Search

Ova zbirka sadrži izbor od sedam priča E. M. Forstera, reprezentativnih za njegovo umijeće pisanja kraćih književnih formi te književno stvaralaštvo uopće. Čitatelji u njima mogu prepoznati teme i motive kojima je bio zaokupljen i u slavnim romanima („Soba s pogledom“, „Howards End“, „Put do Indije“). Međutim, jedna od priča izdvaja se i tematski i stilski – „Stroj se gasi“. Jedina je koja se približava žanru znanstvene fantastike i jedina koja je smještena u „daleku” budućnost. Napisana je 1909. godine, a danas istovremeno očarava i plaši svojom proročanskom vizijom. Priče u zbirci labavo su povezane fantastičnim elementima; no svima im je zajednička tema odnosa čovjeka prema prirodi. Forster, između ostaloga, na zanimljive načine postavlja univerzalna i vječna pitanja književnosti – o smislu života, odnosu roditelja i djece, odnosu supružnika, nastanku religija, vjerskoj toleranciji, zagrobnom životu. Kroz nekoliko priča protežu se motivi iz antičke književnosti, osvježeni u kritici edvardijanskog društva. Stalne su to teme Forsterovih djela – ksenofobija, konzervativnost, elitizam, klasna podjela, strog odgoj dječaka, patrijarhalna stega itd. „Stroj se gasi i druge priče“, u prijevodu Gorana Čolakhodžića, donose hrvatskim čitateljima djelić bogatog opusa E. M. Forstera te predstavljaju poznatog autora u novome svjetlu – onome fantastične književnosti.

Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz Sarajevskoga Marlbora u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredotočen na događaj i na ono što se u njemu zbiva s čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj. A sve je to viđeno kao iz stanja neke čudovite odvojenosti, koja omogućuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti i sugestivno oneobičene izvan ičijega i ikakvoga poznatoga iskustva. Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., Sarajevski Marlboro — u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista — bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.–1995. — Ivan Lovrenović

Bilo je to sedam dobrih godina, teških i lijepih godina koje su život Etgara Kereta promijenile, a kad pročitate ovu knjigu, mogle bi promijeniti i vaš. Od rođenja sina usred terorističkog napada pa do očeve smrti od karcinoma najslavljeniji izraelski pisac srednje generacije zapisuje sve ono što čini njegov svijet – obitelj i ljubav, pisanje i putovanje, strepnju i nemir – u memoarima koji se od svih drugih razlikuju baš u onome što Kereta čini tako posebnim: u toplini.Kao Židov i stanovnik Bliskog istoka, sin preživjelih iz Holokausta, brat ultraortodoksne Židovke i anarhističkog borca za legalizaciju marihuane, Keret kao da je stvoren za hod po minskome polju proturječja. “Glas savjesti Izraela”, kako ga zovu, pisac je koji progovara o stvarima o kojima drugi misle, ali ih se ne usuđuju izreći, na način na koji se ne usuđuju.

Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grčki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Poigravajući se mnogostrukostima, pokazujući veličanstven rep i mijenjajući maske, putujući literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih američkih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugrešić piše roman o pripovijedanju.Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopće još pričati priče, je li moguće samo tako stvoriti roman i ispripovjediti priču te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili priča sama, sve su to pitanja koja pokreću Lisicu. Poigravajući se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je veličanstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja. Takve priče mogu stvoriti samo briljantni pripovjedači, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugrešić.

„Valja čist ući u veseli svet mrtvaca.“ Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare. Priča u njezinom klasičnom smislu – naracija – povlači se u pozadinu, i pozornicu prepušta jeziku. Način na koji mu Vuković pristupa i prepušta mu se, u potpunosti redefinira ustaljene prozne obrasce. Upravo je jezik, njegova nezadrživa energija, radost imenovanja, njegova prevrednujuća snaga i subverzivni potencijal koji se često ostvaruje kroz britku ironiju – glavni junak ovih furioznih redaka: svaki put kada se suočite s bjelinom margine suočeni ste s ponorom. Predvidjeti kakvim će vas obratom, naizgled niotkud izniklim novim likom (vestern-revolverašem ili kondukterom lokalnog vlaka, golmanom Partizana ili Sherlockom Holmesom samim), ili briljantnom lirskom slikom Vukovićev zaigrani, ludistički jezični stroj zaskočiti posve je nemoguće. Sigurni možete biti samo u jedno: u izgrebenom ogledalu saloona ugledat ćete drhtav, rijetko uhvatljiv lik beskompromisne, vrhunske proze.

