Search

Autor u predavanju govori o fenomenima koji obilježavaju suvremenu kulturu a koji predstavljaju prepreku navještaju evanđelja. osobito se osvrće na prednosti i nedostatke digitalnih medija i na konkretne načine uspješnog navještaja, inkulturacije evanđelja u suvremenu kulturu.

Autor u članku kritički promišlja o značenju vjere za svakodnevni život vjernika.

Autor u radu govori o mjestu i ulozi vjernika laika u poslanju Crkve u pastoralu ad intra e ad extra.

U radu autor promišlja o Božjoj strpljivosti u odnosu prema nama i o našoj strpljivosti u odnosu prema Bogu.

U tekstu autor promišlja o značenju riječi i djela u životu ljudi.

Autor u članku promišlja o bitnim elementima vjere pri čemu osobito ističe značenje osobnog odnosa s Bogom.

Autor u članku promišlja o cjelokupnom napretku u kojem je razvoj tehnologije samo jedan element.

U intervju autor osvrčući se na svoju knjigu (God in Changing Society - Bog u društvu koje se mijenja) govori o prikladnim i neprikladnim načinima komunikacije s Bogom i o Bogu.

Autor u članku promišlja o različitosti zvanja u Crkvi i njihovoj važnosti za poslanje Crkve.

U prvom dijelu rada autor, sukladno teološkoj- pastoralnoj metodi pastoralne prosudbe, promišlja o posljedicama pandemije koronavirusa (COVID-19) na društvenom i crkvenom području. Pandemija je poput svojevrsnog “megafona” jasnije iznijela na vidjelo neke probleme koji opterećuju suvremeno društvo i Crkvu u njezinom poslanju. Produbila je strah za sebe, za svoje bližnje, osobito starije i bolesne, zatim za prijatelje, posao i otvorila mnoga druga pitanja, ponajprije ona o slobodi, granicama politike, opasnostima virtualnog svijeta, manipulaciji medijima itd. Pitanja o Bogu, ulozi Crkve u pandemiji, smislu patnje i života, odgovornosti za druge, izronila su novom snagom i traže odgovore. Upravo na njih autor nastoji odgovoriti, u drugom i trećem dijelu članka, stavljajući naglasak na to kako Crkva može doprinijeti ublažavanju posljedica pandemije koronavirusa.

U intervju autor analizira stanje u Crkvi te iznosi razloge zašto u crkvenim pokretima i zajednicama vidi veliki potencijal za preobrazbu pastorala, Crkve i društva.

Autor promišlja o smislu patnje uopće i o smislu patnje u kršćanskom smislu.

Autor u predavanju govori o suvremenim potrebama pastoralnog djelovanja i mogućnostima koje zajednica ima.

Autor promišlja o poslanju Blažene Djevice Marije u Božjem planu spasenja.

U predavanju autor govori o sinodalnosti u Crkvi kroz povijest, sinodalnom putu cijele Crkve i sinodalnosti u praksi župne zajednice.

Nell’articolo l’autore riflette criticamente sulla missione evangelizzatrice della Chiesa in Croazia cercando i punti nevralgici. Dopo un’analisi teologico-pastorale della situazione attuale l’Autore si sofferma in modo particolare sulla necessità dell’evangelizzazione degli adulti. La mancanza di lavoro con gli adulti in parrocchia indica un grande problema nell’attività pastorale. Perciò in lavoro, in secondo capitolo, presenta ciò che il Magistero della Chiesa e la Conferenza Episcopale Croata propongono sull’evangelizzazione degli adulti. Infine, nella parte conclusiva dell’articolo, sulla base degli elementi desunti dall’analisi teologico-pastorale e degli orientamenti della Chiesa universale e locale, l’autore pone la priorità dell’evangelizzazione degli adulti all’interno del modello sinodale della pastorale parrocchiale., U članku autor kritički promišlja evangelizatorsko poslanje Crkve u Hrvata tražeći neuralgične točke. Nakon teološko-pastoralne analize aktualne situacije, autor se posebno zadržava na potrebi evangelizacije odraslih. Nedostatak rada s odraslima u župi ukazuje na veliki problem u pastoralnom djelovanju. Stoga u radu, u drugom poglavlju, iznosi što o evangelizaciji odraslih predlaže Učiteljstvo Crkve i Hrvatska biskupska konferencija. Konačno, u zaključnom dijelu članka, na temelju elemenata izvedenih iz teološko-pastoralne analize i usmjerenja sveopće i mjesne Crkve, autor stavlja prioritet evangelizacije odraslih unutar sinodalnog modela župnog pastorala.

