Postoje brojna istraživanja koja su imala za cilj utvrditi kako se djeca osjećaju nakon što su prijavila zlostavljanje i uključena su u standardne oblike forenzičkog ispitivanja.Dva najčešća uzroka stigmatizacije i retraumatizacije su sustav i obitelj. Sustav najčešće stigmatizira djecu kroz način i proceduru ispitivanja, odnosno kroz višekratna i nedovoljno stručna ispitivanja u djeci neprilagođenim prostorima, kao i kroz određivanje neadekvatnih kazni počiniteljima. Način na koji obitelj stigmatizira je najčešće kroz nevjerovanje djetetu da se zlostavljanje dogodilo, i/ili kroz pritisak na dijete da odustane od optužbi.

Vascular endothelial dysfunction is a basic etiologic factor for the development of late clinical complications in patients with diabetes mellitus type 1, such as diabetic retinopathy, diabetic nephropathy (which is characterized at the very beginning by microalbuminuria), and left ventricular cardiac dysfunction. The aims of this study were to determine the prevalence of asymptomatic left ventricular systolic dysfunction in patients with diabetes mellitus type 1 and with or without diabetic retinopathy and microalbuminuria, and to correlate the duration of diabetes with the dynamics of diabetic retinopathy, microalbuminuria and asymptomatic left ventricular dysfunction development in these patients. One-hundred and twenty selected patients with diabetes mellitus type 1 were examined by ophthalmologist and cardiologist. All patients underwent ergometric testing and two-dimensional (2-D) echocardiography with pulsed Doppler. Patients were divided into three groups according to their fundus findings and microalbuminuria: (1) patients without diabetic retinopathy and without microalbuminuria (n=40); (2) patients with diabetic retinopathy without microalbuminuria (n=40); and (3) patients with diabetic retinopathy and microalbuminuria (n=40). All three groups of patients with diabetes mellitus type 1 (with low cardiovascular risk, regulated blood sugar, and without diabetic neuropathy) had echocardiographic values in the normal range. We found no statistically significant correlation between the duration of diabetes mellitus type 1 and echocardiographic values., Endotelno-vaskularna disfunkcija je temeljni čimbenik u etiologiji razvoja kasnih kliničkih komplikacija u bolesnika sa šećernom bolesti tip 1(ŠBT 1) uključujući dijabetičnu retinopatiju, dijabetičnu nefropatiju (u samom početku obilježenu mikroalbuminurijom) i disfunkciju lijeve srčane klijetke. Ciljevi rada bili su odrediti asimptomatsku sistoličku disfunkciju lijeve srčane klijetke u bolesnika sa ŠBT 1 i klinički (ne)evidentnom dijabetičnom retinopatijom i s mikroalbuminurijom ili bez nje, te utvrditi povezanost trajanja ŠBT 1 s pojavom dijabetične retinopatije, mikroalbuminurije i asimptomatske sistoličke disfunkcije lijeve srčane klijetke. Ispitano je 120 odabranih bolesnika sa ŠBT 1 (normotenzivni, bez dijabetične neuropatije), koji su s obzirom na nalaz fundoskopije (oftalmoskopski, fundus fotografija i fluoresceinska angiografija) i mikroalbuminurije (turbidimetrijskom metodom) svrstani u tri skupine: 1) bolesnici bez dijabetične retinopatije i bez mikroalbuminurije (n=40); 2) bolesnici s dijabetičnom retinopatijom bez mikroalbuminurije (n=40); 3) bolesnici s dijabetičnom retinopatijom i mikroalbuminurijom (n=40). Kod svih bolesnika izvršeno je ergometrijsko testiranje i ehokardiografsko ispitivanje dvodimenzijskom (2-D) i pulsnom Doppler-ehokardiografskom tehnikom. Kod sve tri skupine bolesnika sa ŠBT 1 (niskog profila kardiovaskularnog rizika, uredne reguliranosti i bez dijabetične neuropatije) srednje vrijednosti ehokardiografskih varijabla bile su unutar referentnih vrijednosti. Nismo utvrdili statistički značajnu povezanost između trajanja ŠBT 1 i ispitivanih ehokardiografskih varijabla.