'Jednom mi je rekla da si je našila osmijeh na lice, ali vrlo brzo se poderao i više ga nije mogla zakrpati.'Iza svake je ostalo ime knjiga je osam priča o osam žena nagrađena Malteškom nacionalnom književnom nagradom. Biti „stvarna“ žena i biti Maltežanka potka je svih priča, a Azzopardi je, kako i sama napominje, željela dati glas ženama različitih provenijencija i osobnosti (radnice, pjesnikinje, prosjakinje...) jer u malteškoj književnosti žene su najčešće prikazivane kroz stereotipe: žena kao majka, kao inspiracija ili kao prostitutka. Neobična je običnost likova u ovoj knjizi; sve redom obične su žene jake osobnosti. Ako su i čudne ili opsesivne, snaga njihovih karaktera zabljesnut će nas. Sandra ostavlja ključeve nepoznatim muškarcima koje tako osvaja pa napušta. Priča o Gracey donosi element nadnaravnoga ili je Gracey tek projekcija potisnute putenosti prodavačice Helene. Graceyn monolog pršti senzualnošću i jedan je od vrhunaca ove proze. Roża cijeli život čeka: nekada muža, a sada smrt. Mrtva je, a živa i šije ukopne haljine. Polly su oduzeli dijete pa sada tješi svoje lutke kao da su joj djeca. Svoj krešendo zbirka postiže u njezinoj priči, koja preispisuje i sve ostale. Ove priče uvrštavaju se među najznačajnija postignuća nove generacije malteških pisaca. U njima nalazimo stilske i jezične pomake od uobičajenoga, crni humor, kritiku društva (konzervatizma, utjecaja crkve, života u malim sredinama, ispraznosti političkih govora i obećanja). Krajolik koji Azzopardi opisuje, unutarnji i vanjski, malteški je, mediteranski, i nama blizak, a ova zbirka prvo je malteško djelo u cijelosti prevedeno na hrvatski.

Zamršena priča je zbirka sastavljena od 10 duhovitih kratkih priča objavljivanih u nizu od aprila 1880. do marta 1885. u časopisu Mesečna pošiljka (The Monthly Packet). Za knjigu je izradio ukupno šest ilustracija Artur Frost (Arthur B. Frost). Priče, ili čvorovi, kako ih naziva Kerol, predstavljaju matematičke probleme: u svakom narednom broju, Kerol objavljuje rešenje i analizira odgovore čitalaca. Matematička tumačenja čvorova nisu uvek na prvi pogled jasna. Za neke, ovo je najpopularnija od svih Kerolovih knjiga, duhovita i neobična mešavina matematike i humora. U skorije vreme, o ovim pričama je rečeno da poseduju „sav šarm i duhovitost njegovih poznatijih radova.“

Kao i svaki pisac, i ja se često pitam kakav je točno odnos između moga života i onoga što pišem: je li ta veza uzročno-posljedična, ili je posredna, ili sve ovisi o slučaju. Ima, doduše, autora koji na takvo pitanje odlučno odgovaraju. Ima ih, točnije, dvije vrste: jedni tvrde kako je sve što pišu zapravo neka vrsta autobiografije, poopćenje vlastitog slučaja; drugi kažu da su sve što pišu izmislili, i da pisac i jest pisac po tome što je kadar izmišljati. Ali, meni se čini da su i jedno i drugo tek doskočice, da pisci time sebe umiruju, kako se ne bi morali stalno lomiti i krzmati nad time tako složenim pitanjem, koje je izvor silnih frustracija, ali i poticaj za pisanje. Ukratko, bojim se da ta dilema ostaje zasvagda nerazriješena, ali i da u tome i jest stvar.

