Search

Previous studies have shown that individual and social factors can moderate the relationship between attributions of controllability, emotions, and helping. The aim of this study was to test the attribution-emotion-helping relationship in the Croatian academic context and to investigate the moderating effects of some student variables, i.e., the helper’s academic field, personal absence from class, and the habit of taking notes in class. We conducted a survey experiment with vignettes describing a student who wants to borrow lecture notes. Participants also estimated how often they take lecture notes and how often they had skipped class in the previous semester. The data were collected from 298 students from three faculties of the University of Zagreb. Although Croatian students generally showed a high willingness to help a classmate in need and the effect of controllability on helping intentions was weak, the results supported the attribution-emotion model. However, the results suggest that some student characteristics may attenuate the relationship between controllability, emotions, and helping. The indirect effect of controllability on helping intentions through sympathy was weaker for participants who frequently skipped classes and rarely had their own lecture notes., Ranija su istraživanja pokazala da individualni i socijalni čimbenici mogu moderirati odnos između atribucija kontrole, emocija i pomaganja. Cilj je ovoga istraživanja bio ispitati odnos između atribucija, emocija i pomagačkih namjera u hrvatskome akademskom okruženju te provjeriti moderiraju li taj odnos neke karakteristike pomagača (sudionikovo studijsko usmjerenje, osobno izostajanje s nastave te navika vođenja bilješki na predavanjima). Proveden je eksperiment s vinjetama koje su opisivale studenta koji želi posuditi bilješke s predavanja. Sudionici su također procijenili u kojoj su mjeri izostajali s nastave prošli semestar te koliko često imaju vlastite bilješke s predavanja. Podaci su prikupljeni od 298 studenata s triju fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iako su hrvatski studenti općenito pokazali visoku spremnost za pružanje pomoći kolegi te je kontrola uzroka potrebne pomoći imala slab učinak na pomagačke namjere, dobiveni su rezultati u skladu s atribucijskim modelom. Međutim, rezultati također ukazuju na to da neke karakteristike studenata mogu moderirati odnos između atribucija kontrole, emocija i pomaganja. Indirektni učinak kontrole na pomagačke namjere preko pobuđenoga suosjećanja bio je slabiji kod sudionika koji često izostaju s nastave te onih koji rijetko imaju vlastite bilješke s predavanja.

We examine how social contacts and feelings of solidarity shape experiences of loneliness during the COVID-19 lockdown in early 2020. From the PsyCorona database, we obtained longitudinal data from 23 countries, collected between March and May 2020. The results demonstrated that although online contacts help to reduce feelings of loneliness, people who feel more lonely are less likely to use that strategy. Solidarity played only a small role in shaping feelings of loneliness during lockdown. Thus, it seems we must look beyond the current focus on online contact and solidarity to help people address feelings of loneliness during lockdown. Finally, online contacts did not function as a substitute for face-to-face contacts outside the home—in fact, more frequent online contact in earlier weeks predicted more frequent face-to-face contacts in later weeks. As such, this work provides relevant insights into how individuals manage the impact of restrictions on their social lives.

As part of the PsyCorona initiative (https://psycorona.org/) we provide here the survey codebook as well as translations into 30 languages. The Pdf folder contains Pdfs of each wave in English. The excel sheet contains the translations into 30 languages.

Perceived partner humility is a relational virtue (Davis et al., 2011). Humble individuals are perceived as having a more accurate view of self, being more other-oriented, and more modest in their self-presentation, as well as being forgiving, helpful and generous (Mehulić i Kamenov, submitted). Perceiving the partner as such makes people more committed to and satisfied with their romantic relationships (Dwiwardani et al., 2018). Would perceiving the partner as humble make one prioritize their needs to the exclusion of own? Self-reported humility has been associated with unmitigated communion (Peters et al., 2011), however not much is known about the association between perceived partner humility and own unmitigated communion. The aim of our study was to investigate the effect of perceived partner humility on one’s own unmitigated communion of both men and women in dating relationships. 641 Croatian dating couples (age range 20-39 years ; average relationship duration 3 years) completed an online questionnaire. Dyadic path analysis was conducted within the APIM framework (Kashy & Kenny, 2000). For both men and women, both actor and partner effects were found. Perceiving the partner as more humble was associated with higher own and partner’s unmitigated communion. Both the actor and the partner effect were stronger for men than women. These findings could be explained by gender roles theories and different expectations of men and women in intimate relationships.

Gay man and lesbian women (LGs) are often stigmatized and discriminated against, which has been tied to negative mental health outcomes for this population. Recently, studies started investigating the stigma surrounding LGs close relationships, given specific challenges their relationships face. Attitudes toward their parental rights is one manifestation of that stigma. In this study we explore different determinants of attitudes toward same-sex parenting, in the context of a country with generally unfavorable attitudes towards LGs, and in which legislation does not recognize adoption by same-sex partners. We were interested in whether gender, age, education, religiosity and political preferences – which proved to be relevant in predicting homonegativity in general – also predict attitudes towards same-sex parenting. We also explored the role of gender identity and attitudes toward gender roles as potential mechanisms behind these attitudes. A total of 992 heterosexual participants of both genders (70% women) aged 18 to 79 years from Croatia participated in an on-line study. Participants expressed less support for gay than for lesbian parenting, with women expressing more positive attitudes towards both gay and lesbian parenting than men. Expectedly, same-sex parenting was more supported by less religious and politically more left-oriented participants, as well as those who cohabitate compared to married participants. Age and education, but also gender identity, did not prove to be predictive. However, participants with more traditional gender-role attitudes, as well as those who are parents themselves, expressed more negative attitudes towards same-sex parenting. It seems that same-sex relationships question the binary and hierarchically organized image of men–women relations. Policy and opinion makers should put more effort in creating a society with equal rights for all its members.

Poniznost je vrlina povezana s uspostavljanjem i održavanjem kvalitetnih međuljudskih odnosa. Ponizni pojedinci imaju točniju procjenu sebe i više su usmjereni na druge što potiče opraštanje, zahvalnost (McCullough i sur., 2002) i pomaganje (LaBouff i sur., 2012). Percipiranje partnera poniznim povezano je s vlastitim i partnerovim/ičinim doživljajem kvalitete partnerskog odnosa (Mehulić i Kamenov, 2021). Percipirano pravo prvenstva (eng. entitlement), osjećaj da osoba zaslužuje više nego drugi ljudi, povezano je s antagonističkim interpersonalnim stilom. Takvi pojedinci skloniji su neiskrenosti, varanju i samouzdizanju (Pryor i sur., 2008). Istovremeno, manje su skloni zauzimanju tuđe perspektive i empatiji u bliskim odnosima (Campbell i sur., 2004). Suprotno, pojedinci koji su skloni pretjeranom žrtvovanju u bliskim odnosima (eng. unmitigated communion) fokusiranju se gotovo isključivo na svoje partnere i njihove potrebe, zanemarujući vlastite potrebe i kršeći vlastite granice. Iako su mogućnost zauzimanja perspektive i usmjerenost na partnerove/ičine blagotvorni za održavanje kvalitetnog partnerskog odnosa, pretjerano žrtvovanje u vezi povezano je i s negativnim viđenjem sebe i višom psihološkom uznemirenošću (Fritz i Helgeson, 1998). Upitno je kako se i vlastito i partnerovo/ičino percipirano pravo prvenstva i pretjerano žrtvovanje u vezi odražavaju na percipiranu poniznost partnera/ice. Stoga je cilj ovog istraživanja provjeriti upravo to. U istraživanju je sudjelovao 641 heteroseksualni par (raspon dobi 20 – 39 godina ; prosječno trajanje partnerskog odnosa: 3 god.), a sudionici su regrutirani uz pomoć studenata. Provedena je dijadna analiza traga u okviru APIM modela (Kashy i Kenny, 2000). Rezultati su pokazali da i muškarci i žene koji percipiraju veće vlastito pravo prvenstva doživljavaju svoje partnere/ice manje poniznima. Muškarci s osjećajem većeg prava prvenstva doživljeni su kao manje ponizni, a muškarci koji se više pretjerano žrtvuju kao više ponizni od strane svojih partnerica. Muška percepcija partneričine poniznosti nije određena ni njezinim pretjeranim žrtvovanjem ni njezinim pravom prvenstva. Utvrđena različita povezanost vlastitog pretjeranog žrtvovanja i percipiranog prava prvenstva s partnerovim/ičinim percepcija poniznosti mogla bi se objasniti teorijama rodnih uloga i različitim očekivanjima od muškaraca i žena u partnerskim odnosima.

This study provides a more in-depth understanding of the interaction of daily stress, dyadic coping and relational outcomes. It highlights the importance of both engaging in positive dyadic coping in times of stress and avoiding negative dyadic coping for maintenance and repair of intimate relationships.

