Search

This paper analyzes the public speech on the issue of race by Zagreb Archbishop Alojzije Stepinac between 1941 and 1945 as a response to the ideology and practice of the regime of the Independent State of Croatia. On the basis of Stepinac publicly available speeches, epistles and sermons, it is shown that he repeatedly explicitly refuted Nazi racial theories and denounced the persecution of Jews and Roma as unethical. In this way, he also entered the political sphere, to which the leaders of the regime reacted publicly. Stepinac regularly shaped his speeches within the ethos of the Catholic Church and for this purpose used biblical images of the Tower of Babel and the Flood, connecting Christian morality with the condemnation of racist theories. He typically uses an antithesis, insisting that all people are equal regardless of race, and that all people stand against God and they are obliged to behave in accordance with his will. Stepinac explicitly and figuratively refutes the biological hierarchy of the human race, insisting that all people are born equal and have the same inalienable rights, thus directly opposing the racist policy and practice of the Independent State of Croatia, and the result of this is his opposition by excluding anyone from society, which extends the ethics of his Church to all people without distinction., U ovom se radu analizira javni govor zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca o pitanju rase između 1941. i 1945. godine kao odgovor na ideologiju i praksu režima Nezavisne Države Hrvatske. Na temelju Stepinčevih javno dostupnih govora, nagovora, okružnica, poslanica i propovijedi pokazuje se da je on višekratno eksplicitno opovrgavao nacističke rasne teorije te prokazivao progone Židova i Roma kao neetične. Stepinac je svoje istupe redovno oblikovao unutar ethosa Katoličke crkve te se u tu svrhu koristio biblijskim slikama Kule babilonske i potopa, povezujući kršćanski moral s osudom totalitarističkih društava. Kao stilsko sredstvo tipično koristi antitezu kojom s jedne strane izvrće antinomiju nacizma (čisti arijevci nasuprot nečistih Židova), inzistirajući na tome da su svi ljudi jednaki bez obzira na rasu, a s druge uspostavlja novu antitezu u skladu sa svojim svjetonazorom: svi ljudi stoje nasuprot Boga te su se dužni ponašati u skladu s njegovom voljom. Stepinac eksplicitno i figurativno opovrgava biološku hijerarhičnost ljudske rase, inzistirajući na tome da su svi ljudi rođeni jednaki te da imaju ista neotuđiva prava, čime se izravno suprotstavio rasističkoj politici i praksi Nezavisne Države Hrvatske, a rezultat je toga njegovo protivljenje tomu da se ikoga isključuje iz društva, čime etiku svoje Crkve proteže ne sve ljude bez razlike.

Rad predstavlja tekst propovijedi na temu Matejevog evanđelja 18, 15-20.

Preaching or service of the Word represents a significant part of every liturgy or worship which is why this liturgical context is worth closer examination. In this paper, this issue is addressed through an overview of other contexts that, together with liturgy, shape the dynamics of preaching: historical, pastoral, and theological contexts. What follows is an analysis of four models of worship structure that differ in the way preaching relates to other elements of worship – Word and table as complementary (Roman Catholic perspective), Word and table as complementary (Protestant perspective), Word as the center of worship, and Word as a catalyst. The account of each model presents the key arguments used to support this particular understanding of preaching, the crucial features of the proclamation of the Word, its most significant hallmarks, as well as its main advantages and disadvantages. Toward the end of the paper, the author suggests an additional model, partly endorsed by the findings of his empirical research. According to this model, preaching can be perceived as a space of freedom, surprise, deliverance, and change within the wider liturgical environment as a space of security, stability, order, and identity affirmation. In conclusion, it is suggested that our understanding of preaching is enriched every time we manage to lift our eyes above the limitations of our church traditions and personal experiences, and that study of the liturgical context serves as a good choice for the beginning of such research.

Kriteriji javnog govora smještaju propovijed među retoričke vrste te homiletiku otvaraju promišljanju o važnosti pripreme i izvedbe same propovijedi. U ovom je radu prvo prikazan teorijski dio o osnovnim pojmovima: propovijed, retorika, retorički dizajn, govorna izvedba i dosadašnjim istraživanjima na tu temu. U analizi se promatralo elemente retoričkog dizajna: uvod, zaključak, figurativnost i argumentacija te parametri govorne izvedbe koji najviše utječu na stvaranje ekspresivnosti: stanka, logičko isticanje, nečitanje propovijedi, glas i izgovor radi utvrđivanja kakav je retorički dizajn analiziranih propovijedi i jesu li propovjednici ekspresivni i govorno elegantni i s kojim su nabrojenim parametrima to ostvarili. Rezultati su pokazali da većina propovijedi ima sve dijelove retoričkog dizajna međutim različito uspješno ostvarene te da bi većina propovjednika morala poraditi na svojoj govornoj izvedbi. Zato je na kraju rada iznesena priprema nastavnoga sata čiji je cilj osvještavanje važnosti govorničkog obrazovanja i pripreme propovijedi poštujući zakonitosti retoričkog dizajna i vježbanje govorne izvedbe za postizanje prirodnijeg i ekspresivnijeg javnog nastupa u propovijedanju. Sermons fulfill the criteria of public speaking and they are often defined as a rhetoric genre. Homiletics is therefore obliged to acknowledge the importance of speech preparation and speech performance. This paper represents firstly theoretical background including elementary concepts such as: sermon, rhetorics, rhetorical structure, speech performance and the results of previous researches on this subject. The analysis observed elements of rhetorical design: introduction, conclusion, figurativeness and argumentation and parameters of speech performance which the most achieve speech expressiveness: pauses, logical emphasis, non-reading, voice and diction in order to determine the rhetorical design of analyzed sermons and whether preachers are expressive and oratory elegant and which parameters make it possible for them to achieve it. The results have shown that most sermons have all parts of rhetorical design, although rhetorically more or less successful, and that most preachers should work on their speech performance. Therefore, at the end of the paper, the preparation of a class-lesson aimed at raising awareness of the importance of oratory school and preparing a sermon, respecting the laws of rhetorical design. It was also planned to practice speech performance with participants that would enable them to achieve a more natural and expressive public performance in preaching.

Autor ovom studijom na dojmljiv način pokazuje da je potrebno nanovo preispitivati povijest liturgijskog vremena došašća, te za to postavlja temelje uzimajući u obzir njegove polazne kontekste i različite faze razvoja. Analize izvornih tekstova provode se vrlo pozorno, razborito i s potrebnom kritičkom distancom od aktualnih teorija. U svojim zaključcima autor ostaje čvrsto na tumačenju izvora i tako postavlja temelje za novo preispitivanje postanka i razvoja došašća. Osim liturgijsko­povijesnih i heortoloških spoznaja, za liturgijsku je znanost vrijedno pozornosti da se očito isticanje vremena priprave za Božić ne temelji na „lex orandi” (tradiciji i pravilu koji su izrasli iz bogoslužnog života), nego i u napetim raspravama o rečenoj temi, kao i razvoja „Lex credendi” (doktrinarno razvijeno pravilo vjere). Time se učvršćuje tvrdnja prema kojoj su teološki i vjersko­politički razvoji oko sinoda i sabora u kasnoj antici značajno pridonijeli oblikovanju liturgijskih obreda, kao i samih svetkovina i vremenā slavlja. Studija Floriana Wegscheidera zaslužuje stoga vrlo veliku pozornost u liturgijskoj znanosti, heortologiji i crkvenoj povijesti.

Propovijed se bavi odlomkom iz Galaćanima 6, 1-10 gdje Pavao daje praktične upute vjernicima za dobar život, obilježen slobodom koja se manifestira u nesebičnom pomaganju drugih.

Retoričke vještine važne su za propovjednika jer se riječ Božja prenosi govorom. Od samih početaka kršćanske tradicije i svetoga Augustina ističe se kako elokvencija može pomoći propovjedniku da lakše dođe do svojih vjernika. U ovome radu analizira se i uspoređuje nekoliko izabranih propovijedi dviju najvećih kršćanskih vjeroispovijesti: katoličke i protestantske, kako bi se utvrdilo postoje li značajne retoričke razlike među propovjednicima. Primijenila se deskriptivna retorička analiza koja je uključila strukturu propovijedi, stil (izbor riječi i figura) te govorničku izvedbu (u-porabu neverbalnih i prozodijskih znakova tijekom propovijedi). Analiza je pokazala da među propovjednicima postoje određene razlike, ali su one u manjoj mjeri uvjetovane pripadnošću vjeroispovijesti, a više ovise o govorničkim vještinama svakoga pojedi-noga propovjednika., Rhetorical skills are important for preachers because the word of God is spread by speech. From the beginning of Christianity and Saint Augustine, it has been emphasized that eloquence can help preachers reach the faithful. The paper analyses and compares sermons of the two largest Christian faiths: Roman-Catholic and Protestant, to determine whether there are significant rhetorical differences between their preachers. Descriptive rhetorical analysis of sermons was conducted, which included the structure, style (choice of words and figures), and speech delivery (use of nonverbal and prosodic signs during sermons). The analysis showed that there are certain rhetorical differences between preachers, but they are conditioned more by the rhetorical skills of an individual preacher than religious affiliation.