U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji novinar Damir Šarac razgovara s dr. fra Ivicom Jurićem o razlozima uspjeha hrvatskih nogometaša na svjetskom prvenstvu i inače.

Katedra Religiozne pedagogije i katehetike Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, u suorganizaciji s Teološkim fakultetom Sveučilišta u Ljubljani, Katedrom za religioznu pedagogiju i vjeronaučnu didaktiku Sveučilišta u Passau i „Crkvom u svijetu“ objavili su Zbornik radova “Probuditi kreativnost: izazovi učenja i poučavanja u kontekstu pandemije i migracije” Međunarodnoga znanstvenog skupa koji je upriličen u Splitu 10. rujna 2021. Autori radova su iz Slovenije, Austrije, Njemačke, Bosne i Hercegovine, Poljske i Hrvatske, većinom predstavnici Katedri religijske pedagogije i katehetike s navedenih učilišta, no među njima je bilo i filozofa, teologa, psihologa tako da je tema obrađena multidisciplinarno. Zbornik donosi cjelovite recenzirane radove svih predavanja na hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku, a sva su predavanja i snimljena te se mogu pronaći i na YouTube kanalu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu. „Globalni migracijski val pokrenut je prije nekoliko godina. Hrvatska je postala jedan od glavnih 'kanala' kroz koji su se mnogi provukli do Zapadne Europe, nadajući se da će tamo pronaći ono što im je kod kuće nedostajalo. Prije dvije godine kao grom iz vedra neba pojavila se pandemija. Nitko nije bio spreman za masovne migracije, ali još manje za pandemiju. Do danas nismo uspjeli riješiti trajni i gotovo tabuizirani problem migracija, ali isto tako ni pandemiju nismo stavili 'pod kontrolu'. Unatoč svemu možemo se zapitati što nam ta dva 'toka' donose, odnosno što nam oduzimaju. Uvjereni smo da će se situacija u pogledu jednoga i drugoga postepeno smirivati te da ćemo o ove dvije pojave moći govoriti kao uspješno 'riješenim' povijesnim događajima“, piše između ostaloga u Uvodniku Zbornika koji ima 346 stranica a potpisuju ga urednici: prof. dr. sc. Jadranka Garmaz i doc. dr. sc. Andrej Šegula. Stručnjaci i znanstvenici iz šest zemalja promišljali su o različitim područjima na kojima se migracije i pandemija najviše dotiču života uopće, pa tim i duhovnog, bilo pojedinca ili zajednice. Razmišljajući o migracijama, ljudi se svrstavaju na dvije suprotne strane. Na jednoj strani nalaze se oni koji bi sve migrante odmah vratili otkud su došli, dok su na drugoj strani oni koji bi ih prihvatili i ponudili im utočište i novi dom. Stoga, autori ističu potrebu dijaloga, komunikacije, a neki si postavljaju pitanja o granici asimilacije, pa i inkulturacije. Uz temu migracija jako je važno pitanje vjerskog odgoja. S jedne strane migracija, a s druge pandemija, potpuno su promijenile način života, podučavanja, naviještanja vjere i razmišljanja o dobrom životu za sve. U kontekstu naviještanja možemo ustvrditi da je Crkva reagirala brzo i ispravno. Na prostoru Slovenije i Hrvatske katehetski uredi i uredi za vjeronauk, odigrali su važnu ulogu u 'prilagodbi' vjeronauka i kateheze u novim razmjerima širenja koronavirusa. Kerigma doduše ostaje ista, no metoda je morala biti prilagođena“, ističu urednici u Uvodniku. Neki se stručnjaci dotiču i internetskih medija uočavajući kako smo prije pandemije bili zabrinuti i na te medije gledali negativno te u njima vidjeli više opasnosti nego koristi. Međutim, nakon što je nastupilo opće zatvaranje škola i drugih obrazovnih ustanova i života uopće, otkrili smo pozitivne strane novih medija te ih uvelike počeli koristiti za katehiziranje na daljinu, i tako barem djelomično ponovno otkrili obiteljsku Crkvu i vjerski život u njoj.

U razgovoru se govori o ulozi pokreta i zajednica u Crkvi, njihovom doprinosu preobrazbi pastoralnog djelovanja u župi, značenju i praksi sinodalnosti...