During the initial phase of the COVID-19 pandemic, U.S. conservative politicians and the media downplayed the risk of both contracting COVID-19 and the effectiveness of recommended health behaviors. Health behavior theories suggest perceived vulnerability to a health threat and perceived effectiveness of recommended health-protective behaviors determine motivation to follow recommendations. Accordingly, we predicted that—as a result of politicization of the pandemic—politically conservative Americans would be less likely to enact recommended health-protective behaviors. In two longitudinal studies of U.S. residents, political conservatism was inversely associated with perceived health risk and adoption of health-protective behaviors over time. The effects of political orientation on health-protective behaviors were mediated by perceived risk of infection, perceived severity of infection, and perceived effectiveness of the health-protective behaviors. In a global cross-national analysis, effects were stronger in the U.S. (N = 10,923) than in an international sample (total N = 51,986), highlighting the increased and overt politicization of health behaviors in the U.S.

This paper examines whether compliance with COVID-19 mitigation measures is motivated by wanting to save lives or save the economy (or both), and which implications this carries to fight the pandemic. National representative samples were collected from 24 countries (N = 25,435). The main predictors were (1) perceived risk to contract coronavirus, (2) perceived risk to suffer economic losses due to coronavirus, and (3) their interaction effect. Individual and country-level variables were added as covariates in multilevel regression models. We examined compliance with various preventive health behaviors and support for strict containment policies. Results show that perceived economic risk consistently predicted mitigation behavior and policy support—and its effects were positive. Perceived health risk had mixed effects. Only two significant interactions between health and economic risk were identified—both positive.

Supplemental material, sj-docx-1-psp-10.1177_01461672211036602 for Lockdown Lives: A Longitudinal Study of Inter-Relationships Among Feelings of Loneliness, Social Contacts, and Solidarity During the COVID-19 Lockdown in Early 2020 by Jolien A. van Breen, Maja Kutlaca, Yasin Koç, Bertus F. Jeronimus, Anne Margit Reitsema, Veljko Jovanović, Maximilian Agostini, Jocelyn J. Bélanger, Ben Gützkow, Jannis Kreienkamp, Georgios Abakoumkin, Jamilah Hanum Abdul Khaiyom, Vjollca Ahmedi, Handan Akkas, Carlos A. Almenara, Mohsin Atta, Sabahat Cigdem Bagci, Sima Basel, Edona Berisha Kida, Allan B. I. Bernardo, Nicholas R. Buttrick, Phatthanakit Chobthamkit, Hoon-Seok Choi, Mioara Cristea, Sára Csaba, Kaja Damnjanovic, Ivan Danyliuk, Arobindu Dash, Daniela Di Santo, Karen M. Douglas, Violeta Enea, Daiane Gracieli Faller, Gavan Fitzsimons, Alexandra Gheorghiu, ángel Gómez, Ali Hamaidia, Qing Han, Mai Helmy, Joevarian Hudiyana, Ding-Yu Jiang, Željka Kamenov, Anna Kende, Shian-Ling Keng, Tra Thi Thanh Kieu, Kamila Kovyazina, Inna Kozytska, Joshua Krause, Arie W. Kruglanski, Anton Kurapov, Nóra Anna Lantos, Edward P. Lemay, Cokorda Bagus Jaya Lesmana, Winnifred R. Louis, Adrian Lueders, Najma Iqbal Malik, Anton Martinez, Kira McCabe, Jasmina Mehulić, Mirra Noor Milla, Idris Mohammed, Erica Molinario, Manuel Moyano, Hayat Muhammad, Silvana Mula, Hamdi Muluk, Solomiia Myroniuk, Reza Najafi, Claudia F. Nisa, Boglárka Nyúl, Paul A. O’Keefe, Jose Javier Olivas Osuna, Evgeny N. Osin, Joonha Park, Gennaro Pica, Antonio Pierro, Jonas Rees, Elena Resta, Marika Rullo, Michelle K. Ryan, Adil Samekin, Pekka Santtila, Edyta Sasin, Birga Mareen Schumpe, Heyla A. Selim, Michael Vicente Stanton, Samiah Sultana, Robbie M. Sutton, Eleftheria Tseliou, Akira Utsugi, Caspar J. van Lissa, Kees van Veen, Michelle R. vanDellen, Alexandra Vázquez, Robin Wollast, Victoria Wai-Lan Yeung, Somayeh Zand, Iris Lav Žeželj, Bang Zheng, Andreas Zick, Claudia Zúñiga and N. Pontus Leander in Personality and Social Psychology Bulletin

U ovoj monografiji prikazani su preliminarni nalazi drugog vala istraživanja Kako smo? provedenog krajem 2020. godine, koji pokazuju kakvo je psihološko stanje građana Hrvatske i kako su se s pandemijom COVID-19 i potresom u Zagrebu nosile osobe svih generacija i u različitim životnim ulogama: od učenika i studenata, preko osoba u vezi i samaca, roditelja maloljetne djece, zaposlenih i nezaposlenih osoba do umirovljenika. Pokazale smo kako su se doživljene promjene u načinu života odrazile na razine stresa, anksioznosti i depresivnosti različitih podskupina građana, koji su bili najveći rizični čimbenici te što se pokazalo najvažnijim zaštitnim čimbenicima nenarušenog psihičkog zdravlja.

Poniznost predviđa kvalitetu i stabilnost partnerskog odnosa te zadovoljstvo partnerskim odnosom (Davis i sur., 2011). Ponizni pojedinci imaju točniju procjenu sebe, skromniji su u svojoj samoprezentacija i više su usmjereni na druge što potiče opraštanje, zahvalnost (McCullough i sur., 2002) i pomaganje (LaBouff i sur., 2012). Istovremeno, istraživanja pokazuju da su pojedinci zadovoljniji svojim partnerskim odnosima i više im predani kada svoje partnere doživljavaju poniznima (npr. Dwiwardani i sur., 2018). Cilj ovog istraživanja bio je istražiti povezanost vlastite poniznosti i percipirane poniznosti partnera na kvalitetu partnerskog odnosa. U istraživanju je sudjelovao 641 heteroseksualni par (raspon dobi 20 – 39 godina ; prosječno trajanje partnerskog odnosa: 3 godine), a sudionici su regrutirani uz pomoć studenata Odsjeka za psihologiju. Provedene su dijadne analize u okviru APIM modela (Kashy i Kenny, 2000). Dobivena je umjerena korelacija između vlastite poniznosti i percipirane poniznosti partnera/ice. I za muškarce i za žene, akter efekti vlastite poniznosti i percipirane poniznosti partnera bili su povezani s procjenom kvalitete partnerskog odnosa. Pronađen je samo jedan partner efekt – muškarci čije partnerice su ih procjenjivale poniznijima izvještavali su o boljoj kvaliteti partnerskog odnosa. Viđenje sebe poniznim/om nije bilo povezano s partnerovom/ičinom procjenom kvalitete veze. Utvrđena različita važnost percipiranja partnera poniznim u odnosu na percipiranje partnerice poniznom za kvalitetu veze moglo bi se objasniti teorijama rodnih uloga i različitim očekivanjima od muškaraca i žena u partnerskim odnosima.

The study aim was to investigate the effect of self-reported humility and perceived partner humility on relationship quality of both men and women on 641 Croatian dating couples using the APIM framework. For both men and women, being more humble and perceiving one’s partner as more humble was associated with better relationship quality. Additionally, men’s better relationship quality was associated with their partners’ perception of them as being more humble. Both partners’ self-reported humility did not have an effect on one’s own relationship quality.

Attachment models guide our perceptions of and reactions to social experiences including how we act towards our partners and how we perceive them (Mikulincer & Shaver, 2005). Perceiving the partner as appreciative and responsive positively affects relationship quality. Recent findings suggest perceiving the partner as humble, other-oriented and less self-focused might prove beneficial to overall relationship functioning, as well (Davis et al., 2011). The present study aimed to investigate the mediating role of perceived partner humility on the association between attachment dimensions and relationship quality using an online questionnaire with 641 Croatian dating couples (age range 20 – 39 ; average relationship duration 3 years) who filled out the following measures: Experience in Close Relationships (Kamenov & Jelić, 2003) to assess attachment dimensions, Perceived Partner Humility Scale (Mehulić et al., 2020) and the Quality of Marriage Index (Norton, 1983). Dyadic analyses were conducted within the APIMeM framework (Kashy & Kenny, 2000). Results showed that perceived partner humility played a mediating role in both the actor and the partner effects of attachment anxiety and relationship quality with the model explaining 27% of criteria variance for men and 31% for women. The results also indicated that perceived partner humility was only partly relevant to the association between attachment avoidance and relationship quality. Participants’ anxiety was associated with perceiving their partners as less humble (βmen = -.19, p < .01 ; βwomen = -.29, p < .01) and at the same time being perceived as less humble by their partners (βmen = -.10, p < .01 ; βwomen = -.17, p < .01) whereas participants’ avoidance was associated only with viewing their partner as less humble (βmen = -.23, p < .01 ; βwomen = -.16, p < .01). These results emphasize the importance of humility for relationship quality and provide insight into the association between attachment dimensions and perceived partner humility.

