Search

Autor u ovom članku pojašnjava ideje o prvom navještaju što nužno upućuje i na potrebu nadvladavanja postojećih stereotipa i preispitivanja izvora koji govore o prvom navještaju u prvoj kršćanskoj zajednici. Na početku daje neke metodološke napomene radi ispravnog shvaćanja Novoga zavjeta. Zatim govori o apostolskom propovijedanju te o postojanju i načinima prvog navještaja u prvoj Crkvi. Prva je Crkva zajednica živog spomena. Kerigma je "drugi" Isusov "spomen". U raznim izričajima Isusova spomena u Novome zavjetu autor otkriva i razne oblike kerigme. Osobine novozavjetne kerigme pomažu nam da otkrijemo njezin izvorni identitet. Suvremeno pastoralno razmišljanje ukazuje nam na važnost izvornog pluralizma u prvom navještaju. Za pravo razumijevanje kerigme valja imati na umu cjelovitost Novoga zavjeta, a bit će potrebno premisliti i neke ustaljene stereotipe., The author of this article explains the idea of the first proclamation which points to the need for transcending the existing stereotypes and re-examining the sources that mention the first proclamation of the first Christian community. The article first outlines some methodological notes for a better understanding of the New Testament. Then the author mentions the apostolic preaching and the presence and methods of the first proclamation in the early Church. The first Church is a community of remembrance. The kerygma is Jesus' "second" "remembrance." In various forms of remembrance of Jesus in the New Testament, the author reveals various forms of kerygma. Characteristics of the New Testament kerygma help us to discover its original identity. Pastoral reflection today shows us the importance of the original pluralism of the first proclamation. For an authentic understanding of kerygma the integrity of the New Testament must be upheld, and it will be necessary to re-think some standard stereotypes., In diesem Artikel deute der Autor Ideen von der ersten Verkündigung, was notwendig auch auf das Bedürfnis der Überwältigung bestehender Stereotype und Überprüfungen von Quellen, die von der ersten Verkündigung in der ersten christlichen Gemeinschaft sprechen, hinweise. Am Anfang werden manche methodologische Anmerkungen zwecks des richtigen Verständnisses vom Neuen Testament dargelegt. Darauf werde vom apostolischen Predigen und der Anwesenheit wie auch Weisen der ersten Verkündigung in der ersten Kirche geredet. Die erste Kirche sei eine Gemeinschaft und Leben des Gedenkens. Kerygma sei das "zweite" Andenken Jesu. In verschiedenen Aussagen des Gedenkens Jesu im Neuen Testament enthülle der Autor auch verschiedenartige Formen von Kerygma. Eigentümlichkeiten der Kerygma vom Neuen Testament verhelfen uns dazu, ihre ursprüngliche Identität zu entdecken. Pastorales Bedenken verweise uns heutzutage auf die Wichtigkeit des ursprünglichen Pluralismus in der ersten Verkündigung. Fürs authentische Verständnis von Kerygma solle man die Vollständigkeit des Neuen Testaments im Gedächtnis behalten, wie auch manche gebräuchliche Stereotype überlegen.

Sve su religije svijeta u svojoj srži nostalgične jer se žele što više približiti iskonskom svetom vremenu u kojem je prema njihovom vjerovanju vladao savršeni red, potpuna ljudska sreća i blizina božanstava, neka vrst dakle zemaljskog Edena. Za razliku od tih religija, kršćanstvo smatra da se glavni natpovijesni i povijesni događaj odigrao u sredini vremana, a ne na njegovu početku: u Božjem utjelovljenju u doba rimskog zauzeća Palestine. Zato se kršćanstvo okreće sjećanju u euharistiojskom slavlju molitvom &#8220 ; Ovo činite meni na spomen&#8221 ; . No osim te nostalgije stvara se u kršćanstvu jedna druga i oprečna nostalgija: ona koja se sjeća svjetovne moći državne Crkve izrasle iz Konstantinova naslijeđa, posuđujući mu pravo, ustroj i ideologiju. A upravo će se te dvije nostalgije dijalektički smjenjivati u povijesti od početka kršćanstva do današnjih dana. Drugi je vatikanski koncil htio nadmašiti taj dualizam, odmaknuvši se od svake zemaljske moći i potpadanja pod utjecaj države. Ipak, sukob se dviju nostalgija nastavlja, premda u drugim oblicima i iskazima, pa je svaki kršćanin najprije u sebi pozvan razriješiti to dvojstvo u korist Krista, a protiv svake svjetrovne moći.

