Search

Based on the available archival material and additional literature, this paper approaches the analysis of the textbooks of the Bosnian Franciscans Ambroža Matić and Augustin Miletić from the sociolinguistic aspect in the context of language naming and linguistic identity. The textbooks serve as examples from the corpus of our initial textbook literature referring to the early period or the very beginning of the contemporary (more modern) type of public schooling in Bosnia and Herzegovina, with the aim of looking at identitarian language issues closely related to the issue of national identity. The starting point is the curriculum of the state (Franciscan) primary school in Tolisa (Orašje) from 1823, on the basis of which we can speak of a significant jubilee that today marks two centuries of a particularly important tradition: the official Bosnian language at the beginning (in the early period) of modern public schooling in Bosnia and Herzegovina. Furthermore, the paper shall analyze textbooks from the beginning of the 19th century, at a time when the processes of nationalization and significant mutual identitarian alienation of the local population had not yet taken root.

Rad je podijeljen u dva dijela. Prvi dio prikazuje kratku povijest prijepora između nadbiskupa Stadlera i franjevaca u Bosni oko raspodjele župa od 1881. do 1910. i služi kao uvodno poglavlje u drugi dio rada, koji obrađuje ulogu apostolskog delegata Pierrea Bastiena u rješavanju, odnosno nerješavanju ovog problema u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u vrijeme nadbiskupa Stadlera i apostolske vizitacije delegata Bastiena koja je trajala od kraja 1910. do sredine 1914. godine. Prvi dio rada rađen je uglavnom na temelju dostupne literature u kojoj je tema poprilično dostatno obrađena, a drugi dio na temelju neobjavljenog arhivskog gradiva, uglavnom Apostolskog vatikanskog arhiva. Apostolski delegat Bastien bavio se ovom problematikom intenzivno 1911. - 1912. godine. Nudio je nekoliko rješenja. Međutim, konačno je bilo da ostane status quo, s time da se nadbiskupu Stadleru ograniči pravo osnivanja novih župa, što je bilo u skladu sa željom franjevaca i austrougarske vlade.

U ovom se radu bavimo istraživanjem filozofskoga rada franjevca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Karla Eterovića (1874. – 1935.). Rad je, uz uvodne napomene i zaključak, podijeljen na dva poglavlja. U prvom poglavlju, na temelju dostupne literature, u osnovnim crtama progovara se o Eterovićevu životu i općenito o stvaralaštvu. U drugom poglavlju tematizira se Eterovićevo filozofsko stvaralaštvo. Ponajprije je nabrojan njegov cjelokupni filozofski opus, a zatim se prelazi na kratki prikaz – osvrt na ono što je za svojega života iz filozofije objavio. Središte njegova filozofskoga rada jest skolastička filozofija i polemika s onima koji istu tu filozofiju podcjenjuju ili odbacuju.

Rad se bavi filozofskim radovima fra Krste Kržanića. U prvom poglavlju daje se kratak osvrt na njegov životu i djelovanje, u drugom poglavlju riječ je o njegovom filozofskom stvaralaštvu. Detaljnije predstavljamo njegova četiri značajnija filozofska rada, i to dva na talijanskom, La scuola francescana e l’averroismo (Franjevačka škola i averoizam), Grandi lottatori contro l’averroismo (Veliki borci protiv averoizma), te dva na hrvatskom jeziku, Glavne ideje Augustinove filozofije i knjiga iz 1934. godine pod naslovom Baruh Benedikt Spinoza: život i filozofija. U zaključku rada donosimo nekoliko ocjena Kržanićeva filozofskog rada, a na poseban način kratko vrednujemo njegov filozofski rad u kontekstu franjevaca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u dvadesetom stoljeću koji su se bavili i filozofijom.

Slika Bogorodica s Djetetom na Visovcu usporediva je sa slikama Jacopa Amigonija s početka petoga desetljeća 18. stoljeća, kada boravi u Veneciji i vjerojatno organizira radionicu. Članak objašnjava prijedlog atribucije slike velikom imenu mletačkoga i europskoga settecenta te njezino značenje za franjevačku slikarsku baštinu u Dalmaciji.

