Search

Posle nekoliko razornih talasa kolere u Londonu tokom 50-ih i 60-ih godina 19. veka, izvršeni su veliki infrastrukturni radovi na izgradnji kanalizacije, čime je epidemija konačno zaustavljena. Ser Džozef Vilijam Bazaldžet je u to vreme bio glavni gradski inženjer u Metropolitan Board of Vorks (MBV) koji je projektovao i nadgledao izgradnju sistema koji je transformisao London i njegovu suprastrukturu, odnosno njegovu vidljivu izgrađenu morfologiju. Medicinsko znanje u kombinaciji sa novim inženjerskim pristupom projektovanju urbane infrastrukture omogućilo je dalji napredak londonske tipologije objekata. To su bili sanitarni uslovi koji su diktirali ovu transformaciju. Od tada je ideja sanitarnog grada uvek bila jedan od osnovnih principa i preduslova za poželjan urbani razvoj. Danas, tokom pandemije COVID-a, koncept sanitarnog grada dobio je novi značaj. Kakva nam je danas potrebna urbana infrastruktura koja bi bila efikasna u kontroli sadašnjih i budućih pandemija? Možemo li kombinovati medicinsko znanje sa tehnološkim i ekološkim inovacijama u dizajnu i izgradnji kako bismo naše gradove pretvorili u urbane prostore koji bolje odgovaraju na izazove pandemije? Šta možemo naučiti iz iskustva viktorijanskog Londona i koje su nove perspektive u planiranju modernog sanitarnog grada? Verujemo da nas u budućnosti očekuju novi veliki infrastrukturni radovi, ovoga puta sa zelenom infrastrukturom u glavnoj ulozi. Zelenilo u vidu rešenja zasnovanih na prirodi pokrenuće novi napredak ka zdravom i održivom gradu. After several devastation waves of cholera in London during the 50s and 60s of the 19th century, large infrastructural works were carried out on the construction of the sewage system, which finally stopped the epidemic. Sir Joseph William Bazalgette was at the time the Chief (Municipal) Engineer to the Metropolitan Board of Works (MBW) who designed and oversaw the construction of the system that transformed London and its suprastructure i.e. its visible built morphology. Medical knowledge combined with new engineering approach to urban infrastructure design has enabled further progress of London building typology. It was the sanitary conditions that dictated this transformation. Since then, the idea of a sanitary city has always been one of the prime principles and precondition for desirable urban development. Today, during the COVID pandemic, a sanitary city concept gained new significance. What kind of urban infrastructure do we need today that would be effective in controlling current and future pandemics? Can we combine medical knowledge with technological and ecological innovations in design and construction in order to transform our cities into urban spaces that have a better response to the challenges of pandemics? What can we learn from the experience of Victorian London and what are the new perspectives in planning a modern sanitary city? We believe that new grand infrastructure works await us in the future, this time with green infrastructure in the leading role. Greenery in the form of nature based solutions will initiate new progress towards a healthy and sustainable city.

In this article I analyze urban interventions as communicative practices that can become visual “scenes of dissensus”, i.e. political disruptions made by emerging voices. In three of the cases I present, activists use a variety of tactics and techniques to make their claims be seen on the surfaces of the city. These actions can generate diverse meanings and have different impacts. One of the cases confirmsthat corporate discourses can appropriate urban interventions, showing that important contemporary urban expressions such as graffiti and street art might turn into consensus, as part of the increasing phenomenon of the commodification of urban space. I will conclude by stressing the importance of approaching urban interventions as creative practices that reflect and (re)produce the movement, the complexity, the ambivalence, and the contradictions that are inherent to everyday life in global cities., Ovaj rad analizira urbane intervencije kao komunikativne prakse koje mogu postati vizualne „scene neslaganja“, odnosno političkog remećenja koje iniciraju novi glasovi u društvu. U tri prezentirana slučaja aktivisti upotrebljavaju različite taktike i tehnike kako bi se njihovi zahtjevi vidjeli na površini grada. Takve aktivnosti mogu generirati razna značenja i imati različite učinke. Jedan od slučajeva potvrđuje da korporativni diskursi mogu prisvojiti urbane intervencije, što pokazuje da važni suvremeni urbani izričaji, poput grafita i ulične umjetnosti, koji su dio rastućeg fenomena komodifikacije urbanog prostora, mogu dovesti do konsenzusa. U zaključku se ističe važnost pristupanja urbanim intervencijama kao kreativnim praksama koje odražavaju i (re)produciraju kretanje, kompleksnost, ambivalenciju i kontradikcije koje su inherentne svakodnevnom životu u globalnim gradovima.

The subject of this graduation thesis is Jack London’s unconventional novel The Call of the Wild. The work falls into the genre of animal fiction, as the protagonist is a dog which possesses human attributes. The author’s philosophy of life is highly reflected in the book, as well as the influences of the survival philosophies of Charles Darwin and Herbert Spencer. The impact of Herbert Spencer’s “survival of the fittest” ethic on the author and its reflection in The Call of the Wild are the main focus of this study. To achieve this goal, historical research about the author’s biography, influences on his beliefs, survival theories of Herbert Spencer and Charles Darwin and facts about social Darwinism was conducted. Findings of the historical research were then used to conduct an analysis on the text. This investigation of the text showed that the “survival of the fittest” ethic does prevail throughout the work however, Darwin’s ideas on sympathy are also reflected in some areas of the work, showing that the protagonist survives not merely because of his superior psycho-physical features but also because of the sympathy or affection expressed by other characters towards the protagonist. Predmet te diplomske naloge je nekonvencionalni roman Klic divjine Jacka Londona. Delo žanrsko sodi med živalske zgodbe, saj je protagonist pes, ki ima človeške lastnosti. Avtorjeva življenjska filozofija se močno odraža v knjigi, prav tako tudi vplivi preživetvenih filozofij Charlesa Darwina in Herberta Spencerja. Namen raziskave je bil ugotoviti, kakšen vpliv je imela Spencerjeva etika »preživetja najsposobnejših« na avtorja in na kak način se ta odraža v Klicu divjine. Za dosego tega cilja sem preučila avtorjevo biografijo in vplive na njegova prepričanja raziskala sem teoriji o preživetju Herberta Spencerja in Charlesa Darwina ter značilnosti socialnega darvinizma. Pridobljene informacije sem uporabila pri analizi besedila. Analiza je pokazala, da etika »preživetja najsposobnejših« prevladuje v besedilu, vendar je ponekod izražena tudi Darwinova ideja o sočutju, kar kaže na to, da protagonist ne preživi zgolj zaradi svojih superiornih psiho-fizičnih lastnosti, temveč tudi zaradi sočutja drugih likov do njega.

Zadar je tijekom povijesti bio dalmatinsko središte, što se može, uz neke diskontinuitete, pratiti od početka 9. stoljeća i osnivanja bizantske teme Dalmacije sve do 1918. godine i sloma Austro-Ugarske Monarhije. Odgovor na pitanje zašto je Zadar u 20. stoljeću izgubio dalmatinski primat nalazi se u vremenskom razdoblju omeđenom dvama ugovorima: Londonskim iz 1915. i Rapalskim iz 1920. godine.

London je prijestolnica Ujedinjenog Kraljevstva i jedan od najvećih gradova Europe. Smješten na rijeci Temzi na jugoistoku Engleske već je gotovo dva tisućljeća vrlo važno naselje, kako u nacionalnim, tako i u svjetskim okvirima. London ima neizmjeran utjecaj na svjetsku povijest, politiku, gospodarstvo i kulturu. Konurbacija Veliki London, koja tvori velik dio londonske metropolitanske regije, sa 8 173 194 stanovnika i površinom od oko 1 570 km2 jedna je od najvećih u Europi. Upravnu vlast u gradu ima Vijeće Velikog Londona (Greater London Authority) koju čine dva tijela: Gradska skupština i gradonačelnik. London je administrativno podijeljen na 32 gradske općine i na Londonski City (City of London) koji ima status grada, vlastitu skupštinu i gradonačelnika. U radu se tumače razlozi nastanka i prostornog širenja grada kroz nekoliko razvojnih faza: rimsko razdoblje, srednji vijek, novi vijek i moderno doba. Također se objašnjava razvoj socijalne, funkcionalne i morfološke komponente prostorne strukture grada. Istaknuti su razvoj društvenih i gospodarskih funkcija Londona, a na kraju i razlozi pozicioniranja Londona kao jednog od najznačajnijih globalnih gradova.

Zajedno sa suprugom Ivankom Mitrović, koju autor dosljedno u putopisu naziva Ljubicom, Kosor se 8. studenog 1938., nakon obilaska dubrovačke okolice i Crne Gore, zaputio iz gruške luke prema Italiji (Bari, Napulj, Rim, Firenca, Milano), Parizu i Londonu. Zapisi o tom višemjesečnom putovanju nastali su 1939., a u ostavšini su sačuvani u strojopisu, s korekturama i jezičnim dopunama ispisanim autorovom rukom.

U radu je analiziran razvoj zračnih luka Londona. Londonska regija ostvaruje na zračnim lukama najveći promet putnika u svijetu.

U radu se analizira djelovanje Međunarodne pomorske arbitražne organizacije i utjecaja pomorske arbitraže koja se provodi u Londonu.

To facilitate robust economic analyses of clinical exome and genome sequencing, this study was taken up with the objective of establishing a framework for organizing diagnostic testing trajectories for patients with rare disease.We collected diagnostic investigations-related data before exome sequencing from the medical records of 228 cases. Medical geneticist experts participated in a consensus building process to develop the SOLVE Framework for organizing the complex range of observed tests. Experts categorized tests as indicator or nonindicator tests on the basis of their specificity for diagnosing rare diseases. Face validity was assessed using case vignettes.Most cases had symptom onset at birth (42.5%) or during childhood (43.4%) and had intellectual disability (73.3%). On average, the time spent seeking a diagnosis before sequencing was 1989 days (SD = 2137) and included 16 tests (SD = 14). Agreement across experts on test categories ranged from 83% to 96%. The SOLVE Framework comprised observed tests, including 186 indicator and 39 nonindicator tests across cytogenetic/molecular, biochemical, imaging, electrical, and pathology test categories.Real-world diagnostic testing data can be ascertained and organized to reflect the complexity of the journey of the patients with rare diseases. SOLVE Framework will improve the accuracy and certainty associated with value-based assessments of genomic sequencing.

Devising a system of government for London has had to balance two conflicting objectives. First, providing the capital with a system of government that recognises, and can direct, the unique political, economic, social and spatial power that the city has. Secondly, limiting and constraining the political power of London and its governing arrangements, to ensure neither could undermine the power of the national government, based as it is, in London. The paper sets out a history of the development of London government, the current arrangements for governing London that were created by the 1999 Greater London Authority Act and examines the role of the London Assembly and Mayor, including the most recent set of 2012 London elections. It also considers whether the current London arrangements represent a new and more imaginative way for citizens to engage with the political processes, or whether any public participation in a representative democracy will face political problems., Kreiranje sustava vlasti u Londonu trebalo je pomiriti dva suprotstavljena cilja. Prvo, trebalo je osigurati sustav lokalne vlasti koji priznaje i sposoban je usmjeriti jedinstvenu političku, ekonomsku, društvenu i prostornu snagu koju glavni grad ima. Drugo, trebalo je ograničiti i zauzdati političku snagu Londona i njegovih struktura vlasti, kako bi se osiguralo da ne podrivaju snagu i ovlasti središnje vlade smještene u Londonu. Analizira se razvoj lokalne samouprave u Londonu, uređenje londonske gradske samouprave po Zakonu o tijelima vlasti u Velikom Londonu 1999. (Greater London Authority Act). Istražuje se uloga skupštine i gradonačelnika Londona, uključujući i posljednje izbore održane 2012. U radu se razmatra je li sadašnji način upravljanja Londonom dovoljno nov i inovativan da može uključiti njegove građane u političke procese ili će sudjelovanje javnosti u predstavničkoj demokraciji naići na značajne političke probleme.

Следуя мудрому совету Алиатоля Фраиса писателя, философа и большого друга нашей страны, автор этих строк старался путешествовать и путешествовал. В предыдущем очерке‘ речь шла о сопровождении в 1928 году паломников-мусульман из Западного Китая на богомолье в Мекку и посещение стран н городов по дороге. Из других странствий, имевших место в разных направлениях долготы и широты, останавливаюсь на плавании в 1928 году вокруг Европы, из Черного моря (Одесса) в Северный Ледовитый океаи (Мурманск, Архангельск).