Playing sports is a widely known method of health promotion. Balanced exercise and diet are keys to healthy life. However, sports activities can cause different injuries, from joint to head injuries. Although head injuries cause a variety of acute and chronic disorders, they are often undertreated. There are 1.6 million injured people examined at emergency departments throughout Europe every year. In sports like boxing, football, soccer, hockey, handball, basketball and bicycling, head injuries occur at a frequency of 4% to 22%. Particularly significant are chronic difficulties that occur after recurrent head injuries, i.e. cognitive deficits and changes in electroencephalogram. Qualifications of professional personnel are insufficient for professional evaluation and treatment of head injuries. The best way for sports to become an important link in health and disease prevention is to go back to sports basics while using acquired scientific knowledge., Bavljenje sportom je široko poznat način promicanja zdravlja. Za zdravlje je potrebno uravnoteženo vježbanje i zdrava i uravnotežena prehrana. Međutim, većina sportova uzrokuju različite ozljede, od ozljeda zglobova do ozljeda glave. Ozljede glave su često, iz različitih razloga, nedovoljno liječene, iako uzrokuju akutne i kronične smetnje. Godišnje se u Europi u hitnoj službi pregleda oko 1.600.000 ozljeđenika. U različitim sportovima ozljede glave se javljaju po učestalosti od 4% do 22% i nastaju poglavito u sportovima kao što su boks, američki nogomet, nogomet, hokej, rukomet, košarka, biciklizam. Osobito su značajne kronične poteškoće ponavljajućih ozljeda glave: kognitivni deficit i promjene u elektroencefalogramu. Osposobljenost stručnog osoblja nedovoljna je za stručnu procjenu i liječenje ozljeda glave. Povratak na temeljne postavke sporta uz korištenje svih znanstvenih spoznaja su najbolja prevencija da sport postane bitna karika zdravlja.

The incidence of thyroid nodules has been rising steadily during the last 30 years, since the introduction of new diagnostic methods such as ultrasonography and computerized tomography, thus posing a real challenge in determining the best approach strategy for treatment of this new 'epidemic'. We analyzed and compared data from several studies showing the prevalence of thyroid nodules on autopsy, palpation and ultrasonography to be 13%-60%, 0.5%-6.5% and 13.4%-46%, respectively. This demonstrates that thyroid ultrasonography is a very sensitive and accurate diagnostic tool the use of which, however, entails an increased number of incidentally discovered thyroid nodules without clinical significance. Therefore, ultrasonography of the thyroid should not be performed without clinical indication determined by thyroid specialist., Incidencija čvorova štitne žlijezde u stalnom je porastu posljednjih 30 godina, od uvođenja novih dijagnostičkih metoda poput ultrazvuka i kompjutorizirane tomografije, što predstavlja pravi izazov pri određivanju najboljeg pristupa u liječenju ove nove 'epidemije'. Analizirali smo i usporedili podatke iz nekoliko istraživanja koja navode učestalost čvorova štitne žlijezde utvrđenih na autopsiji, palpacijom i ultrazvukom od 13%-60%, 0,5%-6,5%, odnosno 13,4%-46%. To pokazuje kako je ultrazvuk vrlo osjetljiva i točna dijagnostička metoda, međutim, njegova primjena dovodi do sve većeg broja slučajno otkrivenih, klinički neznačajnih čvorova štitnjače. Stoga ultrazvuk štitnjače ne treba primjenjivati bez kliničke indikacije koju je postavio specijalist za štitnu žlijezdu.