Autor raspravlja o arhitekturi izvornog oblika crkve i samostana Sv. Frane u Zadru te njihovom preoblikovanju u vremenu gotike i renesanse. Analizom objavljenih povijesnih podataka i sačuvanih graditeljskih elemenata zaključuje da je do danas očuvana matrica kompleksa nastala u vremenu od sredine 13. do početka 14. stolje- ća kada su izgrađene crkva i sakristija te s njima samostanska krila i prvotni klaustar. Bitnu tipološku odliku crkve čini njezin troapsidalni začelni sklop koji autor dovo- di u vezu s gotičkom arhitekturom franjevaca i dominikanaca iz Umbrije i Veneta 13. stoljeća. Sakristija, u kojoj je 1358. godine potpisan Zadarski mir, bila je ujedno kapela Sv. Ludovika i kapitularna dvorana. Njeno znatno preuređenje te opremanje kora i svetišta crkve uslijedilo je potkraj 14. stoljeća kada je samostan odlukom ge- neralnog kapitula u Kölnu 1393. godine postao sjedište franjevačke Provincije sv. Je- ronima u Dalmaciji. Preuređenje kora okončano je sredinom 15. stoljeća izgradnjom Dalmatinčeva podiuma na mjestu pretpostavljene ranije pregrade.

Na temelju objavljenih kanonskih vizitacija i dostupne literature autor analizira crkveno ustrojstvo, kao i religijsku praksu na području Valpova i okolice, to jest na području župa koje su se ondje rasprostirale od prve polovice 16. stoljeća do sredine 18. stoljeća. To je istodobno i analiza odnosa crkvene i civilne vlasti prema središtima i ostalim dijelovima župa, ali i reakcija naroda koja se ponekad javljala kao uzrok, a ponekad kao posljedica navedenih vlasti i njihova odnosa. Kao posljedica svega opstaju u cijelom promatranom razdoblju razlike između zadanih vjerskih izraza i življene religije koja postaje prožeta elementima sinkretizma.

Autor obrađuje iluminirani psaltir iz samostana Sv. Frane u Zadru. Devet folija s najreprezentativnijim inicijalima ovog psaltira izrezano je i ukradeno 1974. godine i od tada nije poznato gdje se čuvaju. Iz literature su poznate tek stare crno-bijele fotografije ovog psaltira. Uz pomoć kolor-detalja sačuvanih na filmskoj traci u onzervatorskom uredu u Zadru autor nastoji „rekonstruirati” njihov izvorni izgled. Upozorava kako ovaj psaltir nije dosada temeljitije obrađen niti cjelovitije opisan. Utvrđuje da je riječ o liturgijskom psaltiru (psalterium feriale) koji je različit od biblijskog psaltira, te da je dopunjen himnarijem (hymnal - psalter). Svi psalmi i himne započinju iluminiranim inicijalima najčešće dekorativnim, među kojima je osam figuralnih (littera historiata), i to po jedan za svaki psalam kojim započinje novi dan (feria) u liturgijskom tjednu. Vrsni kasnogotički iluminator pripada najvjerojatnije bolonjskom slikarskom krugu, a psaltir je ispisan i oslikan oko 1460. godine.