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 6th International Symposium LITTORAL 2002, EUROCOAST – Portugal,22.-26. rujna 2002., Porto, Portugal Od 22. do 26. rujna 2002. održana je u Portu (Portugal) konferencija Littoral 2002, šesta po redu u organizaciji Eurocoast-a. EUROCOAST (European Coastal Assosiation for Science and Technology) predstavlja nevladinu, neprofitabilnu organizaciju osnovanu 1989. u Marseilleu. Jedan od glavnih zadataka ove asocijacije je organiziranje LITTORAL-a, međunarodnih konferencija kojima je svrha povezati znanstvenike, praktičare, političare, ali i sve one stručnjake koji su u svom radu povezani s gospodarenjem obalama te se bave očuvanjem obalnih prirodnih resursa. Prethodno je održano pet konferencija: u Marseilleu 1990., u Lisabonu 1994., u Portsmouthu 1996., u Barceloni 1998., te u Cavtatu i Dubrovniku 2000. Svaka konferencija bila je tematska. Ovogodišnja tema bila je "Obala koja se mijenja" ("The changing coast"). Ovaj skup svojim je izlaganjima (a istom i objavljenim radovima) želio upozoriti na suptilnost, tj. osjetljivost dodirnog pojasa kopna i mora, biološku raznolikost obalnih područja, njezinu privlačnost, koja vodi sve bržoj i većoj transformaciji u svim dijelovima svijeta, ali koja ima i vrlo važno gospodarsko, društveno i političko značenje. Na konferenciji su sudjelovali predstavnici 34 zemlje iz cijeloga svijeta. Prisutnost predstavnika različitih struka i znanosti te multidisciplinarnost u pristupu omogućili su iznošenje različitih stajališta i iskustava. Prihvaćeno je i objavljeno preko 200 znanstvenih i stručnih radova te postera, koji su tiskani u tri opsežna volumena s ukupno 1543 stranica teksta.Izlaganja i rasprave grupirana su u četiri cjeline: Integrirano upravljanje obalama,Konflikti nasljeđa i suvremeno korištenja resursa, Biološka raznolikost i Geomorfologija – srednjoročne i dugoročne prognoze. Hrvatski sudionici na znanstvenom skupu Littoral 2002, Porto (Portugal) U prvom volumenu objavljen je 51 članak, s temama unutar cjeline "Integrirano upravljanje obalom i pokazatelji održivosti", u drugom volumenu obrađuje se podtema "Biološka 110 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. raznolikost" s 10 radova, "Geomorfologija i srednjoročna te dugoro čna predviđanja" s 51 radom, te na kraju "Miscellannea" s 10 radova. U trećem su svesku objavljeni posteri izloženi na konferenciji, koji su pobudili posebno zanimanje sudionika.Neka su izlaganja pobudila posebnu pozornost. Tako je npr. J. Pat Doody svojim izlaganjem na temu "Protecting the Coast – Myth & Magic", izložio nešto drukčiji pristup problemima gospodarenjem obala izlažući svoje viđenje odnosa čovjeka i prirode. Nije jedino ispravno razmišljanje kako je intervencija čovjeka na obalama (izgradnja brana, nasipa, poldera,..) poradi zaštite ljudi, naselja, živog svijeta uopće (što se temelji na mitu o pobjedi čovjeka nad prirodom) prevladavajući činitelj različitih geografskih procesa, već predlaže da se vođeni magičnom moći prirode učimo prilagođavati svim njezinim pojavama te razvijamo nov pristup, novi stav prema postojećim problemima, prihvaćajući prirodne procese takvima kakvi jesu.Hrvatska je bila zastupljena s nekoliko radova. Geografski odsjek Filozofskog fakulteta u Zadru sudjelovao je sa sljedećim izlaganjima i posterima: D. Magaš, J. Faričić i M. Surić s temom "Geographical Bases of Evaluating the Coastline of Zadar Islands" (rad o korištenju obala zadarskih otoka, još uvijek izuzetno vrijednih dijelova hrvatske obale), M. Glamuzina, N. Glamuzina i M. Mamut s temom "The Water Suplly of the Middle Dalmatian Islands – Regional Water Supply System Neretva-Pelješac-Korčula-Lastovo-Mljet" (analiza značenja sustava vodoopskrbe za razvoj naselja i cjelokupno gospodarstvo poluotoka Pelješca te otoka Korč ule, Lastova i Mljeta), M. Glamuzina, M. Vidović i V. Graovac s temom "The System of Waters in the Neretva Delta – Use, Pollution and Protection" (pregled problematike očuvanja kakvoće vode Neretve posebno zbog negativnog utjecaja upotrebe pesticida i ostalih potencijalnih onečiš ćivača u širem agrarnom području), M. Glamuzina, N. Glamuzina i M. Mamut s radom "What Are the Perspectives of Metković and Ploč e (Croatia) with Reference to New Geostrategic Division in Southeastern Europe?" (problemati funkcioniranja luka Metković i Ploče u svjetlu novonastalih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine). Posebno su zapaženi radovi M. Surić, M. Juračića i N. Horvatinčić s temom "Late Pleistocen – Holocene Changes of the Eastern Adriatic Coast Line", u kojem su predstavljene najnovije spoznaje o promjenama razine mora te njihov utjecaj na podmorske krške oblike, posebice špilje i jame na isto čnojadranskoj obali) te rad D. Magaša i J. Brkić-Vejmelka pod naslovom "Small Croatian Islands – Aspects of the Ecotourism Development", koji ukazuje na zna čenje razvoja ekoturizma na malim hrvatskim otocima kao realnoj i potrebnoj formi ograničenog, održivog razvoja turizma u ovim, prostorno malim, izoliranim i specifičnim sredinama hrvatskog Jadrana, a u svijetlu obilježavanja 2002. kao godine ekoturizma. Ostali sudionici iz Hrvatske bili su I. Šimunović (Ekonomski fakultet, Split) s radom "The Method of Maritime Domain Evaluation Within the Management Model", T. Ivanišin (Dubrovačko-Neretvanska županija) sa temom "Urban Planning Activities in the Dubrovnik Neretva County after the Second World War", zatim rad M. Fredotović (Ekonomski fakultet, Rijeka) "Economic Instruments for Combating Land-Based Pollution in the Mediterranean", rad N. Karaman-Aksentijević i N. Denona -Bogović (Ekonomski fakultet, Rijeka) "Coastal Zone Management of the Republic of Croatia" te P. Filipić (Ekonomski fakultet, Split) i N. Starc (Ekonomski institut, Zagreb) s radom "Application of Participative Methodology in Designing Sustainable Development Program for Islands – Croatian Case". Hrvatska se dakle, predstavila s odgovarajućim brojem radova i raznovrsnih tema što je potrebno s obzirom da se radi o aktualnim temama, odnosno asocijaciji koja "brine" o obalama, budući da je hrvatsko obalno pročelje važan resurs i medij njezina gospodarskog razvoja.Na kraju, kao zanimljvost treba istaknuti da je u okviru konferencije organiziran posjet poznatoj vinariji "Fereira" te jednodevni terenski izlazak, koji je uključio posjet luci Leixoes, vožnju brodom uz rijeku Douro te obilazak povijesne jezgre Porta, grada pod UNESCO-ovom zaštitom. Jadranka Brkić-Vejmelka 111 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. 10TH INTERNATIONAL KARSTOLOGICAL SCHOOL “CLASSICAL KARST”,25.-28. lipnja 2002., Postojna, Slovenija U Postojni je od 26. do 28. lipnja 2002. g. održana jubilarna 10. međunarodna škola klasičnog krša u organizaciji Inštituta za Raziskovanje Krasa – Znanstveno raziskovalnog centra Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Potporu skupu dali su Slovenska komisija za UNESCO, Ministarstvo prosvjete, znanosti i sporta, ZRC SAZU i grad Postojna. To je već tradicionalni skup na kojem istraživači krškog reljefa, njegove površine i podzemlja izlažu rezultate svojih istraživanja iz svih dijelova svijeta. Ovogodišnja tema škole bila je "Types of karst" – tipovi krškog reljefa. Cilj je bio predstaviti dosadašnje spoznaje o značajkama različitih tipova krša u različitim dijelovima svijeta i uvjetima nastanka. Osim teoretskog u prostorijama Inštituta u Postojni, organiziran je i terenski dio.Škola je započela s radom 26. lipnja 2002. kada je održan teoretski dio. Skup su otvorili direktor Inštituta dr. Tadej Slabe, Lucija Čok (Ministarstvo prosvjete, znanosti i sporta) i Zofija Kelemen-Krek (generalni sekretar slovenske komisije za UNESCO). Prijavljeno je bilo stotinjak sudionika iz Australije, Bugarske, Češke, Francuske, Italije, Mađarske, Maroka, Njema čke, Poljske, Rumunjske, SAD, Slovačke, Slovenije, Srbije, Turske i Hrvatske. Iz Hrvatske su s izlaganjima sudjelovali Branka Aničić i Dražen Perica (poster: Structural and Formal Features of Cultural Landscape in the Karst Area - landscape in transition), Sanja Faivre i Philippe Reiffsteck (poster: From Doline to Tectonic Movements - example of the Velebit Mountain Range, Croatia), Dražen Perica, Tihomir Marjanac, Mladen Juračić, Branka Aničić, Irena Mrak (poster: Small Karst Features (Karren) of Dugi otok Island and Kornati Archipelago Coastal Karst), Maša Surić (usmeno izlaganje: Submarine Karst of Croatia) i Nenad Buzjak. Predstavljen je niz postera i održano mnogo kvalitetnih predavanja koja nisu bila vezana samo uz naslovnu temu, nego i uz druga područja vezana za krški reljef.Ovogodišnja "šola" imala je jubilarni karakter. U uvodnom predavanju dr. Andrej Kranjc iznio je zanimljive podatke o dosadašnjim postignućima skupa. Do ove godine teme skupova bile su Kras, polja u kršu, ponikve, jame, spiljski i jamski sustavi, Alpski krš, spilje bez stropa, urušne ponikve i kontaktni krš. Do sada je na svim škola ukupno sudjelovalo 596 sudionika (prosječno 66 po skupu) iz 27 država (Austrije, Češke, Estonije, Francuske, Grčke, Hrvatske, Irana, Irske, Italije, Japana, Jugoslavije, Ma đarske, Nizozemske, Norveške, Njema čke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Rusije, SAD, Slovač ke, Slovenije, Španjolske, Švicarske, UK, Ukrajine). Održano je 157 izlaganja (usmenih i postera). Izlaganja su u pismenom obliku objavljivana u časopisu Acta Carsologica – tiskano je 100 članaka na 1446 stranica. U terenskom dijelu obilazilo se područje Krasa, Škocjanskog krasa, Kraškog roba, Brkina, Postojnskog krasa, krasa Notranjske, Dolenjske i Kočevja, visoki krški plato oko Kanina, urušne ponikve Snežnika i Logateca, Rakov Škocjan, te čitav niz znamentith spilja i jama: Škocjanske jame, Postojnske jame, jama Labodnica, Zelške jame, Brezno nad Škrinjarico, Planinska jama, Krška jama, Podpeška jama itd.U terenskom dijelu 27. i 28. lipnja 2002. na cjelodnevnim ekskurzijama obišli smo terene s različitim tipovima krškog reljefa Slovenije, Notranjski kras i Dolenjski kras, gdje smo vidjeli brojne površinske i podzemne reljefne oblike. Na domjenku u čast sudionika skupa bilo je svečano iz dva razloga. Pročitano je pismo National Speleological Society-a, SAD s odlukom da ovogodišnju nagradu za izuzetne doprinose speleologiji ove godine dodjeljuju suradniku Inštituta Trevoru Shawu, povjesničaru karstologije i speleologije. Druga je bila u vezi UIS-a (Međunarodne speleološke unije) – rješenjem postojnskog Ureda za upravu UIS je službeno registriran na adresi Inštituta u Postojni koji je postao njegovo prvo službeno sjedište. Vijest je priopćio pomoćni tajnika UIS-a dr. Andrej Mihevc, a pridružio mu se i generalni sekretar UIS-a dr. Pavel Bosak. To je veliko priznanje i Inštitutu i Jamarskoj zvezi Slovenije za veliki doprinos razvoju speleologije u Sloveniji i svijetu. 112 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. Domaćini su se, kao i uvijek do sada, istakli u odličnoj organizaciji i ljubaznosti. Rezultat je još jedan vrhunski skup na visokoj razini s obzirom na predstavljeno i viđeno, ali u ugodnoj atmosferi koja pridonosi njegovoj velikoj popularnosti. Nenad Buzjak PRIKAZI Milan VRESK: Grad i urbanizacija, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 252 str. Nakladna kuća "Školska knjiga" u sklopu biblioteke "Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu" (Manualia universitatis studiorum Zagrabiensis) objavila je peto dopunjeno izdanje visokoškolskog udžbenika Grad i urbanizacija, Osnove urbane geografije autora Milana Vreska. Izdanje izlazi četvrt stoljeća poslije prvog izdanja koje je objavljeno 1977. Prvi put ovaj udžbenik nosi u nazivu, osim starog naslova prethodnih četiriju izdanja (Osnove urbane geografije), i novi glavni naslov Grad i urbanizacija. To proizlazi iz činjenice da su pridodana pojedina nova poglavlja, dio pojedinih poglavlja je proširen, a udžbenik je dopunjen i inoviran novim pokazateljima, podacima i grafikama. Udžbenik obrađuje temeljne teorijske spoznaje o gradu, urbanizaciji, funkcijama i prostoru grada, odnosu grada i okolice, odnosno grada i regije, a namijenjen je prvenstveno studentima geografije u Hrvatskoj, na postojećim Odsjecima u Zagrebu (PMF) i Zadru (Filozofski fakultet). Naime, autor u predgovoru ističe da postoji potreba da se fenomenu grada i urbanizacije i u Hrvatskoj posveti odgovarajuća pozornost, pa su stoga i uvedeni kolegiji Urbane geografije na postojećim studijima geografije u zemlji. Autor je inače objavio i druga djela vezana za urbano-geografsku problematiku, među ostalima i knjigu Razvoj urbanih sistema u svijetu , a i niz znanstvenih članaka u kojima uglavnom raspravlja urbano- geografske teme na primjerima hrvatskih gradova i regija. Djelo Grad i urbanizacija , međutim, stručna je literatura primjenjiva i na odgovarajućim poslijediplomskim studijima, a također zanimljivo štivo za sve one profesionalce kojima uži ili širi interes nalaže zanimanje za pojmovni kompleks grada i procesa vezanih za prostorni razvoj, funkcije i značenje gradskih naselja. Djelo je podijeljeno u pet funkcionalnih cjelina, kojima prethodi kratak predgovor, a na kraju slijedi opširan popis literature kojom se autor koristio pri izradi udžbenika. Navedena korištena literatura s preko pet stotina objavljenih djela u većem broju zemalja zapada i istoka, pokazuje s koliko je samoprijegora i truda autor godinama sustavno crpio spoznaje o znanstvenim postignućima iz urbane geografije u 20. stoljeću. Uspješno sublimirajući svjetska postignuća na polju urbane geografije i razvoja gradova stvorio je, jedini u hrvatskoj geografskoj literaturi, kompleksan pregled pojmova, procesa i obilježja urbanih naselja u kontekstu cjelokupne sociogeografske problematike. Posebno mjesto ima i obrada urbano-geografskih procesa na primjerima iz Hrvatske, pa tako u prvom poglavlju u kojem raspravlja geografski pojam grada, pojave i razvoj gradova u svijetu, pojam, oblike, stupnjeve i dinamiku urbanizacije te obrađuje i urbanizaciju Hrvatske. Odgovarajuću pažnju autor posvećuje i funkcijama grada, njihovoj podjeli i funkcionalnoj klasifikaciji. Najviše prostora autor je posvetio razradi pojma prostora grada, predstavljajući teoretske postavke iz literature i modele iz teorije i prakse (sociološke, ekonomske, teorije sistema). Također pozornost je usmjerena i funkcionalno-prostornoj, socijalno-prostornoj, kao i morfološkoj strukturi grada, te posebno gradu kao složenom ekosustavu i pristupima planskom uređenju gradova. U tom pogledu, korištenje gradskog zemljišta, glavne sastavnice funkcionalno-prostorne strukture, raspored proizvodnih, poslovnih, stambenih, rekreacijskih i drugih djelatnosti i zona, iscrpno su elaborirani s različitim primjerima uz pomoć brojnih radova iz svjetske literature. Tako čitatelj na jednom mjestu može razmjerno jednostavno biti upućen na najistaknutija svjetska postignuća iz urbano-geografske problematike. 113 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. Ujedno, u razradi utjecaja grada na okolicu, autor obrađuje i kompleks grada i okolice te proces suburbanizacije; raspravlja o pojmovima gradske regije, gradske aglomeracije i teoretskih modela koji ih tumače, te obrađuje suvremene procese i tendencije njihova budućeg razvoja. Poseban aspekt planskog uređenja gradskih regija zaključno je razmatranje četvrtog poglavlja. Grad-regija kompleks predstavljen je razmatranjem i analizom nodalnih regija, nodalnih i urbanih sustava (teorija centralnih naselja, pravilo reda veličine na primjeru gradova, gravitacijski i potencijalni modeli, teorija grafa). Zaključno, autor raspravlja odnos grada i regionalnog razvoja kao i pravce novih promjena u regionalnom razvoju i planiranju. Tekst udžbenika popraćen je brojnim grafičkim prilozima (kartodijagramima, kartogramima, grafikonima) i tablicama. Može se zaključiti da je ovo izdanje, kao rezultat dopunjene i proširene razrade temeljnih znanja o razvoju gradova i urbanizaciji do kojih je pisac došao iz svjetske i domaće literature i vlastitim istraživanjima, izuzetno korisno štivo, ne samo za studente u dodiplomskom i poslijediplomskim studijima nego i za brojne stručnjake iz domene proučavanja gradova, urbanizma i urbanizacije, prostornog planiranja i uređenja, i sve ostale zainteresirane i kao takvo, inovirani značajan doprinos razvoju urbane geografije i poznavanju problematike prostora u hrvatskoj znanosti u širem smislu riječi. Damir Magaš Josip RIĐANOVIĆ, Geografija mora, Bibliotheka Geographia Croatica, knjiga 17, Nakladna kuća "Dr. Feletar", Zagreb, 2002., 214 str. U izdanju Nakladne kuće "Dr. Feletar" ugledni hrvatski geograf Josip Riđanović objavio je udžbenik Geografija mora, namijenjen prije svega hrvatskim studentima i nastavnicima geografije. Knjiga će svojim sadržajem svakako privući pozornost šire znanstvene i kulturne javnosti jer na jednostavan i zanimljiv, ali znanstveno argumentiran način predstavlja osnovna znanja o svjetskom moru. More je prostor koji zauzima oko 72% površine Zemlje te medij u kojem je nastao prvi život i u kojem žive brojne životinjske i biljne vrste. Isto tako, more je važan prirodni resurs u kojem su pohranjene goleme količine energije te medij pomorskog prometa. Poveznica je kontinenata, naroda, kultura, religija, a danas naglašeno i globalnoga političko-gospodarskog sustava. Ne čudi stoga rani interes čovjeka za more, koji se razvija još od prapovijesti. Čovjek je tisućljećima živio uz more, od mora i s morem, ali danas je taj suživot čovjeka i mora narušen naglašenim aspektom eksploatacije. Autor građu sintetizira u 10 osnovnih poglavlja: Uvod, Suvremena geografska klasifikacija mora, Uključivanje mora (oceana) u razvojne tokove ljudskog društva, Stoljetno istraživanje mora, Reljef dna mora, Led u moru, Obale – naizmjeničan prostor kopna i mora, Značenje mora, Međunarodne pravne odredbe o moru i, na kraju, Suvremena geografska regija Istočnog Jadrana. Nakon svakog poglavlja navedena je relevantna literatura. U uvodnom poglavlju autor daje pregled razvoja znanosti o moru, od Fizičke geografije mora, koju je M. F. Maury objavio 1855., do raščlambe znanosti o moru prema UNESCO-ovom programu istraživanja mora. Znanost o moru općenito se smatra dijelom geoznanosti. Geografski aspekt istraživanja mora, ističe Riđanović, proistječe iz same definicije geografije mora:"Geografija mora je dio suvremene hidrogeografije koji proučava (istražuje) odnose i utjecaje između mora, leda i obala s posljedicama bitnima za stanje okoliša i život na Zemlji, posebice za nastajanje, izgled i značenje krajolika u zoni morskih mijena". Čini se da ova definicija ipak ne daje cjelovito tumačenje geografskog aspekta mora jer more ne utječ e samo na " krajolik u zoni morskih mijena" (zar more ne utječe na krajolik obala s manjim ili neznatnim amplitudama morskih mijena?), već je njegovo značenje za pojedine procese na Zemlji znatno šire (od utjecaja na klimu, društveno-gospodarske procese i međuodnose i sl.). More je važan i neodvojiv dio geosustava svih maritimnih prostora na Zemlji.Posebno je zanimljiva geografska raspodjela mora i kopna na Zemlji. Morska površina, prema najnovnijim podacima, zauzima 72%, a kopnena 28% Zemljine površine. Postoje znatne 114 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. razlike u raspodjeli kopna i mora na sjevernoj i južnoj polutki. Na južnoj polutki more zaprema 81% površine, a na sjevernoj polutki 61% površine. Jedinstvena cjelina svjetskoga mora dijeli se prema suvremenoj geografskoj klasifikaciji mora na oceane, zaljeve, mora i morske prolaze. Veliki ili Tihi ocean s okolnim morima zauzima 50,1% svjetskog mora (181,34 mil. km2), Atlantski ocean s okolnim morima 26,0% (94,31 mil. km2), Indijski ocean s okolnim morima 20,5% (74,12 mil. km2) te Sjeverno ledeno more s okolnim morima 3,4% (12,26 mil. km2). Autor dalje objašnjava osnovne značajke pojedinih sastavnica svjetskog mora; uz oceane posebno izdvaja mora oko polarnih krajeva, Sredozemno more te morske zaljeve i prolaze. Zanimljiv je i nadasve poučan autorov tekst u kojem tumači historijsko-geografske mijene vezane uz otkrivanje i proučavanje svjetskog mora, od početaka valorizacije mora velikih civilizacija Sredozemlja i Dalekog istoka do suvremenih istraživanja, koja se velikim dijelom temelje na daljinskim istraživanjima (satelitsko snimanje, snimanje podmorja specijaliziranim brodovima i podmornicama). More se postupno uključivalo u razvojne tokove ljudskog društva, posebno u pojedinim dijelovima svijeta intenzivne litoralizacije (Japan, obale zapadne Europe, pacifička i atlantska obala SAD-a i dr.). Prof. Riđanović u posebnom poglavlju daje pregled dosadašnjih spoznaja o dinamici postanka i strukturi osnovnih oblika reljefa dna mora. Na današnjem stupnju tehnič kog razvitka moguće je linijski izmjeriti dubinu mora, odrediti površinu i reljefne oblike dna mora te ustanoviti strukturu odre đenog dijela dna ili geoloških slojeva ispod samog dna mora. Reljefne strukture nastale u zoni sudaranja, razmicanja i smicanja litosfernih ploča, čine najvažniji element krajolika podmorja. Posebni se geomorfološki procesi i oblici razvijaju u plitkim dijelovima mora uz obalu, koji su podložni utjecaju valova mora, morskih mijena i morskih struja. Zona plićaka (šelfa) obrubljuje gotovo sve obale kontinenata. Uz ostalo, ispod njih se nalaze najvažnija potencijalna nalazišta nafte. Autor egzemplarno obrađuje vat krajolik, razvijen uz obale Sjevernog mora (npr. delta Rajne) te marš krajolik, razvijen na obalama s velikim ampltudiama morskih mijena (zaljev Fundy, obale Nizozemske i dr.) . Posebno ističe i impozantne dosege litoralizcije na obalama Japana (gradnja tunela Seikan između Honshua i Hokkaida, industrijske zone na nasipima u Yokohami, zrakoplovne luke na umjetnim otocima i dr.). U poglavlju o ledu u moru autor raspravlja o glacioeustatičkim promjenama razine mora te o značenju leda za život u moru te za modeliranje reljefa u podmorju i nastanak novih krajolika (npr. plićaka uz obale New Foundlanda). U istom poglavlju sažeto je obrađena zanimljiva tema o promjenama razine mora. Kolebanje razine mora, ističe autor, uzrokovano je brojnim čimbenicima, koje grupira u tektonske (transgresija, regresija), sedimentacijske (inundacija, emerzija) i glacijalne (glacioizostatizam i glacioeustatizam). Promjene se razine mora očituju u prostoru na brojne načine, uz ostalo, i u dinamici razvoja koraljnih grebena (i atola, koraljnih otoka). Autor u posebnom poglavlju piše o obalama kao "naizmjeničnom prostoru obale i mora". Taj je dio mora osobito osjetljiv jer je podložan onečišćenju sa susjednog kopna. Ekosustav obala u suvremenom je razdoblju podložan jakom stresu zbog masovnog turizma, širenje industrijskih i lučkih zona te sveopće prenaseljenosti. Prof. Riđanović s pravom kaže kako je "suvremena zaštita obala ekološki imperativ" koji bi se trebao temeljiti na rezultatima prirodno-geografskih, društveno-gospodarskih i kulturno-povijesnih istraživanja. Značenje mora ponajprije proistječ e iz činjenice da je more izvor života. Ekosustav mora najveći je ekosutav na Zemlji. Specifične su značajke tog ekosustava prostranstvo, jedinstvo (povezanost) i stalnost (postojanost). U moru živi obilje biljnih organizama (algi) koji procesom fotosinteze oslobađaju u atmosferu dvostruko više kisika od biljaka na kopnu. S biogeografskog je aspekta važna vertikalna i horizontalna raspodjela živih bića u moru, koje ovise o brojnim oceanološkim značjakama (tempreatura mora, salinitet, kemijski sastav morske vode, osvjetljenje i prozirnost mora, gibanja mora i sl.) . Temeljna je podjela biotopa mora na bental (životni prostor dna mora) i pelagijal (životni prostor slobodne morske vode). Živa se bića u pelagijalu dijele na plankton (sitni biljni i životinjski organizmi koji lebde u moru) i nekton (živa bić a koja se gibaju u morskoj vodi radom vlastitih mišića). Najbogatija je životna zajednica u moru zajednica litorala (koja se dijeli u pojedine stube), neposredno uz obalnu liniju gdje je more plitko i osvijetljeno što omogućuje razvitak svih karika hranidbenog lanca. Životom je naoskudniji prostor dubokog bentala 115 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. (abisala i hadala) jer je u tom prostor utjecaj za život sudbonosnoga Sunčevog zra čenja minimalan (izravno ga gotovo i nema). Značenje mora je veliko i stoga što je more bogati rudnik različitih mineralnih sirovina. U podmorju svjetskog mora kriju se ogromne zalihe nafte i zemnog plina, ali i različitih drugih minerala. Posebno se značenje mora očituje u činjenici kako je ono posrednik u prometnom povezivanju i organizaciji ljudskih djelatnosti na Zemlji. Pomorski je promet važan čimbenik integracije globalnoga geografskog sustava. Nažalost, istaknuti aspekti značenja mora za sobom "vuku" golemi teret onečišćenja i opće saturacije različitim društvenim i gospodarskim aktivnostima. U pojedinim dijelovima svjetkog mora stupanj onečišćenja postigao je alarmantne razmjere (npr. Baltičko more, Sjeverno more i dr.) koji zahtjevaju sustavne ekološke akcije i stroge mjere zaštite. Navedeno je, pored ostalog, važan dio međunarodnih pravnih odredbi o moru. Različtim se konvencijama regulira pravo korištenja mora te brojne mjere koje teže oč uvanju ekološke ravnoteže svjetskog mora. Na Trećoj konferenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, održanoj u Montego Bayu na Jamajci 1982., donesena je Konvencija UN-a o pravu mora (koja je stupila na snagu 1994.). Konvencijom su regulirana prava na suverenost državama koje imaju izlaz na more te pravo gospodarskog iskorištavanja pojedinih dijelova svjetskog mora. Posebno je određena i tzv. Zona, tj. dno i podzemlje mora i oceana izvan granica nacionalne jurisdikcije. Taj je prostor s pripadajućim bogatstvom zajednička baština cijelog čovječanstva. U posljednjem poglavlju, autor daje pregled osnovnih hidrografskih značajki Jadranskog mora (ukupne površine 138 595 km2), s posebnim naglaskom na stanje onečišćenosti. U nastavku se daje vrijedan statističko-geografski dio u kojem su navedeni osnovni podaci o suvremenoj podjeli istočnog dijela Jadrana među primorskim županijama Hrvatske. Knjiga je bogato opremljena izvrsnim grafičkim prilozima, ilustracijama, kartama, fotografijama i sl. (izradili su ih velikim dijelom Ivica Renduli ć i Branimir Klarić), koji bitno pridonose zornoj percepciji sadržaja. Možda je malo neobično što nema poglavlja o utjecaju gibanja mora (valovi, morske struje, morske mijene) na razvoj krajobraza podmorja i obale te na život u moru i uz obale svjetskog mora. Poglavlje o životu u moru, tj. dio o biogeografskoj problematici u poglavlju Značenje mora mogao je biti sadržajniji jer je uglavnom prenesena, a manjim dijelom dopunjena i izmijenjena, građ a iste tematike iz udžbenika Hidrogeografija istog autora. U svakom slučaju u prikazanoj knjizi po prvi put se daje sveobuhvatan prikaz geografskih spoznaja o moru pa se preporuča svim geografima, ali i drugim zaljubljenicima u more. Čestitke autoru, uredništvu i izdavaču! Josip Faričić Michael SWIFT: HISTORICAL MAPS OF EUROPE (Povijesne karte Europe), PRC Publishing Ltd., London, 2000. Godine 2000. Michael Swift objavio je u izdanju londoske izdavačke kuće PRC Publishing Ltd. knjigu Historical Maps of Europe . Ova zanimljiva zbirka donosi 90 raznovrsnih povijesnih karata, veduta, planova i opsadnih nacrta Europe. O autoru ovog atlasa, Michaelu Swiftu, osnovni biografski podaci ispisani su na omotu knjige: stekao je magisterij povijesnih znanosti na Oxfordu, a glavni istraživački interes mu je industrijska arheologija. Uz brojna djela autor je atlasa Historical Maps of Ireland. Č ini se kako je Swiftu objavljivanje starih karata od sekundarnog značenja, a primarni su mu istraživački napori usmjereni istraživanju materijalne kulture industrijskog društva, grane arheologije koja u Hrvatskoj još nije zaživjela. Atlas dopadljivoga grafičkog rješenja sadrži povijesni uvod (Introduction) u kojem autor detaljno, informativno i precizno izlaže europsku povijest od antičkih vremena do početka Prvog svjetskog rata. Pregled povijesti podijeljen je u nekoliko vremenskih i prostornih cjelina. Tako nakon kratkog sažetka antič ke povijesti, autor izlaže srednjovjekovnu povijest (The Dark and Middle Ages) po određenim geografskim cjelinama: Britansko otočje, Skandinavija, Njemačka, Francuska, Iberski poluotok, Italija i Balkan (the British Isles, Scandinavia, Germany, France, the Iberian Peninsula, Italy, the Balkans). Posebno poglavlje posvećuje Križarskim ratovima (The 116 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. Crusades) i padu Bizantskog carstva (The Fall of Byzantine Empire). Za razdoblje novog vijeka pisac primjenjuje drugačiju metodologiju zbog kompleksnosti povijesnih prilika i čestih varijacija prostornog obuhvata europskih država. Tako nakon konciznog navoda o Hanzeatskoj ligi (The Hanseatic League), razlaže širu povijest u osvit novog vijeka, posebno se zaustavljajući na čestim ratnim zbivanja 16. i 17. st. (Europe in the 16th and 17th centuries). Primjerice, složena zbivanja tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.) Swift izlaže jednostavnim i lako razumljivim diskursom. Posebnu pažnju poklanja razdoblju Louisa XIV. (The Age of the Sun King) čija je uspješna politika pridonijela jačanju francuske moći u onodobnoj Europi. U poglavlju o Europi pod Starim režimom (Europe under the Ancien Regime ) analizira 18. stoljeće koje se odlikuje prosvijećenim vladarima, novim prekrajanjem granica u nekoliko većih ratova koji su potresali Europu i u tom stoljeću. Uspon Napoleona (The Rise of Napoleon) je poglavlje o uzrocima Francuske revolucije, njezinom tijeku i dolasku korzikanskog vojnika na čelo države. Njegova osvajanja i prekrajanja europskih granica Swift analizira u poglavlju Napoleonski ratovi (The Napoleonic Wars). Doba "dugog" 19. stolje ća podijeljeno je u dvije cjeline: Europa nakon Napoleona (Europe after Napoleon) i 1848. – godina revolucija ( 1848 – Year of Revolutions). U njima autor izlaže novu sliku Europe nastalu nakon kongresa u Beču 1815. i formiranja Svete Alijanse. Godina 1848. označ ava početke previranja na unutarnjem planu u većini europskih država. Nakon te godine pa sve do kraja stoljeća uslijedit ć e revolucije koje dovode do ujedinjavanja (Italija, Njemačka) ili do nacionalnog osvješćivanja i oslobođenja od tuđ inske vlasti (npr. države pod Osmanlijskom upravom). Swift povijesni pregled zaključuje osnovnim informacijama o Balkanskim ratovima i najavom drugog atlasa koji će tretirati događanja poslije Prvog svjetskog rata. Pod naslovom Bilješka o kartama (A Note of the Maps) navode se izvori karata koje autor prilaže uz tekst. Naime, sve karte potiču iz velike kolekcije koja se č uva u Public Record Office (Ured javnog bilježništva; odgovara našem državnom arhivu) u Kewu, naselju zapadnog Londona. Karte koje se nalaze u zbirci Public Record Officea potiču iz brojnih odjela i ureda britanske vlade, a odražavaju onodobne političke i vojne interese. Također, karte nisu samo djela britanskih kartografa nego i proizvodi drugih europskih država i kartografskih škola. U poglavlju Razlozi kartografije (Reasons for Cartography) autor navodi osnovne povode kartografiranju prostora. Po njemu prvenstveni je razlog bilježenje "fizičke prisutnosti zemalja (na političkoj pozornici, op.p.) i njihovih fizičkih obilježja". U početku važne su bile informacije o zakloništima, a kako se širilo znanje, karte se razvijaju u navigacijske koje upućuju na morske kanale, dubine, opasnosti plovidbe i sl. S geografskim otkrićima širi se i površina pojedinih država što zahtjeva karte namijenjene predočavanju vlasništva, granica, političke podjele Europe među velikim nacijama, koja je najčešće kratkotrajna zbog čestih ratova. Dok su se u početku predočavali veći dijelovi određ enog područja, kasnije detaljnijim prikazom manjih površina, karte postaju točnije. U Europi je postojala duga tradicija izrade karata koje su prikazivale posjede bogatijih ljudi (feudalaca, samostanskih posjeda i sl.) što je, po Swiftu, pospješilo preciznost kartografa. Na kraju se iz preciznosti rodio konflikt. Vojska je svakako jedan od najvažnijih proizvođača karata s vještinama i sredstvima koji su dali najbolje rezultate.Razvoj kartografije (The Development of Carography) je sljede će poglavlje knjige u kojem autor, u prilično amaterskom stilu, opisuje najvažnije etape povijesti europskog kartografiranja. Po njemu, nakon značajnog uspjeha antičke kartografije u prikazivanju stvarnog izgleda Zemlje i topografskih elemenata, srednjovjekovno "tamno" doba izgubilo je vještinu reprodukcije prethodnih dostignuća, a religija je imala presudan utjecaj u kartografskom predočavanju. Tako Swift, kao primjer navodi poznatu Kartu svijeta autora Richarda iz Haldinghama (Mappa Mundi) iz Herefordske katedrale u Velikoj Britaniji. Karta ima sve značajke srednjovjekovnog zemljovida s Jeruzalemom u središtu, Zemlja je ravna ploča, a nebo je prikazano kao Raj. U razdoblju renesanse dolazi do određ enog napredaka i u kartografskom predoč avanju. Česte su karte u sitnom mjerilu što je posljedica konstantnih svađa oko plemić kih posjeda. Važnu ulogu u razvoju kartografije čini prva tiskana inačica Ptolemejeve karte iz 1475. god. Pojavom tiska pogreške postaju manje, a također se usavršavaju metode izmjere područja predstavljenog na 117 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. kartama. Otkrićem triangulacije u 16. st. usavršene su vještine izrade detaljnih karata. Autor zatim navodi da brojni kartografi nisu bili obrazovani za tu vrstu zanimanja, a kao primjer ističe Leonarda da Vincija i britanskog kartografa Johna Speeda koji je po zanimanju bio krojač. Na kraju ponovno se ističe važnost vojnih aktivnosti u produbljenju kartografske znanosti. Zač uđujuće je da Swift od važnijih kartografa navodi samo Klaudija Ptolemeja, a detaljno ističe ljude koji su se sekundarno bavili kartografijom. Kod Ptolemeja zaboravlja istaknuti njegovo pravo znač enje za razvoj renesansne kartografije. Uopće ne spominje Gerharda Mercatora koji je u 16. st. bio vodeći kartografski autoritet. Swift očito selektivno i subjektivno pristupa povijesnom razvitku kartografije, ali to uglavnom nije utjecalo na izbor karata koje objavljuje u ovom djelu. U slijedu objavljenih karata prva je karta bitke kod Mohača iz 1526. god (Battle of Mohács 1526), a zadnja Kanalskih otoka (Channel Islands) u La Mancheu (sa segmentom francuske obale). Od brojnih karata potrebno je istaknuti precizne vojne karte već spomenute Bitke kod Mohača kao i Opsade Beča iz 1529. god. (Siege of Vienna 1529). Još nekoliko karata daje prikaz ratnih događanja na tlu Europe. Na detaljnom planu luke Cadiz (Cadiz Harbour 1578) prikazana je vojno-pomorska operacija u kojoj je Francis Drake pripremao napad na usidrenu španjolsku armadu. Veduta Tangera iz 1679. (Tangier 1679) prikazuje englesku flotu koju predvodi Cromwell u potjeri za odbjeglim rojalističkim brodovima i Berberima koji su bili najznačajniji sredozemni pirati. Zanimljiva je i karta Beograda iz 1717. god. (Belgrade 1717) koja prikazuje plan bitke izme đu Osmanlija i Habsburgovaca pod vodstvom princa Eugena. Također, u atlasu su objavljeni i neki precizni gradski planovi od kojih je, zbog posebne vizualne dopadljivosti i preciznosti, potrebno istaknuti prikaze Madrida, Praga, Brussela, Rima, Luxembourga, Kopenhagena, Berlina i Napulja. Posebno je dragocjeno objavljivanje niza karata Europe (Europe 1800 ) koje je John Stockdale izdao i posvetio engleskom kralju Georgeu III. Vješto izrađene i vizualno privlač ne karte daju uvid u izgled Europe prije početka Napoleonovih osvajanja. Izbor iz obilne toponimije također pridonosi njihovoj vrijednosti. Da karte ne prikazuju samo određeno stanje u vremenu nego i višeslojne promjene u određenom razdoblju vidljivo je iz tri tematske karte naslovljene Podjela Poljske od 1658. do 1815. (The Partitions of Poland 1658-1815). Različitim bojama predočeni su dijelovi teritorija koji su oduzimani Poljskoj u 18. i početkom 19. stoljeća. Potrebno je ukazati i na zanimljivu kartu koja donosi Europske kurirske (poštanske) rute oko 1820. god. (European Courier Routes c. 1820). Kako se tek nakon 1830. god. postupno uvodi parna lokomotiva u promet, dvadesetih godina konji su bili jedini način putovanja kroz Europu. Bilo je potrebno dobro poznavati putove kojim su se kretali diližanse i zato je izrada ovakve karte bila neophodna. Među ostalim kartama, zanimljiv je i francuski plan Korintskog kanala iz 1893. god., kada je kanal bio otvoren. Karta prikazuje poduzete radove i graditeljska poboljšanja u svrhu skraćenja plovidbe oko Peloponeza.Navedene su tek neke karte objavljene u ovom atlasu, no i pored toga prethodno istaknuti izbor potvrđuje da se doista radi o jednom dragocjenom prilogu povijesti kartografije. Mateo Bratanić Nathaniel HARRIS: MAPPING THE WORLD – MAPS AND THEIR HISTORY, Bookmart Limited, London, 2002., 304 p., ISBN 1-57145-576-0 Nakladnička kuća Brown Partwork Limited izdala je 2002. knjigu Nathaniela Harrisa pod naslovom Mapping the World – Maps and their History. Uz dosadašnje znanstvene sveobuhvatne sinteze povijesti kartografije (djela Bagrowa, Libauta, Tooleya, Cronea, Throwera, Blacka i dr.), ovo djelo predstavlja novinu popularno- znanstvenim pristupom povijesnom razvoju kartografije, koji laike upoznaje a stručnjake podsjeć a na evoluciju geografske percepcije i grafičke vizualizacije svijeta. Obuhvaćeno je razdoblje od 3. tisućljeća pr. Kr. do trećeg tisućljeća u kojem smo i sami svjedoci impulzivnog razvoja znanosti i tehnologije koji svakako pridonosi boljem shvaćanju geografske stvarnosti Zemlje i njegovoj grafičkoj prezentaciji. N. Harris pokušao je unutar 118 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. pettisućljetnog "kartografskog" razdoblja izdvojiti one primjere, koji upućuju na osnovne značajke kartografije u pojedinim njezinim razvojnim etapama. Izbor kartografskih djela ograničen je tehničkim opsegom knjige (304 stranice s oko 70 kartografskih prikaza) pa je, razumljivo, subjektivan, ali autor je, čini se, uglavnom izabrao dosta dobre primjere. Sadržajno je djelo ujednačeno jer autor raznovrsnoj kartografskoj građi pristupa po istom obrascu. Najprije daje izvrsne preslike (brojnih uopće nema u sličnim kartografskim sintezama ili su objavljeni slabiji preslici), potom kratak tekst o dotičnom kartografskom prikazu uz uvećane prikaze važnijih detalja, a na kraju u zasebnom poglavlju daje zanimljiv tekst (popraćen brojnim fotografijama) o historijko-geografskom okviru nastanka karte. Na taj način svaka se karta promatra unutar povijesnog konteksta razdoblja u kojem je nastala (kvaliteta postojećih spoznaja o prostoru, tehnike obrade kartografskog sadržaja, praktično značenje, tj. aspekti upotrebe karata i sl.).Najstarije sačuvane karte izrađene su u kulturnim krugovima starih civilizacija Egipta i Mezopotamije. Njihov je sadržaj odražavao onodobni mitološki pogled na svijet. Babilonska karta svijeta iz 600. god. pr. Kr. s prikazom Zemlje u obliku kruga s Babilonom u sredini vrijedan je kartografski spomenik. S njom su udareni temelji nekim kartografskim načelima, koja su preživjela sve mijene do moderne digitalizirane kartografije. Primjerice, i danas je uobičajeno u središte Zemlje na planisferama "postaviti" mjesto ili državu u kojoj se karta izrađuje (europskim kartografima i kartografskim ustanovama č esto se prigovara europocentričnost). Na prvim su kartama geografski realiteti bili u drugom planu, a najveća je pozornost, najčešće na štetu geografskog sadržaja, pridavana estetskoj dojmljivosti te mitološkoj funkciji karte. Autor preskače razdoblje helenske i helenističke kartografije, čija izvorna djela nisu sačuvana, a pregled razvoja kartografije nastavlja s Tabulom Peutingerianom, nastalom u 4. st. Tabula Peutingeriana po svoj je prilici nastala na temelju Agrippine karte Rimskog carstva (1. st.) te opisima cestovnih pravaca u Carstvu (itinererijima). Njezin konač ni (i neobični) oblik definirala je praktična primjena. Cijelo je Carstvo prikazano na karti dimenzija 670 cm x 34 cm! Na rimskoj kartografskoj tradiciji temelji se bizantska mozaik-karta iz Madabe (6. st.) na kojoj je detaljno prikazana Palestina. U kršćanskom kulturnom krugu zapadnoeuropskog srednjovjekovlja karakteristične su T-O karte, sa slikovitim imaginacijama svijeta, kojima je najčešće istok (Raj) uz gornji rub karte, dok je Jeruzalem (Kristov grob i personifikacija Nebeskog Jeruzalema) u središtu Zemlje, ravne okrugle ploče (Ovako govori Jahve Gospodin: Ovo je Jeruzalem! Postavih ga u središte narodâ, okružih ga zemljama! Ez, 5, 5). Među tim kartama autor izdvaja one koje su nastale u Engleskoj, primjerice Anglo-saksonsku kartu svijeta (10. st.), Psaltirsku kartu (13. st.), Herefordsku kartu svijeta (13. st.), samostansku Higdenovu kartu svijeta (14. st.) i dr. Istodobna arapska kartografija postiže bolje rezultate, temeljene na astronomskim zapažanjima i Ptolemejskoj tradiciji. Iz tog miljea potječe Al-Idrisijeva karta svijeta iz 1154. godine, koja daje sasvim novu predodžbu svijeta. Al Idrisi, uz ostalo, ucrtanim paralelama na karti ukazuje na sfernost Zemlje. Portulani od kraja 13. st. (od tzv. Pizanskog portulana) u razvoju kartografije imaju posebno zna čenje. Predodžba obalne crte Sredozemlja, a potom i atlantske Europe temeljila se na zapažanjima pomoraca, kojima je točno poznavanje plovidbenog akvatorija bio ključni element terestričke navigacije (a time i sigurnosti plovidbe). Predodžbu europskoga litoralnog pojasa na portulanima preuzimali su kasniji renesansni, pa č ak i novovjekovni kartografi. Najcjelovitiju zbirku španjolskih portulana na kojima su prikazani svi dotad poznati krajevi svijeta predstavlja Katalonski atlas iz 1375. Portulansku tradiciju baštine i kasnije pomorske karte, među kojima Harris izdvaja djela J. de la Cose (15. st.), M. Waldseemüllera (poč. 16. st., prva tiskana pomorska karta svijeta), Vallardsku kartu francuske Kanade (16. st.) te karte Afrike i Azije D. Homema (16. st.). Kartama objavljenim u atlasu Spieghel der Zeevaert L. Waghenaer je krajem 16. st. utemeljio suvremenu pomorsku kartografiju dodaju ći sustavu kursnih linija (rumba) ljestvice geografske širine i geografske dužine, koje omogućuju pouzdaniju orijentaciju i određivanje kursa plovidbe. Renesansna europska kartografija velikim se dijelom temeljila na latinskom izdanju Geografije Klaudija Ptolemeja, djelu popraćenom kartama izvorno objavljenom još u 2. st. Atlasi A. Orteliusa i G. Mercatora s kraja 16. st. pobudili su značajno zanimanje za kartografiju. Njihova su se djela temeljila na spoznajama o novootkrivenim krajevima svijeta te na novim rješenjima 119 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. unutar matematič ke kartografije i na novim tehnologijama obrade kartografskog sadržaja (posebno razvoj tiska). U povijesti kartografije Orteliusovo ime veže se uz prvu cjelovitu i sadržajno ujednačenu zbirku karata (atlas Theatrum Orbis Terrarum, 1570.), a Mercatorovo ime uz konformnu valjkastu projekciju (u pomorskoj kartografiji koristi se i danas!) te prvi put upotrijebljen pojam "atlas" (Atlas sive cosmographicae...1595.). Nizozemsku kartografsku školu proslavile su i obitelji de Jode, Hondius, Jansson, Visscher, De Wit i Blaeu. Atlas Novus Joana Blaeua (1636.; od 1662. Grand Atlas) bio je najpopularnije kartografsko djelo u Europi 17. stoljeća. Usporedo s političkom integracijom i društveno-gospodarskim razvojem u europskoj kartografiji krajem 16. i tijekom 17. st. sve veće znač enje imala je Engleska, a posebno Francuska. Harris, ne bez domoljubnog žara, ističe značenje J. Speeda, prvog Engleza čija su kartografska ostvarenja pobudila interes šireg kruga učenjaka i drugih korisnika u Europi. Posebno je značajan Speedov atlas A Prospect of the Most Famous Parts of the World (1627.). Pomorske karte J. Thorntona (Atlas Maritimus) i G. Collinsa (Great Britain's Coasting Pilot) s kraja 17. st. najuspješnija su djela onodobne pomorske kartografije, a reflektiraju britansku supremaciju nad svjetskim morem (koja je trajala sve do Drugoga svjetskog rata).Francusku kartografsku školu, koja je dominirala europskom kartografijom sve do sredine 18. st. sustavno su poticali vladari dinastije Bourbon i Francuska akademija. Kritički pristup pri obradi geografske građ e i kartografiranje na temelju prvih sustavnih topografskih snimanja rezultirali su najboljim kartama u razdoblju tzv. autorske kartografije. Harris među djelima francuskih kartografa izdvaja karte A. H. Jaillota, J. B. Nolina, G. Le Vasseur De Bauplana i C. F. Cassinija De Thuryja. Obitelj Cassini predvodila je prvi geodetsku izmjeru jednoga državnog teritorija, koja je rezultirala prvim pravim topografskim kartama (charte geometrique) Francuske. Tijekom 18. st. topografske izmjere organizirale su sve vodeće europske države, a Harris ističe izmjeru Ordonance Surveya u Velikoj Britaniji te veliku izmjeru Indije koju je predvodio W. Lambton. Tematska kartografija od 19. st. otvara nove mogućnosti kartografije. Karte postaju demonstracijsko sredstvo gotovo svih djelatnosti i znanosti pa njihova primjena čini kartografiju sveprisutnom u ljudskom životu i djelovanju. Autor daje primjer Reynoldsove geološke karte svijeta iz 1815., koja je, ističe Harris, odraz posebnog zanimanja za istraživanje geološke prošlosti Zemlje. Harris u svojoj knjizi daje i pregled starih planova gradova, posebno Lonodona. Među planovima najdojmljiviji je plan Londona iz 1572., na osnovi kojeg je moguće rekonstruirati izgled grada prije katastrofalnog požara (Great Fire of London) 1666. godine.Autor zaključuje pregled razvoja kartografije najnovijim kartama nastalim satelitskim snimanjem i računalnom obradom, primjerice karta El Niña, satelitska snimka San Francisca, fotografije površine Marsa te zračna snimka dijela Manhattana (New York). Koliko god Harrisov pregled razvoja kartografije bio iscrpan, moguće je primijetiti kako je izostavio neka značajna imena europske kartografije, primjerice Sansona, De L'Islea, Coronellija i dr. Međutim, to ne umanjuje bitno vrijednost ovog djela, koje značajno pridonosi upoznavanju osnovnih obilježja razvoja svjetske kartografije. Ovom bi prilikom trebalo istaknuti nedostatak sličnog djela na hrvatskom jeziku, ali i nedostatak hrvatskog izdanja sveoubuhvatnog pregleda razvoja kartografije. Takva bi izdanja (barem prijevodi aktualnih stranih izdanja) bitno pridonijela razvoju i promociji kartografije u Hrvatskoj. Linda Olić Michael N. DEMERS: Fundamentals of Geographic Information Systems, 2nd ed, John Wiley & Sons, Inc., New York, 2000., 498 str. Izdavač znanstvene literature John Wiley & Sons publicirao je 2000. drugo izdanje opsežnog djela "Fundamentals of Geographic Information Systems" autora Michaela N. Demersa. Kako autor ove knjige kaže, GIS postaje sve dostupniji i sve se više počinje koristiti u mnogim područjima i znanostima, djelomično zbog toga što se uvidio prirođeni geografski karakter nekih 120 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. problema s kojima se susreće suvremeno globalno društvo. Geografski korijeni GIS-a sežu u daleku prošlost kada su ljudi počeli otkrivati, istraživati, prikupljati podatke i na kraju stvarati baze prostornih podataka i teorije o prostoru koji ih okružuje. Međutim, tek su se početkom 60-ih sva ta znanja počela oblikovati u skup računalnih alata kojima su se sakupljali, pohranjivali, uređivali, analizirali i na kraju predstavili podaci o prirodnim bogatstvima, prvi put namijenjeno potrebama kanadske vlade. Bio je to prvi pokušaj da se formaliziraju i automatiziraju geografska načela u rješavanju prostornih problema povezanih s korištenjem prirodnih bogatstava. Nakon četrdesetak godina razvoja, GIS je postao glavni oslonac za rješavanje geografskih problema ne samo za prirodna bogatstva već za cijeli niz drugih područja: prostornu analizu pojave kriminala i bolesti i njihovo spriječavanje, analizu najpovoljnijih lokacija za poslovanje i industriju, analizu prometne mreže, prostorno planiranje, vojne simulacije itd. Ukratko, potencijalna primjena GIS-a ima vrlo širok raspon i dalje se širi.Ova knjiga pruža osnovne podatke ne samo za korištenje trenutno dostupne GIS tehnologije u svrhu rješavanja svakodnevnih geografskih problema već i za poticanje prostornog razmišljanja u širem kontekstu. Knjiga se sastoji od 6 cjelina i 15 poglavlja didaktičkih oblikovanih u skladu s temeljnom obrazovnom namjenom knjige. Na početku svake cjeline navedeni su ciljevi koje će čitatelj moći ostvariti nakon što savlada tu cjelinu, a na kraju pojedine cjeline dani su popis najvažnijih pojmova, pitanja na obrađenu temu, opsežna bibliografija. Cjeline su sljedeće: Introduction to Automated Geography – prva cjelina predstavlja uvod u GIS, sadrži objašnjenje što je to GIS, zašto se koristi i kako započeti raditi u njemu. Geographic Data, Maps, and Automation – prvo poglavlje ove cjeline uvodi čitatelja u prostornu analizu, upoznaje ga s prostornim uzorcima i sakupljanjem geografskih podataka. U drugom poglavlju naglasak je stavljen na kartu kao model geografskih podataka, zatim nas autor upoznaje s mjerilom karata, ostalim značajkama karata, projekcijama, izradom karata, simbolima na karti, kartografskim bazama podataka te s nekoliko vrsta tematskih karata. Treć e poglavlje se bavi strukturama kartografskih i GIS podataka, odnosno strukturama baza podataka. III. Input, Storage, and Editing – prvo poglavlje nas upoznaje s unosom GIS podataka u računalo, odnosno s načinima i metodama unosa podataka. Sljedeće poglavlje se bavi spremanjem podataka i njihovim kasnijim korištenjem i uređivanjem te pronalaženjem i ispravljanjem eventualnih pogrešaka.Analysis: the Heart of the GIS – prvo poglavlje u ovoj cjelini upoznaje nas s osnovnom prostornom analizom. Nakon toga slijedi upoznavanje s mjerenjem širine, poligona, oblika i udaljenosti, a zatim i klasifikacija. Sljedeće poglavlje bavi se statističkim površinama i njihovim upravljanjem, a zatim slijedi tekst o prostornom rasporedu točaka, površina i linija. Posljednja dva poglavlja bave se uspoređivanjem varijabli među slojevima i kartografskim modeliranjem. GIS Output – ova cjelina predočava razvojni put od analize podataka do konačnog rezultata (outputa) VII. GIS Design – posljednja cjelina u knjizi se bavi pitanjem GIS dizajna i njegovom primjenom. Na kraju knjige nalaze se dva priloga. U prvom se navodi veliki broj prodavatelja GIS softwarea te izvori podataka, a u drugom popis web stranica na kojima se mogu naći podaci i primjeri GIS-a. Nakon ovih priloga nalazi se vrlo bogat rječnik stručnih pojmova s objašnjenjima te detaljan indeks najvažnijih izraza korištenih u ovoj knjizi. Knjiga je vrlo dobro koncipirana, a svako poglavlje obiluje grafičkim prilozima i primjerima pomoću kojih je puno lakše pratiti tekst. Knjiga Michaela N. DeMersa svakako je veliki doprinos upoznavanju i popularizaciji GIS-a te se preporuča već postojećim korisnicima jer će u njoj sigurno na ći obilje korisnih potadaka, a neupitno je da će svojom jednostavnošć u i pristupom ova knjiga biti vrlo koristan priručnik za početnike u GIS-u. Sigurno je da ć e naći svoju primjenu ne samo kod geografa već i kod svih onih kojima je GIS postao ili će tek postati neizostavna metoda istraživanja i analiza. Mogućnosti su primjene GIS-a u raznim područjima i sferama života te u proučavanju i analizi prostora velike, a u dogledno vrijeme postat će neophodan sastavni dio svake prostorne analize. Vera Graovac 121 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. Zoran STIPERSKI, Nafta - pokretač uspjeha i kriza čovječanstva, Nakladna kuća "Dr. Feletar", Zagreb, 2001./2002., 112. str. Dražen ŠIMIĆ, Europska unija danas i sutra, Nakladna kuća "Dr. Feletar", Zagreb, 2002., 134. str. Robert ANTONČIĆ, Automobil vlada svijetom, Nakladna kuća "Dr. Feletar", Zagreb, 2002., 142. str. U nakladi izdavačke kuće "Dr. Feletar", a u sklopu ciklusa "Mala geografska biblioteka", 2002. godine izdano je nekoliko knjiga koje mogu poslužiti kao izvor informacija širokom krugu čitatelja.Dr. Zoran Stiperski autor je izdanja pod naslovom Nafta – pokretač uspjeha i kriza čovječanstva. Knjiga je podijeljena u sedam osnovnih poglavlja kojima prethodi kratak uvodni dio. Nakon posljednjeg poglavlja autor daje niz zaključaka u kojima je ukratko sintetizirao osnovne informacije vezane uz rezerve nafte, eksploataciju, politički aspekt, te utjecaj nafte na okoliš. Kao poseban prilog uključeno je i poglavlje vezano uz konjunkturu na svjetskom tržištu nafte nakon terorističkog napada na SAD. U sedam glavnih poglavlja autor je obradio problematiku vezanu uz tzv. doba nafte. Nakon kratkog uvoda o počecima crpljenja nafte, dao je detaljni pregled svjetske proizvodnje i potrošnje nafte u 20. st. kao osnovnog temelja suvremenoga industrijskog društva. Nakon toga obrađ eni su politički aspekti proizvodnje ovog glavnog svjetskog energenta; opisano je na koji način se kontroliraju naftna područja u Aziji, kakva je politika cijena nafte, koje su najveće svjetske naftne tvrtke (Exxon-Mobil, BP-Amoco, Saudi Aramco...), kako ona utječe na društvo te kakva je njezina budućnost u 21. stoljeću. Poglavlja su jasno koncipirana, pružaju niz saznanja vezanih ne samo uz naftu već i uz ostale važnije svjetske energente, a što je najvažnije, obogaćena su brojnim grafičkim prilozima. Ono što knjigu čini vrijednim izvorom informacija su, uz ostalo, i sakupljeni statistički podaci o proizvodnji, potrošnji i poznatim zalihama nafte po pojedinim regijama svijeta, a posebno za zemlje koje spadaju među najveće svjetske proizvođače (SAD i Kanada) i potrošače primarne energije (SAD, Kanada, zemlje Zapadne Europe). Autor drugog, jednako zanimljivog djela iz ciklusa "Mala geografska biblioteka", je Dražen Šimić. Knjiga nosi naslov Europska unija danas i sutra. Nakon kratkog uvodnog dijela u prvom poglavlju autor daje povijesni pregled političko-ekonomskog razvitka EU, počevši od potpisivanja Pariškog ugovora o osnutku ECSC-a iz 1951. preko Rimskih ugovora o osnutku EEC-a i EUROATOM-a iz 1957. pa do Jedinstvenog europskog akta (SEA) iz 1986., Ugovora iz Maastrichta 1992. i konač no Ugovora iz Amsterdama 1997. godine. U drugom poglavlju detaljno su obrađene sve važne institucije EU, čime se čitateljima pojašnjava način na koji Unija funkcionira kao jedinstvena političko-gospodarska cjelina. Treće poglavlje obrađuje demografsko-ekonomska kretanja u EU. Značajno je stoga što je obogaćeno brojnim statističkim podacima novijeg datuma, počevši od podataka o kretanju broja stanovnika, sastavu stanovništva, pa do vrijednih podataka o mehaničkom kretanju, tj. migracijama kako unutar država EU, tako i imigraciji iz ostalih europskih i svjetskih država. Osim demografskih dan je i pregled ekonomskih kretanja, tj. podaci o trgovinskoj bilanci posljednjih godina, te podaci o kretanju broja nezaposlenih po državama pripadnicama EU. U četvrtom poglavlju opisan je noviji razvoj EU koji uključuje stvaranje Ekonomske i monetarne unije (uvođenje jedinstvene valute) te probleme proširenja EU na ostale europske države. Slijedi poglavlje koje govori o položaju EU unutar međunarodne zajednice te o odnosima s ostalim zemljama svijeta. Posljednja dva poglavlja zanimljiva su stoga što obrađuju problematiku vezanu uz JI Europu te posebno uz mogućnost pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji. Budući da Hrvatska ima iznimno povoljan geografski položaj, a kulturno je vezana uz zapadnu, srednju i sredozemnu Europu, naravno, da teži i punopravnom članstvu u EU. Kako navodi i autor, od integracije u EU Hrvatska bi profitirala na gospodarskom polju, u područ ju prava, ali i u političkom i sigurnosnom smislu. Knjiga završava zaključcima u kojima su ukratko sintetizirana sva poglavlja. 122 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 7/2, 110-128, 2002. Robert Antončić autor je treće knjige, pod naslovom Automobil vlada svijetom. Djelo ima 142 stranice, a podijeljeno je u deset poglavlja. Nakon kratkog uvodnog dijela o povezanosti nafte kao prirodne geološke pojave s razvojem automobilske industrije, autor daje povijesni pregled razvoja automobilske industrije (1769. Nicolas-Joseph Cugnot konstruirao je prvo vozilo pokretano snagom parnog stroja; 1859. J .J. E. Lenoir patentirao je prvi stroj s unutrašnjim sagorijevanjem; 1908. Henry Ford pokreće proizvodnju Modela T, s time da uključenjem pokretne trake u proizvodni proces racionalizira industrijsku proizvodnju; suvremeni razvoj automobilske industrije), pojašnjava JIT sustav proizvodnje, te detaljno obrađuje neke od vodećih svjetskih tvrtki u automobilskoj industriji. Knjiga je značajna stoga što se kroz povijesni razvoj automobilske industrije objašnjava i fenomen globalizacije. Budući da se radi o opće prisutnom procesu koji su potaknule najve će kompanije svijeta, iznimno je važna njegova uloga u svjetskoj automobilskoj industriji. Posebno je istaknuo razvoj njemač ke (Volkswagen), američke (Ford, Chrysler), francuske (Renault) i japanske (Nissan) automobilske industrije te pojasnio na koji su se način međusobna udruživanja najjač ih svjetskih kompanija koje se bave proizvodnjom automobila, odrazila na opće stanje tržišta i stabilnost ostalih nešto manjih tvrtki. U posljednjem poglavlju autor razmatra i ekološke probleme koji proistječu iz sve većeg stupnja automobilizacije, te mogućnostima razvoja novih, alternativnih energenata koji bi se eventualno mogli primijeniti u automobilskoj industriji. U tom smislu senzacionalno je otkriće samoukog Filipinca Daniela Dingela koji je došao do jednostavnog načina da iz vode izolira molekule vodika, koji bi trebao poslužiti kao energent 21. st. Ovo revolucionarno otkriće potaknulo je značajne političke i ekonomske rasprave. Eventualna primjena vodika u automobilskoj industriji uzrokovala bi kaos na tržišu čime bi puno izgubili najvažniji svjetski izvoznici nafte. U zaključnom dijelu, autor sintetizira osnovna saznanja o automobilskoj industriji koja su u knjizi detaljno obrađena. Potrebno je istaknuti da su sva tri izdanja nakladne kuće "Dr. Feletar" izniman prilog obogaćenju geografske literature, ali isto tako mogu poslužiti kao izvor informacija i ostalim strukama. Knjigama se jednako tako mogu služiti i učenici srednjih škola koji žele doznati nešto više o suvremenim procesima i pojavama vezanim uz svakodnevni život, te studenti različitih smjerova. Za godinu 2002. nakladnik je najavio desetak novih izdanja, a za pretpostaviti je da će biti jednako uspješna

