Search

The aim of this study was to determine the share of Croatian adults who walk 210 min or more a week and to explore the relationship between regular walking and demographic factors, health-related behaviours, and chronic non-communicable diseases/conditions. To this end, we used the EHIS-PAQ questionnaire and collected self-reported data on minutes spent walking during a typical week from a total of 3,496 respondents. The data were additionally analysed by gender, age, education, residence (urban/rural), counties and regions, smoking, other types of physical activity, and diseases/chronic conditions. The results show that, overall, 40.9 % of the adult Croatian population walks 210 or more minutes a week, with the largest share found among those from the Lika-Senj County (76.8 %), those who spend 300 min or more weekly on health-enhancing (non-work-related) aerobic physical activity (57.6 %), those who reported having diabetes (49.3 %), and those aged 65–74 years (44.7 %). Despite its limitations, our study gives a valuable insight into the frequency and factors determining healthy walking habits in a representative sample of Croatian adults and provides grounds for further research.

Onkološka rehabilitacija primarno je fokusirana na individualne funkcionalne deficite i njihov učinak na onesposobljenost i kvalitetu života povezanu sa zdravljem. Potrebno je što ranije integrirati onkološku rehabilitaciju u kontinuum skrbi o onkološkim bolesnicima. Najvrjedniji dio onkološke rehabilitacije predstavlja individualna kinezioterapija, s ciljem poboljšanja funkcionalnog zdravlja bolesnika. Iz razumljivih razloga mnogi onkološki bolesnici su smanjenih tjelesnih mogućnosti, snage i izdržljivosti. Prednosti kinezioterapije su prepoznate u smislu poboljšanja tjelesnih kapaciteta, mentalnog zdravlja i kvalitete u različitim aspektima života. U nekim tipovima malignih bolesti kontinuirana bi kinezioterapija mogla utjecati na preživljavanje. Sve se češće daje prednost treningu visokog intenziteta nasuprot etabliranim kontinuiranim vježbama umjerenog intenziteta. Pokazalo se da je vrijeme provedeno u zoni maksimalnoga aerobnog napora, povećavajući maksimalni aerobni kapacitet, superiorno u odnosu na standardne umjerene vježbe ili bez vježbi. Osnovana je Međunarodna radna skupina za provođenje vježbi (skr. IBMEWG) u bolesnika s koštanim metastazama, budući da bi isti mogli imati koristi od vježbanja. U cilju prevladavanja potencijalnih funkcionalnih deficita u nadolazećem razdoblju onkološkog liječenja važno mjesto zauzima prehabilitacija. U Hrvatskoj jedinica za onkološku rehabilitaciju djeluje od 1979. godine. Unutar brojnih zdravstvenih institucija diljem svijeta implementiran je koncept pod nazivom Sveobuhvatni centar za rak (engl. Comprehension Cancer Center, CCC) koji u sebi integrira različite jedinice, platforme i skupine. U Austriji je primjerice Tim za rehabilitaciju onkoloških bolesnika (engl. Tumor Board for Cancer Rehabilitation) integriran unutar CCC Platforme za upravljanje nuspojavama, potpornu skrb i rehabilitaciju (engl. CCC Platform for Side Effects- Management, Supportive Care & Rehabilitation), kao klinički relevantan pristup u svrhu podrške u kreiranju rehabilitacijskih strategija kod onkoloških bolesnika. Kao odgovor na potrebu za učinkovitim, brzim i neinvazivnim liječenjem muskuloskeletnih bolesti unazad nekoliko godina razvio se interes za terapijom izvantjelesnim udarnim valom u kontekstu onkološke rehabilitacije. Nedavno se promijenila tradicionalna paradigma u vezi kliničkih indikacija i kontraindikacija za propisivanje liječenja udarnim valom u onkoloških bolesnika.

One of the side-effects of the COVID-19 pandemic is a global change in work ergonomic patterns as millions of people replaced their usual work environment with home to limit the spread of the severe acute respiratory syndrome coronavirus 2 (SARS-COV-2) infection. The aim of our cross-sectional pilot study was to identify musculoskeletal pain that may have resulted from this change and included 232 telecommunications company workers of both genders [121 (52.2 %) men aged 23–62 (median 41; interquartile range 33–46 yrs.) and 111 (47.8 %) women aged 23–53 (median 40; interquartile range 33–44)] who had been working from home for eight months (from 16 March to 4 December 2020) before they joined the study. The participants were asked to fill in our web-based questionnaire by self-assessing their experience of hand, lower back, and upper back/neck pain while working at home and by describing their work setting and physical activity. Compared to previous work at the office, 90 (39.1 %) participants reported stronger pain in the lower back, 105 (45.7 %) in the upper back/neck, and 63 (27.2 %) in their hands. Only one third did not report any musculoskeletal problems related to work from home. Significantly fewer men than women reported hand, lower back, and upper back/ neck pain (p=0.033, p=0.001 and p=0.013, respectively). Sixty-nine workers (29.9 %) reported to work in a separate room, 75 (32.4 %) worked in a separate section of a room with other household members, whereas 87 (37.7 %) had no separate work space, 30 of whom most often worked in the dining room. Ninety-five participants (40.9 %) had no office desk to work at, and only 75 (32.3 %) used an ergonomic chair. Of those who shared their household with others (N=164), 116 (70.7 %) complained about constant or occasional disturbances. Over a half of all participants (52 %) said that they worked longer hours from home than at work, predominantly women (p=0.05). Only 69 participants (29.9 %) were taking frequent breaks, predominantly older ones (p=0.006). Our findings clearly point to a need to inform home workers how to make more ergonomic use of non-ergonomic equipment, use breaks, and exercise and to inform employers how to better organise working hours to meet the needs of work from home.