Govorničko umijeće svakog javnog govornika od velike je važnosti, a s obzirom da se propovijed smatra javnim govorom te samim time i propovjednici javnim govornicima, ovaj rad bavi se analizom retoričkih karakteristika propovijedi. Rad sadrži teorijski pregled i usporedbu dviju najvećih kršćanskih denominacija – rimokatoličke i protestantske, a analizom će se usporediti govorničko obrazovanje propovjednika dviju navedenih denominacija. Analizirani elementi odnose se na retorički dizajn, odnosno koliko propovijed prati strukturu javnoga govora te govornu izvedbu kojom se pokušava utvrditi stupanj pripremljenosti propovjednika – čitaju li propovijed ili je izvedba spontana te kojim retoričkim sredstvima se koriste u prenošenju svoje poruke. Pritom je u analizi retoričkog dizajna poseban naglasak na osnovnim sastavnicama govora poput uvoda i zaključka te na izboru riječi i figurativnosti, a u izvedbi je naglasak na tempu i stankama te neverbalnoj komunikaciji. Analiza je pokazala da, iako većina analiziranih propovijedi nije čitana, propovjednici trebaju raditi na svojim retoričkim vještinama, jer njihova propovjednička sposobnost uglavnom ovisi o prirodnoj nadarenosti za javni govor ili nedostatku iste. Stoga rad donosi i primjer pripreme nastavnoga sata sa svrhom poboljšanja problematičnih područja u potencijalnom radu s propovjednicima. Oratory skills are of particular importance for public speakers, and since sermons are considered public speeches and preachers consequently public speakers, this paper analyzes the rhetorical characteristics of sermons. The paper includes the theoretical overview and comparison of the two largest Christian denominations – Roman-Catholic and Protestant. The analysis compares the public speaking skills of preachers of the two above-mentioned denominations. Elements of analysis include the rhetorical structure, i.e. whether the sermons follow the basic structure of public speech. Regarding the performance, this analysis tries to determine the level of preacher’s preparedness – do they read their sermons or is their performance spontaneous. The analysis also tries to determine which rhetorical tactics the preachers use. The rhetorical structure analysis has a special emphasis on the basic public speech components such as introduction and conclusion, as well as the choice of words and figurativeness. The performance part of the analysis emphasizes the rate of speech and pauses and non-verbal communication. The analysis has shown that although the majority of the analyzed preachers did not read their sermons, they should improve their oratory skills since their preaching abilities depend on their public speaking talent or the lack of it. For that reason, this thesis also includes a written class lesson with the purpose of improving these problematic areas in potential work with preachers.

Rad se bavi temom i analizom ukrajinsko-hrvatskih veza sagledanih kroz retoričke i kulturno-političke aspekte. Cilj ovog istraživanja bio je ustvrditi postoji li veza i koje su razlike između ukrajinskih i hrvatskih propovijedi sa specifičnostima ratnog stanja i razdobljem unutar kojih su nastale. Pitanje koje se postavlja koriste li Kardinal Franjo Kuharić i Epifanij Metropolit u svojim propovijedima stilske figure (metafore i hiperbole) i kakav je ritam govora s obzirom na jezične, kulturne i vjerske karakteristike Ukrajine i Hrvatske. Korpus čini šest videozapisa koja su transkribirana, od koji su 3 ukrajinska teksta prevedena na hrvatski jezik. Za potrebe analize ritma govora korišten je računalni program Praat. Rezultati analize ukazuju na to da su katoličke propovijedi za razliku od pravoslavnih stiliziranije s uporabom snažnijih metafora i hiperbola. Ritmički gledano pravoslavne propovijedi su disritmično-ritmične, a katoličke ritmično-ritmične. Na kraju rada raspisana je nastavna jedinica kojom se pokazuje kako se elementi rada mogu primijeniti u nastavi. The aim of this research was to connect and determine the difference between the Ukrainian and Croatian sermons in the specifics of the state of war, through rhetorical and cultural-political aspects. The main question in thesis is do Cardinal Franjo Kuharić and the Metropolitan Epiphany use stylistic figures (metaphors and hyperboles) in their sermon and what is the rhythm of speech given the linguistic, cultural and religious characteristics. The corpus consists of six videos that have been transcribed, of which 3 Ukrainian texts are translated in the Croatian language. For the purposes of speech rhythm analysis, the Praat computer program was used. The results of the analysis suggest that Catholic sermons contradict Orthodox stylizations using stronger metaphors and hyperbole. Orthodox sermons are disrhythmic-rhythmic, and Catholic sermons rhythmic-rhythmic. At the end of the thesis, a teaching unit is created and shows how the elements of the thesis can be used in school curriculum. Дипломна робота "Риторичний аналіз католицьких та православних проповідей" має науково-міждисциплінарний характер. Його завдання проаналізувати та дослідити українсько-хорватські зв’язки, що розглядаються через риторичний та культурно-політичний аспекти. Метою цього дослідження було встановити, чи існує зв’язок та які відмінності між українськими та хорватськими проповідями зі специфікою стану війни та періоду, протягом якого вони виникли. Питання полягає в тому, чи Кардинал Франьо Кухарич та Митрополит Епіфаній використовують у своїх проповідях стилістичні фігури (метафори та гіперболи) та який ритм виступу з огляду на мовні, культурні та релігійні особливості, які тісно пов’язують дві країни. Для кращого порівняння проповідей було переписано всі 6 відео, з яких 3 українські. Tексти були перекладені хорватською мовою. Для аналізу ритму мовлення була використана комп’ютерна програма Praat. Результати аналізу свідчать, що католицькі проповіді, на відміну від православних, більш стилізовані при більш частому використанні метафор та гіперболи. Ритмічно кажучи, православні проповіді є аритмічно-ритмічними, а католицькі проповіді - ритмічно-ритмічними. Наприкінці дипломної роботи відображена навчальна одиниця для навчання учнів про елементів з діпломної роботи.

U uvodnom dijelu diplomskog rada spominje se različita uloga Božića i Uskrsa u zapadnom i istočnom kršćanstvu. Božić je jedan od glavnih blagdana zapadnog kršćanstva kao vrijeme dolaska Mesije na zemlju među ljude. S druge strane kod pravoslavlja najvažnijim blagdanom smatra se Uskrs i otkupljenje ljudskih grijeha smrću Isusa Krista. U ruskoj književnosti pridavala se velika pozornost upravo Uskrsu, kao vremenu oproštenja grijeha, odmicanja od tjelesnog i okretanju ka duhovnom razvitku. Na rusku književnost veliki utjecaj imala je propovijed mitropolita Ilariona Slovo o zakone i blagodati koje je postalo oglednim primjerkom pisanja djela u sklopu žanra uskršnjih priča. Slovo je uvelike utjecalo na stvaranje uskršnjeg arhetipa, motiva, likova, događaja, itd. Nakon toga ukratko se definira žanr uskrsne priče (pashal'nyj rasskaz). U navedenom se žanru najčešće govori o preobraćenju duše kao direktnoj posljedici uskrsnuća Kristova. Sam žanr uskrsne priče nije vezan isključivo za Uskrs, nego za cijelo uskrsno razdoblje – za Korizmu, Veliki Tjedan, Uzašašće, Duhove itd. Glavni likovi su raznoliki - od bludnice i grešnika do svetaca i pravednika. Kako bi se priča svrstala pod žanr uskrsne priče potrebno je da se vrijeme radnje odvija u razdoblju Uskrsa te da priča ima poučnu stranu. Početkom žanra uskrsne priče smatra se roman Božićna priča Charlesa Dickensa iz 1884. godine. Ruski pjesnik A.S.Homjakov je prilikom prevođenja s engleskog na ruski jezik zamijenio prebacio mjesto radnje u Rusiju, likovi su dobili ruska imena te je Božić zamijenio Uskrsnom što je u potpunosti promijenilo smisao priče. Počevši od 80-ih godina 19.stoljeća žanr se raširio među ruskim pisateljima poput Čehova, Dostojevskog, Tolstoja, Leskova, Bunina i drugih. Čehov je kao dječak odgajan u pravoslavnom duhu, no svoju je vjeru izgubio još u mladosti. U svojim pričama Čehov se držao vlastitog načina pripovijedanja. Njegove priče pune su filozofskih misli, a glavni smisao priče čitatelj pronalazi uz poznavanje biblijskih događanja. Analiza uskrsnih motiva započinje pričom Student iz 1894. godine. U toj priči student Ivan vraća se kući sa studija bogoslovije te putem susreće dvije udovice, a nepovoljni vremenski uvjeti direktno odražavaju mračne misli studenta. Student udovicama priča o apostolu Petru te kako je Petar triput zatajio Isusa. Udovice suosjećaju s pričom koja u njima budi duhovnu spoznaju i pokajanje, što se odražava u suzama jednoj od udovica. Također, obraća se pažnja na značenja imena udovica, odnosno provlači se paralela između udovica i biblijskih sestara Marte i Marije. Na taj način se povezuju prošli i sadašnji događaji te se posebno naglašava važnost duhovnog razvitka, a ne materijalnog vlasništva. Potpuni kontrast spoznaji i pokajanju događa se u priči Vor u kojoj se pojavljuje razbojnik Fjodor koji je ukrao novac kako bi priskrbio Olgi i sebi lagodan život. A.P. Čehov i ovu priču započinje opisom prirode kao ogledalom duše glavnog lika Fjodora. U toj se priči povlači paralela između dva razbojnika - Fjodora i Barabajeva te Poncije Pilata i suđenju Isusu. U priči se također pojavljuje ptica kao simbol Fjodorove duše. Ona je nemirna, u lošem stanju, baš kao i Fjodorova duša, koja je puna zlobe i ljubomore. Za razliku od udovica iz prve priče, Fjodor se nije pokajao za svoje grijehe. Za njega je Uskrs samo jedan od dana u godini. Treća priča Arhierej koju je Čehov napisao 1902. godine ponešto je drugačija od prve dvije, s obzirom da se radnja priče proteže kroz tjedan prije Uskrsa, a također se uspoređuju događaji na 3 plana: na biblijskom planu, u vrijeme djetinjstva glavnog heroja te u sadašnjosti. Zanimljivo je vidjeti što se događa u unutarnjem svijetu svećenika za vrijeme Uskrsa te kako to razdoblje utječe na njega kao na osobu koja se najčešće smatra bliskom Isusu. U zadnjoj priči Kazak vanjski događaji negativno utječu na unutarnji mir glavnog junaka Maksima Torčakova. Razočaran svojim odnosom prema kazaku kojeg su Maksim i žena susreli putem doma, Torčakov se okreće svojim mislima koje ga na kraju uz grižnju savjesti uništavaju te guraju u pijanstvo.