Savetovanje o mogućnostima i dometima umetničkog i stvaralačkog rada sa migrantima u Srbiji, „Drugi i mi sami: kultura kao agens društvenih promena“, održano je 8. maja 2019. godine u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta umetnosti u Beogradu. Na savetovanju su predstavljeni rezultati istraživačkog projekta „Drugi i mi sami“, koji je sproveo Univerzitet Istočnog Londona, u partnerstvu sa Fakultetom dramskih umetnosti, Univerzitetom umetnosti i nevladinom organizacijom „Grupa 484“, uz podršku Britanske agencije za razvoj. Dr Maja Korać, redovna profesorka Univerziteta Istočnog Londona i dr Milena Dragićević Šešić, direktorka Instituta za pozorište, film, radio i televiziju i redovna profesorka Fakulteta dramskih umetnosti, rukovodile su istraživačkim projektom i moderirale ovaj skup. A counseling on the possibilities and achievements of artistic and creative work with migrants in Serbia, "Others and ourselves: culture as an agent of social change", was held on May 8, 2019 in the Hall of the Rectorate of the University of Arts in Belgrade. The results of the research project 'Others and ourselves', carried out by the University of East London, in partnership with the Faculty of Dramatic Arts, the University of the Arts and the non-governmental organization Group 484, with the support of the British Development Agency, were presented at the consultation. Dr Maja Korac, Full Professor at the University of East London and Dr Milena Dragicevic Sesic, Director of the Institute of Theater, Film, Radio and Television and Professor at the Faculty of Dramatic Arts, led the research project and moderated this event.

