Zbog rastućeg opsega i heterogenosti suvremenog starosjedilačkog književnog korpusa, ova knjiga ne pretendira biti njegov sveobuhvatan pregled, nego u razmatranje uzima nekoliko ključnih i reprezentativnih djela—romane Ceremonija (Ceremony, 1977.) i Pripovjedač (Storyteller, 1981.) Leslie Marmon Silko, Ljubavna magija (Love Medicine, 1984.) i Tragovi (Tracks, 1988.) Louise Erdrich te Medicine River (1989.) i Zelena trava, voda koja teče (Green Grass, Running Water, 1993.) Thomasa Kinga. U žarištu su čitanja koncepti pripovijedanja, narodnosti i hibridnosti kojima želimo ukazati na poetološku i epistemološku posebitost suvremenog starosjedilačkog pisma. U prvom poglavlju razmatramo distinktivna poetološka obilježja starosjedilačke književnosti te problematiku njezine klasifikacije i njezina određenja prema dominantnom književno-kritičkom kanonu. Prikazom teorijskih pristupa Arnolda Krupata, Jamesa Rupperta i Andrewa Wigeta te predstavnika starosjedilačke književne kritike Louisa Owensa, Grega Sarrisa i Geralda Vizenora ukazujemo na aplikabilnost postkolonijalnog koncepta hibridnosti i Bahtinova dijalogizma pri interpretaciji suvremenog starosjedilačkog pisma. Kroz komponente jezika, srodstva, pripovijedanja, kolektivnog pamćenja, mjesta i ceremonija razmatramo recentne teorijsko-metodološke priloge disciplini indijanskih studija—model etičke kritike autora antologije Reasoning Together (2008.) Craiga Womacka, Roberta Warriora, Jacea Weavera, Daniela Heatha Justicea i Christophera Teutona te matricu narodnosti Toma Holma, Diane Pearson i Bena Chavisa. U drugom poglavlju analiziramo tehnike konceptualnog posredovanja u romanima Ceremonija i Pripovjedač Leslie Marmon Silko. Pritom u središte interesa stavljamo strategije hibridnosti i subverzije dominantnog žanra elementima narodnosti utkanim u kompoziciju i kronotoptih djela. Dok roman Ceremonija promatramo s obzirom na efekt recepcijske reorijentacije stvoren razgradnjom konvencija romana potrage i alijenacije, dijalog s dominantnom tradicijom u romanu Pripovjedač iščitavamo kroz otklon tog djela od zapadnog koncepta autorstva i autobiografije te njegove formalno-stilske preinake narativne teksture. U trećem poglavlju u razmatranje uzimamo "protupripovijesti" Louise Erdrich i Thomasa Kinga. Odnos prema povijesti osnovno je polazište čitanja Erdrichina romana Tragovi. U žarištu je pritom ponešto sporan odnos postmodernog pisma prema povijesti, ali i prema postkolonijalnoj književnosti i teoriji. Motrenjem signala magijskog i grotesknog realizma te diskursa ludila ukazujemo na Erdrichine postmoderne strategije povijesnog i epistemološkog prijenosa. Uz postmoderne metodološke protokole Jean-Françoisa Lyotarda, Linde Hutcheon, Ihaba Hassana, Andreasa Huyssena i Davida Lodgea, tumačenja magijskog realizma Lois Parkinson Zamore, Wendy B. Faris, Thea D'Haena i Stephena Slemona te teorija mimikrije i trećeg prostora Homia Bhabhe, antikolonijalni karakter Erdrichinih tekstova otkrivamo i pomoću koncepta varalice. Dok u romanu Tragovi tipologiju varalice sagledavamo kroz karakterizaciju pojedinih likova pomoću Bahtinova tumačenja karnevala i menipejske satire te diskursa varalice Geralda Vizenora, pri čitanju romana Ljubavna magija polazimo od postmodernih strategija fabularne atomizacije, jezične igre i recepcijskog dijaloga. Odnos starosjedilačkog pisma i povijesti dalje razmatramo kroz polemičke