Duga je i sadržajem bogata crkvena povijest Slavonije i njoj bliskoga Podunavlja. Osobit aktivni čimbenik te povijesti, napose njezina pastoralnog sadržaja, bili su franjevci. Još se u 13. st. na tom prostoru širila franjevačka pokrajina Provincia Ungariae, a najveći broj njezinih samostana bio je na tlu hrvatske pokrajine Slavonije, jer su tada Hrvatska i Mađarska bile povezane zajedničkim vladarom u personalnu uniju. Članovi te provincije potkraj 13. i u 14. st. odlazili su u Bosnu gdje su, uključeni u Vikariju Bosnu, misijski djelovali među patarenima, tzv. bosanskim krstjanima. Posljedica toga djelovanja bilo je uključivanje više slavonskih samostana u Vikariju Bosnu koja je u 14. st. prigrlila opservantski pokret i njezino širenje u istočnu Hrvatsku, gdje je misijski djelovala među patarenima, wcklifovcima, husitima i pravoslavnim kršćanima i 1447. g. formirala samostalnu opservantsku Vikariju presv. Spasitelja. Drugi prodor franjevaca iz Bosne u Slavoniju i Podunavlje dogodio se poslije Mohačke bitke 1526. g., kada se osmanska vlast proširila preko Save sve do Budimpešte. Tada se je provincija Bosna Srebrena proširila na svom europskom području turske vlasti i bila jedini realni pastoralni čimbenik na tom prostoru i stoga oslonac biskupske vlasti. Ta njezina uloga ne mijenja se ni u 17. st. Poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti, krajem tog stoljeća, franjevci se pastoralno bolje organiziraju, stvarajući uza svaki samostan pastoralna područja, što nije bilo u skladu s hijerarhijskim ustrojstvom biskupija. Taj nesklad riješen je tako što su franjevci morali napustiti župe. To im nije bitno naudilo, ali jozefinizam potkraj 18. st. i tijekom cijeloga 19. st. gotovo razara njihovu autentičnost, učinivši od njih drugorazredni pričuvni pastoralni kler. Kad je 1900. g. osnovana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda na tlu Banske Hrvatske, ona je prihvatila obnovni program konstitucija pape Leona XIII., koji je uspješno povezao franjevačku apostolsku vlastitost s redovničkom stegom. Drugi vatikanski koncil opet je stavio naglasak na franjevačko apostolsko djelovanje. Kako nove apostolske potrebe i zadaće u Crkvi označuju spomenuta povijesna razdoblja, pisac – Franjo Emanuel Hoško – ih je nazvao ishodištima i knjigu imenovao Slavonska franjevačka ishodišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.). Druga njegova knjiga nosi naslov Slavonska franjevačka učilišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.) i ima cilj rasvijetliti franjevačko djelovanje na polju prosvjete, kulture i književnosti, a napose filozofije u Slavoniji i Podunavlju. Još za vrijeme osmanske vlasti franjevci su u Slavoniji otvarali i latinske škole za vlastite pripravnike i za drugu djecu i mladež. Svoje mlade članove slali su na filozofsko i teološko obrazovanje u inozemstvo, najčešće u Italiju. Stanje se izmijenilo nakon Bečkoga oslobodilačkog rata (1683.-1699.). Iste godine, kada je završio taj rat, otvorili su u Budimu i u Šibeniku filozofska učilišta. Zatim su takva učilišta uspostavili u Požegi, Brodu na Savi, Osijeku, Našicama, Baji, Vukovaru; o njima je riječ u ovoj knjizi. Središnja mjesta teološke izobrazbe bila su poslije 1710. g. Budim, Osijek, Šibenik, Makarska i Petrovaradin. Rad nastavnika tih škola bio je prvenstveno usredotočen na nastavu, o čemu svjedoče sačuvani rukopisi iz filozofije i teologije te popisi tezarija za javne rasprave, a istovremeno su jasan dokaz pluralizma u filozofskom i teološkom naučavanju u to vrijeme u hrvatskim crkvenim visokim školama jer su franjevačke škole promicale tzv. škotističku filozofiju i teologiju, dok su isusovačke, pavlinske i biskupijske istorodne škole bile vjerne tomističkoj filozofiji i teologiji. Studij spomenutih rukopisa i tezarija omogućit će da se upozna koliki je zapravo bio utjecaj sveopće peripatetičke filozofije na opću kulturu Hrvata, a franjevačke filozofije i teologije na vjersku kulturu hrvatskih katolika i na njihovu duhovnost i pobožnost.

Najstariji primjerci tekstila i veza u Franjevačkom samostanu u Hvaru su se sačuvali na misnom ornatu koji se sastoji od četiri dijela. Riječ je o svilenom damastu, od kojeg su skrojeni svi dijelovi ornata, dok vez ukrašava jedino misnicu. Na temelju stilske i tehničke analize, te usporedbe s odabranim srodnim umjetninama, predlaže se centar proizvodnje i vrijeme nastanka damasta, iznose se argumenti za ispravak dosadašnje datacije veza, te se pritom nastoje predstaviti osnove metodologije proučavanja povijesnih tekstila.