This paper tried to showcase how space can affect people. Focus was on Victorian London. It analyzed space in these books: The Picture of Dorian Gray, Strange Case of Dr. Jekyll and Mr. Hyde, Hawksmoor and From Hell. London at that time had an incredible increase of population. This resulted in an incredibly gap between higher and lower class. Lower class could barely survive. Every day was a struggle to survive till next day. Space was divided and crossing the boundaries would result in being outcasted and punished. That happened to Jekyll and Dorian who tried to live a double life. Society at that time tried to completely forget about the past, and only focused on present and on future. That proved to be impossible. London‟s past was a part of Victorian London and even though they ignored it we see the power of that past. Hawksmoor‟s churches are full of old heathen motifs that most people at that time did not even notice. But even though they were not noticed they were powerful and affected the people. Ovaj rad je pokušao prikazati utjecaj prostora na ljude. Rad se prvenstveno fokusirao na viktorijanski London. U ovom se je radu analizirao prostor unutar knjiga: Slika Doriana Graya, Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea, Hawksmoor i Pakao. London u to vrijeme je imao ogroman porast stanovništva. To je dovelo do ogromnog jaza između bogatog i siromašnog sloja društva. Siromašni sloj društva je jedva preživljavao. Svaki dan im je bila borba preživljavanja. Prostor je podijeljen i uspostavljene su granice koje se nisu smjese prelaziti. Oni koji bi prekršili ta pravila visokog društva kao Dorian i Jekyll koji su probali voditi dvostruki život su bili kažnjeni. Društvo toga vremena je pokušalo zaboraviti prošlost. Samo se je fokusiralo na sadašnjost i na budućnost. To se je pokazalo nemogućim. Prošlost Londona je bila dio viktorijanskog Londona, te iako su je oni ignorirali mogli smo vidjeti njenu moć. Hawksmoorove crkve su pune poganskih motiva koje većina ljudi ne primjećuje, ali iako su neprimjećeni oni utjeću na ljude.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU Kada mi je po prvi put u ruke dospio tekst internog priručnika Imperial Collega iz Londona, a to je bilo 2016. godine, autora: Jo James, Beth Cotton, Jules Knight i Rita Freyne, pod originalnim naslovom «Caring for People with Dementia in Hospital – A best practice guide», odmah sam znao da se radi o jedinstvenom i vrijednom materijalu. Naime, iako već i u Hrvatskoj ima podosta tekstova koji se bave problematikom demencije, ovaj je utoliko poseban jer ga je napisao Ekspertni tim za demenciju sastavljen od visoko-educiranih i specijaliziranih medicinskih sestara praktičara, koje rade u bolnici i osmišljavaju načine kako pomoći osobama s demencijom tijekom njihove hospitalizacije koja je najčešće uslijedila poradi nekog drugog medicinskog razloga, u nekoj općoj bolnici. U Općim bolnicama i Kliničkim bolničkim centrima, kako u Hrvatskoj tako i drugdje u svijetu, upravo su starije osobe te koje bivaju češće hospitalizirane, a među njima dakako ima i znatan broj osobe s komorbiditetom demencije. U ovom praktičnom vodiču, na najbolji mogući način donose se savjeti, upute, komentari, razmišljanja o tome kako omogućiti osobama s demencijom da prebrode tu stresnu situaciju razdvajanja od svojih obitelji, kako da taj boravak u novoj i njima nepoznatoj sredini protekne što kvalitetnije odnosno bezbolnije. Nevjerojatno, ali istinito – hrvatskog izdanja ove knjige zasigurno ne bi bilo da se prijevoda nije uhvatio dr. sc. Mario Gros, dr. med., radiolog iz Osijeka, koji je na taj način pomogao svojoj sestri Jadranki Vuković, osnivačici udruge «Betanija-Alchajmer» iz Subotice. Slučajno saznavši da je knjiga već prevedena, a da ju zapravo koristi samo jedna osoba, odlučio sam, kao predsjednik Hrvatskog društva za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi Hrvatskog liječničkog zbora iz Zagreba, angažirati se oko uređenja hrvatskog izdanja ove knjige. Kao prvo, ovim putem želim izraziti veliku zahvalnost Imperial College Healthcare NHS Trust-u iz Londona i svim autorima originalnog engleskog izdanja knjige, koji su nam besplatno ustupili sva prava oko prevođenja i tiskanja ove knjige na hrvatski jezik. Hrvatsko izdanje ove vrijedne i jedinstvene knjige pod naslovom «Najbolja skrb za osobe s demencijom u bolničkim uvjetima – praktični vodič» izlazi kao izdanje Medicinske naklade, Klinike za psihijatriju Vrapče i Hrvatskog društva za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi HLZ-a, te se ovom prilikom zahvaljujem prof. prim. dr. sc. Vladi Jukiću i prof. Anđi Raič na svekolikoj podršci. Tibor God, dipl. ing., koji je učinio prijelom knjige i brinuo se za sve tehničke detalje, bio je više nego izvrstan u stizanju nemogućih rokova, a sve u cilju izlaska knjige na vrijeme, tj. da bi se ista mogla promovirati na Hrvatskom kongresu za Alzheimerovu bolest (CROCAD- 18) s međunarodnim sudjelovanjem u Novigradu. Hvala recenzentima doc. prim. dr. sc. Suzani Uzun i Senki Repovečki, mag. med. techn. koje su svojim konstruktivnim primjedbama i sugestijama uskladile i pojasnile terminologiju, te preporučile ovu knjigu za tisak. Ova knjiga tj. vodič donosi 15 poglavlja, od onog uvodnog što je to demencija i kako se manifestira do toga kako poboljšati komunikaciju, ali i kako se nositi s problematičnim ponašanjem osoba s demencijom. Govori se i o mentalnom kapacitetu, prisilnim postupcima, uskraćivanju prava na slobodu osoba s demencijom, te o unaprijed planiranoj skrbi. Iako se u knjizi navode zakoni Velike Britanije, i isti nisu automatski primjenjivi i obvezujući za Hrvatsku, ovakav visoko etički i moralni pristup svakako je više nego poželjan za razmatranje i eventualno postupanje. Nadalje, opisuje se delirij, govori se o procjeni boli, pokretljivosti, prehrani i hidraciji, masaži šaka, skrbi na kraju života kod osoba s demencijom, s naglaskom na etiku skrbi, a posebna pažnja posvećuje se i neformalnim njegovateljima tj. obiteljima osoba s demencijom. Na kraju knjige za svako od navedenih poglavlja navodi se dodatna literatura. Posebno zainteresirane čitaoce upućujemo na knjigu koja je proizašla iz ove, a radi se o proširenom izdanju temeljenom na medicini tj. skrbi usmjerenoj prema osobi (Jo James, Beth Cotton, Jules Knight i Rita Freyne, Josh Pettit and Lucy Gilby: Excellent Dementia Care in Hospitals – A Guide to Supporting People with Dementia and their Carers. London: Jessica Kingsley Publishers, 2017). Otkako je 2012. godine Svjetska zdravstvena organizacija demenciju proglasila svjetskim javno-zdravstvenim prioritetom, sve zemlje, pa tako i Hrvatska, pozornije se pripremaju za nadolazeću epidemiju i to na način da osmišljavaju načine kako se s tim najbolje nositi. Mnoge (europske) zemlje već su usvojile nacionalne strategije borbe protiv Alzheimerove bolesti (AB) i drugih demencija. Hrvatski stručnjaci su u sklopu Hrvatske Alzheimer alijanse izradili tj. predložili prioritetne aktivnosti, i već polako po tome (doduše neformalno i nesustavno) postupaju, nastojeći poboljšati uvjete življenja osoba s demencijom, stvarajući uvjete za ranu detekciju bolesti, uz nastojanje da se osigura svim potrebitima standardna terapija, te kvalitetnija njega i skrb. S obzirom da je demencija svugdje stigmatizirana, potrebno je svakodnevno ulagati napore da se isto promijeni, a to je najbolje činiti kroz edukaciju populacije, uz prisutnost u medijima, ali dakako i paralelno osposobljavajući što veći broj stručnjaka koji se izravno i neizravno susreću s osobama s demencijom. Oboljelima od demencije, poglavito u onih gdje je bolest već dugotrajno manifestna odnosno uznapredovala, treba pružiti adekvatnu skrb i njegu, uključivo i palijativnu skrb, a neformalnim njegovateljima osoba s demencijom potrebno je osigurati pomoć šire društvene zajednice i na taj način preduhitriti njihovo «izgaranje» (burn-out sindrom). Potrebno je svakodnevno raditi na prevenciji demencije, osiguravati resurse i osmišljavati strategije borbe protiv demencije, jer će broj osoba s demencijom i u Hrvatskoj u budućnosti biti veći. No, s obzirom da se u svijetu ulažu znatna sredstva u područje istraživanja demencije, za očekivati je pozitivnih pomaka, kako na području terapije, rane dijagnostike, tako i na području rehabilitacije osoba s demencijom. Danas, kada u Republici Hrvatskoj oko 90.000 ljudi živi s demencijom i kada demenciju na svakodnevnoj bazi direktno osjeća oko 300.000 ljudi, kada i nadalje svjedočimo daljnjem porastu oboljelih tj. kada Alzheimerova bolest poprima razmjere javno- zdravstvenog problema, svaka pomoć iz ovog područja dočekuje se s zahvalnošću i olakšanjem. Ova knjiga je upravo to – pomoć tj. vodič za sve one, kako zdravstvene tako i nezdravstvene radnike, koji se u bolničkim uvjetima susreću s osobama s demencijom, jer im omogućava da bolje razumiju osobu s demencijom, njene potrebe, mogućnosti, strahove, patnje, ali isto tako želje i prohtjeve. U nedostatku lijeka koji može osobu izliječiti od demencije, upravo ne-farmakološki pristup u menadžmentu demencije itekako je značajan i u najmanju ruku komplementaran, te ima svoje mjesto, a ova knjiga kao najbolji praktični vodič kroz sveobuhvatnu skrb za osobe s demencijom upravo tome svjedoči.