„Mislim da čovjek uvijek iznova pronalazi čovjeka – kroz ljubav. I da je to najvažnija i najtrajnija stvar u ljudskom životu.” Kod nas u Auschwitzu zbirka je izabranih priča poljskog autora Tadeusza Borowskog (1922. – 1951.) inspiriranih njegovim zatvoreničkim iskustvom u nacističkim koncentracijskim logorima Auschwitz i Dachau za Drugog svjetskog rata. Iako je poživio samo 28 godina i za sobom ostavio kvantitativno ne odveć velik književni opus, Tadeusz Borowski do danas je ostao jedinstvena pojava u poljskoj književnosti. Unatoč tome, djelo ovog istinskog književnog velikana kod nas je ostalo gotovo potpuno nepoznato. U svojoj provokativnoj i okrutnoj prozi, lišenoj svakog moraliziranja i politikantstva, Borowski iz perspektive hladnog i bezdušnog promatrača, logoraša Tadeka, opisuje svijet pukog preživljavanja u logoru smrti. Pritom se najviše usredotočio na ono što je smatrao najsotonskijom, istinski tragičnom stranom tog mjesta potpune degradacije svih ljudskih vrijednosti – zločinom logike koju je totalitarni sustav doveo do savršenstva, do stupnja dotad neviđenog u povijesti – na silovanje ljudskosti žrtava, prisiljavanje na pokornost po cijenu života, svjesno i proračunato huškanje čovjeka na čovjeka… Objavljene neposredno nakon Drugog svjetskog rata, izazvavši velik šok i prijepore u poslijeratnoj poljskoj javnosti zbog navodnog nihilizma i pomanjkanja vjere u čovjeka, kratke priče Tadeusza Borowskog danas se općenito smatraju remek-djelom svjetske književnosti.

Suvad Alagić piše pjesme, priče, romane i eseje. Po profesiji je novinar. Sve to se u njegovim djelima skladno prepliće. Vidljivo je to i u njegovoj novoj zbirci priča. Pojedini dijelovi ovih priča doimaju se kao poezija ili kao esej ili novinski tekst. U nekima od svojih priča Alagić se vraća u svoje djetinjstvo (Moje prvo jutro između Koraja i Brčkog), u nekima govori o malim ljudima svoga grada koji imaju zanimljive sudbine (Tri Albertove slike, Tajna očeve kuće, Kavana u brijačnici) a u nekima se dotječe minulog rata (Logoraš, Ratnik).Knjiga je objavljena na bosanskom jeziku, a razumeju je oni kojima je maternji hrvatski ili srpski.

„Unatoč tomu što sam bila svjesna opasnosti hodanja po oštroj granici između autorskog i neutralnog štiva, između pričanja o književnosti upućenog brojnim čitateljima i tumačenja djela usmjerenog specijaliziranim proučavateljima, nisam mogla odoljeti da u posljednjih desetak godina,govoreći o drugima i pišući pogovore za druge, u tekstove ne unesem i svoju autorsku fotografiju. Morala sam, jednostavno, ući u tekst, progovoriti iz njega svim svojim životnim i znanstvenim iskustvom, pokazati da stručno osposobljenoj osobi do književnosti može biti naivno stalo, trudila sam se, iako je riječ o suvremenoj književnosti, ne pretvarati romaneskne likove u ličnosti i ne razgovarati o tuđim akterima kao osobama iz mog ili nečijeg susjedstva. Željela sam se, ukratko, predstaviti kao jedan od čitatelja koji se tekstom kreće uz pomoć znakova koje je pisac postavio, potpuno svjesna da on nije stvarao svijet u kojem bi se ja kao čitatelj morala osjećati dobro. I zbog toga sam izabirala prvo lice jednine. Još uvijek vjerujem da se njime može najbolje otkloniti nepovjerenje i dočarati proživljeno iskustvo. I zbog toga sam se ohrabrila, ne ponavljajući nikakvu praksu svojih prethodnika,unositi paragrafe koji se nekome mogu činiti nepotrebnima jer se udaljavaju od same teme (interpretacije djela) i ulaze u posve novu priču koja sa središnjom zadaćom dijeli tek neka dodirna mjesta. Ukratko, pripovijedanje o tuđim pričama nagovorilo me i na osamostaljenje autorskog pisma,pa su mi stoga i danas najdraže kritičke ocjene vlastitih proza one koje naglašavaju da se sklonost priči i pripovijedanju osjetila i u mojim književnim interpretacijama proznih tekstova naše prošlosti i suvremenosti.“