Matija Divković svoje je najopsežnije djelo ‘Besjede’ sastavio prema četirima latinskim zbirkama propovijedi. Iako nastalo u 17. stoljeću, ono većim dijelom slijedi retoričke i strukturne značajke srednjovjekovnih tematskih propovijedi koje su se u dobroj mjeri oslanjale na biblijski tekst, ali i na brojne komentare biblijskih knjiga. U ovom radu istražit će se Divkovićev odnos prema prevođenju biblijskih citata koji u ‘Besjedama’ imaju različite funkcije u skladu s načelima ‘ars praedicandi’. U svrhu analize njegovih interveniranja u biblijski tekst, čime je ponajprije pridonosio prenošenju jasne, utemeljene i ispravne moralne pouke, njegov će se prijevod usporediti s Vulgatom i Kašićevom Biblijom koja je po vremenu i okolnostima nastanka najbliža ‘Besjedama. Osim toga, takva usporedba pridonosi poznavanju razmjera Divkovićeva utjecaja ne samo na franjevačku književnost 17. i 18. stoljeća nego i na isusovca Bartola Kašića, autora prvoga prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Vrijednost je tog prijevoda, među ostalim, i u tome što pokazuje da se Kašić koristio jezično-stilskim svojstvima starijih prevoditelja nabožnih djela i biblijskih tekstova. Osim analize Divkovićevih tumačenja biblijskih navoda i njihova stilskog obilježavanja, naša je namjera usporedbom s Kašićevom Biblijom pokazati da je na jezično-stilskoj razini postojala uporabna norma koju su nabožni pisci slijedili, tj. literarna koine koja je povezivala hrvatsku književnost dalmatinsko-dubrovačkoga kruga s bosanskofranjevačkim, a koja je utjecala na širenje štokavštine u pisanoj praksi i procese standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici, Today it is well known and often highlighted that the Franciscan Matija Divković is the founder of Bosnian Franciscan vernacular literature written in Croatian language. His works influenced the Franciscan literature in 17th and 18th century by the choice of themes of moral and didactic texts and especially by the inheritance of stylistic and language features. Many other later Franciscan writers, who wrote in Bosnia and Herzegovina, followed the track of Divković in shaping the literary language. His influence was extended over other religious writers on the Croatian soil in all parts of Bosna Argentina, for example Jesuit Bartol Kašić, who is the author of the first Bible translation into Croatian. His Bible is very important, among other things, because it shows that Kašić follows some specific language and stylistic features of older Croatian translators of religious literature and Bible texts. Therefore, in this paper on the examples of Bible quotes, which Divković's Sermons abound, and with their comparison in Kašić's Bible translation, we will try to show the presence of stable usage in which certain stylistic and language features became a norm or a literary koinè which the religious writers respect. This koinè was connecting the Croatian literature of Dalmatian and Ragusan circle with the Bosnian Franciscan circle and could give a big contribution to spreading shtokavian in writing and to the process of standardization of Croatian language on shtokavian basis. We will also mention the relationship between the observed works and sources from which they were translated. Kašić translated from Vulgata. As he usually translated ad litteram, his dependence on the original is most obvious in Bible. On the other hand, Divković had liberal approach to translation, but the starting assumption would be that he was most faithful to the source in Bible quotes.

Svetkovina Velike Gospe ili Uznesenje Blažene Djevice Marije (latinski: Asumptio Beatae Mariae Virginis) je kršćanska vjerska istina da je Marija nakon što je završila tijek ovozemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo.

Propovijed Govorenije na mladoij misi jedan je od rukopisnih tekstova koji pripada Berčićevu fondu glagoljskih tekstova (fond 67) koji se čuva u Ruskoj nacionalnoj biblioteci (Sankt Peterburg, Rusija). Ova zbirka najveća je zbirka glagoljskih tekstova izvan Hrvatske, broji preko 80 jedinica, od kojih su prema vrstovnom kriteriju najbrojnije propovijedi. Jedna od njih jest propovijed Govorenije na mladoij misi (Berčićev fond 67, rkp. 38), u katalogu zbirke zavedena pod nazivom Prva propovijed mladog svećenika (Первая проповедь молодого священника) i pisana kurzivnom glagoljicom u 18. stoljeću. I dok je vrijeme nastanaka ovog teksta određeno, autor nam je nepoznat, što nam otežava i identifikaciju mjesta nastanka ove propovjedi. Stoga ćemo u radu analizom grafije i posebice analizom jezika teksta pokušati što preciznije otkriti gdje je napisana ova propovijed. Ujedno ćemo ovim istraživanjem nadopuniti u dosadašnjim istraživanjima stečene spoznaje o hrvatskom jeziku u 18. stoljeću, ali i o hrvatskom glagoljskom kurzivu kao pismu na kojem je od 14. do u kasno 19. stoljeće bilo napisano mnoštvo tekstova, od kojih mnogi do danas nisu znanstveno ili stručno obrađeni.

U diplomskom radu naslovljenom "O Bogorodici u molitvi i propovijedi" središnji su predmet bavljenja jedan molitvenik i jedna zbirka propovijedi unutar kojih se istražuje lik Bogorodice. Riječ je o molitveniku "Putovanje duhovno" (1769.) Emerika Pavića i o sedam propovijedi Antuna Papušlića naslovljenih "Dužna slava sinovskoga bogoljupstva…" (1751.). U uvodnom je dijelu obrađeno razdoblje prosvjetiteljstva budući da su oba djela nastala u 18. stoljeću kada u hrvatskoj književnost prevladava poetika prosvjetiteljstva. Zatim slijedi prikaz života i rada obaju autora te glavne odrednice molitvenika „Putovanje duhovno” i Papušlićevih propovijedi. U središnjem dijelu rada istražuje se lik Bogorodice kroz molitve u molitveniku „Putovanje duhovno” te propovijedi napisane za posebne Marijanske blagdane kroz liturgijsku godinu. Cilj je ovog rada istražiti pojavnost Marije (Bogorodice, Divice, Kraljice) u molitveniku i u propovijedima, njezinu funkcionalnu uklopljenost te sličnosti i razlike određene žanrovskom profiliranošću teksta.

Svećenicima je obveza propovijedati Evanđelje.

Zbirka propovijedi Razlike besiede Divkovića za narod slovinski svarhu evanđelia Nedieljnieh priko Svega godišta, objavljena u Veneciji 1616. godine, jedna je od najvažnijih zbirki propovijedi putem kojih su biblijski tekstovi (osobito novozavjetni) utjecali na hrvatsku usmenu tradiciju. Poznato je da je interferentni proces usmene i pisane književnosti jedinu iznimku doživio u srednjovjekovlju, kada je pisana kultura biblijskoga nadahnuća, zbog auditivne recepcije tekstova, učinila snažan utjecaj na onu usmenu. Najvžniju je ulogu u tom interferentnom toku, uz liturgijska čitanja i lekcionare, imalo upravo homiletičko gradivo, osobito u vremenu katoličke obnove. Propovijedi, koje su u načelu parafrazirale biblijske dijelove, utjecale su na tradicijskoga recipijenta svojim približavanjem određenoj sredini i kulturnim potrebama. Te su značajke odavno uočene u Divkovićevim Besjedama stoga se u ovome radu žele pomnije istražiti postupci s pomoću kojih su odabrani novozavjetni tekstovi pripovjednoga karaktera prešli u usmenu tradiciju. Iako su Besjede prijevodi i kompilacije nekoliko latinskih autora 15. i 16. st., upravo specifične Divkovićeve parafraze upućuju na njegovu duboku ukorijenjenost u tradicijsku kulturu i usmenost, što je u konačnici i doprinijelo snažnom utjecaju ovih tekstova na njegove pučke recipijente, a time i daljnje usmenoknjiževne varijante potvrđene u kasnijim zapisima.