Nakon neuspjeha Njemačke da već u prvoj ratnoj godini izbaci Francusku iz rata, dolazi do intenziviranja pokušaja da se neutralne države Balkana (Bugarska, Rumunjska, Grčka) uključe u rat na strani jednog ili drugog saveza. Britanci su u tome pokušali iskoristiti veze koje su članovi Balkanskog komiteta iz Londona imali u balkanskim državama. Konstelacija je nakon završetka Balkanskih ratova, iz kojih je većina država izašla s novim teritorijalnim aspiracijama misleći da su dobile premalo, bila pogodna za uključivanje umornih, ali uvježbanih balkanskih država u sukob. Rumunjska je, usprkos postojanju ugovora s Centralnim silama, bila bliža planovima sila Antante. Bugarska se nakon poraza od Srba, Grka i Rumunja približila Monarhiji i Osmanskom Carstvu dok je Grčka kalkulirala između dosadašnjih pokrovitelja i pomagača (Francuska je imala vojne instruktore u Grčkoj, davala joj je kredite) i Njemačke kojoj je kralj Konstantin bio bliži. Britansko i francusko oklijevanje sa intenziviranjem solunskog bojišta pomoglo je Bugarskoj da se odluči za Centralne sile, dopustilo je poraz Srbije i Crne Gore i odgodilo uključivanje Grčke i Rumunjske u rat na strani Antante. U ovom radu analizirati ću dnevnik braće Buxton koji su bili poslani u Bugarsku ne bi li domaćine učvrstili u neutralnosti ili ih uključili u rat na strani Antante, dokumente Balkanskog komiteta iz Londona, korespodenciju grčkog premijera Elefteriosa Venizelosa i rumunjskog političara Take Ionescua te planove koje su neki britanski političari imali oko otvaranja solunskog bojišta, ali koji nikada nisu provedeni. Bez obzira na intenzivne diplomatske pokušaje, čini se da su ranija neprijateljstva i izgledi za većom dobiti u slučaju priključenja jednom od saveza, odigrali najvažniju ulogu u odlukama vladajućih u balkanskim državama.

This paper is a summary of a report section produced for LUCIDE (Languages in Urban Contexts: Integration and Diversity in Europe) project and network, funded by the EU Commission Lifelong learning programme 2011–2014, based on the collected primary and secondary data. This summary focuses on multilingualism in mainstream education. The full report addresses multilingualism in several other areas: public, economic, private sphere and urban spaces. It is available on: www.urbanlanguages.eu. Considering the size, population and complexity of London, our specific focus is on one local authority (out of an existing 33): the City of Westminster, geographically the heart of this metropolis. Westminster is in many ways representative of London language trends. It shows some of the most prominent features of multilingualism in London: an extraordinary linguistic variety with a wide distribution of languages, where no one language is dominant. The aim of this research is to gain insights into experiences of multilingual learners in London in regards to: education practice and relevant policies. Primary data was collected by a team of four researchers who consulted 82 professionals relevant to the identified spheres of practice. The methods used were interviews and questionnaires. The sampling was purposive in terms of relevant professions: education, social work, public services, police and finance and business sector professionals. The theoretical framework used to develop our approach is the typology of language use, which distinguishes: symbolic, pragmatic and authoritative language use., Ovaj je članak sažetak izvješća koje je napravljeno za LUCIDE (Languages in Urban Contexts: Integration and Diversity in Europe; Jezici u urbanim kontekstima: integracija i raznolikost u Europi) projekt i mrežu. Projekt je financiran iz Programa Europske unije za cjeloživotno učenje 2011.-2014., temeljem prikupljenih primarnih i sekundarnih podataka. Ovaj se sažetak fokusira na višejezičnost u osnovnoškolskom obrazovanju. Cjelovito izvješće govori o višejezičnosti u nekoliko ostalih područja: javnoj, gospodarskoj, privatnoj sferi te urbanim prostorima (dostupno na: www.urbanlanguages.eu) S obzirom na veličinu, stanovništvo i složenost Londona u radu je posebna pažnja usmjerena na lokalnu jedinicu (od postojeće 33): grad Westminster koji je zemljopisno srce ove metropole. Westminster je na mnogo načina predstavnik jezičnih trendova u Londonu. To pokazuje neke od najistaknutijih obilježja višejezičnosti Londona, kao što je izvanredna lingvistička raznolikost sa širokom rasprostranjenošću jezika, pri čemu niti jedan jezik nije dominantan. Cilj ovog istraživanja je stjecanje uvida u iskustva višejezičnih učenika u Londonu s obzirom na obrazovnu praksu i relevantne politike. Primarne podatke prikupio je tim od četiri istraživača koji su konzultirali 82 stručnjaka relevantna za identificirana područja prakse. Korištene su metode intervjuiranja i anketiranja. Uzorkovanje je svrhovito obuhvaćalo relevantne struke: obrazovanje, socijalni rad, javne službe, policiju i financije te stručnjake iz poslovnog sektora. Teorijski okvir za razvoj ovog pristupa je tipologija uporabe jezika koja razlikuje: simboličku, pragmatičnu i autoritativnu primjenu jezika.

Isplovljavanje broda Empajer Vindraš 1948. godine se smatra za početak masovne migracije iz kolonija, koja je tokom narednih pedeset godina dovela do značajnih promena u metropoli. Kao glavni grad i transportni centar, London je u tom dugom procesu primio najveći broj imigranata. Prva generacija imigranata se u novoj sredini susreće sa drugačijim klimatskim uslovima i kulinarskim navikama, kao i diskriminacijom pri nalaženju zaposlenja i smeštaja. Suprotno od početnih planova da se vrate u svoju domovinu kad obezbede dovoljno finansijskih sredstava, većina njih ostaje u metropoli i tu zasniva porodice. Njihova deca, koja predstavljaju drugu generaciju imigranata, rođena su i odrastaju u Londonu, a domovinu svojih roditelja poznaju samo iz njihovih priča, što ih onemogućava da sanjaju kako će se tamo vratiti. Rad analizira prikazivanje postkolonijalnog Londona u romanima V. S. Najpola, Salmana Ruždija, Hanifa Kurejšija, Andree Livi, Zejdi Smit i Monike Ali. London je prikazan kao mesto na kome se prožimaju različiti društveni, istorijski i kulturološki uticaji usled sve većeg prisustva imigranata. Prilikom istraživanja posebna pažnja je posvećena tumačenju hronotopa Mihaila Bahtina radi određivanja uticaja vremena i prostora koji omogućavaju da prikazivanje Londona ima posebnu ulogu u romanima pomenutih autora. London su vekovima pisci koristili kao hronotop u svojim delima, međutim u postkolonijalnom diskursu se može uočiti značajna promena u njegovoj funkciji. Pored hronotopa, razmotrena je i teorija hibridnosti Homija Babe zbog potrebe definisanja načina na koji se formira identitet imigranata u multikulturalnoj sredini kao što je britanska prestonica. Istraživanje je dovelo do zaključka o međusobnoj povezanosti postkolonijalnog grada i identiteta u drugoj polovini XX veka u vidu hibridnog hronotopa. The Empire Windrush setting sails in 1948 marked the beginning of the mass migration from British colonies, which brought on significant changes in the metropolis in the span of five decades. As the capital and major transportation hub, London has absorbed the majority of immigrants during the period. The first generation of immigrants encountered different climate and culinary characteristics as well as discrimination in finding employment and accommodation. Contrary to the initial plans to return to their country of origin, the majority stayed in the capital and started a family life. Their children are born and bred in London and, as the second generation of immigrants, they strive to belong to the city. The paper analyzes the presentation of postcolonial London in the novels written by V. S. Naipaul, Salman Rushdie, Hanif Kureishi, Andrea Levy, Zadie Smith, and Monica Ali. The city is depicted as an intersection of various social, historical, and cultural influences due to the increasing number of migrants. In the research, a special focus will be placed on Mikhail Bakhtin’s chronotope in order to determine the relation between time and space in the novels. London has been used as a chronotope in numerous books for centuries, but its function has been altered in the postcolonial discourse. Homi Bhabha’s theory of hybridity will also be applied for defining immigrants’ identity in the multicultural environment. The research has led to a conclusion that the postcolonial city and identity in the second half of the 20th century are interlinked through a hybrid chronotope.