Srbija pred bombardovanje. Šest žena, različitih generacija i sudbina pričaju svoje priče. I devojčica koja tek ulazi u život i usamljena baka koja je na njegovom zalasku imaju samo jedan cilj - da pronađu svoj komadić sreće. Ali šta god učinile, on nekako izmiče. Zašto je to tako teško? Knjiga koja će ganuti svaku ženu jer je neminovno da se nekad našla u ulozi jedne od junakinja (komentar čitaoca).

Imena nekih ljudi ne bi trebalo zaboraviti čak i ako su događaji koji ih vezuju za ovu priču uglavnom izmišljeni. Lirsko, dramsko i epsko se bratime u tekstu koji prati životne puteve arhitekte Konstantina Podrušića i pijanistkinje Tatjane Sergejevne Karinkovski. Arsićeva knjiga u skladu sa Ekovim teorijskim određenjem sasvim „otvorena“ - roman se drobi na fragmente, mini priče... Knjiga je objavljena na srpskom jeziku, a razumeju je oni kojima je maternji hrvatski ili bosanski.

Zbirka novela (Dugo putovanje, Dugin luk i Lutka) i pripovedaka (Ptica u srcu, Sastanak, Pogreška, Razvod, Margarence i Ana i druge).

Sukobljavajući neprekidno racionalno i iracionalno u svom delovanju i pisanju, Filip David sopstvenim primerom brani tezu o autonomiji umetnosti, ali i odgovornosti koja ide uz nju. Njegovo delo služi kao vrsta uvida u onostranost, ali je ono istovremeno ukotvljeno u stvarnosti, ne samo činjenicom autorovog javnog delovanja, već i stoga što je pitanje onoga što nas okružuje i što nam okupira um i maštu nerazdvojivo od nas samih. Drugim rečima, stvarnost je ono u šta verujemo..Ovo izdanje sadrži sabrane priče originalno objavljene u tri Davidove zbirke: Bunar u tamnoj šuimi (1964),Zapisi o stvarnom i nestvarnom (1969) i Princ vatre (1988).

Knjiga Tranzit, kometa, pomračenje važno je delo u opusu Muharema Bazdulja, jednog od najistaknutijih bosanskih pisaca mlađe generacije. Zbirku od tri pripovetke otvara sjajna priča Tranzit, o putovanju Ruđera Boškovića kroz istočnu Evropu, „zemlju pomračenja“. Ljubavna priča Kometa je tragična pripovest o moldavskoj tinejdžerki Mariji Aleksandri koja gubi roditelje, da bi ubrzo i sama postala žrtva svog neiskvarenog srca. U poslednjoj, Pomračenje, pisac objedinjuje prethodne priče. Bazdulj se poigrava „pričom o priči“ i pozicijom pisca u današnjem vremenu i pokazuje da što se više čitalac bliži kraju, to je bliži početku, jer je početak narativnog kruga ovog dela zapravo njegov kraj.

Časna reč muškarca je druga zbirka do sada neobjavljenih pripovedaka Mir-Jam. Sledeći svoj impuls za ljubavlju, Mir-Jam je i u ovoj zbirci oslikala portrete svojih junaka koje spaja potreba za ljubavlju i zajedničkim životom, i to s finom iznijansiranošću njihovih ljubavnih jada i emocija koje ih vode kroz život.

