Search

This study characterises the genetic variability of local pomegranate (Punica granatum L.) germplasm from the Slovenian and Croatian areas of Istria. The bioactive components and antioxidant and antimicrobial properties of ethanol and water extracts of different parts of pomegranate fruit were also determined, along with their preliminary nutritional characterisation. Twenty-six different genotypes identified with microsatellite analysis indicate the great diversity of pomegranate in Istria. The pomegranate fruit ethanol extracts represent rich sources of phenolic compounds (mean value of the mass fraction in exocarp and mesocarp expressed as gallic acid is 23 and 16 mg/g, respectively). The ethanol extracts of pomegranate exocarp and mesocarp showed the greatest antimicrobial activity against Candida albicans, Candida parapsilosis, Rhodotorula mucilaginosa, Exophiala dermatitidis and Staphylococcus aureus, and the same water extracts against S. aureus and Escherichia coli. To the best of our knowledge, this study represents the first report of the characterisation of pomegranate genetic resources from Istria at different levels, including the molecular, chemical, antimicrobial and nutritional properties., U ovom je radu opisana genetička raznolikost germplazme šipka (Punica granatum L.) s područja slovenskog i hrvatskog dijela Istre. U etanolnim i vodenim ekstraktima različitih dijelova ploda šipka pronađeni su bioaktivni spojevi, te su ispitana njihova antioksidacijska i antimikrobna svojstva i preliminarno određena hranjiva svojstva ekstrakata. Dvadeset i šest različitih genotipova utvrđenih analizom mikrosatelita upućuju na veliku raznolikost šipka u Istri. Etanolni ekstrakti ploda šipka predstavljaju bogat izvor fenolnih spojeva (srednja vrijednost masenog udjela, izraženog kao galna kiselina, bila je 23 mg/g u egzokarpu i 16 mg/L u mezokarpu). Etanolni ekstrakti egzokarpa i mezokarpa šipka imali su snažan antimikrobni učinak na sljedeće vrste: Candida albicans, Candida parapsilosis, Rhodotorula mucilaginosa, Exophiala dermatitidis i Staphylococcus aureus, dok su vodeni ekstrakti egzokarpa i mezokarpa uspješno suzbijali rast bakterija S. aureus i Escherichia coli. Prema našim spoznajama, ovo je prva karakterizacija genetičkih izvora šipka iz Istre, koja obuhvaća molekularna, kemijska, antimikrobna i hranjiva svojstva plodova.

Halofilne su i halotolerantne gljive već dugi niz godina poznate isključivo kao zagađivači hrane konzervirane dodavanjem velikih koncentracija soli ili šećera. Prvi je put otkriveno da gljive aktivno nastanjuju hipersalini okoliš godine 2000., kad su pronađene u umjetnim solanama u Sloveniji. Od tada su opisane gljive iz različitih solana i slanih jezera na tri kontinenta. Mikobiota što nastanjuje ova prirodno izuzetno slana staništa sastoji se od filogenetski nepovezanih halotolerantnih, izrazito halotolerantnih i halofilnih gljiva, koje su zastupljene ne samo vrstama što su otprije poznate kao zagađivači hrane, već i novim te rijetkim vrstama. Prevladavaju predstavnici različitih vrsta crnih kvasaca i srodnih melaniziranih gljiva roda Cladosporium, različitih vrsta anamorfnih rodova Aspergillus i Penicillium, teleomorfnih rodova Emericella i Eurotium, određene vrste kvasaca koje ne sadržavaju melanin, te vrste roda Wallemia. Prije otkrića i opisa autohtonih vrsta pronađenih u solanama fiziološki su i molekularni mehanizmi što određuju toleranciju eukariotskih mikroorganizama na sol proučavani pomoću modelnih organizama osjetljivih na veći salinitet. Najispitivaniji eukariotski mikroorganizam je kvasac Saccharomyces cerevisiae, koji se ne može prilagoditi izrazito slanim uvjetima. Stoga vrste izolirane iz prirodno hipersalinog okoliša, poput Debaryomyces hansenii, Aureobasidum pullulans, Hortaea werneckii i Wallemia ichthyophaga, predstavljaju prikladnije modelne organizme za ispitivanje halotolerancije eukariotskih organizama. Studije tih vrsta, a osobito izrazito halotolerantne H. werneckii i obligatno halofilne W. ichthyophaga, neprestano otkrivaju različite strategije takvih mikroorganizama za prevladavanje problema poput toksičnosti iona i malog aktiviteta vode. U fokusu je ovoga rada bilo prikazati glavne vrste gljiva što nastanjuju solane diljem svijeta i najprikladnije modelne organizme za proučavanje prilagodbe gljiva na uvjete povećanog saliniteta., For a long time halotolerant and halophilic fungi have been known exclusively as contaminants of food preserved with high concentrations of either salt or sugar. They were first reported in 2000 to be active inhabitants of hypersaline environments, when they were found in man-made solar salterns in Slovenia. Since then, they have been described in different salterns and salt lakes on three continents. The mycobiota that inhabit these natural hypersaline environments are composed of phylogenetically unrelated halotolerant, extremely halotolerant, and halophilic fungi, which are represented not only by species previously known only as food contaminants, but also by new and rare species. The dominant representatives are different species of black yeast-like and related melanized fungi of the genus Cladosporium, different species within the anamorphic Aspergillus and Penicillium, and the teleomorphic Emericella and Eurotium, certain species of non-melanized yeasts, and Wallemia spp. Until the discovery and description of indigenous saltern mycobiota, the physiological and molecular mechanisms related to salt tolerance in eukaryotic microorganisms were studied using salt-sensitive model organisms. The most studied eukaryotic microorganism was Saccharomyces cerevisiae, which cannot adapt to hypersaline conditions. Species like Debaryomyces hansenii, Aureobasidum pullulans, Hortaea werneckii and Wallemia ichthyophaga, which have now been isolated globally from natural hypersaline environments, represent more suitable model organisms for the study of halotolerance in eukaryotes. Such studies in these species, and particularly with the extremely halotolerant H. werneckii and obligately halophilic W. ichthyophaga have continued to unravel the different strategies that these microorganisms can use to cope with the problems of ion toxicity and low water activity. The focus of this review is to present the main species of fungi inhabiting solar salterns around the world and the