Supplemental material, sj-docx-1-psp-10.1177_01461672211036602 for Lockdown Lives: A Longitudinal Study of Inter-Relationships Among Feelings of Loneliness, Social Contacts, and Solidarity During the COVID-19 Lockdown in Early 2020 by Jolien A. van Breen, Maja Kutlaca, Yasin Koç, Bertus F. Jeronimus, Anne Margit Reitsema, Veljko Jovanović, Maximilian Agostini, Jocelyn J. Bélanger, Ben Gützkow, Jannis Kreienkamp, Georgios Abakoumkin, Jamilah Hanum Abdul Khaiyom, Vjollca Ahmedi, Handan Akkas, Carlos A. Almenara, Mohsin Atta, Sabahat Cigdem Bagci, Sima Basel, Edona Berisha Kida, Allan B. I. Bernardo, Nicholas R. Buttrick, Phatthanakit Chobthamkit, Hoon-Seok Choi, Mioara Cristea, Sára Csaba, Kaja Damnjanovic, Ivan Danyliuk, Arobindu Dash, Daniela Di Santo, Karen M. Douglas, Violeta Enea, Daiane Gracieli Faller, Gavan Fitzsimons, Alexandra Gheorghiu, ángel Gómez, Ali Hamaidia, Qing Han, Mai Helmy, Joevarian Hudiyana, Ding-Yu Jiang, Željka Kamenov, Anna Kende, Shian-Ling Keng, Tra Thi Thanh Kieu, Kamila Kovyazina, Inna Kozytska, Joshua Krause, Arie W. Kruglanski, Anton Kurapov, Nóra Anna Lantos, Edward P. Lemay, Cokorda Bagus Jaya Lesmana, Winnifred R. Louis, Adrian Lueders, Najma Iqbal Malik, Anton Martinez, Kira McCabe, Jasmina Mehulić, Mirra Noor Milla, Idris Mohammed, Erica Molinario, Manuel Moyano, Hayat Muhammad, Silvana Mula, Hamdi Muluk, Solomiia Myroniuk, Reza Najafi, Claudia F. Nisa, Boglárka Nyúl, Paul A. O’Keefe, Jose Javier Olivas Osuna, Evgeny N. Osin, Joonha Park, Gennaro Pica, Antonio Pierro, Jonas Rees, Elena Resta, Marika Rullo, Michelle K. Ryan, Adil Samekin, Pekka Santtila, Edyta Sasin, Birga Mareen Schumpe, Heyla A. Selim, Michael Vicente Stanton, Samiah Sultana, Robbie M. Sutton, Eleftheria Tseliou, Akira Utsugi, Caspar J. van Lissa, Kees van Veen, Michelle R. vanDellen, Alexandra Vázquez, Robin Wollast, Victoria Wai-Lan Yeung, Somayeh Zand, Iris Lav Žeželj, Bang Zheng, Andreas Zick, Claudia Zúñiga and N. Pontus Leander in Personality and Social Psychology Bulletin

We aimed to investigate the mediating role of perceived partner humility and perceived partner responsiveness on the association between attachment dimensions and relationship quality on 641 Croatian dating couples using the APIMeM framework. Our results confirm previous findings showing a mediating role of perceived partner responsiveness on the actor effect but not on the partner effect of attachment dimensions on relationship quality. Perceived partner humility plays a mediating role in both the actor and the partner effects of attachment anxiety and relationship quality. It is, however, only partly relevant to the association between attachment avoidance and relationship quality.

U radu se iznose preliminarni podaci online istraživanja psihičkog zdravlja građana Hrvatske tijekom pandemij COVID-19 i potresa u Zagrebu.

Prema brojnim empirijskim pokazateljima, kvalitetni parterski odnosi doprinose psihičkom zdravlju i osobnoj dobrobiti, a njihova je zaštitna uloga vidljiva kako u situacijama svakodnevnih stresora, tako i prilikom izvanrednih destabilizacijskih događaja poput pandemije koronavirusa. S obzirom na mjere #ostanidoma, zanimalo nas je kako su se sa stresom izazvanim pandemijom i snažnim potresom nosili parovi koji su bili razdvojeni, a kako oni koji žive zajedno te kako je to povezano s njihovim psihičkim zdravljem. Upitnik o iskustvima u partnerskim odnosima za vrijeme pandemije ispunilo je preko 700 sudionika, od kojih je 5% u istospolnoj vezi. Većinu su činile žene (N = 639, 85%) i visokoobrazovane osobe (N = 400, 53%). Raspon dobi sudionika je od 18 do 83 godine, s prosječnom dobi 37 godina. Dvije trećine sudionika živi zajedno s partnerom, a trećina je u vezi, ali žive odvojeno. Polovina sudionika je u braku ili životnom partnerstvu. Gotovo polovina sudionika su roditelji (45%). Više simptoma narušenog psihičkog zdravlja na mjeri DASS-21 (depresivnosti, anksioznosti i stresa) imale su osobe koje ne žive zajedno s partnerom te one s nižim prihodima. Također, simptomima narušenog psihičkog zdravlja najviše je pridonijelo partnerovo antagonističko ponašanje i nedostatak zajedništva u suočavanju sa stresom (objašnjeno je 20% varijance). Uspješno zajedničko nošenje sa stresom najvažniji je zaštitni čimbenik koji čuva naše psihičko zdravlje. Osobe koje osjećaju da ih njihovi partneri dobro razumiju, da su osjetljivi za njihove potrebe i da su više usmjereni na odnos nego na sebe, bolje se zajedno s partnerom, kao par, nose sa stresom. Usto, parovi bez djece te parovi koji si češće na različite načine pokazuju naklonost, koji razmjenjuju manje negativnih ponašanja te koji osjećaju veću ljubav i privrženost, uspješnije su se zajednički nosili sa stresom (objašnjeno je 73% varijance). Iako je zajednički život zaštitni faktor psihičkog zdravlja, ne postoji razlika među sudionicima koji žive i ne žive zajedno u tome koliko se vole. No, partneri koji ne žive zajedno pokazuju si više naklonosti i manje antagonizma, skloniji su samootkrivanju, i idealiziranju partnera. Istovremeno manje su zadovoljni svojim seksualnim odnosima i njihovom kvalitetom tijekom pandemije nego parovi koji žive zajedno, a njihova seksualna želja bila je veća nego prije pandemije i veća nego kod parova koji žive zajedno.

Poniznost je vrlina povezana s uspostavljanjem i održavanjem kvalitetnijih međuljudskih odnosa, s opraštanjem, zahvalnošću i lakšim rješavanjem sukoba. Ona doprinosi kvaliteti života, subjektivnoj dobrobiti i kvaliteti interpersonalnih odnosa, prvenstveno intimnih odnosa. Prethodna istraživanja ovog konstrukta na hrvatskoj populaciji ukazala su na poteškoće pri preuzimanju i prevođenju stranih upitnika poniznosti. Zbog diskrepancije u konotativnom značenju pojmova poniznost i ponizan u Hrvatskoj u odnosu na zapadne kulture, poniznost u hrvatskom jeziku osim točne samopercepcije, usmjerenosti na druge i smanjene usmjerenosti na sebe obuhvaća i nevezane konstrukte - nisko samopoštovanje i pretjeranu samokritičnost. Stoga je, da bi se izbjeglo uključivanje nevezanih konstrukata, važno konstruirati mjeru poniznosti prikladnu hrvatskom kontekstu i kulturi. Također, pri konstrukciji skale važno je uzeti u obzir njezinu svrhu. Brojne skale poniznosti korištene u istraživanjima intimnih odnosa zanemaruju međusobnu zavisnost članova para, radi čega je upitna valjanost tako odmjerenih rezultata. S obzirom na to da je svrha naše skale mjerenje poniznosti u intimnim odnosima, cilj ovog istraživanja je konstruirati i validirati dijadnu skalu poniznosti. U istraživanju provedenom online upitnikom sudjelovalo je 659 heteroseksualnih parova (raspon dobi 20 – 39 godina ; prosječno trajanje veze 3 godine). Integralna verzija skale sastojala se od 42 čestice, koje su većinom osmišljene na temelju rezultata prethodno provedenih fokusnih grupa, dok je dio čestica preuzet iz relevantnog stranog upitnika poniznosti, Relational Humility Scale. Na polovici uzorka provedena je eksploratorna faktorska analiza, a na drugoj polovici dijadna konfirmatorna faktorska analiza. Na zadržanih 13 čestica dobiveno je petofaktorsko rješenje uz skalarnu razinu invarijantnosti i zadovoljavajuću pouzdanost svakog faktora. Konvergentna valjanost provjerena je i potvrđena usporedbom s drugim mjerama poniznosti (semantičkim diferencijalom poniznosti naspram arogancije te mjerom fokusa na druge), dok je diskriminantna valjanost provjerena i potvrđena usporedbom s mjerom percipiranog prava prvenstva (eng. entitlement). Ishod ovog istraživanja je dijadna skala poniznosti prikladna za upotrebu u hrvatskoj kulturi.

U ovoj su monografiji prikazani preliminarni nalazi istraživanja Kako smo?, koji pokazuju kakvo je psihološko stanje građana Hrvatske i kako su se s pandemijom COVID-19 i potresom u Zagrebu nosile osobe svih generacija i u različitim životnim ulogama: od učenika i studenata, preko osoba u vezi i samaca, roditelja maloljetne djece, zaposlenih i nezaposlenih osoba do umirovljenika. Pokazale smo kako su se doživljene promjene u načinu života odrazile na razine stresa, anksioznosti i depresivnosti različitih podskupina građana, koji su bili najveći rizični čimbenici te što se pokazalo najvažnijim zaštitnim čimbenicima nenarušenog psihičkog zdravlja.