Motivacija (lat. „movere“ = kretati se) se definira kao sve ono što nas pokreće prema nekom cilju, sve ono što uvjetuje neko usmjereno djelovanje, te kao psihički proces zadovoljavanja potreba (Sindik, 2009). U okviru kinezioloških aktivnosti postoje dva tipa motivacije za vježbanje; unutarnja i vanjska motivacija. Unutarnja motivacija odnosi se na ponašanje koje je pokrenuto određenim unutarnjim porivima i nagradama te proizlazi iz potrebe pojedinca jer ga čini zadovoljnim za razliku od vanjske motivacije koja podrazumijeva ponašanje s ciljem postizanja određene nagrade ili izbjegavanja kazne (Coon, 2010). Cilj je istraživanja utvrditi motivacijsku strukturu za vježbanje djece predškolske dobi te utvrditi postoje li razlike s obzirom na spol ispitanika. Uzorak ispitanika obuhvatio je 74 djece predškolske dobi, dječaka i djevojčica, uzrasta između 5 i 7 godina (N=74, Nž =38, Nm=36). Individualne razlike u motivaciji za tjelovježbu djece predškolske dobi procijenjene su prilagođenom verzijom Upitnika motivacije za vježbanje – EMI 2 (Vlašić i sur., 2002). Rezultati istraživanja ukazuju kako je dominantan motiv koji djecu potiče na vježbanje zdravlje (AS=4.47), a potom uživanje (AS=4.28) i druženje s prijateljima (AS=4.27). To ukazuje kako su djeca više motivirana unutarnjim porivima nego vanjskim što je ujedno i poželjan motivacijski obrazac. Uz navedeno, utvrđene su statistički značajne razlike u motivima za vježbanje s obzirom na spol ispitanika. Dječaci su, u većoj mjeri od djevojčica, motivirani za tjelesnu aktivnost zbog poboljšanja tjelesnog izgleda (p=0.004) i zbog rezultata/ pobjeđivanja (p=0.017) koji se ostvaruje u kontekstu provedbe kinezioloških aktivnosti. Ova saznanja mogu se koristiti kod organizacije tjelesnih aktivnosti s ciljem povećanja dječje motivacije i zadržavanja djeteta u određenom sportu ili tjelesnoj aktivnosti.

„Down sindrom najčešći je genetski poremećaj koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela.“ (V. Čulić i S. Čulić, 2009). Osobe s Down sindromom (DS) imaju nizak mišićni tonus što zajedno s reduciranom mišićnom snagom i izdržljivošću znatno otežava savladavanje biotičkih motoričkih znanja. Nadalje, takve osobe u ranoj dobi karakterizira hipermobilnost zglobova, što se posebno manifestira povećanim opsegom pokreta u zglobovima ramena, kukova i stopala. Također, za djecu s DS tipičan je i nedostatak mišićne snage, no on se kao i kod svih drugih osoba može razviti vježbanjem (Piteti, Baynard i Agiovlasitis, 2013). Upravo zato karakteristika i važnost tjelesne aktivnosti ključna je uloga u razvoju i napretku djece s DS. Kakav će ishod rezultirati ponajviše ovisi o pažljivom i primjerenom odabiru kinezioloških operatora. Tjelesna aktivnost kod osoba s DS iznimno je važna i neizostavna za što kvalitetnije funkcioniranje sustava za kretanje. Cilj istraživanja bio je utvrditi utjecaj tjelesne aktivnosti na funkcionalan i psihomotorički razvoj djeteta s DS na osnovi analize slučaja djevojčice koja pohađa prvi razred OŠ prije pojave epidemioloških mjera donesenih sukladno s pandemijom COVID-19, gdje je dijete bilo uključeno u redovni program Tjelesne i zdravstvene kulture u školi te pohađalo satove plesa i usporediti sa stanjem neposredno nakon pandemije. Naime, tijekom pandemije djetetu je bila smanjena tjelesna aktivnost, odnosno bila je manje tjelesno aktivno, nije pohađala redovnu nastavu koja obuhvaća i satove Tjelesne i zdravstvene kulture, te nije pohađalo satove plesa. Rezultati istraživanja ukazali su kako postoje razlike između stanja prije pojave mjera pandemije COVID-19 i nakon mjera. Iako razlike nisu velike, ipak postoje, i očituju se u motoričkim sposobnostima fleksibilnosti, koordinacije i repetitivne snage u korist stanja koje je bilo prije pojave mjera. Može se zaključiti kako je učinak tjelesne aktivnosti izuzetno veliki na cjelokupan psihomotorički i socijalan razvoj djeteta s Down sindromom. Stoga ga ne smijemo zanemariti već ga poticati na satovima Tjelesne i zdravstvene kulture i u izvanškolskim aktivnostima.