Zbirka priča Bilo jednom u Beogradu, kako bi to Mihiz rekao, neka je vrsta „autobiografije o drugima“. To „drugo“ je u ovom slučaju Beograd koga više nema, sačuvan jedino u sećanju. Kako i sâm naslov upućuje, pisac o njemu govori sa setom i nostalgijom, dakle pristrasno, s ljubavlju. Mada su „predeli detinjstva“ u zbirci jasno označeni, oni su i deo svima prepoznatljivog univerzuma odrastanja i sazrevanja. To doba se u zbirci ispoljava na pomalo protivrečan način: u oskudici materijalnih dobara, ali zato u bogatstvu i opojnoj gustini života. Ko želi da se vrati u „predele detinjstva“, uz to se još kačeći na stari tramvaj, neka obavezno pročita ovu knjigu. Uživaće u njoj ne samo u Beogradu koga više nema već i u vremenu koje se nikada više neće vratiti. „Pisane lepim jezikom i stilom, jednostavno i bez patetike, priče iz zbirke Bilo jednom u Beogradu omaž su jednom prohujalom Beogradu.“ (Rada Saratlić: Politika)

'O ljudskim ljubavima i porodičnim odnosima malo ih je na našem jeziku pisalo s takvom toplinom i dubokim poznavanjem karaktera i društvenih prilika kako je to radila Milica Jakovljević, koju su čitaoci svih generacija i sad već različitih epoha zavoleli pod imenom Mir-Jam. Mladi činovnik kome preti „redukcija“; devojka iz siromašne činovničke porodice koja želi u visoko društvo i dobrostojećeg muža; maturantkinje zaljubljene u oficira koji stanuje preko puta škole i ni kriv ni dužan je uzrok svakojekih spletki usplahirene ženskadije; žene koje bi da obrlate muževe da urade što one hoće; neverne žene i ljubavnici koji nečasno napuštaju devojke s kojima su se zabavili... Likovi i sudbine prepoznatljivi u svakom dobu, i stoga uvek bliski, čak i danas, kada više ne znamo šta znači trošak za „kòst i stan“, i ne sećamo se ni šta je „heniranje“ frizure ni ko su ambiturijenti... Ove priče će vam dočarati kakav je svet nekada bio, i mada je povremeno okrutan prema svojim savremenicima i junacima – kao što je život vazda – učiniće da vam se on učini boljim, humanijim, s mnogo ukusa, mirisa i boja koje su se s vremenom izgubile...'

Zbirka kratkih priča „Mikljina Uloga jelovnika je na trenutke bliska onim anglosaksonskim sjajno pisanim, nepretencioznim bihejviorističkim studijama. Ako smo je u prvi mah čitali kao miksturu manje ili više vešto odabranih bizarnosti iz'medijske kaše'tekućeg vremena, i to u času kada su tek počele da popuštaju brave na čeličnim vratima Istočnog dvorca, danas ih čitamo kao autorski brevijar ljudske gluposti, taštine i oholosti minulog razdoblja, brevijar toliko neverovatan da je, konačno, apsolutno literarno istinit.“ (Mihajlo Pantić: Šta čitam i šta mi se događa, KOV Vršac) „Ove priče su jedinstvene i u stilu i u sadržini, što ih čini vrlo osobenim. Njihov nadrealistički aspekt čini ih, takođe, vrlo originalnim. Ima u njima nečeg gotovo mitskog i vilinskog.“ (Iz recenzije za izdanje na engleskom jeziku izdavačke kuće Minerva, London) „Uloga jelovnika govori o izopačenostima savremenog sveta. Kraljevi i predsednici, azijski prinčevi i afrički imperatori, despoti i pape, čuvari zatvora i psihijatri cara, trockisti i zvaničnici, svi opisani na jedinstven način koji, iza živopisno naslikanih prizora, otkriva ludilo i nadmenu sujetu vlasti i ideologija. Pozornica za samo naizgled neubičajene događaje doslovno je ceo svet, počevši od vatikanskih sabora i raskošnih prijema u Njujorku, od'Aminovih časovnika'u Kampali do'ljudi od papira'u Ujedinjenim nacijama.“ (Iz recenzije urednika Minerve, London)