Rad se bavi biobibliografijom franjevca opservanta Bernardina Leakovića (1741. – 1815.). U uvodnom se dijelu govori o odabiru teme i objašnjava se sadržajni koncept rada. U drugom se poglavlju rada donosi rukopisna građa o Leakoviću. Riječ je o zapisima crkvenih dokumenata Leakovićeva vremena kojima se prati njegovo redovničko djelovanje. Kroz sljedeće se poglavlje fra Bernardin predstavlja kroz književnopovijesne i leksikografske preglede od početka 19. stoljeća do današnjih dana, a u nastavku se donosi prikaz znanstvenih i stručnih istraživanja kojima je predmetom interesa franjevac Leaković i njegovo djelo. U poglavlju Spisateljski rad predstavljena su Leakovićeva djela i rukopisi. Posebna se pozornost posvećuje katekizmu Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko-katolicsanskih iz 1798. godine, a jedan se njegov dio (molitva) uspoređuje s današnjim Katekizmom Katoličke Crkve. Fra Bernardin (Toma) Leaković rođen je 1741. u Bošnjacima, a umro je 1815. godine u Šarengradu. U franjevački red (Franjevačka provincija sv. Ivana Kapistranskoga) stupio je 1759. godine. Studirao je filozofiju i teologiju u Požegi, Petrovaradinu i Osijeku, a kao profesor filozofije predavao je na učilištu u Iloku. Nekoliko je godina proveo u Svetoj Zemlji obnašajući službe u Betlehemu i Jeruzalemu da bi povratkom u domovinu do kraja smrti djelovao u Šarengradu. Kao nabožni pisac i propovjednik Leaković je napisao nekoliko knjiga vjerskoga karaktera, a najčešće se spominju Govorenja za sve nedilje godishnje na sluxbu pripovidaocah, a na korist slishaocah, Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko-katolicsanskih, Govorenja za svecsane dneve Boxje, B. D. Marie i svetih, s´nikima priloxitima porad poboxnoga obicsaja te Sacra peregrinatio per sanctam Crucis viam ad montem Calvariae duodecim diversis praxibus illustrata et religionis praesertim accomodata a quodam Provinciae Joanneo-Capistranae sacerdote.

Rad se bavi biobibliografijom franjevca opservanta Bernardina Leakovića (1741. – 1815.). U uvodnom se dijelu govori o odabiru teme i objašnjava se sadržajni koncept rada. U drugom se poglavlju rada donosi rukopisna građa o Leakoviću. Riječ je o zapisima crkvenih dokumenata Leakovićeva vremena kojima se prati njegovo redovničko djelovanje. Kroz sljedeće se poglavlje fra Bernardin predstavlja kroz književnopovijesne i leksikografske preglede od početka 19. stoljeća do današnjih dana, a u nastavku se donosi prikaz znanstvenih i stručnih istraživanja kojima je predmetom interesa franjevac Leaković i njegovo djelo. U poglavlju Spisateljski rad predstavljena su Leakovićeva djela i rukopisi. Posebna se pozornost posvećuje katekizmu Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko- katolicsanskih iz 1798. godine, a jedan se njegov dio (molitva) uspoređuje s današnjim Katekizmom Katoličke Crkve. Fra Bernardin (Toma) Leaković rođen je 1741. u Bošnjacima, a umro je 1815. godine u Šarengradu. U franjevački red (Franjevačka provincija sv. Ivana Kapistranskoga) stupio je 1759. godine. Studirao je filozofiju i teologiju u Požegi, Petrovaradinu i Osijeku, a kao profesor filozofije predavao je na učilištu u Iloku. Nekoliko je godina proveo u Svetoj Zemlji obnašajući službe u Betlehemu i Jeruzalemu da bi povratkom u domovinu do kraja smrti djelovao u Šarengradu. Kao nabožni pisac i propovjednik Leaković je napisao nekoliko knjiga vjerskoga karaktera, a najčešće se spominju Govorenja za sve nedilje godishnje na sluxbu pripovidaocah, a na korist slishaocah, Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko-katolicsanskih, Govorenja za svecsane dneve Boxje, B. D. Marie i svetih, s´nikima priloxitima porad poboxnoga obicsaja te Sacra peregrinatio per sanctam Crucis viam ad montem Calvariae duodecim diversis praxibus illustrata et religionis praesertim accomodata a quodam Provinciae Joanneo-Capistranae sacerdote.

*

Propovijed zaranja u postuskrsni događaj zabilježen u Iv 21, 1-19 u kojemu se apostol Petar susreće s uskrslim Gospodinom i nudi alternativni rasplet tog susreta. Primjer Petra kojemu je ponuđena druga šansa poticaj je i današnjim vjernicima na njihovom životnom putu.

U radu se daju savjeti za bolju propovijed vodeći se osnovnim retoričkim kanonima za pripremu govora: inventio, dispositio, elocutio, memoria i actio

U radu se nastoji utvrditi korpusa oratorsko- proznih tekstova hrvatske srednjovjekovne književnosti, a koje je moguće i metodološki opravdano usporediti s oratorsko-proznim tekstovima makedonske srednjovjekovne književnosti. Određivanje korpusa je usko povezano s genološkom problematikom te se prezentira i početak komparativno-tipoloških proučavanja generički sličnih korpusa dviju književnosti, hrvatske i makedonske.

U središti je pozornosti ovoga rada knjiga nedjeljnih i svečanih propovijedi Emerika Pavića (Budim, 5. 1. 1716. – Budim, 15. 4. 1780.) Prosvitljenje i ogrianje jesenog i zimnog doba iliti Nediljne i svecsane predike, priko jeseni i zime dolazeche, razum csovicsansku u dillovanju prosvitljujuche, a dussu s-spasonossnim naukom griuche (...) (1762) u kojemu se istražuje koliko je, kako i u kojim funkcijama propovjednik progovorio o ženi. U Pavićevim se propovijedima žena najčešće pojavljuje u pozitinu kontekstu (žena kao Majka Božja, zaručnica, majka i odgojiteljica, udovica, kći, kraljica, vitezica, mudra i lijepa žena, žena siromašna i potrebita, žena Samrijanka, žena kao žrtva ogovaranja), ali to ne znači da se ne pojavljuje i u situacijama u kojima prevladavaju negativne konotacije (na primjer: žena kao grešnica, plesačica, zavodnica, bludnica, kršiteljica zabrana, pokladara). U Pavićevim je propovijedima, relativno malo informacija o ženi 18. stoljeća i njezinoj svakodnevici, ali se s druge strane, opisom žene u različitim funkcijama i kroz različite tipove pribavlja propovijedima stanovita primjenjivost na različita vremena i različite prostore, pribavlja im stanovitu svevremenost.

U ovom radu se želi prikazati povijest odnosa retorike i homiletike kao samostalne teološke discipline, koja se bavi sadržajem i oblicima kršćanskog govorništva, odnosno usmenog navještaja u obliku bogoslužne propovijedi. Pitanje povezanosti retorike i homiletike prati teološku tradiciju gotovo od samih početaka. Naime, već se Augustin nakon svojega obraćenja našao pred problemom približavanja retorike i kršćanskog propovijedanja. Kao učitelju retorike i poznavatelju antičke tradicije bilo mu je poznato da je retorika vrlo usko povezana s antičkim pogledom na svijet i tadašnjim načinom promišljanja. Problem s kojim se Augustin suočavao bilo je pitanje mogućnosti integracije jedne »poganske« znanosti u teološku teoriju usmenog navještaja, odnosno u homiletiku. Upravo to pitanje, s kojim se Augustin prvi pokušao sustavno suočiti, prati homiletiku sve do danas. Retoriku i njezin odnos prema homiletici u povijesti se različito promatralo, od njezina preuveličavanja pa sve do njezina potpunog obezvređivanja kada je u pitanju kršćansko propovijedanje. Teološke rasprave na tu temu zadnjih su desetljeća prošloga stoljeća ponovno postale aktualne. One su napose prepoznatljive kod protestantskih, ali isto tako i kod katoličkih teologa, te se povezanost retorike i homiletike kod različitih autora različito tumači. Kod nekih se autora u novije vrijeme primjećuje ponovno približavanje retorici, odnosno njezino pozitivno vrednovanje u kontekstu kršćanskog govorništva, dok su neki vrlo skeptični kada se radi o mogućnostima takvog približavanja retorike i homiletike. S tim pozitivnim ili više negativnim vrednovanjem retorike za homiletiku usko je povezana i različitost u načinu razumijevanja retorike kao umijeća javnoga govora i mogućnostima njezine integracije u teološko-homiletički kontekst. Autori koji radije pokazuju rezerviranost prema retorici temelje to većinom na njezinu razumijevanju u čisto instrumentalnom smislu, dok autori koji se zalažu za približavanje retorike i homiletike, prepoznaju u retorici i značajan hermeneutički potencijal za teoriju kršćanskog propovijedanja. Cilj ovog rada jest dati kratki prikaz tih teoloških rasprava i na temelju toga izvesti neke korisne i poučne zaključke., This article presents the history of the relationship between rhetorics and homiletics, as (the latter) an autonomous theological discipline that studies the content and forms of Christian rhetoric, that is oral proclamation in the form of a liturgical sermon. The issue of the relationship between rhetorics and homiletics has been a constant companion of the theological tradition from its beginnings. The problem of convergence of rhetorics and homiletics had to be faced already by Augustine after his conversion. As a teacher of rhetorics and an expert in Antique tradition, he was well aware that rhetorics is tightly related to the antique worldview and its way of thinking. The problem he had to face concerned the possibility of integrating a »pagan« science with a theological theory of oral proclamation; that is, homiletics. It is this same question that Augustine tried to tackle systematically, which became a constant companion of homiletics ever since. Rhetorics and its relationship to homiletics have been treated variously throughout history; from their exaggeration to their complete devaluation, when it comes to Christian preaching. Theology has also seen a renewed interest in the topic in the last couple of decades of the twentieth century, which sparked lively debates. These debates are led by both Protestant and Catholic theologians, where one can witness a variety of views on the relationship between rhetorics and homiletics. While some recent authors expressed a benign view of the relationship between the two disciplines, the others remained quite sceptical about the possibility to bring these two disciplines closer. These differences between the positive and the negative views on the value of rhetorics for homiletics are closely related to the differences in the understanding of rhetorics as an art of public speech and of the possibility of its integration in theological-homiletic context. The authors who expressed a reservation towards rhetorics are mainly subscribing to an instrumental understanding of the discipline, while the authors who support a convergence between the two, recognised a significant hermeneutical potential in hermeneutics for the Christian theory of preaching. The aim of this article is to offer a review of these theological debates and to draw out some useful and instructive conclusions.