Autor promišlja o važnosti riječi koje izgovaramo.

In closely following the situation in society, the author proposes new ways to more effectively carry out the mission of the Church in the modern world. The transformation of pastoral activity requires a more energetic, creative and authentic missionary Church that leads processes in society, not only passively reacting to them. It has to be a Church that corrects society by calling attention to the anomalies of our time, to the widespread culture of indifference, exploitation, and rejection of people as objects, while responding with a culture of solidarity and recognizing the dignity of every human being. This kind of Church parries the culture of individualism with a culture of community, reacting to a pandemic of fear by accepting its fragility and taking specific actions to help those at risk. It is a Church that helps the faithful and all people through its openness, closeness to those in need, and offering real help. In the demanding task of transforming the Church and society, the author refers to the particular contribution of movements and new communities as well as the opportunities that Christian gestalt pedagogy offers in educating and nurturing the faith.

Fabrice Hadjadj zasigurno je jedan od najutjecajnijih intelektualaca našeg vremena. Originalan je i plodan mislilac te dramski pisac poznat i prevođen diljem svijeta. Autor je desetak knjiga kršćanskog nadahnuća od kojih su mnoge prevedene i na hrvatski jezik. Knjiga Kako danas govoriti o Bogu. Antipriručnik za evangelizaciju nakon podugačkog uvoda podijeljena je na četiri poglavlja: Govoriti o neizrecivom (31­62), Što znači govoriti (63­96), Interludij. Navještaj i njegov nesporazum (97­108), Zašto Bog sam ne obavi posao? Zašto prepušta klaunovima da ga dovrše? (109­140), Lijepo danas (141­172) i Zaključak. Kako ne bismo zaključili (173­180). Svi koji se profesionalno bave komunikacijama/ govorništvom znaju koliko je to zahtjevan i složen posao.

U predavanju autor uvodno sasvim kratko govori o posljedicama pandemije koronavirusa na društvenom i crkvenom području. Više pažnje posvećuje temi o tome kako uopće danas govoriti o Bogu, kako osjetiti njegovu prisutnost, osobito u vrijeme patnje. U trećem dijelu autor izlaže što Crkva konkretno može i treba učiniti kako bi doprinijeti ublažavanju posljedica pandemije koronavirusa.

Fabrice Hadjadj zasigurno je jedan od najutjecajnijih intelektualaca našeg vremena. Autor je desetak knjiga kršćanskog nadahnuća od kojih su mnoge prevedene i na hrvatski jezik. Ovom knjigom govori o tome kako danas u vremenu brzih promjena biti dobar evangelizator.

Autor u članku promišlja o molitvi tj. o načinima na koje vjernik stupa u odnos s Bogom. Molitva je za njega otajstvo skriveno u dubinama ljudskoga bića. Otajstvo koje se otvorenošću i povjerenjem prema Bogu otkriva te postaje izvorom snage za svakodnevni život. Mnogi će se složiti kako je molitva zapravo borba, a ne statičnost ; živi razgovor a ne mehaničko ponavljanje naučenih obrazaca.

Knjiga pokušava odgovoriti na pitanje koje intrigira veliki broj vjernika koji su uključeni u redoviti pastoral Crkve. To pitanje glasi: kako redoviti pastoral učiniti misionarskim? Autor na temelju teološko-pastoralne analize programira novi (zajedničarski) pastoralni model u kojemu važnu ulogu imaju pokreti i nove zajednice. Što se tiče njihovog specifičnog misionarskog doprinosa redovitom pastoralu autor ističe sljedeće elemente: življeno zajedništvo i mogućnost ostvarivanja osobnog odnosa s Isusom Kristom, iskustvena duhovnost i razvoj vlastitog poziva, iskustvo raznolikosti primljenih karizmi u jedinstvu istog poslanja, prisutnost Crkve kroz pokrete i zajednice na svim područjima života, stvaranje "socijalnog kapitala" koji u vremenu fragmentacije društva ima veliku važnost, doprinos kršćanskom odgoju, posebice u sve sekulariziranijim sredinama itd.

Na vjeru ne smijemo gledati kao na skup formula koje treba naučiti napamet i redovito ponavljati, nego na odnos s Bogom koji nas vodi kroz život i usmjerava na budućnost. Ona nije nikakav zatvoren sistem ideja nego otvorena stvarnost, uvijek na putu i podložna promjenama i nadahnuću.