Croatian physicians write the diagnoses in Latin. Recently, writing diagnoses in Croatian has been ever more frequently suggested. An intermediate solution would imply Croatinization of Latin terms, similar to the practice in other European countries. Facing the dilemma due to the intrusion of Anglo-Saxon terminology, it appears preferable to Croatinize Latin terminology over Anglicizing Croatian terminology., Liječnici u Hrvatskoj pišu dijagnoze na latinskom jeziku. U novije doba sve češće se predlaže pisanje dijagnoza na hrvatskom jeziku. Srednji je put kroatiziranje latinskih termina, slično kao što postupaju drugi narodi. U dilemi pred prodorom anglosaske terminologije bolje je rješenje kroatizirati latinsku nego anglizirati hrvatsku terminologiju.

The aim of the study was to assess the incidence and etiology of repeated bladder outlet obstruction (BOO) after kidney transplantation and to analyze the results of transurethral incision of the prostate/transurethral resection of the prostate (TUIP/TURP) in the early period after kidney transplantation. The study included 24 male patients having undergone renal transplantation and early transurethral surgery for BOO in our institution between 2005 and 2011. TUIP or TURP was performed depending on the etiology of BOO. The indications for transurethral surgery were repeated urinary retention despite therapeutic attempts with alpha-receptor antagonists, or repeated residual urine with renal transplant dysfunction and/or consequent urinary tract infection. Preoperative assessment included past medical history, clinical examination, PSA, volume of residual urine estimated with ultrasound, and urinary culture. Among 345 male patients having undergone renal transplantation, repeated BOO was noted in 24 patients. TUIP was performed in 19 and TURP in five patients. The mean age of our patients was 52 (range, 33-73) years and the mean time on dialysis 7.43 years (range, 4 months to 25 years). The procedure was performed on the mean of day 16 (range, 14-29) after transplantation and urethral catheter was removed on the mean of day 3.3 (range, 2-9) after the procedure. The etiology of BOO was bladder neck contracture in nine and benign prostatic hyperplasia in 15 patients. In all patients, surgical procedures were performed without any complication. Restoration of urinary bladder function was complete in all patients. In conclusion, early transurethral treatment of repeated BOO is a safe procedure with excellent results following renal transplantation., Bubreg, transplantacija; Prostata, hiperplazija; Mokraćni mjehur, vrat, opstrukcija; Transuretralna resekcija prostate

The aim of the present study was to analyze retrospectively the safety and success rates of single- and two-dose methotrexate (MTX) protocols for the treatment of hemodynamically stable cases of ectopic pregnancy at University Department of Gynecology and Obstetrics, Zagreb University Hospital Center, during a five-year period. The study evaluated MTX treatment efficacy in 35 women with ectopic pregnancies in relation to the initial levels of human chorionic gonadotropin (hCG) and progesterone. Successful treatment was recorded in 32/35 women, 24/25 on single dose MTX and 8/10 on double dose MTX, whereas 3/35 patients underwent laparoscopy. The mean initial hCG level in all 35 patients on day 0 was 657.54±592.4 IU/L; 572.99±488.10 IU/L in those successfully treated with MTX and 1560.30±890.70 IU/L in those requiring additional laparoscopy (p, Cilj ove studije bio je retrospektivno analizirati uspješnost i pouzdanost liječenja metotreksatom (MTX) kroz protokole pojedinačne i dvostruke doze u slučajevima hemodinamski stabilnih izvanmaterničnih trudnoća u Klinici za ženske bolesti i porode, KBC Zagreb tijekom petogodišnjeg razdoblja. U radu se procjenjivala učinkovitost liječenja 35 izvanmaterničnih trudnoća pomoću MTX u odnosu na početne razine humanog korionskog gonadotropina (hCG) i progesterona. Uspješno liječenje zabilježeno je kod 32/35 žena, od kojih 24/25 uz pojedinačnu dozu, a 8/10 uz dvostruku dozu MTX, dok su 3/35 bolesnica podvrgnute laparoskopiji. Prosječna početna razina hCG nultoga dana u svih 35 bolesnica bila je 657,54±592,4 IU/L, 572,99±488,10 IU/L kod bolesnica izliječenih pomoću MTX i 1560,30±890,70 IU/L kod žena u kojih je bilo potrebno dodatno načiniti laparoskopiju (p