Središnja tema ovog rada je predstavljanje i kratka analiza rezultata istraživanja o kvaliteti liturgijskih slavlja i napose kvaliteti propovjedničkih nastupa koje je provedeno u Austriji. U radu se ponajprije ističe i obrazlaže važnost propovijedanja danas, za koju osim teoloških postoje i neki čisto praktični razlozi. Crkveni dokumenti ukazuju na važno mjesto propovijedi u cjelokupnom procesu navještaja i ističu kako služba naviještanja ima središnje mjesto u životu prezbitera. Nakon obrazloženja potrebe propovijedanja danas u tekstu se, na temelju navedenog istraživanja, ukazuje na očekivanja slušatelja od propovijedi i propovjednika, kao i na neke od najčešćih zamjerki propovjednicima. Ta očekivanja i zamjerke slušatelja odnose se kako na sadržaj tako i na stil propovijedanja. U posljednjem dijelu rada bit će govora o nekim poteškoćama propovjedničke službe i opasnostima u koje propovjednik može upasti, te o nekim bitnim elementima te službe, kao što su autentično i vjerodostojno propovijedanje, osobna priprava za službu propovijedanja, potrebu uvažavanja slušateljstva u njihovoj životnoj situaciji, pitanja pisanja i duljine propovijedi, te sam nastup s propovjedaonice. Rezultati ovdje analiziranog istraživanja dobra su platforma za kritičko i samokritičko promišljanje o propovijedi te onima kojima pripada zadaća propovijedanja., The topic of this paper is to present and to analyze the results of a research, carried out in Austria, on the quality of liturgical celebrations, particularly the quality of preaching performances. This work primarily points out the importance of preaching today, for which apart from theological there are also some purely practical reasons. Relevant church documents indicate the important role of sermons in the overall process of proclamation and point out that the ministry of proclamation holds the central place in the presbyter’s life. Having explained the need for preaching today, the paper also indicates, on the basis of the mentioned research, some expectations of the listeners about the sermon and the preacher, as well as the most common listeners’ objections to the preacher. The mentioned expectations and objections refer both to the content and to the style of preaching. The last part of the work deals with some difficulties of preaching ministry, the hazards that can befall a preacher, and some essential elements of that ministry, such as the authentic and credible preaching, personal preparation for the ministry of preaching, taking into account the listeners’ needs in their life situation, the issues of writing and length of the sermon, as well as the appearance on the pulpit. The results of here analyzed research represent a good platform for critical and self-critical reflection on sermons and on those whom that task is due to.

Autori u radu donose pregled sastavljanja propovijedi prema homiletici Davida Buttricka. Rad je podijeljen na tri dijela. Prvi dio opisuje kontekst u kojem djeluje David Buttrick. Njegova homiletika dio je jedne složene struje modernih homiletika koje se javljaju među protestantima krajem 1960-ih godina. Posebnost njegove homiletike jest oslanjanje na fenomenološku metodu iz koje preuzima ideje za sastavljanje propovijedi. Drugi dio opisuje postupak po kojem Buttrick sastavlja propovijed. Naime, njegova se propovijed sastoji od poteza koji su međusobno povezani da čine jednu cjelinu. U ovom dijelu opširno je opisan sadržaj pojedinog poteza te način na koji se postiže da slušatelj upamti potez. Treći dio donosi kratki sadržaj propovijedi o rasipnom sinu te deskriptivnu analizu., In this work the author gives an overview of composing sermons following the homiletics of David Buttrick. The work is divided in three parts. The first part presents the context in which David Buttrick works. His homiletics is a part of a complex trend that arises among Protestants in late 1960s. Specificity of his homiletics is the reliance on phenomenological method from which he takes the ideas when composing the sermon. The second part presents the process by which Buttrick prepares sermons. Namely, his sermon consists of moves that are mutually connected to make a whole. In this part the content of each move is extensively described as well as the way that ensures that the listeners remember the move. The third part presents a brief content of sermon about the prodigal son and its descriptive analysis.

Saljska glagoljska baština sastoji se većinom od raznih matica (krštenih, vjenčanih i umrlih), lašova i pravnih dokumenata poput oporuka i kupoprodajnih ugovora. Skup tekstova pod naslovom Govorenje od posluha ne spada ni u jednu od navedenih vrsti glagoljskih tekstova, nego je ugodno iznenađenje s obzirom na svoju tematiku i namjenu. Govorenje od posluha sadrži propovijedi ili predloške za propovijedi namjenjene redovnicima, u kojima su objašnjene i oprimjerene neke od temeljnih Božjih zapovijedi. Jedna od njih je i četvrta Božja zapovijed, kojoj je posvećeno jedno od poglavlja, a nakon koje slijede i tri egzempla koji ju potkrepljuju. Egzempli iz Govorenja od posluha u jezično - stilskom smislu zanimljivi su i po tome što su, prema svemu sudeći, izvedeni iz dva predloška: nešto starijeg talijanskog i nešto mlađeg hrvatskog. U kojoj mjeri saljski egzempli slijede svoje predloške, a koliko su originalni, bit će obrađeno u ovom radu. Uz ovu prevodilačko-prepisivačku komponentu saljskih egzempala, bit će izložena i obilježja lokalnog govora koji je također ušao u tekst, čineći tako jezično-stilsku kombinaciju koja je, bez obzira na predloške, ispunjavala svoju primarnu funkciju: prenošenje Božje riječi puku.

Poklade predstavljaju narodni običaj kojim u svakodnevicu navire nered – preokreti dobra i zla, duhovnoga i tjelesnoga, realnoga i magijskoga, religijskoga i poganskoga. Razlike između “oprjeka” postavljaju se kao moguće sastavnice tumačenja pokladnih običaja. Izmiješana manifestacija tih “oprjeka” duž pokladnoga perioda odraz je pučke religioznosti, koja je pokušaj nalaženja smisla stvari i razumijevanja svijeta tražila u raznim nadzemaljskim silama, spajajući različite tradicije religioznosti, magije i mitologije. No, u sustavu katoličke religioznosti to je u različitim povijesnim vremenima rezultiralo neprijateljskim stavovima prema pokladama, najčešće izraženima verbalno i deklarativno kroz niz propovijedi. U ovome se radu razmatraju tri pokladne propovijedi – Hilariona Gašparotija (1714. – 1762.), Štefana Zagrebca (1669. – 1742.) i Mihalja Šimunića (o. 1660. – 1669.), koje se predstavljaju kao moguće interpretacije poklada od strane Katoličke crkve te svjedoče o različitim crkvenim tumačenjima pokladnih običaja. U njihovoj se analizi očituje retorika odbacivanja poklada te dijeljenje savjeta i naputaka kako provoditi pokladne dane. Narod se tim propovijedima poučavao u skladu s katoličkom moralnošću, koja je usredotočena na izbjegavanje lošega i grješnoga djelovanja, a pokladni se običaji predstavljaju kao sredstvo širenja kršćanskih istina kojima se iscrtavaju granice poželjnoga ponašanja., The carnival represents a folk custom which brings disorder to everyday life – a revolution of good and evil, spiritual and physical, real and magical, religious and pagan. Differences between the “contrasts” are seen as possible elements in the interpretation of carnival customs. The mixed manifestation of these “contrasts” during the carnival period is a reflection of folk religion, which sought to find meaning and to understand the world through supernatural forces, interweaving various traditions of religiosity, magic and mythology. But in the Catholic religious system this resulted in adverse attitudes towards the carnival in different historical periods, generally expressed verbally and declaratively through sermons. This paper examines three carnival sermons, written by three prominent representatives of old Croatian Kajkavian literature – Hilarion Gašparoti (1714 –1762), Štefan Zagrebec (1669 – 1742) and Mihalj Šimunić (cca. 1660 – 1669). The sermons are presented as possible interpretations of the carnival by the Catholic church and provide evidence about various church interpretations of carnival customs. The analysis of these sermons demonstrates a rhetoric of carnival rejection, as well as advice and instructions on how to spend carnival days. The sermons served to educate folk in accordance with the Catholic morality, whose focus is on the avoidance of bad and sinful behavior. Carnival customs are presented as a means of disseminating truths of the Christian faith by drawing boundaries of desirable behavior.