Jednako postupanje i jednake mogućnosti za muškarce i žene temeljna su načela Republike Hrvatske i Europskog stupa socijalnih prava, a suzbijanje stereotipa o muškarcima i ženama jedan je od fokusa Strategije za ravnopravnost spolova Vijeća Europe od 2018. do 2023. Stoga se u sklopu programa švicarsko-hrvatske suradnje provodi projekt #Mi možemo jednako – djeca i mladi za otklanjanje stereotipa o muškarcima i ženama, sufinanciran od Vlade Republike Hrvatske. U početnoj fazi projekta proveli smo kvalitativno istraživanje među učenicima osnovnih i srednjih škola o doživljaju jednakosti i razlika između djevojčica i dječaka, odnosno muškaraca i žena. S obzirom da prijašnja istraživanja pokazuju kako se sadržaj stereotipa mijenja kroz vrijeme i ovisi o kulturi, cilj istraživanja bio je dobiti uvid u način razmišljanja djece i mladih u dobi od 8 do 18 godina. Tijekom lipnja i rujna 2019. održano je sedam fokusnih grupa u kojima je ukupno sudjelovalo 45 dječaka/mladića i 43 djevojčice/djevojke. Način vođenja fokusne grupe djelomično se razlikovao s obzirom na dob učenika/ca, no u svim su grupama zahvaćene sljedeće teme: sadržaj rodnih stereotipa, muškarci i žene u različitim područjima života (prijateljski odnosi, slobodno vrijeme, škola, profesionalno usmjerenje, obitelj), rodne uloge i reakcije okoline na njih, reakcije na ponašanja nesukladna rodnoj ulozi, porijeklo različitih očekivanja o mladićima i djevojkama te prijedlozi samih učenika/ca što bi sve moglo pomoći smanjivanju rodnih stereotipa. Glavni nalazi upućuju da djeca i mladi nemaju razvijene stereotipe o različitim sposobnostima ili mogućnostima muškaraca i žena, no stereotipi o rodnim ulogama i prikladnim različitim životnim putevima djevojaka i mladića još su uvijek izraženi. Temeljem ovih nalaza provest će se kvantitativno istraživanje i osmisliti edukacija koja će dobro reprezentirati teme iz područja jednakosti muškaraca i žena s kojima se susreću učenici osnovnih i srednjih škola u hrvatskom društvu danas.

Pozvano predavanje naziva Tko sharea, uspješna mu karijera

Lezbijke, gejevi i biseksualne osobe (LGB osobe) svakodnevno su u društvu izložene negativnim iskustvima –stigmi, predrasudama, diskriminaciji –koje predstavljaju značajan izvor stresa i mogu narušiti njihovo mentalno zdravlje, što je detaljno objašnjeno u Meyerovom modelu manjinskog stresa. Čak i ako nisu same objekt diskriminacije, svjedoci su uvjeta u društvu, kulturnih normi i javnih politika koje stigmatiziraju i naglašavaju nejednakost temeljenu na seksualnoj orijentaciji pojedinca/ke. Cilj ovogistraživanja bio je provjeriti hoće li percepcija strukturalne stigme (stigme osoba manjinske seksualne orijentacije na razini društva u kojem žive) lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba u Hrvatskoj djelovati na njihovo skrivanje vlastite seksualne orijentacije, te time, preko manjka socijalne podrške, i na njihovo lošije mentalno zdravlje. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 410 lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba iz različitih dijelova Hrvatske, u dobi od 15 do 53 godine, koji su elektroničkim putem ispunili sljedeće mjerne instrumente: Skalu percipiranog statusa LGB osoba u hrvatskom društvu, Skalu prikrivanja vlastite seksualne orijentacije, Multidimenzionalnu skalu percipirane socijalne podrške, Skalu zadovoljstva životom i mjeru anksioznosti, depresivnosti i stresa DASS-21. Postavljene hipoteze provjerene su medijacijskom analizom uz upotrebu bootstrap metode. Sveukupno, rezultati su potvrdili predviđanja modela manjinskog stresa i za gejeve i za lezbijke i za biseksualne osobe. Neovisno o kojoj skupini se radi, pokazao se direktan efekt skrivanja seksualne orijentacije na lošije mentalno zdravlje i manje zadovoljstvo životom LGB osoba. Pokazao se i indirektan efekt skrivanja seksualne orijentacije na iste negativne ishode preko snižene socijalne podrške. S druge strane, percepcija nepovoljnog položaja u društvu nije imala direktan efekt na lošije mentalno zdravlje, međutim vodila je većem prikrivanju, koje je bilo vezano uz manju socijalnu podršku, smanjeno zadovoljstvo životom i više rezultate na mjeri anksioznosti, depresivnosti i stresa. Dobiveni nalazi pokazuju kojim psihološkim procesima percepcija strukturalne stigme može djelovati na lošije mentalno zdravlje i sniženu kvalitetu života LGB osoba. Taj se učinak ostvaruje posredno preko prikrivanja vlastite seksualne orijentacije i time smanjene mogućnosti dobivanja socijalne podrške, što ukazuje na mogućnost praktičnog rada, edukacije i osnaživanja LGB osoba u pogledu važnosti otvorenosti oko vlastite seksualne orijentacije.

Istraživanja u području obrazovanja pokazuju rodnu segregaciju zanimanja usmjeravajući učenike prema STEM području, a učenice prema pomagačkim zanimanjima i humanističkim znanostima. Iako učitelji nastoje biti rodno ravnopravni, implicitno u interakciji s učenicama i učenicima djeluju u sklopu svojih rodnih uloga te se iz iskaza učenika primjećuje da u školama postoji rodna neravnopravnost. Učenici se više usmjeruju prema djelovanju i vlastitom uspjehu, a učenice prema zajedništvu i pomaganju drugima. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati postoje li razlike u tumačenju učeničkih postupaka i posljedičnim emocionalnim i ponašajnim reakcijama budućih učitelja razredne nastave prema učenicama i učenicima samo s obzirom na njihov rod. Sudionici istraživanja su studenti i studentice Učiteljskih fakulteta s područja cijele Hrvatske, a ispitivanje je provedeno putem on-line upitnika. Sudionicima su slučajnim rasporedom prezentirane hipotetske situacije u učionici koje su se razlikovale s obzirom na rod učenika, a opisivale su moguću situaciju u kojoj su naglašene karakteristike muške rodne uloge poput asertivnosti, ambicioznosti i usmjerenosti na vlastiti probitak nasuprot zajedništvu i prosocijalnom ponašanju. Zadatak sudionika/ca bio je procjena motivacije učenika, atribucija uzroka učenikovog ponašanja, procjena vlastitih emocionalnih reakcija i spremnost na određeno ponašanje u opisanoj hipotetskoj situaciji. Ispitani su i stav prema rodnim ulogama djece, stav o rodnoj ravnopravnosti u obrazovanju te rodni stereotipi prema znanju matematike. U analizama su uspoređeni procjena motivacije, atribucije, emocije i spremnost na ponašanje s obzirom na rod učenika. Također su provedene analize u kojima su provjerene razlike s obzirom na stavove o rodnim ulogama, stavove o ravnopravnosti obrazovanja te rodne stereotipe o matematici. Rezultati ukazuju na potrebu za osvještavanjem i educiranjem budućih učitelja o rodnoj problematici u obrazovanju

Posljednjih desetak godina u svijetu se sve više istražuje poniznost kao važan resurs u suočavanju s izazovima svakodnevnice. Ona je u podlozi niza socijalnih procesa poput uspostavljanja kvalitetnijih odnosa, lakšeg rješavanja sukoba i bržeg opraštanja te usmjerenosti na druge, a doprinosi i dobrobiti grupa i organizacija. Također je bitna za tjelesno i mentalno zdravlje. Kvantitativna istraživanja na hrvatskim uzorcima pokazuju njezin pozitivan doprinos u objašnjavanju zadovoljstva životom i ulaganja u bliske odnose, no istovremeno ukazuju na drugačije funkcioniranje mjera poniznosti u odnosu na strana istraživanja, s naglaskom na njihova drugačija psihometrijska svojstva. Potencijalno objašnjenje te diskrepance je u drugačijem konotativnom značenju pojmova poniznost i ponizan u hrvatskoj kulturi. Stoga je cilj ovog istraživanja bio provjeriti konotativno značenje pojmova ponizan i poniznost u hrvatskom jeziku i kulturi te shodno tome ispitati kako se doživljavaju ponizni ljudi i kako hrvatski sudionici percipiraju poniznost: njezine značajke, korelate i determinante. Naposljetku, ovim istraživanjem pokušalo se definirati poniznost u hrvatskom jeziku i provjeriti valjanost strane definicije poniznosti. Metodom fokusnih grupa (N = 47 ; 54% žena ; dob 21-64 god.) i fenomenološkom analizom sadržaja utvrđena je konotativna složenost pojma poniznosti – ona se doživljava ili kao vrlina vezana uz točnu samopercepciju, usmjerenost na druge i prihvaćanje sebe i drugih, koja doprinosi kvaliteti odnosa i života, ili kao poniženje, tj. karakteristika podčinjenih i karakterno “slabih” ljudi s niskim samopoštovanjem. Definicije poniznosti u hrvatskom jeziku se, prema tome, razlikuju s obzirom na pogled na poniznost, čime se valjanost strane definicije dovodi u pitanje. Nalazi ovog istraživanja nude uvid u doživljaj, determinante i korelate poniznosti te omogućuju konstrukciju skale primjerene hrvatskoj kulturi.