The given research is devoted to the formation specificity of the Ukrainian orthographic code during the Independence period. The methods of “Ukrainian spelling” of 1990 have been clarified in succession. We also logically elaborated the system of innovations within a projection on the developed tradition, standing on the basis that language changes, therefore the spelling code should adhere to the established norms, simultaneously reflecting its up-to-date condition. The focus lies in interpreting the spelling changes of 1990 and 2019, as the spelling code of 1993 did not involve drastic changes. The system of all the latest innovations is analysed in detail. They are classified according to such criteria as terms of the new spelling standards implementation (to be exact, the pronunciation and spelling of words proiekt, sviashchennyi, Sviatvechir, piv vidra, piv Kyieva, piv yashchyka, pivostriv, pivlitrovyi), alternative norms (kafedra / katedra, audytoriia / avdytoriia, Hete / Getu, Londona / Londonu, Ivanovi / Ivanevi, arkhymandryt / arkhimandryt, etc.). It is about non-alternative norms as well (they are related to spelling of parts of the word base, inflections of declension words, words of foreign origin and proper names, and usage of punctuation). Systematized material on graphics, spelling, and punctuation serves as a specific kind of guide for those who will study the dynamics of the newest spelling rules. It was proved that the spontaneous critique of the orthographic system gradually acquired a constructive point, relying not only on intra- but also on extralingual factors. The issue of the modern alphabet war in Ukraine as well as reasons for its occurrence and negative impact on the spiritual and cultural progress of our country have not remained outside the research. The “Project of the Latest Edition of the Ukrainian Orthography” was logically accentuated. It made a great impression on society, though was not legitimized. The emphasis is on the fact that one of the current priorities lies in creating a single spelling model for Ukrainians within mainland Ukraine and in the diaspora. We are confident on the point it will function as an important consolidating factor of the nation., Статтю присвячено характеристиці особливостей становлення українського орфографічного кодексу доби незалежності. З’ясовано методологію «Українського правопису» 1990 року, установлено систему графічних, орфографічних та пунктуаційних нововведень, що стосується кожної з них, у проєкції на випрацювану традицію. Виняткову увагу приділено останнім правописним новаціям, які систематизовано та погруповано за різними критеріями й представлено у вигляді своєрідного довідника для тих, хто вивчатиме або досліджуватиме еволюцію найсучасніших орфографічних і пунктуаційних норм. Проаналізовано правописні дискусії, які точаться й нині, доведено, що стихійна критика орфографічної системи різних періодів її розвитку поступово набула конструктивного характеру, трансформувалася із зони екстралінгвальності, зокрема з політичної сфери, у власне мовну зону із жорстко регламентованими законами, опертими на попередній правописний досвід і на сучасну лінгвопрактику. Акцент зроблено на тому, що одним із першочергових натеперішніх завдань є створення єдиного правопису для всіх українців материкової України й діаспори, який слугуватиме важливим консолідувальним чинником нації.

Rad se bavi važnim ekonomskim, socijalnim pa i kulturnim pitanjem povijesti Londona 17. stoljeća koje donosi Veliki požar 1666. godine. Kao uvertira velikom požaru u radu je opisano društveno i ekonomsko stanje Londona, te svakodnevni život građana. Velikom požaru je prethodila još jedna katastrofa; naime godinu dana prije požara kuga je odnijela oko 100 000 života usporavajući, ali ne i zaustavljajući tadašnji demografski trend povećanja broja stanovnika Londona. U radu se razmatraju mogući uzroci nastanka požara uz koje se vežu i različite teorije o urotama i krivcima. Požar je, po svemu sudeći, bio nesretan slučaj, gdje je jedna iskra iz pekare, zbog spleta nesretnih okolnosti uzrokovanih prirodnim utjecajima i ljudskim čimbenicima, pretvorila 13 200 kuća u ruševine i pepeo. Zbog zakašnjele reakcije i neozbiljnog shvaćanja opasnosti koje donosi požar tadašnje tehnike gašenja i oprema, opisani u radu, nisu se mogli mjeriti s takvim razmjerima katastrofe. Rad donosi i kronološki prikaz širenja požara, a najviše podataka o požaru možemo saznati zahvaljujući dnevniku Samuela Pepysa. Iako je požar za sobom ostavio veliku materijalnu štetu, broj ljudskih žrtava je bio malen, barem onih koji su dokumentirani. Veliki požar je uništio London, ali donio priliku za izgradnju boljeg i ljepšeg grada nego što je bio prije. Najznačajnije ime koje se veže uz obnovu Londona je Christopher Wren. On je zaslužan za izgled mnogih crkava i katedrale svetog Pavla. Obnova grada je započela 1667. godine, a većina radova na obnovi završena ranih 1670-ih godina. Sjećanje na požar ovjekovječeno je monumentalnim spomenikom u blizini nastanka požara.

Pandemia COVID-19 powoduje bezprecedensowe cierpienia na calym świecie i stanowi wyzwanie dla gospodarki. Codzienne zycie ludzi opiera sie na interakcjach spolecznych, co jest szczegolnie latwo dostrzegalne w spolecznościach studenckich. Pandemia, wywolana przez wirusa SARS-CoV-2, stawia studentow pielegniarstwa i ratownictwa medycznego wobec nowych dodatkowych wyzwan. Z jednej strony na ich oczach nastąpilo spoleczne dowartościowanie zawodow, ktore wkrotce bedą wykonywali a z drugiej strony obserwują nieprzygotowanie sektora ochrony zdrowia do walki z pandemią. Dotychczas tych studentow nauczano medycyny, pojmowanej przede wszystkim jako obszerny zasob niepodwazalnej wiedzy do wykorzystania niz inkubator poszukiwan. Katastroficzne nastepstwa pandemii wynikają m.in. z jej nieprzewidywalności, co dobitnie uwidaczniają tworcy literatury pieknej. Celem artykulu bylo przedstawienie wybranych dziel literackich z motywem plagi bakteryjnej lub wirusowej. „Szkarlatna dzuma” Londona jest warta przeczytania chociazby dla zyskania nowej perspektywy wobec COVID-19. Dyskusja o wybranych dzielach literatury pieknej moze pomoc w przywracaniu rownowagi zaburzonej przez pandemie oraz ubogacac zarowno akademikow jak i ich studentow.

Mobilnost unutar gradova pojavila se kao veliki problem posljednjih godina. Kako masovna urbanizacija nije prestala, gradovi su postali prenapučeni, a postojeća infrastruktura to ne može izdržati. Gradovi su postali zagušeni, klimatski i prostorno. Najveći gradovi na svijetu, poput Istanbula, New Yorka i Londona, imaju problema sa zagušenjima. Brz životni stil i financijske prilike najveći su uzroci gradske gužve. Posjedovanje vlastitog automobila postalo je trend posljednjih godina, a u današnjem svijetu gotovo svaki vozač ima svoj automobil, što ih čini sudionikom gradskih gužvi. Kako bi smanjili gužve u urbanim područjima, mnogi su gradovi prisiljeni naplaćivati samo zagušenje, uglavnom u središtu grada. Pionir naplate zagušenja bio je Singapur, koji je kasnije postao model kako smanjiti zagušenje i istovremeno ga ekonomično iskoristiti. Hrvatska zapravo nema posebne naknade za zagušenje, a na kraju rada predloženo je uvođenje takve naknade u Splitu.

William Caxton je stanovnicima Londona predstavio tiskarski stroj 1476. godine. Nakon tiskanja jednog francuskog romana, Caxton je započeo tiskarsku industriju u Engleskoj. Tiskarska industrija je bila razlog mnogim poboljšanjima u engleskom društvu. Prvo, više je ljudi imalo posao; drugo, zbog novog interesa za čitanjem, pismenost među nižim društvenim klasama je počela rasti; treće, žene su također bile podučavane čitanju i mogle su sudjelovati u proizvodnji knjiga. Jedan od važnijih elemenata koji je utjecao na tiskarsku industriju i cijelo elizabetansko razdoblje je bila religija. Kada je kralj Henry VIII bio na vlasti, započeo je reformaciju religije. 1534. godine je pokrenuo prijelaz s katolicizma na protestantizam, no prijelaz je postao službenim tek kada je kraljica Elizabeta I preuzela prijestolje krajem 1558. godine. U razdoblju od šezdeset godina tiskano je više verzija Biblije, od kojih je jedna, po prvi puta bila na engleskom jeziku. Osim Biblije, bile su popularne i druge knjige. Na primjer, knjige na engleskom jeziku, knjige o poljoprivredi, o medicini i knjige za djecu. Međutim, u praksu su stupili zakoni o cenzuri i autorskim pravima. Kraljica je određivala što se smije tiskati te tko što smije tiskati. Na primjer, samo je jedan tiskar imao dopuštenje tiskanja zakonskih knjiga. Zakon o autorstvu se počeo razvijati, te su tiskare imale osiguranje o plaćanju u slučaju kada neka druga tiskara objavi njihovu knjigu. Još jedan važan element u tiskarskoj industriji je bila trgovina knjigama, ključna za promicanje poslovanja i oglašavanje novih knjiga. The printing press was brought to London in 1476 by William Caxton, who printed a translation of a French novel and thus marked the beginning of the printing industry in England. The printing industry led to many improvements in the English society. Firstly, more people had jobs; secondly, literacy among lower social classes started to increase because of the new interest in reading; thirdly, women were taught how to read and could participate in the production of books. One of the most important elements affecting both the printing industry and the whole Elizabethan period was religion. During the reign of Henry VIII, more precisely in 1534, the change from Catholicism to Protestantism was initiated, but it was not official until Queen Elizabeth ascended to the throne in late 1558. In the period of sixty years, multiple versions of the Bible were printed, and for the first time it was available in English. Apart from the Bible, other types of books were popular, such as vernacular books, agricultural books, books on medicine, and children's books. However, censorship and copyright laws came into use which affected the type of books available on the market. Due to copyright law, a printing company was protected if some other publisher printed a book they had already printed. Another important element of the book industry was the book market, which was essential for publicizing new books and promoting publishing companies.

Ovaj završni rad bavi se životom županjskog kraja prije i nakon dolaska Engleza na to područje. Prekretnica je 19. stoljeće u kojem se industrijalizacijom Županja i okolica razvijaju, a samim time i urbaniziraju. Županjski kraj strancima je bio posebno privlačan zbog spačvanskog bazena u kojemu je obilje šuma hrasta lužnjaka. Godine 1880., tvrtka The Oak Extract Company Ltd sa sjedištem u Suttonu kod Londona, odlučuje otvoriti u Županji tvornicu tanina koja otvara nova radna mjesta i priliku za razvoj te industrije. Iz ovoga se javlja ljubavna priča između jednog od devetorice radnika Fredericka Hepburna, kasnije direktora tvornice, i mlade slavonke, Katarine Horvatović. Ovaj par bio je važan za spajanje engleske kulture i kulture županjskog kraja. Katarina Horvatović, prozvana „šokačka lady“ popularizirala je igranje sporta među svojim sumještanima. Englezi donose nogometnu loptu u Županju koja postaje prvom nogometnom loptom u Hrvatskoj, a čuva se i danas. Osim donošenja sporta i otvaranja radnih mjesta, zaslužni su za uvođenje električne rasvjete, osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva, promicanja kulture u vidu otvaranja kina i održavanja kazališnih predstava, njegovanja različitih blagdanskih aktivnosti i dr. This final paper deals with the life of the Županja region before and after the arrival of the English in the area. The 19th century was a turning point in which industrialization led to the development of Županja and its surroundings, and therefore urbanisation. Županja and neighboring towns were especially attractive to foreigners because of the oak forest of the Spačvan basin. In 1880, The Oak Extract Company Ltd, based in Sutton near London, decided to open a tannin factory in Županja, which created new jobs and an opportunity for the development of the industry. From this, a love story emerges between one of the nine workers, Frederick Hepburne, later the director of the factory, and a young woman from Slavonia, Katarina Horvatović. This couple was important for the fusion of English culture and the culture of Županja. Katarina Horvatović, nicknamed the "šokačka Lady", popularized playing sports among her fellow citizens. The English brought a soccer ball to Županja, which became the first soccer ball in Croatia, and it is kept to this day. They also introduced fellow residents to playing tennis and fencing. In addition to bringing sports and creating jobs, they are responsible for the management of electric lighting, the establishment of the Voluntary Fire Brigade, the promotion of culture in the form of the opening of cinemas and theatre plays, aswell as bringing various holiday activities, etc.

Smjernice (guidelines) za postupak kod preranog prsnuća vodenjaka je u ime RCOG-a (Royal College of Obstetrics and Gynaecology), uz recenziju prof. DJ Murphy-a, iz Dublina, Irska, SA Walkinshawa iz Liverpoola i RG Hughesa, sastavio SGM Carroll, FRCOG, Dublin, Irska, uz ravnopravno sudjelovanje: Britanske asocijacije perinatalne medi-cine; Dr. PJ Danielian iz Aberdeena; Prof. D.Edwardsa iz Hammersmith bolnice u Londonu; DI Frasera iz Norfolka; J.Granta iz Glasgowa; Dr. Gouveia-a iz Portugala; J. Kenyona iz Leicestera; KT Moriarya iz Londona; J.Moorisa iz Sydneya; Dr. Robertsa iz Liverpoola; Dr. Mc Smitha iz Aberdeena; Prof. DJ Taylora iz Leicestera; J. Wyatta iz Londona. RCOG stvara smjernice kao edukacijsku pomoć dobroj kliničkoj praksi. Smjernice prikazuju priznate metode i tehnike kliničke prakse, na temelju objavljenih dokaza, te se prikazuju opstetričarima i ginekolozima i drugim relevantnim zdrav-stvenim stručnjacima. Konačnu odluku o kliničkom postupku ili planu liječenja donosi liječnik ili drugi nazočnik, u svjetlu kliničkih podataka bolesnice te drugih raspoloživih dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti. To znači da RCOG postupnici nisu postupnici ili protokoli izdati od poslodavaca, kao što ne postoji namjera da budu pismene upute koje određuju jedini tijek postupka. Odstupanje od predloženog protokola ili postupnika mora biti potpuno dokumentirano u bolesničinoj povijesti bolesti u trenutku kad se donosi odgovarajuća odluka.

Predavanje je sadržavalo komparativnu analizu razvojnih vizija Pariza, Londona i Tokija. Uspoređeni su: studije razvoja Velikog Pariza (deset međunarodnih autorskih timova 2008.-2009.), Strategija prostornog razvoja Velikog Londona (2004.) i studija urbane rekonstrukcije Tokija (Hidetoshi Ohno, 2005.). Iako se radi o različitim kategorijama urbanističkog diskursa s polazištima u različitim kulturološkim i demografskim činjenicama, moguće je izdvojiti određene zajedničke, globalne tendencije. To su prije svega izgradnja grada unutar vlastitih granica s ciljem svrsishodnijeg korištenja prostora, aktivan pristup prirodnom okolišu te integracija prirode i grada, formiranje policentričnih sustava prostorne organizacije uz afirmaciju lokalnog mjerila i 'bottom-up' inicijativa…

Svjetske izložbe igraju izuzetno važnu ulogu u povijesti arhitekture, te općenito povijesti umjetnosti 19. stoljeća. Bila su to jedina mjesta, uz tada još malobrojne arhitektonske časopise, na kojima se šira (stručna) javnost mogla upoznati s najznačajnijim novijim radovima. Svjetska izložba održana 1867. godine u Parizu četvrta je u nizu takovih velikih izložbenih događaja (nakon Londona 1851. i 1863., te Pariza 1855. godine). U austrijskom su dijelu paviljona, među arhitektonskim nacrtima, bili izloženi i projekti za katedralu u Đakovu bečkog arhitekta Karla Rösnera, koji je godinu dana ranije započeo realizaciju ove građevine (u travnju 1866.). Važnost njihova izlaganja izuzetno je velika, budući da se svjetska javnost po prvi puta uopće mogla upoznati s jednim arhitektonskim djelom iz Hrvatske. Izložba u Parizu pada točno na desetu godišnjicu početka izgradnje bečkog Ringa, u trenutku kada je već dobar dio današnjih objekata projektiran, dok se dio nalazio i u postupku izgradnje. Arhitekti poput Friedricha Schmidta, Heinricha Ferstela, Theophila Hansena, Carla Hasenauera nalazili su se u vremenu svoje najveće i najkvalitetnije produkcije. Austrija je dakle doista imala što pokazati. Stoga je i broj arhitektonskih projekata koji je prijavljen za izlaganje u Parizu bio izuzetno velik. Uslijed nevelikog raspoloživog prostora samo je dio mogao biti izložen. Činjenica da se je među relativno malobrojnim, od bečkog žirija za izlaganje izabranim, projektima našao i Rösnerov za đakovačku katedralu jasno govori koliko ga je onodobna stručna, arhitektonska i povijesno-umjetnička javnost u glavnom gradu Monarhije cijenila. Đakovačka se katedrala na izložbi tako našla u društvu s projektom za Votivnu crkvu, operu, Schmidtove crkve i još mnoge druge građevine tada podizane u Beču. I u svjetskom je arhitektonskom tisku, od Londona do Berlina, Rösnerov projekt dobio izuzetno povoljne recenzije, mada se na kraju ipak nije našao među nagrađenim radovima. Međutim to je i razumljivo. Stilske odlike projekta za Đakovo, elementi romantičarske arhitekture i Rundbogenstila činili su se prekonzervativnima u odnosu na već spomenute radove ostalih bečkih arhitekata, a u vremenu kada je neogotika postajala apsolutno dominantnim stilom u sakralnoj arhitekturi zapadne i srednje Europe. Bez obzira na to što Rösnerov projekt nije osvojio nikakvu nagradu, samo pojavljivanje jednog arhitektonskog nacrta namijenjenog Hrvatskoj na velikoj svjetskoj izložbi izuzetno je važno, budući da je time po prvi puta jedna naša građevina mogla biti viđena od strane stručne publike te poslužiti kao predložak drugim objektima u Europi, što se doista i dogodilo, kako potvrđuje slučaj s crkvom Svete Brigide u Geldropu u Nizozemskoj.