Brojni retorički priručnici ističu važnost profiliranja publike u javnomu govoru. Kaže se da nema loše publike već samo govora koji je neprilagođen određenoj publici i govornikov je zadatak pronaći retorička sredstva kojima će doprijeti do svojih slušača. O publici ovisi ne samo izbor teme ili središnje misli već i izbor riječi, figura, primjera i ilustracija. U uvodnomu dijelu rada iznose se načini profiliranja te elementi publike kojima je potrebno posvetiti pozornost u pripremi govora. U istraživačkom dijelu analizira se govor 10 svećenika koji se u svojim propovijedima obraćaju mladima (na Susretu hrvatske katoličke mladeži, na Planinarskom križnom putu za mlade, studentske kapelane...). Naime, jedan od izazova Crkve u 21. stoljeću jest privući mlade vjernike, zadržati ih na misi i navesti da pozorno prate propovijedi pri čemu je uloga propovjednika vrlo važna. U radu se analizirao sadržaj propovijedi, osobito figurativnost te govorna izvedba. Rezultati su se zatim usporedili s propovjednicima koji nisu usko profilirali publiku i pokazalo se da su razlike velike. Propovijedi namijenjene mladima bile su figurativnije, osobnije i ekspresivnije, a izvedba je bila ležernija i spontanija. U radu se daje pregled retoričkih elemenata koji svećenicima pomažu da se približe mlađoj publici, da zadrže njihovu pozornost i ostvare pozitivne povratne reakcije., Numerous handbooks on rhetoric emphasize the importance of profiling the audience in public speaking. It is said that there is no bad audience, only bad speeches that are not adapted for a particular audience and it is the speaker’s job to find the right means of rhetoric to reach their audience. The audience dictates not only the subject or the central thought of the speech, but also the choice of words, figures, examples and illustrations. The introductory part of the paper provides different ways of profiling, as well as crucial elements of the audience that have to be included in the process of preparing a speech. The research part of the paper analyzes speeches given by ten priests who address young people in their sermons (from the Meeting of Croatian Catholic Youth, the Hikers’ way of the cross for young people, student chaplains...). The fact is, one of the challenges for the Church in the 21st century is to attract young people, to keep them at the Mass and make them pay close attention to the sermon for which the preacher plays the crucial role. The focus of analysis was on sermon contents, particularly on figurative speech and vocal performance. The results were then compared with preachers who have not closely profiled their audience and there were big differences. The sermons addressed to young people were more figurative, more personal and expressive, and the performance was looser and more spontaneous. The paper gives an overview of rhetorical elements that help priests get closer to the younger audience, to hold their attention and achieve positive feedback.

U radu su istražena reformna zbivanja u hrvatskim povijesnim zemljama za vrijeme reformacije u širem europskom povijesnom, teološkom, kulturološkom i društvenom kontekstu. Uz istraživanje dosad nekorištene arhivske građe, kritički su analizirani objavljeni povijesni izvori i ključna djela hrvatskih i europskih reformatora koja su imala značajni utjecaj na razvoj reformacije u hrvatskim povijesnim zemljama i među iseljenim Hrvatima. Korištenjem recentnih teorijskometodoloških predložaka na temelju proučene građe napravljena je kritička sinteza povijesti reformacije na hrvatskom povijesnom prostoru. Kao teorijska podloga služili su modeli nove društvene i kulturne povijesti, odnosno nove vjerske povijesti. U fokusu istraživanja nalaze se modaliteti recepcije i prakticiranja reformnih ideja u različitim društvenim slojevima u hrvatskom povijesnom prostoru, od pučkog do elitnog protestantizma. Istraživanjem su identificirana specifična područja, razdoblja i procesi razvoja reformacije. U kontekstu širenja europske reformacije reformna zbivanja u hrvatskim zemljama odvijala su se u tri područja koja su bila rubna područja šire vjerske, geografske, političke, gospodarske i kulturne cjeline. Razvoj reformacije pratimo i u tri razdoblja: u prvom razdoblju je reformno učenje služilo kao duhovna obnova Rimokatoličke crkve, u drugom za ustanovljenje i institucionalizaciju evangeličke ili reformirane tradicije reformacije, a za treće je razdoblje karakteristična borba za opstanak tijekom protureformacije. U radu se razmatraju i ključni procesi promidžbe, navještaja i utvrđivanja nauka Svetoga pisma, koji uključuju propovijedanje, poučavanje i tumačenje istog u obitelji i zajednici vjernika, različite vrste bogoslužja i bogoštovlja, odnose u braku i obitelji, odgoj i obrazovanje djece i odraslih. Posebna se pažnja pridaje prijenosu ideja tiskanim knjigama, brošurama i dramskim uprizorenjima. Kako je temeljni cilj reformacije bio naviještanje evanđelja i obnova življenja Crkve ukorijenjena u nauku Svetoga pisma, reformatori u hrvatskim povijesnim zemljama tek su djelomice ostvarili taj cilj. Uz tek djelomičnu i nedostatnu potporu plemstva te učinkovitu protureformaciju i strah od inkvizicije, uspjeh reformacije u hrvatskim zemljama ovisio je o uspješnoj organizaciji i suradnji crkava, uspostavljanju općeg obrazovanja te osposobljavanju vjernika za duhovne službe.

Brojni retorički priručnici ističu važnost profiliranja publike u javnomu govoru. Kaže se da nema loše publike već samo govora koji je neprilagođen određenoj publici i govornikov je zadatak pronaći retorička sredstva kojima će doprijeti do svojih slušača. O publici ovisi ne samo izbor teme ili središnje misli već i izbor riječi, figura, primjera i ilustracija. U uvodnomu dijelu rada iznose se načini profiliranja te elementi publike kojima je potrebno posvetiti pozornost u pripremi govora. U istraživačkom dijelu analizira se govor 10 svećenika koji se u svojim propovijedima obraćaju mladima (na Susretu hrvatske katoličke mladeži, na Planinarskom križnom putu za mlade, studentske kapelane...). Naime, jedan od izazova Crkve u 21. stoljeću jest privući mlade vjernike, zadržati ih na misi i navesti da pozorno prate propovijedi pri čemu je uloga propovjednika vrlo važna. U radu se analizirao sadržaj propovijedi, osobito figurativnost te govorna izvedba. Rezultati su se zatim usporedili s propovjednicima koji nisu usko profilirali publiku i pokazalo se da su razlike velike. Propovijedi namijenjene mladima bile su figurativnije, osobnije i ekspresivnije, a izvedba je bila ležernija i spontanija. U radu se daje pregled retoričkih elemenata koji svećenicima pomažu da se približe mlađoj publici, da zadrže njihovu pozornost i ostvare pozitivne povratne reakcije.

Središnja tema ovog rada je predstavljanje i kratka analiza rezultata istraživanja o kvaliteti liturgijskih slavlja i napose kvaliteti propovjedničkih nastupa koje je provedeno u Austriji. U radu se ponajprije ističe i obrazlaže važnost propovijedanja danas, za koju osim teoloških postoje i neki čisto praktični razlozi. Crkveni dokumenti ukazuju na važno mjesto propovijedi u cjelokupnom procesu navještaja i ističu kako služba naviještanja ima središnje mjesto u životu prezbitera. Nakon obrazloženja potrebe propovijedanja danas u tekstu se, na temelju navedenog istraživanja, ukazuje na očekivanja slušatelja od propovijedi i propovjednika, kao i na neke od najčešćih zamjerki propovjednicima. Ta očekivanja i zamjerke slušatelja odnose se kako na sadržaj tako i na stil propovijedanja. U posljednjem dijelu rada bit će govora o nekim poteškoćama propovjedničke službe i opasnostima u koje propovjednik može upasti, te o nekim bitnim elementima te službe, kao što su autentično i vjerodostojno propovijedanje, osobna priprava za službu propovijedanja, potrebu uvažavanja slušateljstva u njihovoj životnoj situaciji, pitanja pisanja i duljine propovijedi, te sam nastup s propovjedaonice. Rezultati ovdje analiziranog istraživanja dobra su platforma za kritičko i samokritičko promišljanje o propovijedi te onima kojima pripada zadaća propovijedanja.

Pristupajući Kačićevu Razgovoru ugodnome naroda slovinskoga (1756.) u kontekstu pučke književnosti, bili smo vođeni trima temeljnim pojmovima koji su usmjeravali ovo istraživanje, a to su: propovijed, strah Božji, junaštvo. Navedeni pojmovi ističu unutarnju vrsnoću Razgovora kao pučke književne vrste univerzalnih odrednica preko kojih je uspostavljen čvrst odnos između autora koji pripada ustaljenom toposu nekada i recipijenta koji objedinjuje pojmove nekada i sada, a koji predstavljaju temeljnu i ukorijenjenu literarnu vezu s latinskom književnom tradicijom Kačićeva vremena. Razgovor ugodni nije samo jedna od niza predodžaba Turaka u hrvatskoj turkološkoj književnosti već je jedan od možda i najbitnijih literarnih trenutaka u Hrvatskoj koji suprotstavlja pojmove junaštva i zločinstva u čemu upravo pojam tolerancije i njezino doziranje ima presudnu ulogu, što je i do danas ostala aktualna tema mnogih rasprava.

U tekstu se govori o svećeniku i jezikoslovcu Šimi Starčeviću te posebno o njegovim homilijama. Riječ je o djelu Homilije iz 1850. godine u kojem su homilije raspoređene prema duhovnoj godini. Promatra se struktura homilija, značajke Starčevićeva pristupa temi i oblikovanju teksta te funkcionalnosti homilije u njegovom vremenu.