U uvodu je ukratko prikazana problematika upotrebe enzima mikrobnog podrijetla u proizvodnji sireva. U suradnji sa tvornicom lijekova "KRKA" u Novom Mestu na Kemijskom institutu "Boris Kidrič" vrše se pokusi submerzne jermentativne proizvodnje enzima mikrobnog podrijetla uz pomoć gljive Rhizomucor miehei. Prikazane su promijene enzimatskih aktivnosti u fermentacijskoj komini u toku fermentacije u laboratorijskom fermentoru. Sirovi enzimski pripravak je okarakteriziran u usporedbi sa domaćim, i uvoznim telećim sirilom i sa mikrobnim pripravkom renilaza danske firme "NOVO". Domaći enzimski pripravak ima pogodne osobine za upotrebu u domaćoj sirarskoj industriji., Briefly the problems of the use of microbial rennets in cheese manufacturing are presented. In collaboration with the pharmaceutical factory "KRKA" in Novo Mesto and the "Boris Kidrič" Chemical Institute in Ljubljana experiments of submerged production of Rhizomucor miehei rennet have been carried out. Changes of enzyme activities in the fermentation broth during fermentation in a laboratory fermenter are given. The raw enzyme is characterized in comparison with a Yugoslav and an Austrian calf rennet and the microbial enzyme Rennilase, "NOVO", Denmark. The enzyme preparation has suitable properties and could be used in cheese production.

U uvodu je ukratko prikazana problematika upotrebe enzima mikrobnog podrijetla u proizvodnji sireva. U suradnji sa tvornicom lijekova "KRKA" u Novom Mestu na Kemijskom institutu "Boris Kidrič" vrše se pokusi submerzne jermentativne proizvodnje enzima mikrobnog podrijetla uz pomoć gljive Rhizomucor miehei. Prikazane su promijene enzimatskih aktivnosti u fermentacijskoj komini u toku fermentacije u laboratorijskom fermentoru. Sirovi enzimski pripravak je okarakteriziran u usporedbi sa domaćim, i uvoznim telećim sirilom i sa mikrobnim pripravkom renilaza danske firme "NOVO". Domaći enzimski pripravak ima pogodne osobine za upotrebu u domaćoj sirarskoj industriji., Briefly the problems of the use of microbial rennets in cheese manufacturing are presented. In collaboration with the pharmaceutical factory "KRKA" in Novo Mesto and the "Boris Kidrič" Chemical Institute in Ljubljana experiments of submerged production of Rhizomucor miehei rennet have been carried out. Changes of enzyme activities in the fermentation broth during fermentation in a laboratory fermenter are given. The raw enzyme is characterized in comparison with a Yugoslav and an Austrian calf rennet and the microbial enzyme Rennilase, "NOVO", Denmark. The enzyme preparation has suitable properties and could be used in cheese production.