'U Kosmopolitskim pričama se kao književni junaci, ili samo kao svici koji promiču prostorom i vremenom, javljaju flamanski slikari Rubens i Van Dajk, Sultan od Zanzibara i emir od Katara, britanska kraljica, admiral Pakistanske mornarice, pijani škotski kapetan, čak nekoliko papa, kardinal Lime, egipatski Kediv, kralj Faruk, graditelj Sueckog kanala Ferdinand Leseps, Van God, Tuluz Lotrek, Čehov, Mikalanđelo i Rafael, manekenka Naomi Kempbel, predsednik Miteran, ujedinitelj Kelta Vercingetoriks, Cezar, Džems Džojs i Italo Zvevo, bavarski kralj Ludvig, Vagner, Šiler, majka cara Konstantina Jelena, Sveti Jeronim, istoričar Gibon, Euklid, belgijski kralj Leopold i mnogi drugi. Plava džamija i Bakingemska palata, peščani satovi i drveni globusi, skupocene i nomadske prostirke, Budin zub, tantristička božanstva, recepti indijanskih vračeva, u afričkom ratu primenjena Euklidova teorema, zbirke retkih leptira, stari jedrenjaci, ukus i miris tropskih začina, lažni i pravi Isusov krst, faraonska notna skala ispisana hijeroglifima, afričke maske, fetiši i enigmatične slike takođe su utkani u već gusto tkanje planetarne prostirke od Zanzibara do svetilišta Inka. Sudbine, prošle i sadašnje, sve odreda suočene sa životnim protivrečnostima ali i metafizičkim nedoumicama, daju ovoj zbirci ne samo prostornu širinu već i vanremensku dubinu.

Povijest književnosti bilježi Katherine Mansfield (1888.-1923.), rođenu na Novom Zelandu, kao jednog od najvažnijih novelista engleskoga jezičnog područja, pronositeljicu Čehovljeva utjecaja u engleskome modernizmu. No Mansfieldica je daleko od puke sljedbenice: laća se razmjerno nepovlaštene vrste i promeće je u nešto korjenito novo i svevremensko, dandanas nenadmašeno. Onkraj šturih bio-bibliografskih podataka, život Katherine Mansfield kao da je izmaštao neki eruditski postmodernistički romanopisac. Na plećima ikonične junakinje prelama se svjetska povijest (I. svjetski rat), a galerija njezinih prijatelja, ljubavnika-ljubavnica i znanaca doslovno ispisuje povijest ideja i književnosti modernizma: tu su Bertrand Russell, D. H. i Frieda Lawrence, Aldous Huxley, Lytton Strachey, T. S. Eliot, Virginia Woolf, Dora Carrington... U razdoblju koje je ključno za afirmaciju žene u 20. stoljeću, hrabrost Mansfieldičine umjetničke osobnosti, neupitno prekoračivanje građanskih konvencija i imperativ (bi)seksualne slobode kao da govore u pero feminističkoj kritici. Ponajbolje pripovijesti Katherine Mansfield odlikuje nevjerojatna tjelesnost detalja u simboličkom baratanju predmetima i događajima. Ona majstorski na papir izvlači atmosferu, u pregršti banalnih pojedinosti naznačuje cijeli način života i pojedinca i društva. Njezine su novele »čudne«, reći će čitalac. Svaka na svoj način uspijeva izigrati očekivanja koja nam kodovi vrste nameću... Prevela Vlatka Valentić.

The picaresque novel was an entertaining take on satire that came to prominence in early modern and Enlightenment-era Europe. Tales in this genre often features a dashing protagonist of humble origins who relies on his wit to make his way in life. To many critics, The Adventures of Gil Blas of Santillane represents the very pinnacle of the picaresque novel genre. Dive into this hilariously rollicking account and find out why!