Autor u članku promišlja o načinima na koje vjernik može u vrijeme pandemije koronavirusa susresti Gospodina i svjedočiti njegovu prisutnost u svijetu.

U emisiji se govori o stanju u pastoralu općenito i na poseban način o mogućnostima koje crkveni pokreti predstavljaju za plodonosniji evangelizacijski rad u župnom pastoralu.

U predavanju (donesen kratki sažetak) se na temelju dokumenta Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života „Ekonomija u službi karizme i poslanja“ govori o transparentom i razboritom (održivom)upravljanju crkvenim dobrima u službu poslanja i svjedočenja vlastite karizme.

U tekstu je prikaz knjige, Obitelji, gdje si? koja je podijeljena u tri poglavlja. Prvo poglavlje nosi naslov: Brak i obitelj od „početka” do danas, drugo: Pastoral i takozvana „neredovita” stanja braka i obitelji, a treće: Pastoralna priprava i praćenje braka i obitelji u duhu Amoris laetitia.

U tekstu autor razmišlja o Blaženoj Djevici Mariju kao uzoru zahvalnosti.

U intervju se govori o procesu franjevačke formacije u klerikatu (odgojnom zavodu), iskustvima bogoslova, razlozima odabira redovništva...

Being aware of the crisis of the Church’s pastoral activity in the field of education, the author of the article indicates to new and unused opportunities (ecclesial movements and new communities) that are yet to be identified, prudently evaluated and integrated into regular pastoral program of the local Church. Undoubtedly, the author emphasizes that despite their deficiencies, they represent a significant potential for the mission of the universal Church, and especially for its mission in the European de-Christianized context.

U sažetku predavanja se, na temelju pobudnice Amoris laetitiae, raspravlja o izazovima pred kojima se danas nalazi pastoral braka i obitelji.

U disertaciji autor se bavi problematikom mjesta i uloge crkvenih laičkih pokreta i novih zajednica u župnom pastoralu općenito i na poseban način u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. U prvom dijelu disertacije autor teološki analizira pastoralnu situaciju u širem i užem smislu s ciljem otkrivanja kairoloških elemenata koji će kasnije poslužiti za izradu novog pastoralnog modela koji ima za cilj unaprjeđenje postojeće crkvene prakse. U drugom dijelu disertacije, na osnovu crkvenih dokumenata (enciklike pape Ivana Pavla II Redemptoris missio), autor razrađuje teološko- pastoralnu kriteriologiju s obzirom na mjesto i ulogu pokreta i novih zajednica u župnom pastoralu. U trećem dijelu, uz teološko- pastoralnu analizu postojećih pokreta i novih zajednica u Nadbiskupiji, njihovu valorizaciju u sadašnjem i budućem pastoralnom djelovanju, predložen je novi operativni model djelovanja župe koji bi bio prikladniji društveno- kulturnom kontekstu u kojem živimo i koji bi ostvario novi zamah u pastoralnom djelovanju u Nadbiskupiji, osobito što se tiče socijalne dimenzije evangelizacijskog poslanja Crkve u društvu. Taj novi pastoralni model podrazumijeva promjenu naslijeđenog mentaliteta, odgovarajuću kršćansku formaciju svih a osobito vjernika laika voditelja crkvenih pokreta i novih zajednica, zajedničko planiranje pastoralnog rad na razini Nadbiskupije, dekanata, župe, osnivanje laičkih službi itd.

U radu se govori o Bogu koji je samo milosrđe i potrebi njegovih učenika da mu se ponašanjem suobličuju.

Što je Franjevački svjetovni red i Franjevačka mladež (Frama)? Koja je specifičnost njihova poslanja u Crkvi i društvu? Koje su perspektive za budućnost njihova djelovanja? Na navedena pitanja nastojat ćemo dati odgovore u ovom članku. U prvom dijelu članka navest ćemo u vrlo sažetom obliku nekoliko općenitih informacija o Franjevačkom svjetovnom redu, zatim ćemo govoriti o pozivu i identitetu članova Reda. U nastavku će biti govora i o poslanju svjetovnih franjevaca u današnjem društvu te o perspektivama njihova pastoralnog djelovanja u budućnosti. Navedeni redoslijed kojim obrađujemo Franjevački svjetovni red slijedit ćemo govoreći i o Franjevačkoj mladeži – Frami.