Svjetske izložbe igraju izuzetno važnu ulogu u povijesti arhitekture, te općenito povijesti umjetnosti 19. stoljeća. Bila su to jedina mjesta, uz tada još malobrojne arhitektonske časopise, na kojima se šira (stručna) javnost mogla upoznati s najznačajnijim novijim radovima. Svjetska izložba održana 1867. godine u Parizu četvrta je u nizu takovih velikih izložbenih događaja (nakon Londona 1851. i 1863., te Pariza 1855. godine). U austrijskom su dijelu paviljona, među arhitektonskim nacrtima, bili izloženi i projekti za katedralu u Đakovu bečkog arhitekta Karla Rösnera, koji je godinu dana ranije započeo realizaciju ove građevine (u travnju 1866.). Važnost njihova izlaganja izuzetno je velika, budući da se svjetska javnost po prvi puta uopće mogla upoznati s jednim arhitektonskim djelom iz Hrvatske. Izložba u Parizu pada točno na desetu godišnjicu početka izgradnje bečkog Ringa, u trenutku kada je već dobar dio današnjih objekata projektiran, dok se dio nalazio i u postupku izgradnje. Arhitekti poput Friedricha Schmidta, Heinricha Ferstela, Theophila Hansena, Carla Hasenauera nalazili su se u vremenu svoje najveće i najkvalitetnije produkcije. Austrija je dakle doista imala što pokazati. Stoga je i broj arhitektonskih projekata koji je prijavljen za izlaganje u Parizu bio izuzetno velik. Uslijed nevelikog raspoloživog prostora samo je dio mogao biti izložen. Činjenica da se je među relativno malobrojnim, od bečkog žirija za izlaganje izabranim, projektima našao i Rösnerov za đakovačku katedralu jasno govori koliko ga je onodobna stručna, arhitektonska i povijesno-umjetnička javnost u glavnom gradu Monarhije cijenila. Đakovačka se katedrala na izložbi tako našla u društvu s projektom za Votivnu crkvu, operu, Schmidtove crkve i još mnoge druge građevine tada podizane u Beču. I u svjetskom je arhitektonskom tisku, od Londona do Berlina, Rösnerov projekt dobio izuzetno povoljne recenzije, mada se na kraju ipak nije našao među nagrađenim radovima. Međutim to je i razumljivo. Stilske odlike projekta za Đakovo, elementi romantičarske arhitekture i Rundbogenstila činili su se prekonzervativnima u odnosu na već spomenute radove ostalih bečkih arhitekata, a u vremenu kada je neogotika postajala apsolutno dominantnim stilom u sakralnoj arhitekturi zapadne i srednje Europe. Bez obzira na to što Rösnerov projekt nije osvojio nikakvu nagradu, samo pojavljivanje jednog arhitektonskog nacrta namijenjenog Hrvatskoj na velikoj svjetskoj izložbi izuzetno je važno, budući da je time po prvi puta jedna naša građevina mogla biti viđena od strane stručne publike te poslužiti kao predložak drugim objektima u Europi, što se doista i dogodilo, kako potvrđuje slučaj s crkvom Svete Brigide u Geldropu u Nizozemskoj.

London je danas, uz New York i Tokyo, globalni grad najvišeg reda. Nekada središte velikog imperijalističkog carstva, potom važan industrijski grad, u proteklih je pola stoljeća dobijao novu ulogu. Transformacija Londona u drugoj polovici 20. stoljeća izvrstan je primjer kako kapital, posebno onaj privatni, snažno utječe na kompleksnu transformaciju geografskog prostora, odnosno socio-kulturne, ekonomske i morfološke strukture grada. London je tijekom transformacije iz industrijskog u postindustrijski stadij razvoja postao grad velikih nejednakosti. Iako je životni standard u prosjeku porasto za sve stanovnike Londona, najveće pogodnosti imaju oni kojima je posao povezan s ulogom Londona kao globalnog grada, potvrđujući time tezu o dominantnom značenju financijskog i poslovnog sektora za njegovu ekonomsku strukturu.

Turizam kao konkurentni sektor zahtijeva sposobnost stalnog prilagođavanja potrebama turista budući da se njihovo iskustvo i zadovoljstvo najviše stavljaju u fokus. Kao takav, turizam djeluje u dinamičnom okruženju zbog čega se stalno razvija i posebno je osjetljiv na neočekivane krize koje dolaze u različitim oblicima, uključujući epidemije, prirodne katastrofe, političke nemire i terorističke napade. Cilj ovog rada je saznati kako terorističke krize koje su se odvijale tokom povijesti, ali i one novije, utječu na turizam gdje je kao studija slučaja odabrana Engleska i poznati kobni napad na željeznicu u njezinom glavnom gradu. Ključni rezultati istraživanja putem korelacijske analize ukazuju kako u provedenom praktičnom primjeru na temelju terorističkog napada u Londonu 2005. godine takvi događaji nisu ostavili dubok trag na turiste, a samim time i na negativnu percepciju Londona kao destinacije budući da su se tokom promatranih razdoblja, neposredno nakon napada, dolasci turista povećavali. Strah od terorizma još uvijek je usađen u svijesti turista, no premda su poneki vrlo zabrinuti zbog potencijalnih terorističkih napada, neki ciljano odlaze na takva mjesta da zadovolje svoje potrebe.

Introduction/purpose: Different types of interactions in diatomic molecules of complex atoms are analysed. Methods: The empirical formulas of Lennard-Jones, Buckingham, Buckingham-Corner, Morse, Danem, Gulbert-Hirschfelder, Klein and their combinations without their clear physical justification are used to take into account the repulsive and attractive forces in the molecule. To improve the situation of the binary interaction inside condensed matter, Gretchikhin and his associates proposed applying the Heitler-London quantum theory, but only at distances greater than equilibrium. At distances less than equilibrium between atoms in the binary interaction, the Lennard-Jones formula was still used. Using various kinds of fitting coefficients, in each case we obtained a match with the experimental data on the dissociation energy. A more general idea of all possible types of interactions was completely absent. In this connection, the need arose to reveal all possible types of interactions inside diatomic molecules and theoretically obtain dissociation energy, activation energy, and standard atomization enthalpy. The application of quantum mechanics methods in the Heitler-London theory allowed to take into account not only the Coulomb deterrence during exchange interaction, but also the Coulomb repulsion of nuclei. Results: The electric dipoles for neutral atoms and for positively charged ions of the core of diatomic molecules were calculated. This made it possible to calculate the electron-dipole and dipole-dipole interactions. A theory of the repulsion of positively charged nuclei of complex atoms in diatomic molecules has been developed. The interaction potentials for the molecules of carbon, nitrogen, oxygen, aluminum, silicon, and sodium are calculated. The developed physical model of the formation of diatomic molecules is compared with the empirical potentials of Lennard-Jones and Morse. At the internuclear distance equal to the sum of the energy radii of atoms in the molecule, a potential jump occurs with a transition from the negative to the positive region of binding energies, which determines the activation energy of the formation of diatomic molecules. Conclusion: From the obtained interaction potentials of atoms in diatomic molecules, the activation energy, ionization energy, standard atomization enthalpy, and electron affinity are determined. / Введение/цель: Проведен анализ разных типов взаимодействий в двухатомных молекулах из сложных атомов. Методы: Для учета сил отталкивания и притяжения в молекуле используются эмпирические формулы ЛеннардаДжонса, Бакингема, Бакингема-Корнера, Морзе, Данема, Гульберта-Гиршфельдера, Клейна и их комбинации без четкого физического обоснования. Улучшить ситуацию бинарного взаимодействия внутри конденсированных сред Гречихин и сотрудники предложили применить квантовую теорию Гайтлера-Лондона, но только на расстояниях больше равновесного. При расстояниях менее равновесного между атомами в бинарном взаимодействии по-прежнему использовалась формула Леннарда – Джонса. Применяя разного рода подгоночные коэффициенты, в каждом конкретном случае получали совпадение с экспериментальными данными по энергии диссоциации. Более общее представление о всех возможных типах взаимодействий полностью отсутствовало. В этой связи возникла необходимость выявить все возможные типы взаимодействий внутри двухатомных молекулах и теоретически получить энергию диссоциации, энергию активации, стандартную энтальпию атомизации. Применение методов квантовой механики позволило в теории ГайтлераЛондона учесть не только кулоновское сдерживание при обменном взаимодействии, но и кулоновское отталкивание ядер. Результаты: Проведен расчет электрических диполей у нейтральных атомов и у положительно заряженных ионов остова двухатомных молекул. Это позволило произвести расчет электрон-дипольного и диполь-дипольного взаимодействия. Разработана теория отталкивания положительно заряженных ядер сложных атомов в двухатомных молекулах. Выполнен расчет потенциалов взаимодействия для молекул углерода, азота, кислорода, алюминия, кремния и натрия. Проведено сравнение разработанной физической модели формирования двухатомных молекул с эмпирическими потенциалами Леннарда-Джонса и Морзе. На межъядерном расстоянии, равном сумме энергетических радиусов атомов в молекуле происходит скачок потенциала с переходом из отрицательной в положительную область энергий связи, что определяет энергию активации образования двухатомных молекул. Выводы: Из полученных потенциалов взаимодействия атомов в двухатомных молекулах определены энергия активации энергия ионизации, стандартная энтальпия атомизации и сродство к электрону. / Uvod/cilj: Analiziraju se različiti oblici interakcija u dvoatomskim molekulima složenih atoma. Metode: Koriste se empirijske formule Lenard-Džonsa, Bakingema, Bakingem-Kornera, Morzea, Danema, GilbertHiršfeldera, Klajna, kao i njihove kombinacije bez jasne realne opravdanosti, pri analizi odbojnih i privlačnih sila u molekulu. Za poboljšanje situacije binarne interakcije unutar zgusnute materije, Grečihin i njegovi saradnici su predložili primenu kvantne teorije Hajtlera i Londona, ali samo za razdaljine veće od ravnotežnog stanja. Lenard-Džonsova formula bila je korišćena i na razdaljinama manjim od ravnotežnog stanja između atoma u binarnim interakcijama. U svakom slučaju postigli smo poklapanje sa eksperimentalnim podacima o disocijaciji energije koristeći različite vrste odgovarajućih koeficijenata. Uopštenija ideja o svim mogućim tipovima interakcija potpuno je izostala. S tim u vezi, bilo je potrebno otkriti sve moguće tipove interakcija unutar dvoatomskih molekula i teoretski dobiti energiju disocijacije, energiju aktivacije i standardnu entalpiju atomizacije. Primena metoda kvantne mehanike u Hajtler-Londonovoj teoriji omogućila je da se uzme u obzir ne samo Kulonovo odbijanje tokom interakcije razmene već i Kulonovo odbijanje nukleusa. Rezultati: Izračunati su električni dipoli za neutralne atome i za pozitivno naelektrisane jone jezgara dvoatomskih molekula, što je omogućilo izračunavanje elektron-dipol interakcija, kao i dipol-dipol interakcija. Razvijena je teorija odbijanja pozitivno naelektrisanih nukleusa 9 složenih atoma u dvoatomskim molekulima. Izračunati su potencijali za molekule ugljenika, aluminijuma, silicijuma i natrijuma. Razvijeni fizički model formiranja dvoatomskih molekula upoređen je sa empirijskim potencijalima Lenard-Džonsa i Morzea. Na razdaljini između nukleusa, jednakoj zbiru energija prečnika atoma, u molekulu dolazi do skoka potencijala s prelazom od negativne do pozitivne oblasti energije vezivanja, što determiniše aktivacionu energiju formiranja dvoatomskih molekula. Zaključak: Iz dobijenih potencijala interakcija atoma u dvoatomskim molekulima određeni su energija aktivacije, energija jonizacije, standardna entalpija atomizacije, kao i afinitet prema elektronu.

Nakon što se engleski nogometni klub Brentford 2021. godine preselio na novi stadion Community Stadium, završena je era koja datira od davne 1904. godine i igranje na Griffin Parku. Ove godine klub iz zapadnog Londona ušao je najviši rang engleskog nogometa te tako također prekinuo dugu eru od 1947. kada su posljednji put bili među elitom. „The Bees“ („Pčelice“) ne tako davno, 2009. godine, bili su četveroligaši. Klub je 2014. godine bio stabilan drugoligaš, tadašnji trener dobio je nagradu za najboljeg trenera mjeseca, klub se popeo na treće mjesto u ligi. Mjesec dana kasnije vlasnik Matthew Benhem objavio je da na kraju te sezone iz kluba odlaze trener, njegov pomoćni trener i sportski direktor. Navijači i javnost ostali su zatečeni ovim potezom vlasnika, no u tom trenutku malo je ljudi znalo da je vlasnik Matthew Benham sklon sportskom klađenju. U modernoj ekonomiji sve djelatnosti traže načine kako bi poboljšali rad i postignuća svojih organizacija. Tako je i u nogometu. Pojavom novih tehnoloških dostignuća, menadžeri i vlasnici sve se više koriste raznim alatima koji im omogućuju da se razlikuju od konkurencije. Posljednjih godina dva alata u nogometu postižu veliku ekspanziju: statistika i podatkovna analitika. Nogometni klub Brentford, iako se kao i svi drugi najveći nogometni klubovi koristi statistikom – od financija kluba do nogometne taktike, avangarda je u načinu interpretiranja i primjene statistike. Autor ovoga rada smatra da je statistika jedna od najvažnija grana matematike. Želi li organizacija maksimizirati svoj uspjeh, mora prikupiti što više informacija. Uz statistiku se veže podatkovna analitika jer ako se nepravilno analiziraju podaci, statistika ne znači puno.

U 14. stoljeću nakon širenja bubonske kuge, katastrofalne posljedice pokosile su Europu, a čovjek je kroz borbu za opstanak postao svjestan vlastite smrtnosti. Memento mori odisao je čitavim srednjim vijekom, a dolaskom prosjačkih redova rasla je svijest o prolaznosti života i onoga što nas čeka poslije smrti. Kao odraz sveopćeg stanja, ikonografska tema Plesa mrtvaca (franc. Danse macabre, njem. Totentanz), širila se srednjovjekovnom Europom. Ples vode kosturi koji se uvijaju oko živih, a nekada i sviraju instrumente. Na čelu povorke su najčešće pripadnici viših društvenih staleža, među kojima su pape, biskupi, kraljevi ili plemići, a niz se završava običnim pukom. Bez obzira na društveni status pojedinaca, poruka Plesa mrtvaca je jasna: svi su jednaki pred vratima smrti, ona ne bira ni dob ni spol. Najraniji primjerak ove ikonografske teme pronađen je na pariškom groblju des Innocents 1424. godine, a slijede ga plesovi iz Berlina, Londona, Tallina, Tarłowa, Berma i Hrastovlja., The European 14th century bubonic plague outbreak had major catastrophic consequences and medieval man, through the fight for survival, became fully aware of his own mortality. Memento mori philosophy flourished in Medieval Europe and with the arrival of mendicant orders there grew an awareness of the impermanence of human life and what awaits us after death. As a result of the present situation iconographic theme of Dance of death spread through Medieval Europe. The dance is led by skeletons wraped around the living sometimes even playing musical instruments. The line begins with members of the highest social ranks like popes, bishops, kings and ends with the common people. The message is clear: regardless of the social status of individuals everyone is equal in death. The earliest example of this iconographic theme was found in the Parisian cemetery des Innocents in 1424. and it is followed by Dances from Berlin, London, Tallin, Tarłow, Beram and Hrastovlje.

Primarni cilj izrade ovog rada je prikaz važnosti obitelji Petrina za lošinjsko pomorstvo s fokusom na prijepis i prijevod oporuke Petra Petrine nastale 1753. godine u Veneciji. Ovaj primarni izvor nalazi se na raspolaganju u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci pod muzejskom oznakom PPMHP 102827 (starija oznaka: KPO – DZ 14007). Oporuka je pisana nečitkim rukopisom stoga je gotovo nemoguće u potpunosti napraviti prijepis oporuke. Za prijevod je potrebno poznavanje talijanskog jezika s obzirom na to da je pisana venecijanskim dijalektom, a koriste se i latinske fraze. Daljnji problem je sekundarna literatura koja je siromašna za povijest obitelji Petrina. Važno je i prikazati povijesni kontekst života na otoku Lošinju u XVIII. stoljeću te razvoj lošinjskog pomorstva tijekom stoljeća kako bi se shvatio doprinos obitelji Petrina razvitku otoka i procvatu pomorstva. Otok Lošinj nalazio se pod mletačkom vlašću u razdoblju od 1409. do 1797. godine te je vrhovni predstavnik na otoku bio knez. Lošinj je bio podređen Osorskoj općini što je dovelo do sukoba zbog visokih nameta i taksi koje su Lošinjani morali plaćati za sve svoje djelatnosti. Sukob je kulminirao u XVIII. stoljeću osnutkom Pomorsko – zdravstvene službe u lošinjskim lukama što na kraju rezultira distanciranjem dvaju otoka. U XVIII. stoljeću na otoku Lošinju dolazi do razvoja pomorstva stoga se Lošinjani koji su se do tada uglavnom bavili djelatnostima poput poljoprivrede i ribarstva okreću pomorstvu što im donosi prosperitet. U početku su bili ribari i mornari, a potom postaju kapetani duge plovidbe. Uglavnom su prevozili robu Jadranom poput drva iz Dalmacije u Veneciju, no s odmakom stoljeća postaju zapovjednici brodova, kapetani i brodovlasnici koji uplovljavaju u luke poput Amsterdama, Londona pa sve do Sjeverne Amerike što je dovelo i do razvoja brodogradnje na otoku. Primjer Lošinjana koji su se bavili tim djelatnostima je upravo obitelj Petrina iz Velog Lošinja. Oni su svojom pomorskom djelatnošću dali doprinos razvitku pomorstva na otoku Lošinju. Značajniji članovi obitelji Petrina koji su djelovali u ovom razdoblju kronološkim redom su: Petar Ride Petrina, Augustin Petrina, Petar Antun Petrina, Stjepan Ivanov Petrina, Stjepan Augustin Petrina, Ivan Filip Petrina, Petar Petrina, Augustin Stjepanov Petrina, Stjepan Petrina, Nikola Antunov Petrina, Augustin Augustinov Petrina, Petar Vicko Petrina i Ivan Petrov Petrina. Oni su tijekom stoljeća postali brodovlasnici, važni mletački zapovjednici brodova te kapetani duge plovidbe. Uplovljavali su gotovo u sve luke Mediterana, sjevera Europe pa sve do Sjeverne Amerike. Posebno ću istaknuti Petra Petrinu (1706. – 1758.) za kojeg tvrdim da je sastavljač oporuke. Iz oporuke mogu se saznati informacije o ženidbenom odnosu, djeci te važnim osobama u obitelji Petrina, kao i o njihovoj materijalnoj imovini u obliku novca i nekretnina. Naposljetku bit će dan zaključak koji će povezati stanje na otoku Lošinju s djelatnošću obitelji Petrina.

U radu se interpretira putopis »Simfonije Jadrana, Italije, Pariza i Londona« Josipa Kosora u ključu avangardne utopijske ideje obnove svijeta. Kosorov »transcendentni utopizam« (Oraić Tolić) interpretirat će se na primjeru specifičnoga, hibridnog putopisnog žanra i to interpretacijskim čitanjem dominanti koje uvjetuju njegovu utopijsku misao – estetika (pejzaž), duhovnost (umjetnost), moral (sloboda). Interpretacijom se u tom smislu želi dokazati da je Josip Kosor već na izmaku avangardno-ekspresionističkih strujanja u hrvatskoj književnosti ostao vjeran utopijskoj ideji o obnovi svijeta., In the paper is interpreted the travelogue »Symphonies of the Adriatic, Italy, Paris and London« by Josip Kosor in the key of the expressionist and utopian idea of the world. The beauty of the landscape, art, vision of messianic personalities, and finally the reflection of ethics as inseparable categories of beauty, encourage the author to reflect on the aesthetics and mysticism.