Premda prema Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama, očevi imaju pravo korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta već nakon sedamdesetog dana od rođenja djeteta, u Hrvatskoj to pravo koristi tek 2% očeva. Zakon Republike Hrvatske u skladu je s preporukama Vijeća Europe o poticanju očeva na korištenje dopusta u svrhu osiguranja ravnoteže između poslovnog i privatnog života oba roditelja i skrbnika. Također, dualnim korištenjem dopusta potiču se i ravnopravnija podjela roditeljskih uloga kao i suzbijanje rodne diskriminacije na tržištu rada. S ciljem utvrđivanja i provjere odrednica stavova muškaraca i žena o očevom korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta, te provjere mogućnosti predviđanja korištenja dopusta na temelju stava o korištenju dopusta, provedeno je online istraživanje koristeći kvotno uzorkovanje (N = 539 ; 53.1% žena ; Mdob = 42 godine, SDdob = 17.79). Za potrebe istraživanja konstruirana je Likertova Skala stavova o očevom korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta koja je sadržavala 24 čestice te su u analizama korištene i dimenzije ekspresivnosti i instrumentalnosti Skale rodnih uloga (PAQ, Spence, Helmreich i Stapp, 1975) i Skala stavova prema rodnim ulogama (Kamenov, Jelić i Jugović, 2009). Skala stavova o očevom korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta bila je visoko pouzdana (Cronbachov α = .94) te su sudionici iskazali umjereno pozitivan stav prema očevom korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta. Od sociodemografskih karakteristika uvrštenih u regresijsku analizu (R2 = .26, SE = 15.17, F(7, 484) = 16.483 p < .05), stav je bio određen jedino spolom (β = .19, t = 4.470, p < .05), pri čemu žene, u odnosu na muškarce, iskazuju značajno pozitivniji stav o očevom dopustu (Mžene = 2.86, SD = 0.44 ; Mmuškarci = 2.59, SD = 0.52 ; t(469) = -6.280, p < .05). I među muškarcima i među ženama, ekspresivnost (β = .32, t = 7.57, p < .05) i stav prema rodnim ulogama (β = .26, t = 6.41, p < .05) bili su značajno i direktno povezani sa stavom o očevom dopustu, a posredno - putem stava prema očevom dopustu - i s namjerom korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta kod muškaraca (b = .08, p < .05, OR = 1.083 (95% CI: 1.052 – 1.115), te namjerom traženja partnera da koristi rodiljni ili roditeljski dopust kod žena (b = .08, p < .05, OR = 1.086 (95% CI: 1.036 – 1.138). Rezultati ovog istraživanja ukazuju na važnost stava kao jedne od odrednica namjere korištenja očevog dopusta, ali i upućuju na potrebu za identifikacijom kako ostalih potencijalnih odrednica stava, tako i namjere očevog korištenja dopusta.

Although they share 70 years of history in the common state, the recent history of Serbia and Croatia is different. While Croatia joined EU in 2013, Serbia currently has a status of the candidate for EU membership. It is, thus, interesting to investigate how different forms of national attachment, socio-demographic variables, European identity as well as the perception of EU as a threat contribute to pro-European orientation in these countries. Sample consisted of 484 citizens of Serbia and 483 citizens of Croatia (total N=967). Correlational analyses showed that pro-European orientation is negatively related to national identity in both countries, while the correlation with behavioral aspect of national identity is negative in Serbia, but non-significant in Croatia. Other forms of national attachment: blind and constructive patriotism, taking pride in the state and in the successful individuals of one’s nation do not correlate with pro-European orientation in both countries. Hierarchical regression analyses with three sets of predictors: socio-demographic variables (gender, age, education, importance of religion), different forms of national attachment, and European identity and perception of EU as a threat, showed different results in the two countries. In Serbia, pro-European orientation is stronger among women, older citizens, and individuals who put lower importance in religion. Out of different forms of national attachment, only national identity negatively contributes to pro-European orientation, while European identity has positive and perception of EU as a threat negative relation with pro-European orientation. In Croatia, socio-demographic variables do not contribute to prediction of pro-European orientation. National identity has negative relation, while behavioral aspect of national identity has positive relation to pro-European orientation. Finally, as expected, European identity is related positively and perception of EU as a threat negatively to pro-European orientation. The results are discussed in the light of political, historical, and cultural context in Serbia and Croatia.

Istraživanja bliskih odnosa pokazuju da je za shvaćanje partnerske dinamike ključno razumijevanje kako osobe u vezi objašnjavaju ponašanje svoga partnera. Osobe nezadovoljne svojom vezom sklone su partnerovo negativno ponašanje atribuirati u negativnom svjetlu, smatrajući da se partner namjerno tako ponaša te da je riječ o internalnoj, stabilnoj i globalnoj pojavi. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje radi li se o načinu atribuiranja vezanom isključivo uz partnerova ponašanja u konkretnoj intimnoj vezi ili se radi o općenitoj sklonosti osobe negativnom atribucijskom stilu u različitim životnim domenama. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos između rezultata na mjeri globalnog atribucijskog stila i mjeri atribucije ponašanja partnera u intimnoj vezi. Istraživanje je provedeno na uzorku od 288 mladih odraslih osoba (144 muškarca i 144 žene) koje su trenutno u romantičnoj vezi. Primijenjeni su najpoznatiji i najčešće korišteni instrumenti za mjerenje ispitivanih konstrukata. Upitnik atribucijskog stila (ASQ, Peterson i sur., 1982) je globalna mjera atribucijskog stila, a u njemu se putem opisa 12 hipotetskih situacija mjeri pripisivanje uzroka pozitivnim i negativnim događajima na dimenzijama internalnosti, stabilnosti i globalnosti. Instrument koji mjeri atribucije u intimnim vezama (Relationship Attribution Measure, RAM, Fincham i Bradbury, 1992) sastoji se od opisa 4 hipotetska negativna partnerova ponašanja za koje sudionik izražava procjenu internalnosti, stabilnosti i globalnosti uzroka tih ponašanja. Rezultati pokazuju da dimenzije ASQ- a i RAM-a ne mjere istoznačne koncepte s obzirom da su njihove međusobne povezanosti izuzetno niske ili čak izostaju, a najveća odstupanja dobivena su kod dimenzije internalnosti. Rezultate potvrđuje i provedena zajednička faktorska analiza koja ukazuje na to da su čestice ova dva instrumenta saturirane različitim faktorima. Postavlja se pitanje uloge globalnog atribucijskog stila u predviđanju atribucija u određenim specifič- nim životnim područjima te se korištenje instrumenata specifičnih domeni čini opravdanijim ukoliko želimo utvrditi ulogu načina atribuiranja na emocije i ponašanje u specifičnom području života, bilo za potrebe znanstvenih istraživanja, bilo u terapijske svrhe.

Cilj istraživanja bio je provjeriti postavke Weinerovog atribucijsko-emocionalnog modela pomagačkog ponašanja u situacijama koje pobuđuju kooperativnost i kompetitivnost. Dodatno smo željeli provjeriti jesu li efekti atribucija na sklonost pomagačkom ponašanju u pojedinim situacijama moderirani sudionikovim individualnim razlikama u kooperativno- kompetitivnoj orijentaciji. Proveden je simulacijski eksperiment u kojem su korištene vinjete koje opisuju studenta koji želi posuditi bilješke s predavanja. Sudionici su po slučaju raspoređeni u jednu od šest situacija koje su se razlikovale s obzirom na kooperativnost-kompetitivnost situacije te razlog zbog kojega student nema vlastite bilješke. Nakon pročitanog opisa hipotetske situacije sudionici su procijenili stupanj u kojem je razlog zbog kojega student nema vlastite bilješke bio pod njegovom osobnom kontrolom, razinu pozitivnih i negativnih osjećaja koje opisana situacija u njima izaziva te vjerojatnost pružanja tražene pomoći. Također, sudionici su ispunili Skalu kooperativno- kompetitivne orijentacije. U istraživanju je sudjelovalo N=1119 studenata i studentica prve godine preddiplomskih studija tehničkih, biotehničkih, društvenih i humanističkih usmjerenja na Sveučilištu u Zagrebu. Rezultati su pokazali značajne efekte atribucija, situacije i individualne kooperativno-kompetitivne orijentacije. Sudionici su iskazali značajno višu razinu pozitivnih osjećaja, nižu razinu negativnih osjećaja te veću spremnost na pružanje pomoći kada razlog zbog kojega student nema vlastite bilješke nije bio podložan njegovoj kontroli, u odnosu na situaciju kada jest. Sudionici su općenito skloniji pomoći kolegi studentu u kooperativnoj situaciji, u odnosu na neutralnu i kompetitivnu situaciju, te su kooperativni studenti općenito skloniji pomoći u usporedbi sa svojim kompetitivnijim kolegama. Također, rezultati ukazuju na neke zanimljive moderatorske efekte ispitivanih varijabli. Zaključno, rezultati potvrđuju Weinerov atribucijsko-emocionalni model pomagačkog ponašanja, no ukazuju i na važnost ispitivanja dodatnih varijabli u okviru modela.