U članku se ističe kako se poziv u kršćanskom smislu ne odnosi isključivo na svećenički ili redovnički poziv, nego je njegovo značenje mnogo šire. U tom smislu i samo kršćanstvo možemo shvatiti kao poziv. Ono je radosna vijest spasenja koja poziva ljude na suradnju i aktivno zauzimanje za Božje neprolazne vrijednosti.

U članku se govori o različitim vrstama zavjeta u vjeri i o njihovu izvršavanju.

Tekst govori o pomodnom i kršćanskom doživljaju Božića.

Comprendere la situazione pastorale attuale in Croazia e proporre un piccolo contributo per un miglioramento della prassi, specialmente per quanto riguarda l’evangelizzazione degli adulti, è l'obbietivo di questo lavoro. Per ottenere questo scopo autore prima ha sviluppato una lettura teologico pastorale della realtà, poi ha elencato le caratteristiche principali dell’evangelizzazione degli adulti, così come vengono delineate dai documenti del Magistero e della Conferenza Episcopale Croata, e, infine, da questa correlazione fruttuosa sono emerse alcune conclusioni illuminanti per una pastorale adatta alla situazione socio- culturale odierna.

U tekstu se govori o životnom putu sv. Franje i o njegovom prepoznavanju i vršenju Božje volje.

Među očitijim manifestacijama preobrazbe suvremenih najrazvijenijih društava od osobite su važnosti i utjecaja promjene odnosa između stanja zdravlja i bolesti te srodnih zdravstvenih problema. Štamparova definicija zdravlja, izričaj Svjetske zdravstvene organizacije, kao “stanja potpunog tjelesnog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i nemoći” danas je predmet kritika zbog svog nestvarnog, utopijskog karaktera i medikalizacijske degeneracije koju uključuje. Osobno smatram da bi se zdravlje moglo označiti kao “ blagostanje ili tjelesno-mentalna ravnoteža koja omogućuje pozitivnu kakvoću življenja i nesputano prakticiranje slobode.” Bolest je prekid te ravnoteže izazvan bilo oštećenjem ili poremećajem funkcija bioloških struktura svakog živog bića, pa i čovjeka – “bolesna životinja.” Bolest nije objektivni entitet, već objasnidbeni model koji kroz precizne kulturne i društvene interakcije združuje najrazličitije znakove, simptome i sindrome, dajući njima zbirno: bolest. Bolest je istodobno najindividualniji i najdruštveniji događaj. Osoba, viđena u granicama unitarističkog obrasca, osim što je pojedinačno biće, također je kulturni subjekt, uronjen u gustu mrežu društveno-kulturnih odnosa koji daju točno značenje u doživljavanju vlastitog zdravlja ili bolesti. Kultura shvaćena kao kompleks spoznaja, tradicija, tehnologijskog razvoja, tipova ponašanja i slično, prenošena i korištena sustavno, karakteristična za određenu društvenu skupinu pa i za jedinku-čovjeka, intrigantno utječe, preko političkih režima i socijalnog raslojavanja, na odnos društva te zdravlja i bolesti. Pripadnost rodu, dobnome razredu, društvenom i profesionalnom statusu uvjetuje različito iskustvo i značenje poimanja tijela, zdravlja i bolesti u raznim kulturama. Suvremeno društvo teži razlikovanju termina “bolesnost” i “bolest.” Termin “bolesnost” (illness) odnosi se na osobno iskustvo znakova, simptoma i patnje, na način kako bolesna osoba, njezina porodica i zajednica odgovaraju na situaciju teškoća u kojima se nalazi bolesnik. Lokalna kultura preuzima na sebe vrlo važnu ulogu u interpretaciji “ bolesne osobe”. “Bolest” (disease), naprotiv, problem je viđen iz perspektive zdravstvenog radnika, educiranog da identificira bolest kao preinaku biološke strukture pomoću prikladnih kliničkih analiza. Liječnik je, dakle, manje zainteresiran za osobno, društveno i kulturno iskustvo bolesti. Strogo biološki i tehnički pristup bolesniku uvjetuju sadašnju krizu medicine. Samo proširenjem pojma biološkog do sveobuhvatnog shvaćanja ličnosti i povijesno-kulturološkog entiteta svakog pojedinca garantira bolje zdravlje i jedinke i zajednice. Promišljanja kulturnog i društvenog reda, dakle, igraju (i igrat će) vrlo važnu ulogu u odnosu zdravlje-bolest, odnosno u medicinskoj praksi.