U radu se opisuju posljedice potresa koji su zadesili Zagreb i Petrinju 2020. godine. Opisuju se koraci koji su poduzeti odmah po ulasku muzejskih djelatnika u zgrade Gliptoteke HAZU, početak popisivanja šteta, prvi nužni zahvati na muzejskoj građi od preventivne zaštite do evakuacije umjetnina, ali i početak restauracije zahvaljujući donaciji The International Trust for Croatian Monuments iz Londona. Istaknuta je i nova prilika u kojoj se muzej nalazi te prvi planovi za novi muzeološki postav nakon velike obnove muzeja koji će uključivati raznolike oblike komuniciranja i interpretiranja sadrenih odljeva i kiparske baštine.

Početkom rujna 1854. godine John Snow, engleski liječnik, uklonio je dršku s javnoga bunara i spasio živote mnogih stanovnika Londona. U to je vrijeme gradom harala kolera, ali nitko nije znao što je uzročnik te bolesti. Ugledni engleski liječnici i toksikolozi toga vremena smatrali su da se kolera prenosi zrakom pa je uvedena teorija mijazme ili lošega zraka. Širenje zaraze dobilo je tako službeni epidemiološki status iako znanstvenih dokaza nije bilo. John Snow je, naprotiv, smatrao da se kolera širi onečišćenom vodom. Pažljivim evidentiranjem slučajeva, pregledom smrtovnica i mapiranjem pojave bolesti u gradu došao je do zaključka da se uzročnik kolere krije u vodi. Njegove sumnje o povezanosti septičkih jama, fekalija, vode i kolere službena je znanost ismijavala ili ignorirala. Iako obje sukobljene strane nisu imale konačni pravorijek znanosti, John Snow je etiketiran kao znanstveni heretik (teoretičar zavjere?), čije mišljenje nije imalo učinak na javnozdravstvenu politiku.

U siječnju 2020. godine Ujedinjeno Kraljevstvo službeno je postalo prva zemlja koja je napustila Europsku uniju. Takav ishod bio je rezultat referenduma iz 2016. godine na kojem je 52% biračkog tijela u Ujedinjenom Kraljevstvu glasalo za napuštanje Europske unije. Rezultat referenduma pokazuje iznimnu polariziranost britanskog društva u vezi članstva u Europskoj uniji. Pokazalo se kako su jedino Engleska, izuzev Londona, i Wales većinski glasali za napuštanje EU. Dok se jedan dio znanstvenika i teoretičara usmjerio ispitivanju kakve će efekte Brexit imati na politiku, ekonomiju i društvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, drugi dio teoretičara usmjerio se propitivanju samih uzroka želje za napuštanjem EU. Većina autora prijelomnu točku koja je dovela do Brexita pronalazi u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada je rođena ideja ujedinjene Europe. Međutim, uvidom u dublju prošlost dolazi se do zaključka kako je od svoje najranije povijesti Britansko otočje počelo stvarati specifičan odnos prema kontinentalnoj Europi. Iskustvo slabosti i ugroženosti iz vremena antike i srednjeg vijeka te svježija sjećanja na razdoblje Britanskog Carstva, u kojem se formirao tzv. imperijalni nacionalizam, i doživljaj superiornosti uočljivi su u kolektivnom sjećanju stanovnika pojedinih britanskih država pa tako i u rezultatima referenduma iz 2016. godine., In January 2020, the UK officially became the first country to leave the European Union. That was the outcome of the 2016 referendum where 52% of the electorate in the UK was in favor of leaving the European Union. Such a result showed an extreme polarization of the British society in terms of membership in the EU. A closer examination of the referendum results showed that only England, with the exception of London, and Wales voted by a majority to leave the EU. Some scholars and theorists have focused on examining what effects will Brexit have on politics, economy and society in the UK. Other scholars focused on finding the causes for the will to leave the EU. Most researchers find the turning point that led to Brexit in the period after World War II when the idea of an united Europe was born. However, a deeper insight into the past leads to the conclusion that from its earliest history, the British Isles began to create specific relationships with continental Europe. The experience of weakness and endangerment from the time of Antiquity and the Middle Ages and more fresh memories of the period of the British Empire in which the so-called imperial nationalism and the notion of superiority was formed are noticeable in the collective memory of the British people. Those past experiences can be seen in the results of the 2016 referendum.

U radu se prikazuje situacija u Gliptoteci HAZU nakon potresa koji je zadesio Grad Zagreb i okolicu te Petrinju u 2020. godini i posljedice za muzejsku građu. Opisuju se poduzeti koraci odmah nakon ulaska muzejskih djelatnika u zgrade i početak popisivanja šteta. Radi velike količine oštećene građe Gliptoteci HAZU u pomoć su došli volonteri iz IIC- Hrvatske grupe, te djelatnici Arheološkog muzeja Istre u Puli koji su volonterski pomogli u popisivanju i dokumentiranju šteta. Prikazani su prvi nužni zahvati na muzejskoj građi od preventivne zaštite do evakuacije umjetnina ali i početak restauracije zahvaljujući donaciji The International Trust for Croatian Monuments iz Londona. Istaknuta je važnost i nova prilika u kojoj se muzej nalazi te prvi planovi za novi muzeloški postav nakon velike obnove muzeja koji će uključivati raznolike oblike komuniciranja i interpretiranja sadrenih odljeva i kiparske baštine.

Gradovi su izvor današnjih gospodarskih, okolišnih i društvenih izazova. Jaki, razvijeni gradovi brendovi, zapravo su nosioci globalnog gospodarskog razvitka, prikupljanja stranih investicija i kreiranja gospodarskog napretka svoje zemlje. Globalno tržište je brzo rastuće podložno brzim promjenama, a konkurentnost zahtijeva od gradova diferentnost i jedinstvenost kako bi bili prepoznati kao potencijalni akteri na tako velikom tržištu. Stvaranje brenda u okviru urbanog marketinga ima za cilj povećati atraktivnost mjesta. Uz gradove, naravno kao i uz bilo koji proizvod ili uslugu moguće je vezati osnovne elemente brenda (naziv, znak, slogan). Marketing i brending u teorijskom smislu slijede određene jednake postavke i zakonitosti, međutim ne postoje standardizirana i uvijek primjenjiva pravila. Svaki proizvod je jedinstven, svaki grad, mjesto, država su živuća materija koje je teško svesti u standardne okvire jer se stalno mijenjaju. Nedvojbeno stvaranje gradskoga brenda počiva na aktivnoj ulozi mjesnih vlasti i liderstvu čelnih ljudi grada kao pokretača i glavnih partnera pri provedbi razvoja grada kao urbane cjeline. Urbani marketing ukazuje na važnost sinergije svih dionika vezanih uz neko gradsko središte. Proces brendiranja gradova zahtijeva zajednički angažman gradskih vlasti, rezidenata i poslovne zajednice kao partnera pri razvojnom procesu. Urbani marketing i brend grada je preduvjet za stvaranje dodatne vrijednosti za grad i građane te stvaranje prepoznatljivosti i pozicionira na globalnom tržištu. Usporedba Zagreba i Londona, u analizi studija slučaja, kao brendova grada koji su izrazito različiti, ujedno dokazuje tvrdnju da nema jedinstvene strategije brendiranja mjesta nego treba svoje različitosti što više istaknuti i iskoristiti njihov potencijal u sklopu urbanog marketinga.

Henriette Theodora Markovitch, umjetničkog imena Dora Maar, najistaknutija je umjetnica nadrealizma 20. stoljeća. Eksperimentirajući s fotografijama i fotomontažom ubrzo postiže sjajne rezultate i postaje poznata modna fotografkinja. Dorino djelovanje, barem za širu javnost, pomalo pada u sjenu nakon početka veze s Picassom. Cilj ovoga rada je istražiti opus Dore Maar i utjecaje već spomenute veze, ali i događaja iz života na njezino stvaranje. Ova umjetnica, s obzirom na hrvatske korijene, bila je u kontaktu s hrvatskim umjetnicima toga razdoblja. Također, bila je iznimno cjenjena u krugu nadrealista te je predstavljala svoja djela na mnogo inozemnih izložbi nadrealizma. Po završetku drugog svjetskog rata Dora snima fotografije na ulicama Pariza, Londona i Barcelone, ostavljajući za sobom razdoblje modne fotografije. U ovom radu njezina djela predstavljena su po segmentima te uključuju neka manje poznatija djela autorice. Prikazane su različite faze njezinog djelovanja, čime je omogućen uvid u raznolikost njezina opusa, čime se dobiva uvid koliko je zaista Picasso utjecao na Doru Maar. Najcjelovitiji prikaz opusa Dore Maar vidljiv je na izložbi u Tate Modern Gallery u Londonu (20. 11. 2019.-15. 3. 2020) sadržanoj u 9 prostorija koje kronološki prate njezin život i profesionalno djelovanje, a u ovom radu popraćena je svaka od njih. Analizirajući djela Dore Maar može se zaključiti kako njezin izuzetno bogat opus možemo podijeliti na razdoblje prije i poslije Picassa. Prije veze s Picassom afirmirala se kao poznata modna fotografkinja s izrazito velikim tehničkim poznavanjem rada i tehnika u studiju. Njezine fotografije ulica, proizašle iz želje za slobodom, obiluju snažnim emocijama koje se iščitavaju s lica likova, a Dora ih je postigla određenim kutovima snimanja Za vrijeme veze s poznatim umjetnikom, fokus njezina djelovanja bio je na fotografiranju Picassa, čime dobivamo sjajan uvid u nastanak njegovih djela. Iako djela iz kasnijeg razdoblja odražavaju istu kvalitetu, ali i želju za eksperimentiranjem, vidljiva je značajna promjena. Kasnija djela nastaju u osami, ne snima više ljudske likove već eksperimentira s kućanskim predmetima, te u jednoj fazi čak počinje slikati ulja na platnu. U ovom radu prikazane su sve faze Dore Maar, od perspektivne mlade umjetnice koja radi za modne i erotske časopise, preko ostavljene žene koja slika u osami, do finalnih eksperimenata s fotogramima nastalim bez kamere., Henriette Theodora Markovitch, known as Dora Maar, was the most prominent artist of 20th-century Surrealism. By experimenting with photography and photomontage, she soon achieved great results and became a well-known fashion photographer. Dora's work, at least for the general public, falls somewhat into the shadows after the beginning of her relationship with Picasso. The aim of this work is to explore the opus of Dora Maar and the influences of her already mentioned connection with Picasso, but also the events of her life on her artistic production. This artist, with regard to her Croatian roots, was in contact with Croatian artists of the period. She was also highly regarded in Surrealist circles and represented her works in many foreign Surrealist exhibitions. At the end of the Second World War, Dora took photos on the streets of Paris, London, and Barcelona, leaving behind herself a series of works in the field of fashion photography. In this paper her works are presented by segments and include some lesser known artworks by Dora Maar. The various stages of her work are presented, allowing an insight into the diversity of her oeuvre, giving an insight into how much indeed Picasso influenced Dora Maar. Dora Maar's oeuvre was most fully displayed in the artist’s exhibition at the Tate Modern Gallery in London (November 20, 2019 - March 15, 2020) and was featured in nine rooms that chronologically track her life and professional activity. In this paper is accompanied by each of them. By analyzing the works of Dora Maar, one can conclude that her extremely rich oeuvre can be divided into the period before and after Picasso.. Before her relationship with Picasso, she established herself as a well-known fashion photographer with an extremely extensive technical knowledge of working progress and techniques in the studio. Her street photographs, derived from a desire for freedom, abound in powerful emotions that are read from the faces of the characters, and Dora has achieved them with certain angles of filming During her relationship with the famous artist, the focus of her work was on photographing Picasso, giving us a great insight into the emergence of his works. Although works from the later period reflect the same quality and the same desire for experimentation, a significant change is visible in her later works which are created in seclusion; they no longer capture human characters but experiment with household objects. At one point, Dora even began to create oil paintings. This work depicts all the stages of Dora Maar’s work, from a promising young artist working for fashion and erotic magazines, to an abandoned woman painting in seclusion, to her final experiments with photograms created without a camera.

Javna vodoopskrba u suvremenom smislu riječi postoji tek 4.5 stoljeća. Preciznije, datira od 1544. godine, kad je engleski parlament donio zakon o osiguranju „bistre vode“ za građane Londona. Sredinom 19. stoljeća, pod utjecajem druge industrijske revolucije, gradovi se ubrzano razvijaju. Rastom broja stanovnika i gospodarskih aktivnosti raste i potreba za vodom. Razvoj vodoopskrbe dobiva snažan zamah u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Do početka 20. stoljeća većina gradova ima dostatan pristup vodi zadovoljavajuće kvalitete. Ovaj je trend nastavljen do današnjih dana. Ubrzanim rastom stanovništva, urbanizacijom, zagađenjem okoliša, te već prisutnim efektima klimatskih promjena sve je teže osigurati i održati dovoljne količine pitke vode. U referentnom dokumentu Europske komisije, voda je vrijedan prirodni resurs s kojim se mora upravljati na održiv način, a svi gubici ovog resursa trebaju uvijek biti minimizirani. Vodoopskrbne organizacije suočavaju se s izazovom uspostave ravnoteže između učinkovitosti distribucijskih vodoopskrbnih mreža i učinkovitosti u korištenju prirodnih, ljudskih, financijskih i drugih resursa, a odgovorne su za ostvarenje ciljeva održivog i učinkovitog poslovanja. Problem učinkovitosti i održivosti javne vodoopskrbe globalni je problem, a gubici vode generalno se smatraju važnim pitanjem. To se posebno odnosi na razdoblje nakon 1996. godine, kada je u okviru međunarodne neprofitne organizacije za vodu IWA1 osnovana radna grupa WLTF2 za rješavanje pitanja gubitaka vode, sa zadaćom normiranja terminologije i procedura za obračun vode, te uvođenja dosljednih indikatora3 za procjenu upravljačke i financijske učinkovitosti vodoopskrbnih sustava. Gubici vode prisutni u svim vodoopskrbnim sustavima uzrokovani su nizom operativnih i procesnih razloga, a posebno zabrinjava činjenica da u većini vodoopskrbnih organizacija gubici vode s vremenom rastu ili drugim riječima učinkovitost tih organizacija opada. Vodoopskrbni sustavi postaju sve veći, sve stariji, te zbog toga posljedično i sve složeniji za nadzor, upravljanje i održavanje. Posljedica takvog stanja je kontinuirani rast negativnih pokazatelja poslovanja. Vodoopskrbne organizacije u nastojanjima da poboljšaju svoje poslovanje koriste različite pristupe koji se uglavnom svode na sanaciju kvarova u borbi s gubicima vode. Nakon desetak godina intenzivnih nastojanja i traženja rješenja za ostvarenje što boljeg rezultata ili napretka u borbi s gubicima vode, očekivani rezultati su izostali. Radna skupina WLTF zaključuje da nema značajnijeg pomaka u povećanju učinkovitosti vodoopskrbnih organizacija, te predlaže promjenu obrasca ponašanja i primjenu najnovijih znanja i dostignuća radi iznalaženja učinkovite metodologije za smanjenje gubitaka vode i željeni oporavak vodoopskrbnih sustava. Upravljanje gubicima vode bit će uspješno samo ako se uvodi kao dio cjelokupnog održivog paketa mjera definiranih dugoročnom strategijom. U isto vrijeme, kada radna skupina nastoji pronaći rješenja za povećanje učinkovitosti javne vodoopskrbe, na globalnom gospodarskom polju pojavila su se dva nova, međusobno neovisna koncepta, koja unose značajna unaprjeđenja u poslovanje gospodarskih subjekata. Koncepti Lean i Green menadžmenta i Industrije 4.0 postaju imperativi uspješnosti poslovanja i ne zaobilazni su dio proizvodne okoline ali i vodeće proizvodne strategije u svijetu. Povezujući ova tri koncepta u jedinstveni integralni model WALEGRIN 4.0, napravljen je model koji će unaprijediti procese upravljanja vodoopskrbnim sustavom i vodoopskrbnom organizacijom. Primjenom načela Lean & Green menadžmenta, te digitalizacijom poslovanja temeljenom na novim ICT tehnologijama, poboljšane su postojeće metode za učinkovito upravljanje vodoopskrbom. Integralni model upravljanja sustavom javne vodoopskrbe WALEGRIN 4.0 jedinstveno je rješenje problema povećanja učinkovitosti, a može se primijeniti na svaku organizaciju javne vodoopskrbe. Public water supply in the modern sense of the word exists only 4.5 centuries. More precisely, it dates back to 1544, when the English Parliament passed a law on "clear water" supply for London citizens. In the mid-19th century, under the influence of the second industrial revolution, cities are rapidly evolving. The increase in the number of inhabitants and economic activities also increases the water demand. Water supply development is gaining momentum in Western Europe and North America. Until the beginning of the 20th century, most cities have sufficient access to the water with satisfying quality. This trend has continued to this day. With accelerated population growth, urbanization, environmental pollution, and already present effects of climate change, it is increasingly difficult to ensure and maintain sufficient quantities of drinking water. In the European Commission's reference document, water is a valuable natural resource to be managed in a sustainable manner, and all the losses of this resource should always be minimized. Water supply organizations face the challenge of establishing a balance between the efficiency of water supply networks and the efficiency of using natural, human, financial and other resources and are responsible for achieving the goals of a sustainable and efficient business. The problem of efficiency and sustainability of public water supply is a global problem, and water losses are generally considered an important issue. This particularly applies to the period after 1996 when an IWA4 (International Water Association) established a WLTF5 working group on water loss issues, with the task to standardize the water losses terminology and water balancing procedures, and introducing consistent indicators6 for assessing efficiency of the management and financial performances in water supply systems. Water losses in all water supply systems are caused by a series of operational and process reasons, and it is particularly worrying that in most water supply organizations the water losses grow over time, or in other words the efficiency of these organizations falls. Water supply systems are getting bigger, older and consequently more and more complicated for monitoring, management and maintenance. The consequence of such a situation is the continuous growth of negative business indicators. Water supply organizations in their efforts to improve their business use different approaches that are mostly reduced to repairing defects in the struggle with water losses. After few years of intensive efforts and seeking solutions for achieving better results or progress in the struggle with water losses, the expected results absent. The WLTF Working Group concludes that there is no significant shift in the efficiency of water supply organizations, and proposes a change in the behavior pattern and applying the latest knowledge and achievements to find an effective methodology for reducing water losses and the desired recovery of water supply systems. Water Loss Management will only be successful if it is introduced as part of the overall sustainable package of measures defined by the long-term strategy. At the same time, with a working group which tries to find solutions to increase the efficiency of public water supply, two new, mutually independent concepts have emerged in the global economic field, bringing significant improvements to the business of business entities. The concepts of Lean and Green Management and Industry 4.0 become the imperative of business success and an indispensable part of the production environment but also the leading manufacturing strategies in the world. By linking these three concepts into unique integral model WALEGRIN 4.0, a model which has been developed to improve efficiency of management for water supply system and its organization. By applying the principles of Lean and Green management and digitisation of business based on new ICT technologies, existing methods for water supply management have been improved. An integral model for effective public water supply management WALEGRIN 4.0 is an unique solution to the problem of increasing efficiency and can be applied to any public water supply organization.