Bowlby (1983) argued that the people’s attachment systems become activated whenever individuals feel threatened or distressed. In the romantic relationships, one’s partner is usually the main attachment figure and secure base in the times of stress. The aim of this research was to examine the effect of both actor and partner attachment on communication and dyadic coping that occurs when one or both partners are stressed. The Experiences in Close Relationship Inventory (ECR) - Short Version and Dyadic Coping Inventory (DCI) were completed by 223 heterosexual couples married or cohabiting for at least 2 years (aged 20-40 years). With the use of dyadic analysis, actor and partner effects of two attachment dimensions (avoidance and anxiety) on the couples’ dyadic coping (supportive, delegated, negative, and joint) and stress communication were determined. Results indicated significant effects of both actor attachment dimensions and partner avoidance on supportive and negative coping behaviors, joint dyadic coping and evaluation of dyadic coping. The only exception was the level of anxiety in the female partner where no effect on dyadic coping was found. Also, the level of actor's avoidance had an effect on the actor's willingness to take over responsibilities to reduce their partner’s stress. Women's attachment dimensions had an effect on their perception of their partner's delegated dyadic coping while men's attachment did not. The results showed that people who are more avoidant are less prone to communicate their stress to their partners. In addition, actor's avoidance and anxiety, as well as partner's avoidance have showed significant effect on the person's perception of their partner's communication when he/she is feeling stressed

The issue of relations between national and European identities has become one of the most interesting research questions in the last couple of decades all over the Europe. Although the European identity is often examined in EU countries, several studies have shown that citizens of a non-EU country have as high or even higher levels of European identity. This is especially the case in member candidate states, although in these countries there is still a debate about the impact that the new social identity will have on the one of the oldest and most prominent one, the national identity. This paper deals with two questions. First, is there a correlation between national and European identities in Vojvodina (and whether this relation is different in Serbs and ethnic minorities that live in Vojvodina)? The second is: is there a difference in the levels of European and national identity between Serbs and ethnic minorities? The sample consisted of 646 Serbs and 330 respondents from different ethnic minorities (most prominent were Hungarians and Slovaks), heterogeneous regarding gender, age and education. The results show that there is no significant correlation between national and European identity among Serbs, but there is a low positive correlation between two identities among ethnic minorities. Also, only age and education were significant predictors of European identity (the youngest respondents age 18 to 25 and those who are more educated had the highest levels of European identity), while only education was, marginally, significant for the national identity (respondents with lowest education had the highest national identity). However, further analysis show that there is significant difference in the levels of European identity between Serbs and ethnic minorities from the EU countries who, expectedly, had higher level of European identity. This result indicates that the level of European identity in Vojvodina depends on whether the country of origin is in the EU or not. As expected, levels of national identity do not differ between members of majority groups and minority groups.

Nalazi brojnih istraživanja pokazali su kako se negativni stavovi prema homoseksualnim osobama uvelike mogu objasniti desničarskom autoritarnošću i nižim stupnjem tolerancije prema različitosti. Jedan od proksimalnih prediktora ovih stavova svakako bi mogao biti rodni identitet i tradicionalan stav prema rodnim ulogama, s obzirom da nenormativne seksualne orijentacije dovode u pitanje takvu binarnu i hijerarhijski organiziranu sliku odnosa između muškaraca i žena. U ovom istraživanju posebno su nas zanimali stavovi o pravima gejeva i lezbijki na roditeljstvo, s obzirom da ovo pitanje još uvijek nije zakonski regulirano te je česti predmet i formalnih i neformalnih rasprava. Osnovni cilj istraživanja bio je ispitati ulogu rodnog identiteta i stava prema rodnim ulogama u objašnjavanju stava prema roditeljstvu lezbijki i gejeva. Dodatni cilj bio je provjeriti jesu li socio-demografske karakteristike koje su se pokazale važnim prediktorima stavova prema homoseksualnim osobama, poput dobi, stupnja obrazovanja, religioznosti i političkog opredjeljenja, također značajne odrednice podržavanja prava gejeva i lezbijki na roditeljstvo, te hoće li se rodni identitet i stav prema rodnim ulogama pokazati značajnim odrednicama ovog stava i nakon njihove kontrole. Istraživanje je provedeno on-line, a u njemu je sudjelovalo 997 heteroseksualnih osoba oba spola, u dobi od 15 do 79 godina. Korišteni su Skala rodnog identiteta, Skala stavova prema rodnim ulogama (Kamenov, Jugović i Jelić, 2009), Skala stavova prema gejevima/lezbijkama (ATGL, Herek, 1984) i Skala stavova prema pravima gejeva/lezbijki konstruirana za ovo istraživanje, a prikupljeni su i socio-demografski podaci o sudionicima. Rezultati pokazuju da sudionici/e značajno manje podržavaju roditeljska prava gej muškaraca u odnosu na roditeljska prava lezbijki te da žene imaju pozitivnije stavove nego muškarci i prema roditeljskim pravima gejeva i lezbijki. U skladu s očekivanjima, prava lezbijki i gejeva na roditeljstvo više podržavaju manje religiozne osobe i sudionici lijevijeg političkog opredjeljenja. Dob i stupanj obrazovanja nisu se pokazali značajnim prediktorima, kao ni rodni identitet. Pokazalo se, međutim, da negativniji stav prema pravu na roditeljstvo lezbijki i gejeva imaju osobe s tradicionalnijim stavom prema rodnim ulogama, sudionici/e koji su i sami roditelji, dok sudionici/e koji žive u izvanbračnoj zajednici imaju pozitivnije stavove nego oni u braku.

In a study conducted on members of national majority from Croatia (483 respondents) and Serbia (484 respondents), we investigated various forms of national attachment (national identity, nationalism, national pride, constructive and blind patriotism). Our goal was to explore the relations between these constructs and to compare these relations in two countries. We were also interest-ed in similarities and differences of socio-demographic determinants of these various forms of national attachment in both countries.Psychometric analysis proved Croatian and Serbian translations of the applied measures as reliable and their factor structure invariant and comparable to original. Although there is a widely use of these constructs as interchangeable and almost as synonyms, correlational analyses show weak to moderate correlations between them, and even no relations in some cases. Stronger national identity in Serbia is more related to behaving according to national customs, nationalism and blind patriot-ism then to constructive patriotism and national pride, while in Croatia it is more evenly related to all the constructs. While in Serbia blind patriotism is related to all the constructs but mostly to the pride on the way the state is organized and functioning, in Croatia is primarily related to respondent’s religiosity and behaving according to national customs. On the other hand, constructive patriotism is not associated with the national identity in Serbia and with the national pride in Croatia.The comparison between countries revealed slightly but significantly higher national identity, nationalism and blind patriotism in Serbian sample then Croatian. Respondents from Serbia also report that they behave according to their national customs more and they are more proud on their accomplished individuals throughout the history and nowadays. However, there are no differences in constructive patriotism and pride of the way the state is organized and functioning. A series of ANOVAs were performed to ascertain the effects of gender, age, education level, and religiosity, as well as their interaction with nationality, on different forms of national attachment. Results are discussed regarding cultural, historical and contextual similarities and differences between the two countries.

Komunikacija u partnerskim odnosima – njena važnost, odrednice i posljedice

Pozvano predavanje na temu: Kako uspješno balansirati privatno i poslovno u obiteljima s dvije karijere?

The aim of this study was to find out if national and European identity exist simultaneously, or are they mutually exclusive. Citizens from two European countries, not yet members of the European Union, Croatia and Serbia and Montenegro, participated in this study. Participants from Zagreb and Novi Sad, 400 from each town, were selected according to their gender, age and educational level. The questionnaire consisted of various measures of the same psychological constructs: Cinnirella's European Identity Scale and National Identity Scale (1997), NAIT (^orkalo and Kamenov, 1998) and STEIN (France{;ko et al., 2002). Results suggest an orthogonal relation between national and European identity when measured with Cinnirella's scales and a moderate negative correlation when measured with NAIT and STEIN scales. The latter result confirms our hypothesis that European identity and attitude toward European integrations are not the same construct. Results on extracted dimensions of the STEIN scale and their correlations with other applied instruments were examined. Participants from both countries express a higher level of national than European identity, which was expected because national identity salience is one of the well-documented consequences in the aftermath of war.

Pozvano predavanje na temu: Privrženost i bliski odnosi u adolescenciji i odrasloj dobi: prikaz istraživanja u Hrvatskoj

Pozvano predavanje na temu: Obitelj i privrženost – kakva je njihova uloga u ljubavnim odnosima u odrasloj dobi?