U tekstu se govori o svećeniku i jezikoslovcu Šimi Starčeviću te posebno o njegovim homilijama. Riječ je o djelu Homilije iz 1850. godine u kojem su homilije raspoređene prema crkvenoj godini. Promatra se struktura homilija, značajke Starčevićeva pristupa temi i oblikovanju teksta te funkcionalnosti homilije u njegovu vremenu., The text speaks of the priest and linguist Šime Starčević and especially about his homilies. It concerns his work Homilies from 1850 when homilies were arranged through the church year. The structures of the homilies are observed, the characteristics of Starčević's approach to the subject and functionality of homilies in his time.

Razgovor duše i misli (skr. DM) hrvatskoglagoljsko je djelo sačuvano u dvjema verzijama iz 15. i 18. stoljeća. Po sadržaju i obliku to je prozni razgovor personifi ciranih Misli i Duše, kojemu izravni latinski ili talijanski predložak nije pronađen. Publici i autoru ili pisaru teološko-filozofske finese o slojevima duše ili unutarnjem ustroju čovjeka nisu bile primarne; važno je bilo ostvariti ekspresivan sastav koji će potaknuti na meditaciju vlastita života, pa se i publika može prepoznati kao pretpostavljeni aktantski subjekt. Prenja kao tekstna skupina stoje između refleksivne i pripovjedne proze, te između pripovjedne proze i drame. U srednjem je vijeku postojao manji jaz između pripovjednih i dramskih oblika negoli u novovjekoj književnosti. Etičnost teksta jasno dolazi do izražaja kroz pouku i ganuće; autor DM manje se trudio oko učinka delectare. Neki unutartekstovni detalji nisu nedvojben dokaz izvedbe, ali su signal performativnosti DM u smislu odmjerena čitanja naglas (prelekcije). Likovi ne razgovaraju samo međusobno, već oni zapravo govore i »preko rampe« primateljima – upravo publici. Dijalog je refleksivan, a razgovor Misli i Duše u sebi ujedinjuje dramatičnost, pripovjednost i propovjednost., The conversation between the personified Soul and Thought (DM) is a Croatian Glagolitic work of prose preserved in two versions from the 15th and 18th centuries. A direct Latin or Italian matrix has not been identified. The audience and author or scribe did not pay much attention to the theological-philosophical nuances in the layers of the soul or the inner constitution of humans. The primary goal was to create an impressive composition which will induce meditation of one’s own life, therefore the recipients can also be identified as actantial subjects. Contrasts as a genre can be positioned between reflexive and narrative prose, and between prose and drama. In the Middle Ages the gap between narrative and dramatic kinds or genres was not as clear as it is in the modern literature. The ethical quality of DM is clearly expressed through instruction and emotion; the author paid less attention to achieving delectare. Some intertextual signals are not an unequivocal proof of performance, but a clear indication of the performability of DM in the sense of a moderate prelection. The characters do not converse only between themselves, they also address the recipients – the audience. The dialogue is reflective, and the conversation between Soul and Thought connects drama, »sermonicity« and meditation.

14. NEDJELJA: ISUS EGZORCIST Lk 10, 1-9.17-20.

Autor donosi liturgijsko teološko utemeljenje homilije. Na osnovi biblijskih tekstova, crkvene tradicije i recentnih crkvenih dokumenata, autor u prvomu dijelu pokazuje kako bogoslužni čin podjednako čine i riječ i čin (tj. liturgijski znak). U drugomu se dijelu razlaže posebno mjesto bogoslužja riječi u samom bogoslužju: riječ naviješta ono što se u bogoslužnom činu otajstveno događa: bez riječi Božje otajstveno znak bi se mogao shvatiti kao magijski čin. U trećemu se dijelu sustavno razlaže mjesto homilije u sklopu bogoslužja riječi, a onda u i samom bogoslužju. Sveto pismo, crkvena predaja, a osobito dokumenti nastali nakon Drugoga vatikanskog sabora naglašavaju da je homilija konstitutivni dio bogoslužja riječi i bogoslužja kao takvog. Ona se treba prvenstveno temeljiti na naviještenoj Božjoj riječi, pa i onda kada se sustavno želi tumačiti istine vjere. Na koncu se daju neke konkretne sugestije kako homiliju dobro pripraviti i postaviti., In this article the author reveals the liturgical-theological foundation of homily. In the first section biblical texts, Church traditions and recent Church documents are used by the author to show that the Word and act (liturgical sign) are equally presenting the act of liturgy. The second part clarifies the special place of the liturgy of the Word within the liturgy itself: the Word proclaims the act which is realized in the mystery of Christian liturgy: without the Word the sign of mystery could be understood as an act of magic. The third section provides a systematic clarification of the position the homily occupies within the liturgy of the Word and the liturgy itself. The Holy Scripture, Church tradition, and in particular the documents which disappeared after the Second Vatican Council, call attention to the fact that the homily is a constitutive part of the liturgy of the Word and of the liturgy as such. It should primarily be based on the proclaimed Word of God, even in the case when the truths of the faith are to be interpreted systematically. The conclusion of the article contains some concrete suggestions on how to prepare and present a homily.

Razgovor misli s dušom (DM) hrvatskoglagoljsko je djelo sačuvano u dvije verzije iz 15. i 17. stoljeća. Po sadržaju i obliku to je prozni razgovor personificiranih Misli i Duše kojemu izravni latinski ili talijanski predložak nije pronađen. Tekst je izvorno mogao nastati u okviru redovničke meditativne tradicije. Publici i autoru/pisaru teološko-filozofske finese o slojevima duše ili unutarnjem ustroju čovjeka nisu bile primarne ; važno je bilo ostvariti ekspresivan sastav koji će potaknuti na meditaciju vlastita života, pa se i publika može prepoznati kao pretpostavljeni aktantski subjekt. Prenja kao tekstna skupina stoje između refleksivne i pripovjedne proze, te između pripovjedne proze i drame. U srednjem je vijeku postojao manji jaz između pripovjednih i dramskih vrsta/oblika nego li u novovjekoj književnosti. Stilski postupci uporabljeni u DM ostvaruju svojevrsnu eufoniju i omogućuju valovito kretanje kroz tekst, u kojem se izmjenjuju kretanje prema novim temama i stalno vraćanje na temeljne misli i pouke. Etičnost teksta jasno dolazi do izražaja kroz pouku i ganuće ; autor DM manje se trudio oko učinka delectare. Neki unutartekstovni signali nisu nedvojben dokaz izvedbe, ali su signal performativnosti DM u smislu odmjerenoga čitanja naglas (prelekcije). Likovi ne razgovaraju samo međusobno, već oni zapravo govore i „preko rampe“ primateljima – upravo publici. Dijalog je refleksivan, a razgovor Misli i Duše u sebi ujedinjuje dramatičnost, pripovjednost i propovjednost.

Liturgijsko-pastoralni časopis “Služba Božja” kroz 50 godina izlaženja donosio je i priloge za homiletsku građu što je bio jedan od oblika podupiranja liturgijske obnove što ju je naznačio Drugi vatikanski sabor. Auktor u ovom članku analizira priloge homiletske građe objavljene u časopisu i popratnim izdanjima stavljajući ih u kontekst gibanja u Crkvi toga vremena. Osobito je značajno usmjeravanje homilije prema svetopisamskim čitanjima što su se naviještala u nedjeljnom bogoslužju i promicanje homilije kao sastavnog dijela bogoslužja. Ukazujući na pravo mjesto i ulogu homilije u bogoslužju, autor sugerira i moguće perspektive za daljnje usmjeravanje časopisa koji bi i dalje trebao biti pomoćno sredstvo pastoralnim radnicima kod pripremanja i izvođenja bogoslužja. U tom poslu ovdje se zadržavamo na homiliji i problemima što se pojavljuju. Osobit je naglasak stavljen na prilagođavanje naviještenom Pismu ali i stanju slušatelja naviknutih na nove načine govorne komunikacije., In the fifty-year period of publishing, the liturgical-pastoral periodical Divine Service has brought some contributions of homiletic materials. In this article the author analyzes the contributions of homiletic materials published in the periodical and in concurrent editions putting them in the context of thattime Church developments. It is important to point out the directing of the homily towards the Bible readings announced on Sunday service and promoting the homily as an integral part of liturgy. Indicating the proper place and role of the homily in liturgy, the author also suggests possible prospects for further guidelines of the periodical which should continue assisting the pastoral workers in preparing and carrying out the liturgy.

Autor u članku primošlja odnos Duha i Riječi, a potom i odnos Duha i pisane Riječi, Svetoga pisma. Potom progovara o Duhu koji po Riječi izgrađuje Crkvu te iz toga zaključuje na svećenikov odnos prema Riječi Božjoj, odnosno da bi svećenik kao služitelj Riječi najprije trebao postati ponizni slušatelj da bi mogao drugima navijestiti i otkriti bogatstva riječi Božje.

