Search

The ZEB2 transcription factor has been demonstrated to play important roles in hematopoie-sis and leukemic transformation. ZEB1 is a close family member of ZEB2 but has remained more enigmatic concerning its roles in hematopoiesis. Here, we show using conditional loss-of-function approaches and bone marrow (BM) reconstitution experiments that ZEB1 plays a cell-autonomous role in hematopoietic lineage differentiation, particularly as a positive regulator of monocyte development in addition to its previously reported important role in T-cell differentiation. Analysis of existing single-cell (sc) RNA sequencing (RNA-seq) data of early hematopoiesis has revealed distinctive expression differences between Zeb1 and Zeb2 in hematopoietic stem and progenitor cell (HSPC) differentiation, with Zeb2 being more highly and broadly expressed than Zeb1 except at a key transition point (short-term HSC [ST-HSC]→MPP1), whereby Zeb1 appears to be the dominantly expressed family member. Inducible genetic inactivation of both Zeb1 and Zeb2 using a tamoxifen-inducible Cre-mediated approach leads to acute BM failure at this transition point with increased long-term and short-term hematopoietic stem cell numbers and an accompanying decrease in all hematopoietic lineage differentiation. Bioinformatics analysis of RNA-seq data has revealed that ZEB2 acts predominantly as a transcriptional repressor involved in restraining mature hematopoietic lineage gene expression programs from being expressed too early in HSPCs. ZEB1 appears to fine-tune this repressive role during hematopoiesis to ensure hematopoietic lineage fidelity. Analysis of Rosa26 locus-based transgenic models has revealed that Zeb1 as well as Zeb2 cDNA-based overexpression within the hematopoietic system can drive extramedullary hematopoiesis/splenomegaly and enhance monocyte development. Finally, inactivation of Zeb2 alone or Zeb1/2 together was found to enhance survival in secondary MLL-AF9 acute myeloid leukemia (AML) model

Krajem 18. stoljeća njemačka je etnografska literatura ustanovila da među narodima postoje kulturne razlike, a varijante kao što su jezik ili religija ustanovljene su genetskim, a ne okolišnim čimbenicima. U istoj se literaturi susreću termini Volksmoral, koji podrazumijeva utemeljene kriterije o urednosti naroda, njegovoj radinosti, te političkoj tradiciji, i Volksgeist, prirodan nacionalni duh koji je zaslužan za osnovna obilježja naroda i na temelju kojega se baziraju patriotizam i nacionalni ponos. Zanimanje za porijeklo naroda krajem 18. stoljeća bilo je usko povezano s razvojem nacionalne svijesti. U to je doba Johann Gottfried von Herder, teoretičar kulturnog nacionalizma, svojim radom uvelike utjecao na znanstvenike srednje i istočne Europe i tako utro put kasnijem političkom nacionalizmu. Prema M. Burleighu i W. Wippermanu, Herderov je kulturni nacionalizam iskorišten za legitimizaciju njemačke vladavine nad bivšim zapadno-slavenskim i poljskim područjima. Područja istočne i srednje Europe sa stoljetnom etničkom i lingvističkom raznolikošću (Silezija, Transilvanija, Habsburški Jadran), postala su pogodno područje za ispitivanje (ili potvrđivanje) takvih teorija o etnicitetu. U čitavom su nizu tekstova istaknuti izrazi kojima putopisci kao predstavnici "više" kulture ocjenjuju druge etničke skupine, uglavnom tretirane kao primjer inferiornih kultura, stvarajući pritom relativno ograničen niz stereotipa. Posebna se pozornost posvećuje tekstovima o austrijskoj Istri nastalima između 1770. i 1815. godine. Stereotipi o stanovnicima te regije fiksirani su i klišeizirani, posve analogno onima koji nastaju o stanovnicima drugih slavenskih zemalja. Istra se smatra jugom, područjem na kojem se govori mješavina različitih jezika upitnoga statusa, sa stanovništvom uglavnom negativnih moralnih osobina. U njemački se pisanim tekstovima osjeća aroma kolonijalnog diskursa kad slavenskog seljaka svode na prirodno biće kojemu je omogućeno uživanje u jednostavnosti života zbo, The ethnological writings from the late eighteenth century noticed that there were cultural differences among peoples. Those differences were attributed to genetic factors and to innate national spirit of each nation, both of which are responsible for a nation's basic characteristics. The paper deals primarily with the reports on Austrian Istria, written between 1770 and 1815, in which stereotypes about the population are fixed and turned into clichés the same way as about the population of other Slavic countries. This perception of Istria affected the political programmes of all ethnic groups that lived there, as well as the later division of Istria.

Krajem 18. stoljeća njemačka je etnografska literatura ustanovila da među narodima postoje kulturne razlike, a varijante kao što su jezik ili religija ustanovljene su genetskim, a ne okolišnim čimbenicima. U istoj se literaturi susreću termini Volksmoral, koji podrazumijeva utemeljene kriterije o urednosti naroda, njegovoj radinosti, te političkoj tradiciji, i Volksgeist, prirodan nacionalni duh koji je zaslužan za osnovna obilježja naroda i na temelju kojega se baziraju patriotizam i nacionalni ponos. Zanimanje za porijeklo naroda krajem 18. stoljeća bilo je usko povezano s razvojem nacionalne svijesti. U to je doba Johann Gottfried von Herder, teoretičar kulturnog nacionalizma, svojim radom uvelike utjecao na znanstvenike srednje i istočne Europe i tako utro put kasnijem političkom nacionalizmu. Prema M. Burleighu i W. Wippermanu, Herderov je kulturni nacionalizam iskorišten za legitimizaciju njemačke vladavine nad bivšim zapadno-slavenskim i poljskim područjima. Područja istočne i srednje Europe sa stoljetnom etničkom i lingvističkom raznolikošću (Silezija, Transilvanija, Habsburški Jadran), postala su pogodno područje za ispitivanje (ili potvrđivanje) takvih teorija o etnicitetu. U čitavom su nizu tekstova istaknuti izrazi kojima putopisci kao predstavnici "više" kulture ocjenjuju druge etničke skupine, uglavnom tretirane kao primjer inferiornih kultura, stvarajući pritom relativno ograničen niz stereotipa. Posebna se pozornost posvećuje tekstovima o austrijskoj Istri nastalima između 1770. i 1815. godine. Stereotipi o stanovnicima te regije fiksirani su i klišeizirani, posve analogno onima koji nastaju o stanovnicima drugih slavenskih zemalja. Istra se smatra jugom, područjem na kojem se govori mješavina različitih jezika upitnoga statusa, sa stanovništvom uglavnom negativnih moralnih osobina. U njemački se pisanim tekstovima osjeća aroma kolonijalnog diskursa kad slavenskog seljaka svode na prirodno biće kojemu je omogućeno uživanje u jednostavnosti života zbo, The ethnological writings from the late eighteenth century noticed that there were cultural differences among peoples. Those differences were attributed to genetic factors and to innate national spirit of each nation, both of which are responsible for a nation's basic characteristics. The paper deals primarily with the reports on Austrian Istria, written between 1770 and 1815, in which stereotypes about the population are fixed and turned into clichés the same way as about the population of other Slavic countries. This perception of Istria affected the political programmes of all ethnic groups that lived there, as well as the later division of Istria.