Although beliefs that we can successfully resolve relationship conflict, i.e. relationship efficacy beliefs (REB), have been linked to greater relationship satisfaction, and the willingness to engage in conflict, studies focusing on specific styles of conflict resolution are rare, and usually ignore the interdependent nature of relationships. This study tried to extend previous findings by investigating dating relationships and employing the Actor-Partner Interdependence Model to examine the role of both partners' REB for the couple's constructive and demand/withdraw communication patterns during conflict. We expected those who believe they can successfully resolve conflicts to engage in more constructive communication, and that their partner's higher efficacy beliefs will also be associated with constructive communication during conflicts. We also expected to observe more demand/withdraw behavior in couples with lower REB. A total of 154 heterosexual couples (18-30 y.) from Croatia, dating for an average of 32 months, participated in the study. Both partners completed the Relationship Efficacy Measure (Fincham, Harold & Gano-Phillips, 2000) and answered questions on relationship length and satisfaction. A month later, they completed the Communication Patterns Questionnaire (Christensen & Sullawey, 1984). We found both actor and partner effects of REB on communication patterns during conflict. Individuals with higher REB, who have partners with higher REB, reported on more constructive communication, and were more satisfied with their relationships. Lower REB by both partners were associated with more demand/withdraw communication, although some gender specific findings were also found. Results are discussed in the context of practical implications for romantic relationships in emerging adulthood. Method The study employed a dyadic design and the data was gathered in two time points. Emerging adulthood heterosexual dating couples (each partner for him/herself) first completed a set of questions measuring relationship characteristics and their self- reported relationship efficacy beliefs and a month later provided self-report data on how they behaved during conflict situations in their relationship during that month. The questionnaire we used captures the dyadic nature of conflict by asking participants both about their own behavior, and about their partner's behavior. In this sense the overall measures of constructive and demand/withdraw patterns reflect both self-report of one's own behavior and the perception of partner's behavior. The study was conducted on- line. Confederates (mostly psychology master students) recruited dating couples from amongst their acquaintances which resulted in a demographically heterogeneous sample of emerging adults dating from between 2 months and 10 years.

Pozvano predavanje na temu: Uloga privrženosti u bliskim odnosima

Pozvano predavanje na o važnosti privrženosti u bliskim odnosima u adolescenciji i odrasloj dobi.

Knjiga se bavi rezultatima provjere modela manjinskog stresa homoseksualnih i biseksualnih osoba u Hrvatskoj. U uvodnom dijelu je opisan model manjinskog stresa LGB osoba i procesi povezani s prilagodbom osoba manjinske seksualne orijentacije na društvo u kojem žive i posljedicama koje zbog toga osjećaju. Detaljno je opisana metodologija istraživanja, te su prikazani rezultati usporedbe izraženosti simptoma manjinskog stresa kod osoba homoseksualne (lezbijki i gejeva) i biseksualne orijentacije, te rezultati empirijske provjere predikcijske snage različitih rizičnih i zaštitnih faktora mentalnog zdravlja LG osoba predviđenih modelom manjinskog stresa.

According to the minority stress model, LGBs experience adverse environmental circumstances which represent a source of social stress and lead to their poor mental health. This study examined the tenants of this model in Croatia, a country with relatively negative attitudes and a relatively high incidence of discrimination against LGBs. Based on the model we posited that the perception of low LGB social and legal status in the Croatian society today will lead to more concealment of one's sexual orientation, which will in turn lead to less opportunity for social support and in the end to poorer mental health. A total of 410 lesbians, gays and bisexuals participated in the study. Participants filled out several questionnaires (Perception of LGB status in Croatian society ; Concealment of Sexual Orientation Scale ; Multidimensional Scale of Perceived Social Support ; Satisfaction with Life Scale ; Depression, Anxiety and Stress Scale – 21). Results support the paths of the minority stress model for LGBs in Croatia. In general, concealing one's sexual identity was associated with less life satisfaction and more negative mental health. Also, having more social support from friends, family and a special someone was tied to better mental health. Concealing one's sexual identity had a direct effect on poorer mental health and less life satisfaction. It also had an indirect effect leading to the same negative outcomes through less social support. Perceiving one's status in a society as disadvantaged did not directly lead to poor mental health. However, it did lead to more concealment of one's sexual orientation which in turn led to less social support and in the end to less life satisfaction and more depression, anxiety and stress. All the results were the same even when controlling for different sexual identities.

The theory of planned behavior (TPB) identifies cognitive self-regulation as an important precursor of human behavior. Although it is one of the most frequently used models in predicting human behavior it is rarely used to predict behaviors in close relationships. Patterns of communication in relationships are amongst the most widely researched and most important behavioral aspects of relationships. More specifically, the ways in which couples communicate during conflicts are associated with marital adjustment, relationship satisfaction and quality, and are predictive of relationship dissolution. This study examined whether constructive communication during conflict can be predicted by the constructs proposed by TPB. A questionnaire assessing attitudes, subjective norms and perceived control was constructed, with constructive communication during relationship conflict being the behavior of interest. Heterosexual young adults (N=204 ; age=18-30 y.) in committed dating relationships participated in the study. Participants first completed the TPB questionnaire, and then, a month later the 7- item constructive communication subscale of the Communication Patterns Questionnaire (CPQ-CC, Christensen & Sullaway, 1984). Structural equation modeling revealed a good fit for the standard TPB model. Attitudes, subjective norms, and perceptions of control made independent contributions to the prediction of intentions to communicate constructively during conflict, and these intentions predicted reports of actual constructive communication during conflicts a month later. Behavioral, normative, and control beliefs predicted, respectively, attitudes, subjective norms, and perceived behavioral control lending further support for the validity of TPB in the context of relationship behavior. Examination of specific TPB factor effects revealed important implications for effective couples’ therapy.

U svakom bliskom odnosu u nekom trenutku dođe do sukoba, no ono što je bitno za kvalitetu odnosa je način na koji se sukob rješava. Od tri stila komunikacije prilikom sukoba, obrazac konstruktivne komunikacije povezan je sa zadovoljstvom i kvalitetom intimnog odnosa, dok su obrazac uzajamnog izbjegavanja rasprave i suzdržavanja, te obrazac u kojem jedan partner zahtijeva promjene a drugi se povlači prediktivni za razvod i prekid veze. Prevladavajući obrazac komunikacije prilikom sukoba u vezi povezan je s percepcijom uzroka događaja u vezi, odnosno atribucijama ponašanja partnera. Istraživanja intimnih odnosa pokazuju da su partneri nezadovoljni vezom skloni atribuiranju uzroka negativnih događaja tako da uzrok pripisuju partneru, smatraju ga stabilnim i nepromjenjivim te globalnim. Osobe koje su zadovoljne vezom sklone su atribucijama koje umanjuju značaj negativnih događaja, pripisujući ih uzrocima izvan partnera te smatrajući ih nestabilnim i specifičnim. U istraživanju je sudjelovalo 150 parova u dobi od 18 do 30 godina. Svaki partner nezavisno je popunio upitnik koji je sadržavao instrumente namijenjene mjerenju atribucijskog stila te stilova komunikacije prilikom sukoba. Cilj istraživanja bio je utvrditi ulogu atribucijskog stila svakog partnera u komunikaciji prilikom sukoba u vezi. Zanimalo nas je u kojoj se mjeri stil komunikacije jednog partnera može predvidjeti na osnovi njegovog atribucijskog stila te pridonosi li tome i atribucijski stil drugog partnera, vodeći pritom računa o spolu partnera. Kako bi se jasnije utvrdio doprinos partnerovih karakteristika stilu komunikacije prilikom sukoba, podaci su analizirani na individualnoj i na dijadnoj razini. Nizom provedenih analiza utvrđen je doprinos atribucijskog stila pojedinca, ali i atribucijskog stila partnera, u objašnjavanju komunikacije prilikom sukoba u bliskoj vezi. Doprinos dijadnih istraživanja je stavljanje naglaska na značajke svakog od partnera u odnosu, ali i na međusobnu interakciju tih njihovih značajki, što može pridonijeti spoznajama korisnim za praktični rad s intimnim parovima.

Evidence suggests that being in a satisfying romantic relationship buffers stress levels in general and is closely connected to one’s quality of life. However, when characterized by high levels of negative interactions between partners, relationships are also stressful by themselves. Furthermore, stress external to the relationships spills over into it, again increasing negative and decreasing positive interactions between romantic partners, and lowering relationship satisfaction. All this questions if relationships can serve as a buffer against stress, and calls for further examination of positive and negative partner interactions, and their role for marital satisfaction. The aim of this study was to examine how perceived spouse's affectionate and antagonistic behaviors, and their interplay, contribute to one's marital satisfaction. Firstly, we explored who shows more negative behavior, i.e. whether it depends on some contextual factors such as gender, age, length of marriage and family structure. Secondly, we examined the relation between perceived partner's behavior and marital satisfaction (while controlling for love and contextual variables) in order to determine whether positive behaviors can serve as a protective factor for marital satisfaction. Questionnaire assessing love, marital satisfaction, perceived partners' affectionate and antagonistic behaviors and demographic data was administered to a heterogeneous sample of 302 married couples from Croatia with the average marriage length of 18 years and age span of 20–82 years. Findings suggest that contextual factors modify the way spouses behave in their marriage. Results also indicate that perceived spouse's affectionate and antagonistic behaviors both contribute to marital satisfaction with the impact of antagonistic behaviors being buffered when they appear in an affectionate relationship. This finding suggests that antagonistic behaviors can be interpreted differently depending on the level of affection they are embedded in. Finally, the perception of partner's affectionate and antagonistic behaviors had significant incremental power over feelings of love and other contextual variables when predicting marital satisfaction.