tekstove Thomasa Kinga: Izmišljanje Indijanca: bjelački likovi, starosjedilačka usmena književnost i suvremeni starosjedilački pisci (Inventing the Indian: White Images, Native Oral Literature, and Contemporary Native Writers, 1986.), Sva moja rodbina (All My Relations, 1990.), Istina o pričama: starosjedilački narativ (The Truth about Stories: A Native Narrative, 2003.), "Godzilla vs. Postcolonial" (2004.), Nezgodan Indijanac: čudan izvještaj o starosjedilačkom narodu iz Sjeverne Amerike (The Inconventient Indian: A Curious Account of Native People in North America, 2012.) te njegove romane Medicine River i Zelena trava, voda koja teče, ističući pritom značaj retoričkog suvereniteta indijanskog pisma. Naglašavanjem empirijske, formativne i prokreativne funkcije pripovijedanja u indijanskim kulturama analiziramo Kingove tehnike rekonceptualizacije zapadne monološke linearne povijesti uvođenjem narativnog višeglasja i starosjedilačke hermeneutike zajednice. Promatrajući elemente fantastičnog i nadrealističnog te trop varalice, kojim Kingovi romani u humoristično-parodičnom tonu "komadaju" veliku priču osvajanja i njezine formativne mitove, ukazujemo na vitalnu ulogu pripovijesti kao nositelja kulturnog ozdravljenja i univerzalne povijesne istine. U četvrtom poglavlju prikazujemo društveno-politički kontekst nastanka suvremene starosjedilačke književnosti i discipline indijanskih studija. Razmatramo djela začetnika indijanskog intelektualnog aktivizma Vinea Delorie Jr.-a Custer je umro za tvoje grijehe: indijanski manifest (Custer Died for Your Sins: An Indian Manifesto, 1969.) i Iza puta prekršenih sporazuma: indijanska deklaracija nezavisnosti (Behind the Trail of Broken Treaties: An Indian Declaration of Independence, 1974.) te odnos i temeljne razlike između starosjedilačkog pokreta stvorenog koncem šezdesetih i Pokreta za građanska prava. Uz povijesni pregled starosjedilačkog aktivističkog pokreta, prvi dio ovog poglavlja uključuje i kronologiju pravno-političkih odnosa indijanskih plemena i američke Vlade te prikaz položaja starosjedilačkih zajednica u drugoj polovici 20. st. Potom analiziramo književni izričaj Johna Trudella—njegovu hibridnu, eksperimentalnu i nadasve angažiranu poeziju te specifičnu "holističnu" filozofiju koju određujemo kao "spoj starosjedilačke duhovnosti i suvremene ekonomsko-političke analize". U trećem dijelu poglavlja izdvajamo djela Mir, snaga, pravičnost: starosjedilački manifest (Peace, Power, Righteousness: An Indigenous Manifesto, 1999.) i Wasáse: starosjedilački putovi djelovanja i slobode (Wasáse: Indigenous Pathways of Action and Freedom, 2005.) Taiaiake Alfreda, istaknutog suvremenog aktivista iz akademskih redova. Važnost mentalne i psihološke dekolonizacije te regeneracije starosjedilačkih kultura povratkom tradicionalnim duhovnim vrijednostima, ali i mogućnosti iznalaženja zajedničke filozofije opstanka indijanskih i neindijanskih kultura neke su od tema koje zahvaćamo analizom tekstova tog, kako ga mnogi nazivaju, Deloriina nasljednika. Naposljetku, usporedbom teorijskih postavki Craiga Womacka, Roberta Warriora, Deaniela Heatha Justicea, Jacea Weavera i Elizabeth Cook-Lynn suvremenu starosjedilačku književnost i teoriju određujemo kao neizostavan aspekt aktivizma kojim starosjedilački narodi ispisuju svoj glas i opstanak u kulturno-povijesnom prostoru Amerike i aktivno mijenjaju svijet.