O prisutnosti Jurja Dragišića u digitalnom svijetu istraživao sam i izlagao na Danima Frane Petrića 2009., 2013. i 2014. godine. U ovogodišnjem izlaganju prikazat ću završne rezultate istraživanja, i to rezultate koje se odnose na prisutnost Jurja Dragišića u digitalnim medijima u 20. i 21. stoljeću. U odabranom se razdoblju Juraj Dragišić spominje u najmanje 74 dostupna djela. Najčešće su to enciklopedije, razne bibliografije, popisi tiskanih djela i slično. Početak 20. stoljeća oskudijeva djelima u kojima se spominje Dragišić. Kako se približavamo današnjem vremenu, tako dolazi do svojevrsne promjene, Dragišić se sve češće spominje i to ne kao kratka usputna referenca, već kao značajna osoba u dvama područjima. Najčešće se o Dragišiću piše kao o osobi koja se, kao član papinske komisije, založila za očuvanje židovskih knjiga, primjerice u djelu The Preservation of Jewish Religious Books in Sixteenth-Century Germany: Johannes Reuchlin’s Augenspiegel (2012) Daniela O’Callaghana. Čak 74% dostupnih djela u kojima se spominje Dragišić piše o njegovoj povezanosti s Reuchlinom i očuvanju židovskih knjiga. 113 U 18% slučajeva riječ je o Dragišićevoj angelologiji, kao npr. u engleskom prijevodu korespondencije: Bartolomeo Fonzio, Letters to Friends (2011), koju je uredio Alessandro Daneloni. Ovdje se unutar treće knjige, u petom pismu »Bartholomaeus Fontius fratri Simoni Cinozo Ordinis Praedicatorum« navodi Dragišićev citat iz osme knjige De natura angelica. U preostalih 8% pronađenih djela navodi se kratki opis Dragišićeva života i djela, pri čem naravno uključuju i obranu Reuchlina i De natura angelica. Osim djela dostupnih u cijelosti, možda su čak i zanimljivija djela koja su dostupna samo djelomično ili djela koja su dostupna samo fragmentarno. Takvih djela u 20. i 21. stoljeću je puno, a razlog njihove samo djelomične dostupnosti jest zakon o autorskim pravima. Najranije takvo, samo fragmentarno dostupno djelo, jest iz 1910. godine. U Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u četirima zajedno digitaliziram svescima 180–184, spominje se Dragišićevo djelo De natura angelica (1499) u kojem se nalazi »jedna pjesma Karla Pucića (Puteus)«. Najnoviji primjer nalazimo i u knjizi Amosa Edelheita Scholastic Florence: Moral Psychology in the Quattrocento (2014) u kojoj je cijelo jedno poglavlje, naslovljeno »A Theory of Will, Human Dignity and Freedom«, posvećeno Dragišićevu životu i njegovoj teoriji o slobodnoj volji, a sastoji se od tri potpoglavlja: »1. Humanists and Scholastics. Salviati and His Dialogue«, »2. Salviati’s Theory of the Will« i »3. Conclusion«. Na mreži su dostupne stranice iz prvog potpoglavlja u kojem se nalazi opis Dragišićeva života. Ovakvi pregledi knjiga omogućuju istraživačima relativno laku nabavku najnovijih izdanja knjiga i članaka o traženom autoru ili djelu.

Godine 1543. objavljeno je djelo De revolutionibus orbium coelestium Nikole Kopernika. No, do prihvaćanja heliocentrizma i napuštanja Aristotelove slike svijeta trebalo je još pričekati. Značajan događaj u povijesti znanosti predstavlja pojava nove zvijezde u zviježđu Kasiopeje u studenom 1572. godine, koja se mogla opažati kroz slijedećih osamnaest mjeseci. Sama pojava ovog objekta na renesansnom nebu prirodne filozofe navodi na otvaranje različitih pitanja. Zbog izgleda nove zvijezde preispituje se Aristotelova teorija o kometima, dok položaj otvara pitanje nepromjenjivosti nebeske sfere. U svom radu istražiti ću stavove Andrije Dudića (1533.-1589.) o ovom novom svjetlu koje on iznosi u svojoj korespondenciji sa Johannesom Cratom i Tadeašom Hajekom kroz 1573. godinu.