U svakom bliskom odnosu u nekom trenutku dođe do sukoba, no ono što je bitno za kvalitetu odnosa je način na koji se sukob rješava. Odtri stila komunikacije prilikom sukoba obrazac konstruktivne komunikacije povezan je sa zadovoljstvom i kvalitetom intimnog odnosa, dok su obrazac uzajamnog izbjegavanja rasprave i suzdržavanja, te obrazac zahtijevanja promjene i povlačenja, u kojem možemo uočiti obrazac ženskog zahtijevanja i muškog povlačenja te obrazac muškog zahtijevanja i ženskog povlačenja prediktivni za razvod i prekid veze. Stilovi komunikacije razvijaju se u djetinjstvu odgojem i opažanjem ponašanja odraslih, te su pod utjecajem kulture. Odrednica komunikacije u vezi su i tzv. vremenske perspektive - usmjerenost na prošlost (negativnu i pozitivnu), sadašnjost (hedonizam i fatalizam) i budućnost, koje predstavljaju kognitivne stilove koji se također razvijaju putem odgoja i kulture, te usmjeravaju naše doživljavanje i ponašanje. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati jesu li vremenska perspektiva i kvaliteta međusobnog odnosa roditelja sudionika u razdoblju sudionikovog pohađanja srednje škole prediktori komunikacije u intimnim vezama na prelasku u odraslu dob. Pretpostavljeno je da će osobe čiji su roditelji imali kvalitetniji međusoban odnos, kao i osobe adaptivnih vremenskih perspektiva biti sklonije pozitivnim obrascima komunikacije u vezi. Istraživanje je provedeno na uzorku od 155 mladih odraslih osoba u dobi od 18 do 30 godina koje su trenutno u vezi. Primijenjeni su Zimbardov inventar vremenskih perspektiva, te Upitnik komunikacijskih obrazaca prilikom sukoba. Sudionici suprocjenjivali zadovoljstvo roditelja njihovim međusobnim odnosom, kvalitetu njihove veze, učestalost zajedničkih aktivnosti, te stupanj teškoća u braku roditelja u razdoblju kada je sudionik pohađao srednju školu. Rezultati pokazuju da bračne teškoće roditelja granično predviđaju komunikacijski obrazac muškog zahtijevanja uz žensko povlačenje za muškarce (β = .38, p

Mnoga istraživanja potvrđuju da je stvaranje kauzalnih atribucija presudno za mogućnost prilagodbe promjenjivoj okolini i prevladavanje teškoća s kojima se svakodnevno susrećemo. Kada je ishod povoljan, atribucije nam pomažu da shvatimo što je dovelo do takvog ishoda kako bismo takva ponašanja mogli ponoviti. S druge strane, kada iskusimo negativan ishod, atribucije nam omogućuju prepoznavanje i izbjegavanje faktora koji su do takvog ishoda doveli. Istraživanja intimnih odnosa pokazuju da su partneri nezadovoljni vezom skloni atribuiranju uzroka negativnih događaja tako da uzrok pripisuju partneru, smatraju ga stabilnim i nepromjenjivim te globalnim. Osobe koje su zadovoljne vezom sklone su atribucijama koje umanjuju značaj negativnih događaja, pripisujući ih uzrocima izvan partnera te smatrajući ih nestabilnim i specifičnim. Stoga su Fincham i Bradbury (1992) konstruirali instrument koji mjeri atribucije u romantičnim vezama (Relationship attribution measure, RAM), a koji se sastoji od 10 opisa hipotetskih negativnih partnerovih ponašanja. Sudionik na skali sa 6 uporišnih točaka izražava procjenu internalnosti, stabilnosti i globalnosti uzroka tih ponašanja. Instrument je za potrebe ovog istraživanja preveden na hrvatski jezik, te su provjerene njegove metrijske karakteristike. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi odnos između sklonosti povoljnom ili nepovoljnom atribuiranju partnerovog ponašanja, percepcije socio-emocionalne klime u vezi i procjene kvalitete intimne veze. Ispitivanje je provedeno na uzorku od 155 studenata i studentica koji su trenutno u romantičnoj vezi. Osim što pružaju empirijsku provjeru postavki teorije socijalnog učenja u intimnim odnosima, rezultati predstavljaju prvu provjeru konstruktne valjanosti Skale atribucije u intimnim vezama na hrvatskom jeziku i ukazuju na njenu moguću primjenu.

Essentialist beliefs about social groups predict attitudes and discriminatory behaviors towards those same groups, especially when their members are stigmatized based on race, ethnicity, gender or sexual orientation.In the case of essentialist beliefs about homosexuality, certain beliefs seem to lead to more tolerance, while others are related to more negative views. Those who believe in the immutability and universality of homosexual orientation have more positive attitudes and are less inclined to discriminate against homosexuals, while those who believe in the discreteness and sharp boundaries of homosexuality have more negative attitudes and are more ready to discriminate against gays and lesbians. However, even if they are not willing to discriminate against sexual minorities it does not necessarily mean that people indorse lesbians and gays and their rights, because of a „silent majority“ that tacitly condones current unequal social status of sexual minorities. So it is also important to investigate in which ways essentialist beliefs toward homosexuality are associated with affirmative behaviors towards gays and lesbians such as intentions to participate in actions directed towards the amelioration of gays and lesbians’ status. The same „silent majority“ will probably not be inclined to advertise their negative attitudes, but could nevertheless harbor modern prejudice toward gays and lesbians. So we were also interested in the mediating role of modern prejudice in the relationship between essentialist beliefs and affirmative behaviors. A total of 997 exclusively heterosexual women and men participated in an on-line study. We collected data on essentialist beliefs about homosexuality (Haslam & Levy, 2006), modern prejudice (Morrison & Morrison, 2002) and the propensity to engage in affirmative behaviors aimed to decrease discrimination towards gays and lesbians (developed for the purpose of this study). In accordance with our expectations, beliefs about universality and immutability were associated with less prejudice (r = -.630** ; r = -.612**) and a higher willingness to engage in affirmative behaviors (r = .609** ; r = .596**), and the beliefs about discreteness were associated with less willingness to participate in affirmative social actions (r = -.544**) and more modern prejudice (r = .574**). Modern prejudice against homosexuals mediated around 80% of the relationship between essentialist beliefs about both universality and immutability and affirmative behaviors, and 85% of the relationship between essentialist beliefs about discreteness and affirmative behaviors. Findings have important practical implications, especially with regard to programs teaching tolerance towards gays and lesbians.

Psihologijski esencijalizam jest skup uvjerenja o prirodnom, esencijalnom svojstvu koje dovodi do toga da članove neke grupe percipiramo sličnima, članstvo u toj grupi nepromjenjivim, postojanje te grupe univerzalnom te s čvrstim grupnim granicama. Esencijaliziranje neke grupe na složen je način povezano sa stavovima i diskriminacijom članova grupe. U slučaju esencijalističkih uvjerenja o homoseksualnoj orijentaciji, uvjerenja o nepromjenjivosti i univerzalnosti ove orijentacije povezana su s pozitivnijim stavovima prema gejevima/lezbijkama, dok su uvjerenja o diskretnosti i čvrstim granicama povezana s negativnijim stavovima. Iako teorijske pretpostavke očekuju isti obrazac povezanosti i s ponašanjem prema gejevima/lezbijkama, o tome za sada ne postoje empirijski podaci. Stoga smo ovim istraživanjem željeli ispitati na koji su način pojedine dimenzije esencijalističkih uvjerenja povezane s namjerom ponašanja (sklonosti diskriminaciji) prema homoseksualnim osobama. Dodatni cilj bio je istražiti medijacijsku ulogu stavova prema gejevima/lezbijkama, odnosno provjeriti koliki dio efekta koji esencijalistička uvjerenja imaju na sklonost diskriminaciji je direktan, a koliki se događa preko stavova prema gejevima i lezbijkama. U on-line istraživanju sudjelovalo je 997 osoba heteroseksualne orijentacije. Ispitani su stavovi prema gejevima/lezbijkama, sklonost diskriminaciji i esencijalistička uvjerenja o homoseksualnoj orijentaciji. U skladu s očekivanjima, uvjerenja o nepromjenjivosti i univerzalnosti homoseksualne orijentacije povezana su s manjom sklonošću diskriminaciji, dok su uvjerenja o diskretnosti i čvrstim granicama povezana s većom sklonosti diskriminaciji. Potonja uvjerenja imaju najznačajniji samostalni efekt, dok se utjecaj uvjerenja o nepromjenjivosti i univerzalnosti vrši prvenstveno preko stavova o gejevima i lezbijkama. Dobiveni nalazi imaju važne implikacije za praksu, prvenstveno programe učenja tolerancije prema gejevima i lezbijkama.