Kristovo utjelovljenje i mesijansko djelovanje bilo je početak »milosne godine Gospodnje« koja i danas traje. Zato je jubilej 2000. na koji nas Ivan Pavao II. zove i sprema sjećanje na prošlost koja traje i vodi u budućnost koja je počela. Biblijski pojam spomena (zikkaron, anamnesis) sadrži povijesno i liturgijsko prisjećanje na prošle Božje zahvate od kojih Božji narod živi u sadašnjosti. Takav je šabat kao tjedni spomen stvorenosti na sliku Božju, oslobođenja iz ropstva i uključenosti u narod Božji. Takva je Pasha kao godišnji spomen izbavljenja već dogođenog i stalno iščekivanog. Takva je Isusova i naša molitva da dođe kraljevstvo Očevo kojemu se Isus stavljao potpuno na raspolaganje te traži da i mi tako postupamo. Crkva uprisutnjujući prošla djela Božja vrši svoje poslanje kao narod Božji koji putuje prema eshatonu, a budućnost ljudi i svemira gleda kao ostvarenje Božjih obećanja., John Paul II in his opening and concluding chapters of Tertio millenio adveniente quotes several times Heb 13,8: »Jesus Christ is the same yesterday, today, and forever«. This article is an exegetical analysis of New Testament texts on which the Pontiff relies in calling the Christians of our time to prepare for ending second millenium and for entering the third millenium. Biblical concepts of zikkaron and anamnesis involve not only remembering God's deeds but re-enacting them in each new generation of God's people. 1. Shabbath as weekly memorial of creation in God's image, deliberation from slavery and inclusion into God's people. In Genesis 2,1-4; Exodus 20,8-11; Deutoronomy 5,12-15 these three aspects of shabbath are present and especially the third one was decive for the Jews of diaspora in preserving their religious and national identity. In 1 Co 16,1-4; Acts 20,7-12; Rev 1,10 Christians celebrate their eucharist on first day of the week but they keep all aspects of Old Testament shabbath in their weekly day of rest and prayer. 2. Passover is yearly memorial of redemption which has taken place but its final enactment is faithfully being expected. In Exodus 13,8 every Jewish family celebrating the Passover festival repeats: »This is because of what the Lord did for me when I came out of Egypt.« God's people enact God's past deeds in their Passover feast and expect the full appearence of God's salvation. In 1 Cor 5,7 Christians are reminded that »our paschal lamb, Christ, has been sacrificed«. This and other texts on eucharist in 1 Cor are a trace of last supper as Jesus' Passover. In committing his disciples »to do this in memory of me« (Lk 22,19d = 1 Cor 11,24c) Jesus gave paschal character to his farewell meal. Maranatha (1 Cor 16,22; Rv 22,20) reflects eschatological aspect of the eucharist and of the Church, who is being constituted and manifested at her eucharist. 3. Your kingdom come. This prayer of Jesus involves his preaching and enacting of God's reign. It includes his experience of God as Abba and his willingness to seek first the kingdom of God (Mt 6,32 - Lk 12,31). In his words and deeds Jesus has taken away the apocalyptic veil from the concept of kingdom (entapokalyptisiert - H. Schürmann) but he kept the eschatological aspect of it. When we Christians pray this prayer of our Lord we should recognize the signs of God's presence in our world and be obedient instruments of his saving activity. 4. Eschatological, not cataclysmic orientation of pilgrim Church on earth. In immediate context of Heb 13,7-9 first generation of Christian hegoumenoi (leaders of a group living in diaspora) have died but Jesus remains our high priest forever. Celebration of the second millenium of incarnation is a kairos or favorable opportunity and challenge to reaffirm the Christian view of future. It is »paradigm for transcendence« (J. Moltmann).

Spominjanje imena pokojnih u euharistijskim molitvama spada na svećenika, a ne na niže službenike. Euharistijska je molitva naime molitva svećenika.

Gospodo kardinali! Poštovana braćo nadbiskupi i biskupi. Časni opate ovog vrlo slavnog samostana. Svijetlo gospodo predstavnici odličnih civilnih i vojnih vlasti. I svi ovdje prisutni svećenici, monasi i redovnici. Pitomci, gosti ove kuće. Vjernici i hodočasnici, koji ste amo došli za ovu prigodu.

Dao Bog da vjera, koja je prožimala povijest grada i unaprijed raste i napreduje. Kao što ju je povijest predala gradu Šibeniku do današnjeg dana - neka je tako i današnji naraštaj preda svojim pokoljenjima - živu i praktičnu.

U nepromjenjivim dijelovima teksta sv. Mise spominju se na nekoliko mjesta razni sveci.

Na to imamo odgovor Vijeća za provođenje liturgijske konsitucije.