U referatu je pozornost usmjerena na proznu dionicu kajkavske književnosti 18. stoljeća. Riječ je o kajkavskim pobožnim pripovjedačima (K.Georgijević), koji su pišući/govoreći svoje propovijedi postajali i pripovjedači, jer su u svoje duhovne razgovore unosili razne priče, anegdote, bajke, često s fantastičnim elementima. Ovakvu je prozu započeo pisati u 17. stoljeću Juraj Habdelić, a u 18. stoljeću nastavili su je pisati pisci kao što su: Juraj Mulih, Štefan Zagrebec, Štefan Fuček i drugi. U ovom će radu posebna pozornost biti usmjerena na propovijedi Štefana Zagrepca (Zagreb, 1669.- Zagreb, 1742.), kajkavskog propovjednika i pripovjedača. Kako je njegovo jedino djelo – Pabulum spirituale ovium christianarum... / Hrana duhovna, ovčic kerščanskeh... – objavljeno u pet knjiga (I. svezak u Zagrebu 1715., II. svezak u Klagenfurtu 1718., III. svezak u Zagrebu 1723., IV. svezak u Zagrebu 1727. i V. svezak u Zagrebu 1734.) na više od 3000 stranica, u ovom će radu biti riječi samo o posljednjoj, petoj knjizi iz 1734. godine. U radu se istražuje poetika Zagrebčevih propovijedi, a posebice uklopljenost i značenje životinjskoga svijeta.

U tekstu je pozornost usmjerena na proznu dionicu kajkavske književnosti 18. stoljeća. Riječ je o kajkavskim pobožnim pripovjedačima (K. Georgijević), koji su pišući/govoreći svoje propovijedi postajali i pripovjedači, jer su u svoje duhovne razgovore unosili razne priče, anegdote, bajke, često s fantastičnim elementima. Ovakvu je prozu u 17. stoljeću započeo pisati Juraj Habdelić, a u 18. stoljeću nastavili su je pisati pisci kao što su: Juraj Mulih, Štefan Zagrebec, Štefan Fuček i drugi. U ovom će radu posebna pozornost biti usmjerena na propovijedi Štefana Zagrepca (Zagreb, 1669. - Zagreb, 1742.), kajkavskog propovjednika i pripovjedača. Kako je njegovo jedino djelo - Pabulum spirituale ovium christianarum... I Hrana duhovna, ovčic kerščanskeh... - objavljeno u pet knjiga (I. svezak u Zagrebu 1715., II. svezak u Klagenfurtu 1718., IIΙ. svezak u Zagrebu 1723., IV. svezak u Zagrebu 1727. i V. svezak u Zagrebu 1734.) na više od 3000 stranica, u ovom će radu biti riječi samo o posljednjoj, petoj knjizi iz 1734. godine. U radu se istražuje poetika Zagrepčevih propovijedi, a posebice uklopljenost i značenje životinjskoga svijeta., The focal point of interest of this paper is 18th century kajkavian prose. The authors in question are kajkavian religious storytellers (K. Georgijević) who by writing/telling their sermons also became prose-writers, since in their spiritual conversations they also included various stories, anecdotes and fairytales - frequently with fantastic elements. Prose like this was first written in the 17th century by Juraj Habdelić, and in the 18th century it was produced by authors such as: Juraj Mulih, Štefan Zagrebec, Štefan Fuček, and others. The paper gives special attention to sermons written by Štefan Zagrebec (Zagreb, 1669 - Zagreb, 1742), a kajkavian preacher and storywriter. Since his only work - Pabulum spirituale ovium christianarum ... / Hrana duhovna, ovčic kerščanskeh ... - was published in 5 books (volume I in Zagreb in 1715, volume II in Klagenfurt in 1718, volume III in Zagreb in 1723, volume IV in Zagreb in 1727 and volume V in Zagreb in 1734) comprising of more than 3000 pages, this paper discusses the last, fifth book from 1734. The poetics of the sermons written by Zagrebec are also researched with special emphasis on fauna.

U radu se u središtu pozornosti nalazi prozna obrada legende o svetom Eustahiju, koja u staroj hrvatskoj književnosti ima svoje potvrde od srednjega vijeka do predilirskoga vremena (srednjovjekovna obrada s početka 14. stoljeća, obrada iz Lucićeva Vartla s kraja 16. stoljeća, Glavinićeva iz 1628. godine, Gašparotijeva iz 1760. i Rapićeva iz 1762. godine). Riječ je o Placidu (II. stoljeće), zapovjedniku Trajanove tjelesne straže, koji krštenjem dobiva ime Eustahije, zatim podnosi teške muke i iskušenja zajedno sa svojom obitelji sve do nasilne smrti. Posebna je pozornost u radu usmjerena na zanemarenu ili previđenu obradu slavonskog franjevca Đure Rapića. Usporednim čitanjem svih pet inačica o svetom Eustahiju, i to u odnosu na sižejnu strukturiranost teksta, likove i pripovjedačke strategije, dolazi se do zaključka o kakvoći Rapićevih postupaka u preoblikovanju već postojećih predložaka.

Jedno od važnih pitanja suvremenoga života jest: Koja je uloga religije odnosno vjere u javnom životu bilo da je riječ o gospodarstvu, medijima, kulturi ili politici? O toj temi se više raspravlja u svijetu nego u Hrvatskoj. Ova knjiga na specifičan način obrađuje pitanje vjere i vjernika u javnom životu i to u raznim segmentima javnoga života u Hrvatskoj. Polazište za nastanak ove knjige jesu „ Katedralne propovijedi“ koje je autor održao u vremenskom razmaku od tri akademske godine (2002. – 2005.) u Zagrebačkoj prvostolnici. Usmena riječ je naknadno pretvorena u pisano razmišljanje i analizu različitih pitanja s kojima se susreće kršćanin u hrvatskom crkvenom i javnom životu. Naslov svakoga teksta odnosno cjeline (ukupno 149) ukazuje na različita pitanja s kojima se svakodnevno susreće hrvatski intelektualac, posebno vjernik, u javnom životu. Autor poseban naglasak stavlja na etičko-moralnu i socijalnu problematiku u tranzicijskom hrvatskom društvu ; ukazuje na socijalnu crtu biblijske poruke i kršćaninovo poslanje u svijetu. Autor je tražitelj, koji je na zajedničkom poslu sa svima kojima su na srcu duhovne vrijednosti i pravednije hrvatsko društvo, stavljajući poseban naglasak na savjest i odgovornost kršćana u javnom životu. Kao teolog moralist i socijalni etičar autor primjenjuje socijalni nauk Katoličke Crkve na konkretnu hrvatsku situaciju vodeći računa o interdisciplinarnom pristupu u pluralističkom hrvatskom društvu. Tekstovi govore o društvenim potrebama socijalne duhovnosti, a socijalno angažirana vjera je sastavni dio javnoga života. Svi oni koji žele kritički razmišljati i raspravljati o ulozi vjere i uopće religije u javnome životu, pronaći će brojne kritičke tonove i argumentirane poticaje za daljnje produbljivanje ove teme.

Daje se pregled nekoliko vrsta bogoštovlja u crkvama reformacijske baštine.

Mnoga djela hrvatske književnosti, osobito one starije, rijetko ili gotovo nikako nisu podrobnije promatrana u ozračju fenomena pučke književnosti premda su ista redovito bila namijenjena puku. Složenost istraživanja postaje veća kada se spozna medijska dvojnost pučke književnosti: usmena i pismena, na što se nadovezuje neminovni socijalni aspekt pučke književnosti koja je za prosvjetljenje "siromaha težaka i čobana naroda slovinskoga" kako je zapisao u predgovoru Razgovora ugodnoga" 1756. godine Andrija Kačić Miošić. Cilj istraživanja temelji se na Kačićevu Razgovoru ugodnome promatranom u kontekstu fenomena pučke književnosti te na ranije utvrđenim književnim i znanstvenim spoznajama Kačićevim, prozvanim evangelicus contionator. Korijene pučkih smjernica Razgovora valja tražiti u disputacijama i propovjedničkom nadahnuću kao preduvjetu oblikovanja književnoga djela namijenjenoga puku u čemu je Kačić ostao nenadmašan. Specifična oblikovanja propovjedničih Kačićevih iskustava utemeljena su na principima "straha Božjega", jedinstvene pokretačke misaone i djelotvorne energije koja se u Razgovoru ističe putem junaštva kao jedinstvenoga ljudskoga fenomena. Junak stoji na granici dobra i zla koje u kontekstu straha pred Bogom gubi negativne konotacije i ostaje štovan zauvijek. Na opozitnim pojmovima straha i junaštva, univerzalnim biblijskim motivima, stvara se slika čovjeka uzora i čovjeka pravednika - biblijskoga Joba, Njemu se Kačić klanja te ga kao takvoga uvodi u pučku spoznaju. Univerzalnost Kačićeve teme junaka, razrađene na motivu straha Božjega neprolazni su i shvatljivi jedino u narodu i u njegovom naturalizmu neiskvarenom i zdravom kojega je mogao oblikovati samo visoko obrazovani intelektualac i duboki poznavatelj prošlosti i sadašnjosti svoga okruženja.

Propovijedi je pripravio Adalbert Horvat za Marijine blagdane koje je Crkva na području Habsburške monarhije mogla slaviti sredinom prve polovice 19. st. skladu s jozefinističkim zakonima. Njegovi govori u potpunosti izriču vjerske istine o Mariji. Ustroj govora je dramatičan ; u svim govorima je očita trajna napetost između Marijine veličine koja je utvrđena na dostojanstvu njezinog bogomaterinstva i na njezinom vjernom ispunjavanju poziva Majke Božje s jedne strane, a s druge strane nebrigom kršćana za njezinu životnu veličinu i nevoljkost da je slijede i nasljeduju premda je upravo to pravi način marijanske pobožnosti.